Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Jedan pogled, jedan pokret rukom. Iz sjene sam izašla na svjetlost bjeline i vezala pogled uz taj beskraj smrznute vode. Kao nepomična istina, bjelina mi se objavila i prikovala me na putu prema dalje. Čista daljina se protezala pa tako premještena u neki vanjski prostor iznutra lagano umirem. U tom krugu neotkrivenog, gdje misaoni tok plete svoje čvorove, u nekom pretposljednjem danu ovog ludog vremena, zaustavila sam pogled na tvojim plavim očima. I tu sam stala.

'This the last rose of summer, left blooming all alone
All her lovely companions are faded and gone.
No flower of her kindred, no rose bud is nigh
To reflect back her blushes and give sigh for sigh.
I'll not leave thee, thou lone one! to pine on the stem
Since the lovely are sleeping, go sleep thou with them
'Thus kindly I scatter thy leaves o'er the bed
Where thy mates of the garden lie scentless and dead.
So soon may I follow, when friendships decay
And from love's shining circle the gems drop away
When true hearts lie wither'd and fond ones are flown
Oh! who would inhabit this bleak world alone!
(Nina Simone)

Gledala sam sinoć mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću. Moje oči su zalutale na neke prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale. Čula sam kako misliš «nisi ona ista». Znaš da sam ostala uvijek ista. Ne prepoznajem tvoje misli. Ne prepoznaješ moj dah. Tješila me hladnoća noći i neka glazba što se razlijegala uskim prostorom mog automobila. Lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela. Ne poznaš detalje odraza u zrcalu. Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima. Postoji vrijeme za nas. Postoji vrijeme za nadu. Postoji vrijeme za ljubav.

"Uvijek razmekšane usne, dugo odmakane. Cijeli dan. Nevidljivi konobar razmješta pepeljaru, cigarete, limenke. Igra. Otisnuh se stopalima po hladnom podu i pronađoh zvuk otvorenog piva. Po otiscima, stopala se pronalaze..."

"...volim te kad pričaš u svom ovom ludilu, slutnja gubi privid, ogoljela do kostiju...postaje stvarnost, zaboravljena bol...ne želim te odvući predaleko..." (Azra)

"...produži dalje, neonska sjeno, izdaje te želja u očima...večeras se ponovo raspitaj za me, stavi ruke u džepove , i kreni ... kreni u noć ..." (Azra)

U zrcalu gledam nedovršene konture cijelog svijeta ispisanog na mom licu. Treba mi malo više rime, da bih u ovoj pjesmi bez posvete za svačiji ukus bila bezbojna, a da o stihovima i ne pišem. Čarli, ne znam više tko mi je u modi ovih dana, nosim "casual" lica obješena oko mog vrata poput kamena što čini reklamu mog srca. Pruži mi obećanje bez smisla i zagrlit ću te, Čarli, a ti trguj riječima kao ribom na masovnoj tržnici, zabavljaj ove maske koje se cere i odlaze svaka svojim bezbojnim tragom. U mnoštvu sam pronašla svoj lik, kako besciljno ide nekim stazama i ne zna gdje će se odmoriti, taj lik što zaboravlja zašto se uopće nalazi među tom masom. I dok sam završavala površno pregledavanje kontura mog lica, zazvonio je telefon….neki glas me okrznuo svojom osjetljivošću, ali ne pronalazim se…u svakom slučaju, zidove gradimo i rušimo sami. A taj glas, milozvučan, mekan i pozivajući obećava meni, maestralu duše, da će na nevidljivom mjestu moje kože ostaviti svoj trajni žig.

