Cvijet kraj izvora...je sjena duše

"...kao svaki cvijet kad klone, kad ljepota što odbjegne u starost, tako bukne i dob života, buknu mladost, krepost - sve u svoje vrijeme, ne trajući vječno. I srce svako mijenja svoje vrijeme trajanja, pripravno na odlazak, ali dočekalo je novi početak. A smrtni čas nas valjda neće mlade zateći te razdvojiti prije vremena..."- Herman Hesse

Kupila sam pješčani sat. Iz njega je zasjalo vrijeme što protječe… u tom obojenom staklu malih čestica zaželjeh, da je svako zrnce pijeska jedna godina moje mladosti… koliko ima tih zrnaca pijeska u pješčanom satu? iz zvjezdanog neba ne dolaze odgovori... sve sporije vidim da se globus vrti sam oko sebe, a nebo poput pjene obavija ovu mladu večer…. i dok protječe pješčani sat, protječu i moji ponori ususret novom jutru… "ostala si uvijek ista…", na dlanu slomljenih linija je pisalo da ću pogledati u oči sudbini…"ostala si uvijek ista…" kao kap na čelu ove riječi jedne davno zaboravljene melodije jedva čujno rotiraju oko mene… u školjci plava boja kapi vode priča o namreškanom otisku ljubavi u život…Čarli, ne tražim više neke nepoznate adrese… od njih me dijeli tvoje ime i moj zaborav… mislim da ću upisati svoj stih u onaj neispisan krug života… dok pješčani sat otkucava zrnce po zrnce godine mog života… Čarli, od srca do srca… sve se čita u očima …

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u mozaik... vječno nesloživ... vječno pust, u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema zelenim daljinama gdje su me vukle moje misli... moji snovi. Tim tihim disanjem zatvorila se stara rana što je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i neke nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica, koju prigrlih kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se crni omotač noći obavio oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove? Ne znam. Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad... ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je još ljepše.

Sweet child in time you'll see the line... the line that's drawn between the good and the bad .... See the blind man shooting at the world bullets flying taking toll, if you've been bad, Lord, I bet you have and you've been hit by flying lead... you'd better close your eyes and bow your head and wait for the ricochet ....

Žuti disk jutros raskošno visi na nebu i u toj svojoj blistavoj samoći priprema jutro duhova. Ta misterija ne želi biti otkrivena, ali kod povratka među žive opet sam duh, sjena... Neka se cijeli svemir uznemiri zbog jednoličnog preskakanja ritmova disanja, ali primljeno tajno znanje o tvojim prozirnim stazama ostaje još uvijek netaknuto. Ne želim zaroniti u tu prozirnost. Ptice su odnijele moje vrijeme, umorna sam od takvih naglih promjena. Moram skupiti razderotine srca razbacane na sve strane svijeta i polako ih sastaviti u neki oblik, tako da ih nanizane opet mogu staviti oko vrata poput najljepše ogrlice. Provela sam ovu treću noć nekog četvrtog dana u nekoj bezvremenskoj pjeni, zanesena tamnim oblacima i opijena crnim vinom mog života. Za koga sam izlila to crno vino života u čašu? Kako su nebeske razine različito postavljene, u ovo mrtvo jutro slijedit ću vodiča zvijezda, dok se bijeli sjaj osjetljivih očiju napije žutog diska i zatvori od umora i nekog neobičnog hlada.

I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih  lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge što se slijevala niz beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije godinu dana dok sam besciljno lutala bijelim noćima i padala u neke zanose koje ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u moje snene buduće dane, koji su, evo… postali ovaj trenutak. Završavam slovima i stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu mjeseca, što se još nazire na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je da je besmrtan u trajanju trenutka, ali s prvim naletom mog mira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš mi u praskozorje o jutarnjem nebu, što ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Čarli, pitam se jesam li previše vjerovala anđelima, koji su mi pričali priče o tebi?

Proljeće je jedno od 4 godišnja doba. Na sjevernoj polutki traje dio ožujka (od 21.), travanj, svibanj i dio lipnja (do 21.). Na prvi nadnevak proljeća dan i noć jednako traju (ravnodnevnica-ekvinocij).

