Cvijet kraj izvora...je sjena duše

mašta može svašta...na slabašnom tlu stvarnosti, ona plete i razvlači svoje uzorke...

http://www.youtube.com/watch?v=F9y1vGxPVAA

http://www.youtube.com/watch?v=MBpyuYgfCWA

http://www.youtube.com/watch?v=iLtiZlqHY18

Tamo gdje zaljev ulazi duboko u kopno, tamo gdje mjesec ostavlja svoj otisak na nebu…. tamo si sinoć, uz to more samozatajnosti, dotaknuo moje usne. Opet sam zaronila u svijet zanosa, sanjarenja, iz tvojih plavih očiju, Čarli, toliko drugačijih od onih koje sam voljela, dočekuje me ranjena duša… bijele noći opet pohode moje snove, prisjećam se sebe… same. Vidim se sinoć u tvom zagrljaju… Ledeni snovi više nemaju snage okovati moje srce…. Sinoć je duša imala svoj put prema tvojoj. Dotakle su nam se duše u susretu… dotakle i zagrlile, poljubile. Na tom jezeru bijelog obilja osjećam tvoj i svoj strah od ponovnog zbližavanja s nekim, od ponovnog otvaranja nekome, od ponovnog darovanja duše duši. Imamo li pravo na još jednu šansu? Brže od planinske rijeke odgovor stiže i nestaje poput traga zvijezde, što tone u sebe. Između nas i neba je mir. Između nas i zemlje su pitanja, teški odgovori. Između mene i tebe je….započeta ljubav. Je li? :)

U jednom trenu, kad iz finih pojedinosti izlučim onaj prostor gdje se osjećam kao netko tko je duboko prošao kroz srž, vidim da ipak ne vidim neke stvari, koje su mi postale tako drage. Tim apstraktnim shvaćanjima u stvari puno spoznajem. Ti, kao tvoje oči, gledaš me, ali me još ne vidiš. Preko oblika zalaziš u moj svijet, dok mi dozvoljavaš šetnju tvojom tamom i svijetlim stazama. Nebo mi je naklonjeno ovih dana, iako se jutros nekako rastužilo. Moje krhotine priznaju da su ipak povezane u cjelinu i pokušavam ti osvijetliti te mračne kutke gdje ne vidiš trak svjetlosti. Stojiš na sredini, a oko tebe je tama i to je tvoja stvarnost. Ne vidiš dalje. Ako je ljubav zauzela mjesto u tvom srcu, ne lutaj očima preko oblika, već kod svakog pogleda znaj, kako se nešto događa. A događa se...

Danas je dan kad želim otvoriti srce još malo... onaj dio, što je stalno zatvoren... želim ga pokazati nebu, želim ga pustiti nek' priča svoju promjenu, nek' gleda mojim očima... taj dio srca, skriven od svih – pa i od mene, daje mi nemoć i oduzima život... ima u svakom od nas ta mala stvarnost, od koje skrivamo svoje umorne oči.. ne želimo zaviriti u tu stvarnost, otkriti veo po veo svog najdubljeg bezdana i pomisliti: Bože, jesam li to – ja? sve smo to mi... u raznim trenucima, zaleđeni u raznim oblicima svjesne nesvjesnosti...evo, misli mijenjaju pravac, vode me opet dalje od tog malog dijela zatvorenog srca, tog dijela kojeg se svi bojimo... svileno jutro me rashladilo... sunce se objavilo... vidjela sam tvoje oči jutros, daleko poznate i nepoznato bliske... trebaš me, znam... primijetih na svjetlu jutra tu potrebu za mnom... imaš u sebi misli što formiraju potrebu za mnom, imaš u sebi emocije što nesvjesno slijede moj trag u tami... pa, Čarli, kreni onda tim stazama... vidjet ćemo, što će nas dočekati na tom lutanju...