Na jednom otoku u sredini sjećanja dodirnula sam tvoje usne i voljela te plamenim srcem godinama. Rekao si "ne", rekla sam "da" i otišli smo jednog posrnulog jutra dok nam prijatelji i dalje prolaze kroz koridor ljubavi podsjećajući nas na naše vječne teme. Molila sam te da budeš prisutan kad svijeća mog života dogori, da se nađeš sa mnom u tišini negdje na sredini puta. Obećao si mi to. Vratio si se svom nebu na trenutak i ja sam se vratila svom. Bili smo si bitni za nas, ja nemam odgovor na tvoje pitanje "zašto", ti nemaš odgovor na moju molbu za koju ne znam hoćeš li održati obećanje. Hodala sam tvojim obalama, gledala sam tvoj let galeba negdje na nekim riječnim sprudovima gdje si hodao visokim travama i otimao sa puno mjere vatru iz mene i isto je tako brzo gasio. Ja sam bezazlena stajala pred tobom, kao razgolićena tajna i uvijek su kiše bile na našoj strani, nešto nas je zbližavalo, dok si me uzimao u skupim hotelskim sobama ili me požudno ljubio u visokim travama u noći na kiši. Spajali smo se u rijeci daleko od obala stvarnosti, gorio si noćima, tjednima, mjesecima, drhtao si pod mojim vlažnim prstima u nekim pustim hodnicima Gornjeg grada moleći me da ti ne odem iz zagrljaja. Iz svakog žestokog mraka izlazio si sa grčem na usnama i snježnim dahom si dodirivao moje čelo govoreći kako nikad nećeš osjećati tako kao što osjećaš sada... kao što si se osjećao tada. Uzmi Danteov pakao i pretoči mi ga da umrem smrću Senece i bacit ću sva tvoja pisma koja si mi pisao usnama, zaboravit ću sve staze kojima si me vodio kroz noć, zaboravit ću te usne što su dodirivale i grizle moje grudi i tijelo i ruke koje su prebirale po strunama mog života. Čekao si me, bio uz mene te silne godine, sagradio u pijesku jedan dvorac za nas i nacrtao u pjeni moje oči dao si mi svoj život. Lovili smo travanjske noći po Gornjem gradu, žestoko se voljeli u nepoznatim gradovima, padale su zvijezde... dok si izgovarao moje ime. Kad sam te vidjela da si sazrio u sjenci i pod nebom budnog oka, onako plavook, visok i predivan, mudro i ranjeno si me udaljio od sebe, gurnuo me u daljine, kao bosonogi bijednik i još jadniji stranac, neprepoznatljiv, odlutao u pasju kućicu i od straha umro u sebi. Sad si samo sjena sjene, što više ne zanima mene. Naša burna sudbina završila je, tvoj glas je ostao isti, živ... zvonak... rafiniran... i provokativan i probudio je opet u meni onu žudnju, što spaja moj sjever sa tvojim jugom; ali kasno je sada za nas. Ti nisi više onaj muškarac …. ja više nisam ona žena.

Slučajno su nam se isprepleli snovi noćas, možda od trzaja srca ili po nekoj tajanstvenoj šifri duše, ne znam, ali padala su pitanja kao zlatne zrake sunca, bez odgovora. Rekli su mi noćas neka obučem pjenu i odšetam do mirnog jezera, kroz visoke trave i sunčane zrake. Rekli su mi da me nečije oči prate iz daleka, lagano im pogled klizi niz moj vrat, rekli su mi neka ne gledam leptire i njihovu jutarnju igru, rekli su mi puno toga. Šutjela sam. Riječi donose ratove, nije bilo svjetla, grad je bio u mraku. U svakoj dubini duše nešto tiho spava, miruje, taj snop svjetla što obasja čitavo biće, lice, cijeli svemir. Kad ga trošim u malim dozama, ne vidim to svjetlo. Bez žurbe, obučena u pjenu, došla sam do mirnog jezera tvojih obala i izronilo je to svjetlo što spava u nama. Bila je to ljubav.

I tako, Čarli, dok sam pomilovala meka krila bijelog anđela, u meni se prelomila svjetlost na tri dijela i nestala. Iz neskladnog sklada u krugu rotiram jednu te istu misao, jedan trenutak. Sa usana, suhih kao život, ne silazi riječ. Ne želim više riječima, tim lijepim zavodnicama, dati ni daha života. Nekom brzinom polako sam zakoračila u novi svijet sjena, drugačiji od prethodnog, ali opet moj svijet. Lijepo je opet biti na poznatom terenu, uz poznate elemente rasipanja daha i zatvaranja duše do kraja zatvaranja. Čarli, vrijeme mi je zatvoriti dušu i pustiti je da se odmori. Previše je davala. Umorila se. Uzrok svemu je hladna voda kojom sam oprala lice i te osjetljive oči, dok se kroz ovaj zimski dan tiho razlijeva plazma kroz krvnu smjesu i polako kreće do svog ekvinocija. Vrijeme je za polazak. Bit će još lijepih trenutaka, Čarli. Vrijeme je odmoru.

... u mislima, mašti i sjećanjima, snovima i tamnim noćima, maglovitim jutrima i dalekim životima...

...i nastavlja dalje mirno spavati, nestajući negdje imeđu smrti i sna... Karneval je na kraju i maske se dižu. Za neke je bolje da ostanu na njihovim licima i da ih nikada ne skidaju, čak ni kad su sami. Ulice su ostale prazne, samo konfeti i čistaći plešu svoj ples, polako i tiho, kao što se vjetar poigrava lišće...

 Invite your friends to join Facebook.