Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Bio je to živ proces… bile su promjene, prirodno vezane jedna uz drugu, kao polarna svjetlost i noć… kroz grudni koš prolazi dah, hladnim laserom presječen… nevidljiv oblak iznad čela… bez ravnoteže… suprotnost i san… o, Čarli, kad bi znao danas ono što si trebao znati tada… i dok je pjenušavi pjenušac pjenušavo zapjenio moju stvarnost, oblak iznad čela postaje teži… sjećaš li se, Čarli, idealnih dana i onih dviju ruku na tebi? je li moguće da te danas pitam: tko si? Primiruje se noć, tvoja slika bez kraja luta ovom srodnom dušom… Poput djetinjstva slatko zvučiš kad izgovorim tvoje ime, Čarli… Imaš tu sliku bez kraja, jer što si stariji, to si mi bliži… naša institucija je sagrađena od svijetle opeke zlatastog sjaja … potrošio si već dosta neokrunjenih dana svog života…. i opet .. kao čokolada, tako slatko zazvuči tvoje ime, kad ga izgovorim, o Čarli…

...nights in white satin, never reaching the end, letters I've written, never meaning to send. Beauty I've always missed, with these eyes before, just what the truth is, I can't say anymore...

...boje lutanja u istom krugu...

Kao bijele magle, što su rasule svoju gustu kosu iznad panorame mog grada, kao ovo hladno jutro, kao zaborav što doziva sjećanja, kao nešto iz čega ne miriši bijela ruža.... kao nešto... kao galaktička stanica, privremenog karaktera, s koje nema povratka... kao prazna hotelska soba, uredno namještena.... sterilna...sve što bilo, bilo je ... zbog tebe... i kad sam te dozivala drugim imenima i onda kad se naš san zatvorio i po zidovima ispisao zadnju rečenicu, izdale su me ove bijele magle, umotale me u svoje bijele velove i učinile da opet nestajem ... u sebi...led na koži... čelo naslonjeno na prozor, pogled tone u maglu... iza tanke zavjese sna, više ne živi onaj san o meni... o tebi... znam, sjetim te se ... ponekad... ali samo ponekad.... o, Čarli, ne znaš ni broj mog mobitela.... sve je onda bilo sa smislom... pormijenila sam kontinent... slušam pjesmu s radija, koja spominje tvoje ime, Čarli...zapisala sam ove riječi... sjetim te se, Čarli, ali samo... ponekad...

Već treću noć od petog dana pohode me plavi snovi. Ti čudni snovi. U ljubavi sa plavom ružom… boja tvojih plavih očiju, boja prelomljenih linija na dlanu – proročanski snovi. "Od davnina ljudi su gledali na snove kao na nešto tajanstveno, značajno i moćno. Smatrali su da su oni jezik nesvjesnog uma koji odražava naše radosti, brige i nade. Mnogi ljudi vjeruju da razumijevanjem jezika snova možemo obogatiti naše živote i povećati znanje o sebi. Franz Bardon je smatrao da su oni poruka našeg višeg uma našem nižem umu. On kaže da onaj tko ne razumije simboliku snova baca neotvorena i nepročitana pisma poslana od Boga." I tako je počela moja priča sa tim čudnim simbolima.. sve se događalo prije 15 godina.. te davne 1992. kad sam izgubila voljenog tatu… nije prošlo 11 mjeseci, otišla je i mama za njim… na prašnjavom putu svog djetinjstva, našla sam trag sunca što mi je najavio novi element života… Treperile su zvijezde prošlosti iznad mene, spuštale se sjene u moje snove, pričale mi sibirske priče o ledenoj ljubavi… bezbroj ždralova je preletjelo preko moje zgrade, ali jedan glas je ostao isti – razbio je tišinu, pokrenuo moje srce… probudio me. Bio je to glas duše, tako umjetnički izvedeno, tako divno ispričana priča mog života… Znam, još uvijek se rotiram oko tvoje planete, prevelika je gravitacija, ali tehnologija napreduje. Izmišljen je jedan svemirski brod koji me odnio na jednu plavu planetu… tu sam već više od 3 godine… lijepo mi je…gledam te plave oči, tu čistu dušu, te medene usne… ne želim više u tvoje ledeno doba… želim istinu svog života… budućnost sa manje pitanja i dilema… čisto jezero iz očiju što me stalno vuče i dovodi na moje obale…mojim dubinama – sa ovim plavim očima što tako mirno i spokojno dišu kraj mene…

često sam se uvjerila da postoje... i da nas čuvaju... neka ih :)

"...što gusjenica naziva krajem svijeta, to Učitelj naziva leptirom..."

Iza tamnih oblaka nisam vidjela jutarnju zvijezdu. Već danima vise nad panoramom mog grada, skrivaju nas od drugih bića, skrivaju nas od nas samih. Biti skriven – lijep osjećaj. I dok sam udahnula oštri zrak, bjelina snijega me iznenadila... kao da je tek pao... led se raširio poput ljetnog požara, uvukao me u svoj pucketavi svijet

 i promatra prelomljene linije na dlanu. Ništa novog. Budućnost prekrivena tamnim oblacima. Skrivena od mene. Biti skriven – (s)lijep osjećaj, koji ne vodi nigdje, osim na bijelu površinu, ledom okovanu, u sebe umotanu. I traje taj osjećaj skrivenosti sebe u sebi. Nije proljeće. Zima vani... zima u zadnjem kutku neusklađene sive tvari... još nije usklađeno kretanje prema ovom jutru i kretanje prema meni. Nevidljivi plašt me skriva od jutarnje zvijezde, umjetna svjetla zavaravaju lažne puteve i vode me u dubinu noći. Promijenit ću kontinent, promijenit ću planetu... ali ne mogu promijeniti sebe u sebi, dok nisam spremna na promjenu. Još ne. Kava je završila svoj jutarnji ritual... krenula sam... bez promjene.

