Cvijet kraj izvora...je sjena duše

& http://www.youtube.com/watch?v=7wlDKqCVhLE

& http://www.youtube.com/watch?v=KZvL2N0bXhE

Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem tvoju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju. Odbačena trajanja trenutaka zabacila sam iza leđa, a u sivoj kopreni kiše kroz vene osjećam završnicu protoka plazme i kao lanac, krhak od satkanog vjetra, lomi me i reže tragove na koži. Te niti ...kad nebo i more spoje svoje vlažne usne ... za jedan treptaj duše pomiču otkucaj života i dotiču dno tišine. Niz ledeni trag vlažnih usana, što klize po toploj koži, pišu se nove smjernice, urezane kao linije na dlanovima, i ne znam kamo vode. Na kraju kad mi pokažu put, stvarno ću znati da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju.

http://www.youtube.com/watch?v=P1n1BWLsyHg (Listen - Beyonce)

http://www.youtube.com/watch?v=CX4Kur6VtMU
http://www.youtube.com/watch?v=s_lMNufI3hA

Sve dostupne mogućnosti, iscrpljene su. Sivo nebo mi nije naklonjeno ovih dana od rane zore do maglovitog sumraka. U svili srca nešto se nakupilo, pohabani otisci tvojih prstiju ne donose mi smiraj. Uzimaš li još uvijek uz udisaj zraka i dio mog srca, ulazi li još uvijek taj dio mene do tamnih komora gdje se skrivaš? Mislila sam da si spalio sve mostove iza sebe, ali na prstima dođoh do ponora i vidjeh tanku crtu plavetnila što pruža srebrnu nit za koju se još mogu uhvatiti i krenuti prema tebi. Tanka je, jedva vidljiva... ali tu je. Dužina tvoje sjene je jasna, moja se poigrava i nestaje, pojavljuje se i ostaje. Jutro me obasjalo mutnim sjajem, bez onog mira u tom nemiru.... Polako počinjem zatvarati oči i ponovo lutati između tanke srebrne linije prema tom mostu kojeg mi pružaš za prijelaz....

http://www.youtube.com/watch?v=GP3hUe_ONZI &
http://www.youtube.com/watch?v=wwwplStgzp4

i obvezno slušati: http://www.youtube.com/watch?v=nTkbduv3CQ0

http://www.youtube.com/watch?v=6BxlM-d6aWQ &
http://www.youtube.com/watch?v=VUoEil40qZA or
http://www.youtube.com/watch?v=wc0imHr5Mxc

http://www.youtube.com/watch?v=4O_YMLDvvnw
ili http://www.youtube.com/watch?v=mJDBRG5mnxk

Kako je hladan taj kamen zarobljen u zimskoj noći, ukopan u zemlju, što se steže sam od sebe i kao strava obavija moj lakat, dok ramenima oslonjena na mračnu sjenu promatram zagasito tamnoplavo nebo ove noći. Jutros su mi obećali ledene bisere s neba, posute puteve staklenim perlama po kojima mogu preletjeti i biti savitljiva kao vrba, dok pokušavam iz tvog plavog oka odgonetnuti onaj smješak, kojim me budiš svako jutro. Satkana sam od trava nekog lijepog proljetnog dana, zelenih polja po kojima su izglačane vlati trave provukle svoju proljetnu maramu i prebacile mi je na ramena, da bih te opet dozvala u moj svijet.

Još iz daljine sam osjetila poznati nemir. Kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da si to ti. U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu. Usmjerio si i moju sudbinu nekim drugim skrovitim stazama po kojima duša luta i traži u tom vremenu zlatnu knjigu iz koje će pročitati svoj kraj. Dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla, progovorili smo neke demonske riječi. Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio. Pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu. Samo sam gledala. Osnovne stanice tvog tijela su se raspršile i nisam vidjela ništa. Grobnica. Taj trenutak – grobnica. Led je pokrio naše vrijeme, ali led je zaledio i poglede. Tvoj plavi pogled – led. Moj zeleni pogled – tamni led u kojem se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u neke konture po kojima sam te prepoznavala. Iz te gramatike sam pokušavala izvući poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete. Čarli, samo sam te osjetila. Duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru što me i sada grije svojom hladnom toplinom. I dok je vani kiša prostirala sivu koprenu nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami. U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem. Zato, Čarli, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti da iz tog ukletog stanja konačno iz zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.

Mnoge moje priče su već ispričane, na tim putovima bilo je raznih spirala neiskazanih odmaka od stvarnosti i zanesenosti opsjenarskim svijetom snova i iluzija. Ono što me činilo mogućom čuvaricom stvarnog života bili su dnevni presjeci osjetljivih očiju, jarko svjetlo žutog diska što je znalo osvijetliti pravu stvarnost. Promijenila sam mnoge velove kroz koje sam propuštala tu svjetlost da mi presiječe pogled ispod spuštenih trepavica. Iznutra je uvijek gorjela zagonetna vatra koja me vodila i još me vodi tim neprohodnim stazama velikih nepravilnosti, jakih kontradikcija i dubljeg uvida u svoj put kojeg slijedim. Odabiremo ono što najbolje znamo, što nam se čini ili ne čini dobrim ili lošim za nas. Stvar loše procjene ili stvar trenutka? Ne znam. Prirodno je odabrati dobro za sebe. Neprirodno je odabrati zlo. Je li stvarno svako zlo za neko dobro? Možda. Ne znam.

Ovo hladno zimsko sunce daleko odnosi moje osmijehe u dno dana što izmiče. Još sam vidljiva u tvojim očima, a nevidljiva sebi. Iskustvo nas čini opreznima, a ljubav slobodnima. Završila sam posljednje ratove, ispucala posljednje bitke sama sa sobom. Sad nastupa vrijeme pročišćenja duše, smanjivanja teških tereta zakopanih u pijesku memorije, što curi i iscurit će daleko od ovog zimskog sunca. Znam koji put vodi do tebe. Znaš li ti pronaći put koji vodi do mene? Vidjet ćemo…