Cvijet kraj izvora...je sjena duše

"Samo u dodiru zvjezdanog sjaja želje se u stvarnost pretvaraju."

Ljubav je tvoja kao šampanjac

"Naš i anđeoski svjetovi se isprepliću u jedan, jedinstven i potpun svijet. Oni su tu, uz nas: vide nas, čuju, govore nam, ali mi njih teško osjetimo. Ne zbog toga što ne postoje već su naša čula pomalo ograničena i nedovoljno usklađena s tom Božanskom vibracijom.
Kako onda doprijeti  do njih? Vrlo jednostavno i prirodno –spontanom molitvom. Izrecite svojim riječima sve što vam je na srcu, što vas tišti, rastužuje, što vam nedostaje... Zazovite, zaželite, izrecite... «Tražite i dat će vam se...» Anđeli će vas čuti i proslijediti vašu molitvu Božanskome Ocu... i čuda će se početi događati. Otvorite svoje srce, povjerujte u ispunjenje molitve i otvorit će vam se predivni anđeoski svjetovi za koje niste ni slutili da postoje... Zatvoreni u svojoj sivoj svakodnevici, stresu, problemima na poslu i obitelji odvojili ste se od bližnjih, kao i od Boga i prestali vjerovati u bolje sutra... Ne očajavajte, ne gubite nadu jer Anđeli vas vole i štite, Bog je u svakome trenutku uz vas. Sjetite se izreke iz Talmuda: «Iznad svake vlati trave nagnut je jedan Anđeo i šapće joj: Rasti, rasti...» Kad se svemogući Bog brine o svakoj vlati trave, o pticama nebeskim, kako se ne bi brinuo o nama, njegovoj najdražoj tvorevini? Odvojeni smo samo u svojim mislima, u svome osjećaju samoće i nemoći, ali Bog nas nikada ne napušta, u svakome trenu uz nas su naši čuvari i pomagači, naši Anđeli. Jedan osobit bio je uz nas na dan kad smo rođeni i ostaje uz nas u sve dane koje živimo na ovoj planeti. Raduje se s nama, tuguje s nama, štiti nas od zla na našemu putu...
No, isto tako uz nas su i svi Anđeli i Arhanđeli, ovisno o svojoj zadaći i onome što nam je u određenom dijelu života potrebno...

 Kako ih osjetimo? Svaki osjet blaženstva, ispunjenosti, ganuća, zahvalnosti, nadahnuća, sreće, sigurno je vezan uz Anđele. Svaka dobra ideja, pozitivna misao, sve skladno i uravnoteženo u životu možemo zahvaliti njima. Što se više družimo s Anđelima i ujedinimo u molitvi, što smo tiši i sigurniji u njihovo božansko vodstvo, bolje ćemo ih osjećati. Život će nam postati smireniji, vedriji, uživat ćemo u svakoj zraci sunca, kapi kiše, osmijehu djeteta, svakom cvijetu i oblaku na nebu... Sve su to čuda Božja kraj kojih prolazimo smrknuti i pognute glave. A potrebno se samo malo osvrnuti...
 Anđeli su među nama i to ne samo oni nevidljivi, krilati, božanski glasnici, već i oni ponekad prerušeni u lice starice, susjeda, prijatelja. Mi smo jedni drugima Anđeli kad pružimo ruku pomoći, kad zagrlimo bližnjega u tuzi, olakšamo mu teret njegova križa... I ljudi mogu biti Anđeli kada obavljaju anđeoske zadaće, kada oko sebe šire radost, ljubav i mir...
I na kraju, ne zaboravimo zahvaliti Anđelima. Jer imamo tako puno stvari na kojima možemo biti zahvalni, iako smo prečesto skloni vidjeti samo stvari koje nam nedostaju... Zahvalite i na onome što ste upravo zamolili Anđele sigurni da će vaša želja biti uslišana jer vrijeme i prostor ne postoje u anđeoskom svijetu. Sve je SADA.
Sigurna sam, u kojem god kutku ovoga materijalnog Svemira živjeli, zagrljeni ste krilom Anđela. Vjerujem da su ih mnogi od vas osjetili i prepoznali. Zato pišite, podijelite svoja iskustva s nama, jer niste jedini kojima se to dogodilo. Vrijeme je Anđela i njihov zov odjekuje u svim srcima, a na vama je samo da ih poželite čuti...
Sretno druženje s našim prijateljima Anđelima!"
Željka Tokić

Izvor čežnje me lomi kao što krila ptice lomi silni vjetar... tajnu šifru si spremio u duboke potoke svojih ritmova i neizrecivim porivom me dotaknuo da osjećam isto. Bezimena sam hodala poslijepodnevnim sjenama sutona, u kojem su se zaiskrile moje oči i u nizu treptaja jedva prepoznavale razna mjesta po kojima sam kročila. Unutar grudi počela je sazrijevati zlatna jabuka, a sluitim zov muške duše i kao statua od zrcalnog svjetla utopio si se u moj svemir sa svim čežnjama i žudnjama prelomljenim na prometnoj aveniji preko koje sam prelazila. Zaželjela sam da moja toplina nikne na dva različita mjesta: u tebi i u meni.  Tko spaja dva težišta, moj s tvojim i tvoj s nečijim drugim... ne zna, ako ne osjeća isto. Ako osjeća tako, kako je u virovitim grudima objavljeno, znat će da muškarac i žena mogu postati sa dva različita mjesta – kao jedno....kad se tvoj glas utopi u moj.
"(To što imaš danas čvrsto zagrli, možda već sutra ćeš to izgubiti! Nestat će skupa s kišnim kapima, kao pijesak među prstima...zato svoje srce uvijek slušaj ti!)"

