Cvijet kraj izvora...je sjena duše

To zlatno sunce prosipa snopove svjetlosti po sunčanim likovima i krasnoj planeti. Ah, kako smo hodali onim šumovitim stazama tamnih sjena gdje smo na nekim polumrtvim izvorima zaustavljali trenutke zatvaranja kruga i pretakanja jednog kruga u drugi. Iz tih nepomičnih sfera, tko će mi reći što se stvarno dogodilo? Što je bila stvarnost, a što san? Jesam li sanjala ili sam zaustavila polugolog čovjeka i pozvala ga nekim izmišljenim imenom? U zavjetrini mojih dlanova spavaju prelomljene linije i čekaju opet neko novo buđenje tankih prstiju sudbine, koji pletu nevidljive mreže mašte na slabašnom tlu stvarnosti. Imala sam sjenu mjeseca na čelu, dok sam u sjećanju oblikovala tvoje konture, ali iz nekog drugog sjećanja izrasle su sumnje, nemiri, prolazni snovi. Ne spominjem te više glasno... tek u sebi započnem neko slovo, ali se zaustavim, jer je sve nasukano na oštre hridi, a noćne staze me odvode u neke druge ulice Gornjeg grada. Kad dodirnem ledenu kocku vrućeg neba možda ću, kao umoran mjesec, spustiti svoju pustinju prema moru soli, kako bih napravila ocean i zaplivala u nepregledne užarene praznine.

Kad ti sa mnom krene, kad i najtiši među nama zagrli tišinu i obuče je na sebe kao neprocjenjivu vrijednost, pokrij me svojom osjetljivošću i položi senzibilnost u moje ruke, jer za svaku kretnju tvoja senzibilnost pronalazi pravi put. Kao izvor moje promjene na nevidljivo mjesto stavi svoj žig i u ovim riječima bez nekog smisla pronađi svoj i moj smisao. Put od istoka prema zapadu je uvijek isti, ali moj put prema tebi je bio tvoj put prema meni. U toj savršenosti nesavršenstva zaiskrila je zraka između nas i bacila svjetlo na mene prema kojem si pošao i našao me... Pjesma crvenih misli i plave ljubavi stoji kao svijećnjak na stolu u kojem je plamen jasan i mekan kao tvoja ljubav, što tek izranja prema meni.

Iz nekog tlocrta, iz određene ptičje perspektive obrisala sam prašinu sa djelića kockice mog srca i u ovom maglenom jutru zazidala najveću tajnost kako bih je prenijela u sljedeće jutro. Kroz mene je prošla noć bez snova. Nije ih bilo. Tragovi su ostavljeni, a u očima između tisuću imena nisam pronašla niti jedno. Pročitala sam u nekoj knjizi mudrosti najveću glupost. Nakon promjene stranice, učinilo mi se da sam promijenila i svoju stranicu, da sam krenula drugom sjenovitom stazom prema izvoru u tami. Lutanja duše se nastavljaju, a nepristupačne hridi miruju, dok uz jutarnju kavu zavirujem u neka zelena slova, pokušavajući iz te mase znakovlja prepoznati nešto svoje. Odbila sam lažni sjaj, dobila sam zlatnu zoru u jednim plavim očima. Vječno sam se vraćala na tvoje obale dalekih mi voljenih plavih očiju. Te obale su još tamo i zovu me, kao albatrosi iznad oceana. U tom piktogramu, koji tako lijepo definira naše ostavljene godine, pronalazim tvoju davnu zakletvu mojoj smrtnoj majci. Ah, zakletve su zakletve, ako ih se držimo! Zakleo si se još jednoj umirućoj majci. Održao si samo jedan zavjet. Ovaj drugi si napustio. Od tada tvoji glasovi stižu do mene, kao albatrosi iznad oceana, čuvaju te u tom usnulom vremenu, a ja između tisuću imena ne nalazim niti jedno. U centru svijeta tvoj odgovor visi kao Damoklov mač i više me ne interesira. Sjećanja su prekrila moj ispovjedni prostor, a taj nadnaravni sjaj se ogleda u drugim plavim očima jedne čiste duše, koja mirno spava i diše kraj mene. Ne slušam više zov albatrosa nad oceanom. Ne lutam više pustim ulicama Gornjeg grada. Mirno sjedim uz jutarnju kavu i dopuštam ovim zelenim slovima da polako klize preko bijele površine. Znam. To je bila samo masa nekog znakovlja u kojem nisam prepoznala nešto svoje.