Sve je tako prolazno. I ovaj tren što je sad, bit će prošlost za sekundu. I ovaj dan... tako lijep... sutra će biti tek prošli dan... neki petak, malo bijel, malo sunčan... u zoru ovog proljeća. Prolazi stvarno svaki trenutak, svaka kap vode isparava na suncu i svaka duša je sve bliže nekoj svojoj konačnosti.  Most daleke glazbe dolazi do mene, kroz staklene riječi pokušavam se sjetiti rotacije prošlih trenutaka među nama, a ostali su u sjećanju. Zašto je sve uvijek samo sjećanje? Prolaznost nezaustavljivo uzima svoje, iako su drugi spremni točiti vodu u pijesak, nadajući se da tako pune neko podzemno jezero ... kao rezervoar za buduće sušne dane. Za ovaj dan izmišljene su ove riječi ... kažu da znam kako u galaksiji postoji još jedna duša poput mene, svjesna da nema podzemnog jezera, jer je sve…. prolazno.

Jedan uzrok tišine je dovoljan za tišinu snova... jedna iskra čuđenja je dovoljna da me vrati na početak našeg vremena...na onaj početak, kad nisam znala ništa... imala sam viziju... objavila se stvarnost... iz tog vremena zanosa i čarolija ušetala sam kroz ove četiri godine do svog lutanja, do trenutka kad se ne želim vraćati natrag.... prošlo je otišlo...ta ljubav što se objavila, najavila, došla i nastanila, proglasila me čarobnicom trenutka... zbog svoje jednostavnosti, izgledala je nevjerno vjerna... čujem kako me doziva starica iz tame... čujem taj plač... neda mi se opet krenuti tim putem... neda mi se provjeriti provjereno...ispod masline bih zalegla i zaspala... ispod masline bih ostavila svoje srce, pokrila ga medom i čokoladom i nestala... neka uživa u zvjezdanoj prašini punog mjeseca i neka rasplamsava svoj zlatni sjaj... nećemo provjeravati već provjereno...

Sva slova, sve riječi, sve rečenice, sve knjige, sve što je pomišljeno, a nikad izrečeno vjetar je raznio mojim tajnama i zaključao u sebe. Lakoćom čarobnjaka, u ovoj čudnoj evropskoj državici, živim u ovoj inkarnaciji. Čudno. Za svaku svoju riječ – nemam odgovor. Za svaku svoju misao – nemam riječ. Za svaki svoj san – nemam tumačenje. Uzalud tražim vrijednost, uzalud mjerim težinu srca. Uzalud pokušavam protumačiti znakove pored puta. Kao magnet, riječ 'uzalud' me prati ovih dana. I čudim se sama sebi da još uvijek tražim staklene perlice bačene u ranom djetinjstvu, koje će mi pokazati put u budućnost. Čujem glas starice kako me zaziva... zaziva me u tamu... led pokriva ovo srce... trule riječi nemaju odjeka... riječ 'uzalud' dobiva svoj najpuniji smisao... raspast ću se u osnovne čestice postojanja... nestati danas poslijepodne u moje snove... zauzeti položaj kad riječ 'uzalud' nema onu jačinu, koju ima sada... Mjesec će se uskoro prepuniti sam u sebe... prsnut će u tisuću boli... moram potrošiti tu čudnu riječ .... 'uzalud'...

...u ovoj inkarnaciji .. ništa novo.. imena, fraze, događaji... bivši ljubavnici... mrtvi kućni ljubimci... roditelji-anđeli... dakle, ništa novo... neka hotelska soba iz prošlosti, tamno obojenih zidova... lelujavih zavjesa u rujnu... opet... mrtvi ljubavnici i zaručnici... bivši muževi... prijatelji koji to jesu i nisu... sve su to mitska stvorenja u ovoj inkarnaciji...i pita me: tko si ti? ponadala sam se da znam, tko sam to ja... jednostavno: ime i prezime i ostali podaci... tko smo to – mi? tko sam to – ja? u kontinuitetu ovakvih pitanja, u mraku ponovo čujem molitvu starice... zove me u mrak... opet iz vatre izbijam tvoje ime i kitim ga bijelim biserima...lutaju naše srodne duše, od svjetla do svjetla, troši se život i kaplje niz globus... snovi... hladno jutro u srcu se zaledilo... oštri su bridovi tog leda... pucaju prema koži, ne probijaju srce... srce se opet zaledilo u svoje poznate oblike... intima se ne rasprostire po stolu... crno vino se ne toči u čaše... u talogu života piše moje ime, tvoje ime... ima li tu nas?

