Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Seneka: "Zloba sama ispije najveći dio svoga otrova." Richard Sheridan: "Duhovitost pomiješana sa zlobom ne vrijedi ništa."

Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće. I u neko vrijeme, u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo. Hranili smo biserne školjke u nama, povlačile su se, ali su bile u tom hladnom mraku i nisu se vidjele. Prepreke su nestajale jedna za drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga. Čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci dok sam ti šaptala "volim te". Tvoj pogled uvijek je znao otopiti ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja. Rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam :"nećemo". Rekao si "da", tad sam rekla "ne". Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove. Umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada ispisanih stranica tvog života. Zapalila ih i pustila niz Mjesečev trak, da otprhnu kao latice crvenih ruža što su padale po meni iz tvojih plavih očiju.

Moj mladi pas i ja smo došle pred tvoja vrata... tiho... nečujno, da osjetimo, jesi li tu i ima li nade za nas. Moj mladi pas i ja stojimo tako u tišini.... same... ne osjećam ni ja nju... ni ona mene.... svaka je u svom kutku tame. Ne čujem ništa... ona cvili... žalosno te zove da se vratiš. Ja žalim, jer znam... uzalud je dozivati nekog da se vrati, iako toliko voliš...(XII mjesec 1990.)

U dušu se zaogrnuo drhtaj mog srca i blizak je smirenoj boji. Korakom laganim pohodio me u rano jutro što je zatvoreno u zlatnoj krletci snova. Vodi me prema tvom plavom potoku, da putuje od nekog tajanstvenog izvora tvoje duše prema grumenu bola nasukanog na sprud bezimene obale. U grudima ti ponor preduboki, u očima ti dugo nošena svijest o nepostojanju. Otvaraš dlan, čitao bi… ne vidiš ništa. U srcu ti zatitraju šumovi, misliš ... nešto ti govore ... ali nema požara što pali jutarnji tren, nema obale što hladi umorno čelo. Nema tog anđela kojem želiš dati sve, kad se, dušo moja, bojiš tog anđela. U tamne spilje, mahovinom obrasle, zalutao si - ne možeš naći izlaz. Ne želiš izlaz, a novo svjetlo te mami van….pokušaj slijediti trag anđela, jer ti pokazuje put i bliska svjetlost će ti postati tvoj novi dan.

Ledeni trag nečeg je zaustavljen, a opijena lakim snovima u spomen na mrtve iluzije izlazim tamo gdje pulsiraju zvijezde. Znam da svjetlosni tragovi znaju zavesti, kao i riječi - te lijepe zavodnice. Znam da se atomi uznemire na slatkoću govora, znam da se u mene upijaju ti medeni poljupci duše što silaze preko tvojih usana. Sve znam. Kao izvor neke daleke čežnje duša se još uvijek traži, luta, pronalazi. Pronalazi li se?

Rano jutro... svaki dan u isto vrijeme... tamnoplavo nebo, polusrpasta «luna» sjaji kao broš zataknut na tamnom baršunu. Neke predstave su odigrane, «luna» još traje. Pisala sam ti da nećeš moći disati u mojoj blizini, a one pjesmom očarane potoke nećeš moći dozivati kao do sada. Na pragu novog vremena ljudi se gube u poludjeloj ljubavi, a dok me prati polusrpasta «luna» i polako nestaje, jutros sam zaustavila globus na 3 sekunde i nebo je zadrhtalo, otpustilo noć i ustupilo mjesto crvenom Suncu. Ah, kako mi je crvena svjetlost presjekla te bolne oči! Iako ih prekrivam poluspuštenim trepavicama, iz očiju su ipak odletjele neke ptice prema sjeveru. Od palog anđela dobih poruku, da su mi otvoreni svi koridori plavozelenih snova, a trenutak trajanja je tako tih, da mi se čini kako i svježe ubranu ljubav mogu zagristi kao zrelu jabuku.

BEOWULF, I AM LEGEND (odličan), THE INVASION, RENDITION, BUTTERFLY ON THE WHEEL (odličan), THE BRAVE ONE, GONE BABY GONE, ENCHANTED (ZAČARANA), ZVJEZDANA PRAŠINA, ZLO DOLAZI, GABRIEL

Zar ćeš se vječno skrivati u nekim sjenama kojima se ne zna ni porijeklo ni korijen? Zar ćeš vječno pružati vrat tuđim bijesnim usnama što će te gristi i ostavljati tragove koje ćeš poslije tako bjesomučno i od sebe kriti? Zar ćeš se vucarati bekrajnim noćima vječne tame i uvijek počinjati priče iz početka? Zar ćeš uvijek polako padati u svoje zanose i iz njih izlaziti gorči od pelina? Hoćeš li se ikad sjetiti kako pada zavjesa i kako je težak taj muk tišine dok ne počne pljesak odobravanja? Hoćeš li uvijek dopustiti da ti vežu oči i hrane te mrvicama sa stola? Hoćeš li? Zar si tako slijep?