"Tko je čovjek? Tko sam ja? ..samo prolazno biće na ovom svijetu, to je iskustvo koje ima svaki čovjek..Što dolazi nakon smrti? Pitanje o smrti i onome što eventualno stoji nakon nje, pitanje je o cilju našeg života. Što se događa sa mnom poslije, kad me više nema? Gdje su svi ljudi, koji su prije mene umrli?"

...prošla je još godina jedna, siva i pomalo bijedna... vidjeh te par puta, u prolazu... iz auta.. , a znali su svi – da moja ljubav samo si ti. .... prošlost je na odlasku, novo doba na dolasku.....

'Ne pitaj što svijetu treba, nego čini ono od čega ti srce pjeva; jer ono što svijetu treba, su ljudi sa srcem koje pjeva.'  (nepoznati autor)

Zvijezde su noćas zasjale jače, sa snenog neba je poruka stigla, da se snovi sanjaju i vide u očima.

... danas došao..... bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra? Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto? Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu? Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo? Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš? Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš? Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana? Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš? Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana? Bi li ti bilo drago upoznati ga sa svim svojim prijateljima? Ili bi se ponadao da neki neće navraćati dok On ne završi posjet? Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno? Ili bi odahnuo kada konačno ode? Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio, da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom ..." 
Kad bi rekao: "da bi bio sretan upamti slijedeća jednostavna pravila: 1. Oslobodi srce mržnje., 2. Oslobodi glavu briga., 3. Živi jednostavno., 4. Pružaj puno., 5. Ne očekuj previše." - kakav bi odgovor dobio?

... današnje jutro... okovano ledom, prozirno, hladno... distancirano i .... prelijepo ...

Kažu da će asteroid proletjeti i sudariti se sa Marsom. Kažu. Predviđaju. U toj trigonometriji života, prohujali su neki sati iz kojih nemam ništa. I to kažu. Kažu da je prošlost mrtva stavka života. A zašto onda tako jako probija tkivo sjećanja i odlaže se još uvijek u nekom kutku podsvijesti? Kažu za asteroid da će projuriti brzinom 12 km/s. Kažu. Ali ne kažu da svaka mrtva tvorevina može ponovo nanijeti bol. Gledam ovo sivo nebo iznad sebe. Samo ga gledam. Vidim zraku ljepote što se probija kroz sivi dan u sivi sumrak i mračnu noć. Ne, nije asteroid. Nije ni prošlost. Slutim nečujni tijek pješčanog sata što rotira u glavi i ostavlja svoje tragove… tragove svog vremena, svog postojanja. I… sporije, nego ikada, slutim svoje traženje koje me uvijek vraća na isto mjesto – meni. Vidjet ću tog dana, hoće li taj asteroid uništiti neku planetu. Možda hoću, a možda i ne. A hoću li vidjeti svoje tragove, ostavljene u kaleidoskopu mog života?

... i u tim divnim raspoloženjima, kada se duša sama od sebe zaiskri u sebi... snovi su stvarnost...

"….jer moj je život igra bez granica umorna priča, trganje stranica na kojima ništa ne piše… jer moj je život vječito padanje, kad zbrojim poraze ništa ne ostane…samo još vučem navike i sve na tome ostane…" (Toše)

U pogledu, zaleđenom od zimskog solsticija, potopljeno je carstvo zlatnih niti iz kojih pletem razne oblike, dajući im imena pradavnih anđela. Jedni od drugih uzimamo i dajemo, otpadamo i spajamo se. U vremenu izgubljeni, u trenutku pronađeni… znam da postoji taj trenutak kad se pronađem u sebi i znam da je taj trenutak sjaj života… a tako smo malo sami sa sobom… Iz svjetlosti, promiješane sa sivilom zimskog solsticija, izlazi zlatna nit tvoje ljubavi, koja je tiho provučena do mog srca. Kad u tom zvjezdanom krugu zlata izraste onaj pogled, u kojem vidim sebe, ljubav je pokazala svoje lice. I uvijek u tom pogledu vidim to lice ljubavi… jer ljubav ima lice.. prekrasno, prodorno, nedjeljivo i mistično… začarano, a opet tako blizu. Ljepota mjesečevog sjaja u ovom zimskom solsticiju naglašava se tim mističnim sjajem prodornog pogleda ljubavi.