Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Provodim noći u snu bez sna. Provodim dan u danu bez dana. Instinkt samoodržanja. Ništa više. Kroz izričaj duše pažljivo ti se približavam, korak po korak. Kasno ćeš saznati tajne mog sna. U toj kombinaciji metafora i simbola darujem ti jedan svitak u kojem su napisani neki znaci, putokazi, smjerovi. Znam da i dalje imaš svoj svijet sebe u sebi… tako ćeš dočekati novi izlaz Sunca nekog maglovitog jutra… Tvoju riječ još nisam čula. samo pogledom izražavaš, samo svojim dolascima i odlascima daješ smisao… U mnogim očima ne vidim tvoje, u mnogim kretnjama ne prepoznajem te. Ne mogu se okrenuti nekoj novoj skitnici, možda još uvijek čekam plodove prelijevanja naših pogleda, možda korak po korak polako dođem i do pravog tebe u tebi… možda.

Na ovom mjestu pitanja su teška kao život, što me drži i vrijeme me odnosi. Gledam u čašu nade ne ispijajući je više nikada. Bez riječi dodirujem beskrajan prostor zablude i divim se svom licu lude. Ljupko i mirno odmičem pramen sa čela kako bi kasnije, mnogo kasnije stigle neke beznačajne riječi, što nisu otopile tugu ove lude pune zablude. Večeras mi pašu stvari lagane, fine, umotane u bijeli saten, šuškave i bez ljubavi. Na poleđini prelaska iz jedne sfere u drugu napisat ću ti stihove za miran san i još bolji sutrašnji dan. Kao ptica zarobljena u krletci sklupčah se i ponovno plivam svojim dubinama

Prolazi vrijeme, trajemo mi...prolazi i naše vrijeme, kao zvijezda što zasja na nebu i više je nema...u suzi palog anđela nema gnjeva... tamo je tuga, duboka i vječna...prošlo je vrijeme... iz zraka oduzimam one molekule što će mi napuniti dušu suzom palog anđela... u tom novom okruženju pokušavam pronaći neki dio sebe ... ima li me? naravno, nema me u slijepim očima ove sudbine, već sam negdje daleko ... izvan sfera trajanja običnosti...još ponekad zalutam stazama duhova samotnih šuma i hodnicima predsmrti/sna, jer san je savez između živih i mrtvih... zemlja u kojoj postojimo drugačji, nego što smo sami sebi...na dnu duše vidim savijen pergament,... što li piše u njemu? moja sudbina? ... sljedeći dani? sati? minute? tajna... zatvorena u sebe, presavijena u pergament na dnu duše, skrivena očima sudbine...najvažnije je da je duša prepoznala tvoj lik s kojim ću odmotati taj skriveni pergament sudbine....

Stavila sam tvoj prsten na drugu ruku. Nije više na lijevoj. Sad otiskuje svoj znak na desnoj strani. Ni sa čim promiješana svjetlost sna i duše, bez sklada u neusklađenom trenutku ovog jutra, potaknula me da pogledam – tvoj prsten. Energija se razdvojila, prsten kao znamen stoji i gleda. Svaki tren, svaku sekundu... u sferama zlatnog sjaja mog života, otkad sam s tobom. Prekrio je ono, nekad bolno mjesto, gdje je trebao biti nečiji tuđi prsten. Zacijelio dubok trag, što mi više nije drag. I u snu, brzom sporošću neugasivog plamena, postade mi najdraži pratilac, dok smo razdvojeni. Stavila sam tvoj prsten na drugu ruku... kao neraskidivi zavjet dviju duša. Kao san.

Suze su zaledile protekle snove u zeleni led. Tamni oblak, što  je noćas prolebdio iznad mog balkona, donio je hladan dah vjetra iz daljine i zalelujao zelene zavjese u mojoj sobi. Zvijezde su se činile kao oči mačke u tami, a tlocrt mog nemirnog sna rastezao se izgubljenim tragom boli i neke neobjašnjive tuge. Ti si plamen plavog oka, što ga pratim i koji drži svoje dlanove na mom vrućem čelu. Mislim da sam sanjala tvoj odgovor. Povedi me opet u zlatne zore, dotakni u mračnom koridoru moje usne i šuti. Vjetar će ispisati u svježoj mladoj travi tvoje riječi, kiša će na mokroj zemlji zrcaliti sliku one ljubavi što je poklanjaš. Kroz zeleni led moje suze provući ću tanku nit do srca i nositi je kao najljepši lančić oko vrata. Mjesec noćas nije bio vidljiv onako kako smo ga mi gledali. Lutali smo noćima. To je vrijeme zanesenjaka, pjesnika, lutalica, sumnjivih žena i loših muškaraca. Kroz staklena zrnca misterija crnog sna vidjeli smo kako umiru dani i rađaju se nove noći. Zvijezde su gledale očima mačke sa tamnog neba, dok si smirivao moj nemirni san i poveo me opet istim koridorima, dotaknuo moje usne i zašutio.

Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo. (Denis de Rougemont)

budi mi romantika... ovih dana...

"Tišina je tako lijepa..Ljepote nad ljepotama na svakoj ravni, na svakom nivou; čak i u blatu lotos može procvjetati. Baš kao što se mjesec odražava u jezeru, čak i valovi ga mogu pokvariti, samo kamenčić bačen u jezero je dovoljan. Ali iako može biti uznemireno, ono je sposobno reflektirati onostrano u svojim neuznemirenim momentima. To ja zovem meditacijom: jedan neuznemireni moment uma - koji je uvijek uznemiren, ali je sposoban biti neuznemiren." (Osho)

Kao putnik kroz vrijeme, zagledana u bijelog leptira, doplutala sam i do tebe. To vrijeme, što je uvijek uzimalo određeni drhtaj tijela, određeni dah, određeni otkucaj srca, naslonilo se nedavno na moje rame i ostalo. Procvale usne i nježan vjetar oblikovali su jedan dan u mom životu kad sam u svom centru osjetila trag zvijezde, koja tone u sebe. Bezbrojnih želja više nema. Samo jedno osvježenje, nakon mnogih godina provedenih u disharmoniji sebe i svog bića. I dalje, zagledana u bijelog leptira, uzela sam tvoju ruku i povela te negdje, gdje se žuti disk polako diže sa istoka i gdje nam je nebo naklonjeno malo više, nego inače. To modro nebo nije od nas dignulo ruke. Polako smo mu prišli i prihvatilo nas je. Hvala mu.

?

Od mladih leptira nije ostalo tragova. Izgubila sam iz vida njihov let, njihove kretnje, jer na kamenom zidu nema praha s njihovih krila. U stupnju iznad boli duša u kasne sate ispraća ukus morske soli s tvojih usana. Kroz dlanove su prošle nečije ruke, kroz oči su neke svjetlosti probile svoj put i nestale u beskraju. Miris proljeća uvlači se u blaženstvo ove noći i otvara vrata za hladnija prostranstva. Nebo sjevera sprema svoj plašt, kojim će prekriti moj grad gdje dišem sama. Još uvijek dišem sama i silueta na zidu je samo moja. Na stolu se čežnja bori sa razumom i odvaja svijest od podsvijesti bez luči, što bi bar na tren osvijetlila koridor kretanja. More svjetlosti, kao bezimeni ratnici, napada osjetljive oči duše. Ona se povlači sve više u svoju tamu, u tu zavjetrinu iz koje će opet gledati mirno, spokojno i nakon nekog dana izroniti svježa, kako bi nekog dočekala otvorenih očiju i srca.