Unatoč svemu, Čarli, ostala sam vjerna u svojoj ljubavi prema tebi. Sama sebi neprepoznatljiva, a opet tako poznata, bliska. Polovica mjeseca sinoć je obilježila moju šetnju, obasjala me mutnim sjajem s tamnog noćnog neba i pronašla cijelu u tom snu, što se zove život. Čarli, pronašao si me te zime.... i ovog proljeća. O tome svjedoči slika trenutka kad si dodirnuo moje lice, usne. O tome svjedoči kretnja kojom uzimaš moju ruku u svoju pa je kao mladu pticu ne puštaš od sebe. Riječi su mi okrenule leđa i ustupile mjesto životu. Riječi, te lijepe zavodnice, nemaju plodno tlo u ovom trenutku emotivnog stanja u kojem se živi, diše. Neke stvari su jače od nas. Žuti disk dolazi sa istoka i ubija moje oči svojom svjetlošću. Polako, kao u filozofskoj šetnji i poetskom snu, stvarnost svega  mi šapće i ne želi se probuditi u stvarnosti, jer ti si, Čarli, moja nestvarnost.

U nekom tamnom prostoru čistog neba, u nekom kutku nedovršene staze, u nekom snu koji se ne sanja, u nekoj poetsko-filozofskoj šetnji mozgom, tom neusklađenom sivom tvari... naletjeh na bol, tamnu kao noć. Kako mi te lako mogu oduzeti? Oduzeti? A imamo li jedno drugo? Postoje li naše šetnje kroz visoke trave kišnih noći? Postoji li led iz kojeg me gledaju tvoje oči, postoji li neki bijeli grad gdje si me grlio, nepostojan i nemiran, u dubini plitak, na površini dubok? Ne znam. Između dva vala šutnje caruje mrtav mir, kao neko višeglasje što u nama ne odzvanja, ne budi poziv. Tvoj šapat, kao šapat noći! Iz tog mrtvog jezera šutnje izrasla je bol, tamna kao noć.

Svaka riječ, koju napišem, ima svoju nit što vodi iz magle podsvijesti i dolazi u labirint ovog života… kako klizi kap niz grlo, kako se objavljuje zora svakog jutra, sa tolikom mjerom mi pokrećeš život i prolaziš kroz moje sekunde…onako delikatno i fino, poput najjednostavnije komplicirane melodije…tišina noći… snovi se roje poput zvijezda na tamnom baršunu mašte… zaleđeni ritmovi otapaju se kap po kap… iz mora neusklađenih misli… pišem o tebi, Čarli… kao i uvijek… tvoj dah i san dok spavaš kraj mene… kao suza kristalno jasno obogaćuje moju dušu… i tako… bez iluzije i beskrajnih snova o ljubavi, Čarli, zatvorim oči … i mir je… ti si tu…

http://www.youtube.com/watch?v=tFyKAUBkdOs

Latica ruže zalelujala je na jutarnjem povjetarcu, a nježan baršun s njene unutarnje strane zatamnio se, jer mi je predaleka bijela obala gdje će povesti moju dušu da se odmori. Ptice su odletjele i odnijele moje misli negdje prema istoku gdje je žuti disk objavio svoje carstvo i polako osvaja plavetnilo neba, dok rijeka nemira teče ispod njega. Glas kao poklon. Pogled kao život. Oplela sam se u svoje bijele velove, a čujem kako rasplićeš nit po nit davnih mirisa lipa, što svojim krošnjama bacaju sjenu do mog balkona. Opet ta misao, tanka kao zmija i hladna kao kamen uronjen u dno, izviruje i nestaje u modrim daljinama. Iz magle moje mašte ova duša ipak dolazi do svojih obala pa izbjegavajući oštre stijene odmara se na pustom žalu. Kroz visoke trave neke kišne noći, hoćeš li me naći?

Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika. Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao. U tim njegovim očima lijepa je njegova ljubav. Osjećam prazninu kad vidim bijelo. Osjećam muklost kad sanjam bijelo. Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine. Kraj rijeke što je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje... doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu. Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo mjesecu pa se nasmiješilo. Ugrijala se duša i snagom tih očiju, što su je pratile izdaleka, zanijela se tom ljepotom osjećaja. Iz mračnih komora srca od tad nisu izlazile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze. To su bile suze tuge. Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano pa su već postale i besmislene. Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje. Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj. Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše. Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe. Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.

I tad sam ušetala u vrijeme zanesenjaka, dlanom pokrila mjesto na kojem se ocrtava puls na ruci. Razbijena u spektar raznih boja duša je ispod daha osjetila kako "i u tami nikne divan cvijet". Krenula je, prošla kroz vrata i ostavila ih otvorena. Tijelo se spojilo s tijelom i procvjetala je tama. Želiš li biti dio jata, slijedi ista pravila. Želiš li biti dio sebe, iznad boli se uzdigni i zatvori vrata za sva opravdanja… Teško je letjeti sama, bez dodira i mira… iako se tada jasnije vide slike i duša, koliko god bila uzburkana, sjećanjem zaustavlja naučena pravila i slijedi svoj put. Zato, ptico mala, odleti sa dlana i pronađi se…