U nedvosmisleno promijenjenim riječima, što su me učinile receptivnom za neke razmake u odmaku vremena, promijenila sam stranu na kojoj mi leži srce. S lijeve se preselilo na desnu. Drugačije razumije govor duše, a u drugom danu od onog proživljenog ispod tri neba i oči duše su obojene drugačijom nijansom zelenila. Kad pogledam iza površine i zaronim malo dublje iza nekih riječi, kad se postavim u položaj onog drugog, stvari više nisu onakve kakve su mi se činile da jesu. Čarli, prihvaćam da si na putu oslobađanja svojih inhibicija kumuliranih u djetinjstvu i prilaziš mi polako, jer trpiš cijelo vrijeme taj teret, što te tlačio i kojeg si tako s ''ljubavlju'' nosio. Rođen si sam, živio si sam i sreo si mene. Odjednom si shvatio kako je teško bilo biti – sam. I u toj spoznaji, bljesnula je tvoja podsvijest i ljutito me zasula žestokom paljbom nekih tvojih 'uvida' kojima si se nastojao izliječiti sve ove silne godine. Živiš u dvije kuće i u svakoj si gost. Ni u jednoj nisi – kod kuće. Napuštali su te svi, a ti si mislio da ti napuštaš. Zbog te životne zablude, Čarli, zaboravio si kako se lijepo kretati u prostoru s rukom u ruci s nekim tko ti dokazuje, da nisi sam. Iz naučenog puzanja ne možeš trčati. Moraš prvo naučiti hodati. Kad taj pozitivan predznak proneseš kroz svoj život, shvatit ćeš da si svojim odabirom odredio i sebe i svoju dušu. A ljubav je uvijek uz tebe, Čarli, samo je trebaš vidjeti. Neki ljudi su nam poslani u život – ne bez razloga.

Uljepšavanje vlastite sudbine – ukrašavanje poput zvjezdanog neba ili božićnog drvca daje nov poticaj životu. Sudbina je nešto zacrtano unaprijed, ali tko zna? Možemo li utjecati na neke događaje iz vlastitog života? Mogu li osvijetliti neke prošle trenutke, lijepe ili tužnije i zapitati se – bi li bilo bolje da su se ili nisu dogodili? Znam da me napušta pogled tvojih očiju, što odlazi u nepoznate smjerove prema kojima me moja sudbina ne vodi. U bjelini oka, pokrivam rukom tvoje postojanje i u linijama na dlanu pokušavam odrediti tvoje dalje kretanje. Odlaziš li u tmurne jesenje dane, što su tako brzo rasprostirali sivu koprenu kiše na moj grad ili ćeš imati sreću i ostati na nekom mjestu gdje ću te moći pronaći? Ne znam. Misli su mi zauzete tvojim postojanjem na ovom globusu. Još ne prepoznajem tvoje preopone ni tvoj dah na mom licu. Nije me pomilovala tvoja ruka niti mi je tvoj jezik dao onu vlažnu toplinu. Nisam li te srela, poznajem li te? Naravno... u nekim odmacima od ovog vremena, u nekoj dimenziji ... sve se to odigralo. Za tebe i mene... u nekim dimenzijama... postoji sudbina.

Na otoku moje duše sreli su se titraji pa uzbunili novootkriveni osjećaj što je nastao usred procesa obnove bića. Bila sam u šetnji Gornjim gradom, kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, a bili su mali... poput mrava, čekajući skromno da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li s njima? Ne znam. Ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Hodat ću uz rijeku jednog dana, kao što sam to nekada znala i znam....sjećanje na njih će se vratiti. Zaboravimo često na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih. No... oni su uvijek u nama, mirni ... čekaju da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi.... onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana u sekundi otići. To je život. Život što se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji, koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju... i te vječne teme, koje su uvijek vječne, ponovno se objavljuju. Zato... hvala vam, moji titraji, što ste me podsjetili da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje.

Kao slutnja… kao šutnja… kao neki izraz, kao neki odraz… kao nešto bijelo, što li je htjelo, kao praznina kleta i umor od ovog čudnog svijeta…. na čistini je stala jedna sjena…. i sjetila se… eh, pa još je žena… što je brža od najsporije rijeke i najsporija od najbrže zvijezde… i tako… nastali su ovi čudni stihovi… kao posljednje stvari, što podsjećaju na neke međunebeske igre snova i stvarnosti… još uvijek bih te željela u sebi sresti.

U neka praskozorja  živiš svoje dane, prodornog pogleda i ranjenog srca. Za tebe sam samo iluzija, možda netko iz dalekog mirisa neposjećenih krajeva. Tračak misli na tebe. Daješ mi nove oblike, nove sjene. Daješ mi i oduzimaš još više. Bez ljudi, bez bliskih misli i osjećaja. Vidim boje što se prelijevaju, odabiremo uloge  koje nam odgovaraju u tom trenutku. Svatko bira svoj izbor, koji nas određuje. Novi svijet uz tebe. Ah, kakvog li sna! Začinjavam si dan mislima na tebe, kapi ovog jutra putuju na mjesto gdje ti dišeš. Najmanje smisla ima u ovim riječima. Najviše ljubavi ima u srcu, što kao bezimeno jato putuje iz svijeta u svijet, iz života u život. Umorna sam. Nemam više snage za drugi let. Ovo je moja luka.