Troši se život... polako klize kapi niz globus... sjećanja... snovi... nebeska tijela rotiraju i dalje... komad zemlje na kojem stojim grije mi srce.. ima li me? ... polako čekam noć... kao pomoć... u dnevnoj sobi svjetlo raspršilo tamu... iz tame izlazim ... u veću tamu... donesi mi čašu vode... zaustavi mi rečenicu... nemam što reći... usvojila sam te... pokupila sam te iz neke knjige, davno pročitane... uobličila sam te u ljubav... iz mraka čujem molitvu starice.. intuicija me opet vodi do tebe... intima se proširuje... slika je bez boje... crno-bijela kompozicija strave i užasa... troši se život... polako klize kapi niz globus... ovaj komad zemlje gdje stojim sve je topliji... ima li me?

Ponovo se od sjevera prema moru širi bijela koprena snijega... ponovo naš san živim sama... uz tebe... ponovo po zidovima plešu tamne sjene, prizivane davnim sjećanjima... ponovo iz vatre izbijam slovo po slovo tvog imena i ukrašavam ga bijelim biserima... ponovo me sunce izdalo i nije izašlo... kao i prije, tako i sada.. ponovo lutam svojim svijetom sjena i tame...ponovo nisam uspavala mozak po noći... htio je vidjeti moje snove, ispričati mi završnicu... ponovo sam otvorila umorne oči, izašla na mutno svjetlo ovog čudnog dana i krenula... ponovo sam izmjerila težinu svega i zaključila da sam uvijek... na istom mjestu...

Moja čežnja spaja naša dva suprotna polariteta u vodenu stihiju i nosi me prema tebi. Znaš da si ocean gdje žive sva moja pitanja, znaš da imaš krilo sna s kojim me uvijek pokrivaš. Pretposljednji dan nekog mjeseca, sredina nekog doba, vječnost oživljena u jednom trenutku. Ne želim riječi … te lijepe zavodnice. Svjedočiš mi se sam, iako si nestao bez glasa, postojiš u svakoj zraci žutog diska što se objavljuje svakog jutra. Mnogi me pitaju razna pitanja. "Zašto?" Piju vino života, gledaju me očima kojima me ne vide. Iza leđa nekog prostora što ulazi u moju vremensku zonu dišeš ritmom mog života. Mjesec na nebu je uvijek prepun sebe, bez obzira puni li se ili prazni, donosi ono u meni što živi ... ocean burnog emotivnog naboja i zalijeva moju dušu kao što oceani zalijevaju ovaj globus. Dogodilo nam se da su se duše spojile sa dva suprotna polariteta i održavaju se u blijedom snu budućeg doba. Živo te osjećam svaki dan, svaki tren i u tom osjećanju stojiš uz mene, ušao si u tamne spilje moje duše, lutaš i tražiš ono što već imaš. Ne znam što će biti. Nije mi ni bitno. Bitno mi je samo to – da postojiš i da smo spojeni pa makar i na suprotnim polaritetima naših života.

Mreže snova bogate su noćnim ulovom, izvukla se i jedna uspavana zmija i otplovila svojim putem. Jedno mlado jutro, tako prepuno mirisa nadolazećeg proljeća, proglasilo me nevjernom na 8 minuta i zaustavilo se u trenu u toj jednostavnosti tvojih postupaka iz kojih ne čitam nikakve priče sa zapletom i trajanjem. Nenaviknuta sam na usne koje drhte, na ruke koje traže. U svojoj zavjetrini dalekih sjena gledam te mreže snova pune ulova i osjećam se ne kao lovac, već kao Gorgona, ulovljena u vlastite mreže obmana, iluzija i lutanja između dva svijeta sumraka, tamo negdje u proširenim zjenicama nečijeg oka. U zraku lebdi tajna šifra, drži me budnom i postavlja jasne kristale mog puta između ta dva svijeta sumraka i sjena. Pjesma je ostala bez refrena, ja sam ostala samo ona ista.