Latinska poslovica: "Ako možeš, ne padaj u tugu, a ako ne možeš, onda je bar ne pokazuj."

Prohujale godine ostavile su zrcalni sjaj u očima, podijelile morska imena bivšim ljubavima i uzele od mene zakletvu, da neću prestati razmišljati pod zvjezdanim nebom. Znam da neke zlatne stihove ni ne znam napamet, znam da od sebe uzimam mjericu svjetla i poklanjam je tebi, u ovom mraku godine na odlasku. Čitam iz knjige života, dočekujem zlatnu zoru i odlazim u bjelinu snova. Tvoj odgovor je sjaj plavih očiju. Nekima je promjena prokletstvo, nekima blaženstvo. Nekad je crni vjetar raskidavao moju dušu i pobacao je na sedam strana svijeta. Uzalud sam tražila sliku. Našla sam čovjeka. Bila sam pronađena. Tajno proročanstvo nikad neću razumjeti. Kako se ostvarilo i traje, da daje. U očekivanom dogodilo se neočekivano. Kao začarana i očarana, gledam staklena zrnca svog života i vidim u njima kristalni sjaj duše, što se uvijek otvara na otkrivanju misterija – na istom mjestu.

Život nekih ljudi je pustinja, u kojoj rastu krila mašte i odvode ih u lutanja. Žuti pijesak i žedan kaktus u duši pričaju priče osamljenika, pjesnika i lutalica. Vjetar briše već rođene dine u pijesku, nailazim na pustinjaka, suhog i mističnog, koristim znakove neba da bih objasnila tajne … znakovi… ispred mene… iza mene… u daljinama… reći ću nešto, ali tiho i najtiše. Hladno je. Koža ne osjeća dah. Otkud vino na stolu? Otkud svjetlost svijeće? Otkud nebo u očima? Otkud ova crna slova osvijetljena svjetlom duše? Otkud? Sve je to dijalog – duše.

Čarobno je riskirati sve za san koji vidiš samo ti

Smrznuo se cvijet pod snijegom. Bijelo me iznenadilo. Okrznulo me i pomislih da stavim neki prigodan stih, ali neću. Tom bijelom maestru ne želim otkriti svoj put prema nepoznatim slovima, što ih razumiju samo vile i anđeli. Kad je bjelina osvijetlila moj unutarnji zid, svojim nevidljivim plaštem ga je razotkrila i pružila mu se sjena unedogled. Zidovi u nama. Zidovi izvan nas. Granice. Nema slobode u nama. Zatvoreno trgujemo emocijama, kao na lošoj tržnici propalih osjećaja. Ne mogu protiv crnih bezbojnih pjesama. Ne mogu niti protiv ludo crvenih riječi, što odvode u maštu. Znam samo da trebam piti ono što istječe sa izvora promjena. Znam da trebam u sebi otopiti zid i pustiti ga da otplovi prema daljinama. Danas vidjeh sebe u tvojim očima. Danas. I kako me je iznenadila ova bjelina što leprša kroz hladnu noć, iznenadiše me moje slike u tvojim očima. Ipak sam ti još u modi. Potpisat ću srcem, zapečatiti poljupcem. Ne vjerujem riječima. Vjerujem tvojim plavim očima.

"Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade, no nižeg smo praga tolenrancije; autoceste su šire, a pogledi sve uži. Trošiimo više, a imamo manje, kupujemo više, a maje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla, više znanja, a manje pravilno prosuđujemo, više stručnjaka, a više problema, više medicine, a manje zdravlja.
Pijemo previđe, pušimo previše, nerazumno trošimo novac, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo TV, rijetko se molimo.
Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo.
Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Bili smo na Mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda. Osvajamo Svemir, a borimo se sa neistraženim «svemirom» u sebi. Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre.
Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše. Pišemo više, a učimo manje. Planiramo više, a postižemo manje. Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati. Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, da čine sve više kopija, a sve manje i manje komuniciramo.
Ovo su vremena brze hrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih duša,  naglih obogaćivanja i šupljih veza među ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda, ljepših i većih, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za 1 noć, pretilih tijela, tableta koje čine «čuda»-od veselja do smirenja i na kraju... smrti. Ovo su vremena kad je životu u «izlogu»,a  «skladišta» su prazna.
Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možet dati – je vaše srce,a to ne košta ništa. Sjetite se reći «volim te», ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i.. pomozite onima koji ga traže. "
George Carlin, komičar

I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda.

snovi... savez između živih i mrtvih – međuzemlja prolaska duše kroz koridore vječnosti...

Svaki dan donosi nešto novo svjetlosno, obojeno vatrenom bojom pitajući me uvijek i uvijek: postoji li duša? Ne vidim je. Osjećam je. Gospodari mojim bićem, na ovom globusu starijem od vremena vodi me i provodi tajanstvenim putevima, kojima samo ona prolaziti zna. Zašto me gledaš tim upitnim pogledom? Zašto me ne pustiš da sneno odmaknem pokret od sebe i zaustavim ga bliže srcu? Između živih i mrtvih je sklopljen savez sna. To je tajanstvena zemlja kroz koju prolazimo, odlazimo i ponovno dolazimo. Zato me pusti, da prolazim tom zemljom, onako… kako samo ja znam. Promiješaj par boja na dlanu i baci ih prema nebu, neka oboje ovaj hladni zimski dan. Zazivat ću te imenom tvojim, a ne nečijim, jer kroz istinu dolazim do potpunog oslobođenja… duše. Jesam li ja ono pitala: postoji li duša?

Jesu li lutalice izgubljene duše?