Prva faza je započela rođenjem, s mojom kartom "lude" – novorođeno dijete je došlo na svijet, nevino i nesvjesno sebe kao odvojene individue. Tada se rađa samosvijest i nužnost stvaranja pojedinačnog ega, razvijam se u četiri oružja svjesnosti s kojima se odupirem svijetu ("magus-čarobnjak"). Intuicija, osjećaj, osjet i intelekt. Prva značajna odluka u životu je odbacivanje obitelji i pronalaženje budućeg partnera u cilju stvaranja vlastite obitelji. Time kao  pojedinka postajem odgovorna za svoje akcije i svoju budućnost ("ljubavnici"). Uviđa se potreba prilagodbe zahtjevima i zakonima društva te stvaranja 'persone' koja me pronosi kroz svijet ("kočija"). Zrelost podrazumijeva ponovno uspostavljanje ravnoteže ("pravda"), koja je bila narušena jednosmjernim razvojem svjesnosti, a  na štetu nesvjesnog. Progovara glas savjesti, duboka analiza mora uslijediti ("samotnik-pustinjak"),  jer vlastiti kapaciteti i težnje moraju biti pravilno odmjereni. Na vrhuncu životne putanje počinje proces opadanja i okretanje vrijednosti ("kolo sreće"). Kako me "pustinjak-samotnik" preusmjerio na analizu svh onih samotnih 6,5 godina, sučavam se sa svojim unutarnjim strahovima i prastarim silama nesvjesnog, koje moram pokoriti i asimilirati u procesu reintegracije ("snaga"). "Obješenik" je okretanje vrijednosti i ciljeva, koji se događaju u drugoj polovici života – žrtvovanje starog je nužno za nastavak psihološkog procesa razvoja. Preobrazba svijesti je nužna posljedica nadilaženja dosadašnjeg ega. Smrt starog  oslobađa unutarnje zatočene energije i rezultira se u obnovi novih kontakata sa životnom energijom. Sjedinjuju se svjesni i nesvjesni tokovi ... kao voda i vatra ("umjerenost"). Sile nesvjesnog su oslobodile Lucifera ("đavo"), ali đavo nije 'vrag...– to je Lucifer...– lučonoša ... onaj koji nosi svjetlo – kad su psihološke blokade između nižeg i višeg premoštene, poput munje podsvijest pogađa svijest i dolazi 'lučonoša' te se ruši "kula" (ili kuća dotadašnjeg Boga). "Zvijezda" kao simbol više svjesnosti, je intuitivna sa kozmičkim tokovima, duša je prožeta božanskim nadahnućima. Posljednje veliko iskušenje, tamna noć duše gdje sve izgleda kao tama i iluzija, mora se proći prije konačnog stupanja na svjetlost ("mjesec"). Tada noć prolazi, dolazi "sunce" rađa se novi dan, a "sunce" je izlazak na svjetlost, integracija osobnosti putem izmirenja suprotnosti. Rađanje integriranog je "sud" ili Eon. Zadnje je "svijet" – postignuta je cjelovitost bića, ali isto tako i dijete u utrobi jer se ciklus vraća na svoj početak – reinkarnacije. Samo skrivena riznica naše duše može prevesti ovaj jezik simbola, a taroth je samo sredstvo kroz koji govori duša, taroth je samo put koji nas povezuje sa svijetom duha te uz pažljivu meditaciju možemo vidjeti njihov tajanstveni dizajn.

"Neki su ko hrid. Kad je mirno, jedva se vide, a u oluji pršte pjenu za visine i sijeku more za dubine. Uvijek su izvan, sami. Zavide pijesku i morskoj travi: kako bi lijepo bilo zrnce biti i na dnu za more ne znati. No, dok se grohotom tresu i grme, ponekad i vodu samu razlome te dno prepozna nebo, zvijezde i more."

Sjaj nemogućeg ostao je zaleđen u jednoj sekundi maglovitog jutra. Buđenje je bilo krvoproliće jutarnjeg rituala uz redovnu putanju od istoka prema zapadu. Lutam cijeli dan. Nema me cijeli dan. Odsutna. Nedostupna. Zavirujem u intimne misli. Ne sviđa mi se ništa. Ništa nema moju boju, moje vrijeme, moj okus. Kava iz omiljene šalice nije donijela ono zadovoljstvo, što iz mraka doziva novi dan. Ne. Prekratko je sve trajalo. Božić. Nova godina. Ista retorika svake godine, sve manje vremena. Mirujem. Vidim iz nekog kuta gledanja razna nebeska tijela kako se rotiraju u šalici kave. Hladno jutro me je zaogrnulo, uzelo i progutalo. Nestala sam … vraćam se – sljedećeg jutra uz kavu iz omiljene šalice. Hoću li se vratiti?

Kad bih imala i 100 godina, moj najboji dan uvijek bi bio danas.

želim svima odsjaj ljubavi, more prijateljstva, jezero sreće, rijeku zadovoljstva, potok nježnosti i niti jednu kap boli – sretna Nova godina.