Cvijet kraj izvora...je sjena duše

http://www.youtube.com/watch?v=sCXZzIcEUD4

Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira. Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme. U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne. I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju. Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu. Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice. Zaustavila sam vrijeme – na trenutak. Vječnost u sekundi, utopljena, pronađena...U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spojene duše...A iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene... Iz tih dubina bezdana, kad su zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: 'ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu.? I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak. U tom trenu objave tajne nisam znala ništa. «Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu Mjeseca što se još ocrtava na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je da je besmrtan u trajanju trenutka, ali sa prvim naletom mog nemira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš mi u praskozorje o jutarnjem nebu, a ono ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Pitam se, jesam li previše vjerovala anđelima, koji su mi pričali priče o tebi?

Zar ćeš se vječno skrivati u nekim sjenama kojima se ne zna ni porijeklo ni korijen? Zar ćeš vječno pružati vrat tuđim bijesnim usnama što će te gristi i ostavljati tragove koje ćeš poslije tako bjesomučno i od sebe kriti? Zar ćeš se vucarati bekrajnim noćima vječne tame i uvijek počinjati priče iz početka? Zar ćeš uvijek polako padati u svoje zanose i iz njih izlaziti gorči od pelina? Hoćeš li se ikad sjetiti kako pada zavjesa i kako je težak taj muk tišine dok ne počne pljesak odobravanja? Hoćeš li uvijek dopustiti da ti vežu oči i hrane te mrvicama sa stola? Hoćeš li? Zar si tako slijep?

U zrcalu gledam nedovršene konture cijelog svijeta ispisanog na mom licu. Treba mi malo više rime, da bih u ovoj pjesmi bez posvete za svačiji ukus bila bezbojna, a da o stihovima i ne pišem. Ne znam više tko mi je u modi ovih dana, nosim "casual" lica obješena oko mog vrata poput kamena kao reklamu mog srca. Daj mi obećanje bez smisla i zagrlit ću te, trguj riječima kao ribom, zabavljaj ove maske što se smiju i odlaze svaka svojim bezbojnim tragom. U mnoštvu sam pronašla svoj lik, kako besciljno luta nekim stazama i ne zna gdje će se odmoriti, taj lik što zaboravlja zašto se uopće nalazi među tom masom. I dok sam završavala površno pregledavanje kontura mog lica, zazvonio je telefon….neki glas me okrznuo svojom osjetljivošću, ali ne pronalazim se…u svakom slučaju, zidove gradimo i rušimo sami. A taj glas, milozvučan, mekan i pozivajući ....obećava meni, maestralu duše, da će na nevidljivom mjestu moje kože ostaviti svoj trajni žig.  

Potonula sam u tom plavom moru, ostavila sam otisak želje na bijelom pijesku i zaogrnula sam dušu zlatnim sjajem novog pogleda... i opet si me probudio jutros, snenu poljubio i ušetao u naše jutro... ponavlja se ova igra i traje već 5 godina, u tebi vidim svoju dušu, zavezanu i razvezanu... slobodnu i vječnu... sreli smo se, zavoljeli... kao što trava obožava tlo iz kojeg raste, kao što se na pučini ljube nebo i more spajajući svoje vlažne usne u trenutku čudnog odsjaja sunca kad tone iza horizonta, znam... ta ljubav bez oluja, ta ljubav bez pustoši praznine srca... gleda me plavim okom i namiguje uz osmijeh...kad se na nebu pojave zvijezde i pogledaju me očima mačke, iz knjige života uzet ću par slova, oblikovati ih u našu istinu i odšetati u onu kaplijcu mraka što kao svilena ruka miluje kožu na vitkom boku... kad vidim tvoj san, to prekrasno tijelo vitkih udova, znam da me čeka još samo jedan dan uživanja i pregršt zlatnih želja što oblikuju ovaj ljetni dan.. beskrajan i plav kao lan... istina je u srcu, ljubav je u plavom oku, beskraj je u mojoj vječno lutajućoj duši... duši što je konačno pronašla prolaz između svjetova i zaustavila vrijeme u onom trenutku kad je trebalo biti... iza zida šutnje nema nikoga... samo prekrasne zakletve na oltaru života... ljubav i život .. cor non mentitur.. (srce ne laže)...

I dok je dan polako odvlačio noć u svilenu tamu svemira, u piktogramu lutanja mojih misli zadržala sam se na tijeku vremena... zadržala sam pogled na tvojim sklopljenim očima.... disao si mirno... na tvom licu se ogleda čitav svijet mojih želja... u igri kišnih kapi i ove tišine što se proteže prema prozoru, zlatni prah života spava na tvojim trepavicama... najljepše doba dana je kad otvaraš prekrasne plave oči i pozdravljaš život...u zrcalu promatram konture lica, iz sebe lomim komad leda i pišem neki stih ... samo za tebe... već sam dobila odgovore na tisuće pitanja. Iz labirinta šumovitih glasnika duše dobila sam jasan odgovor: «postoji samo jedno putovanje – odlazak u svoju unutrašnjost»... (kako lijepo reče Karl M. Rilke) i uvijek putujem tim labirintom podzemnih hodnika, istražujem čudne reljefe na zidovima, šetam stazama vlažnim i mekim od sjevernog neba... Dok ti mirno spavaš, moj labirint se sve više proteže u svilenu tamu svemira... na oltaru noći polažem delikatnu ranjivost, u pijesak stavljam zlatni prah života i čitam tvoj otisak na mojoj duši... pred tim žigom postojanja umotala sam se u bijelu koprenu što mi je noćas opet došla u san... bijelo...nečija duša će opet na svoj put... davno zacrtan i mapiran... I dok sam na oltaru noći polagala svoj san, moj San je još mirno spavao... dah presjekao titraj srca, a ovo prekrasno olujno jutro me dozvalo i odvelo ... da ti se opet vratim.  

"Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava bezvrijedne stvari u radost i stvara kraljice i kraljeve od obične gline. Ona je miomiris toga čudesnog cvijeta -srca- i bez te svete strasti, te božanske omame, mi smo manje od zvijer; a s njom je zemlja nebo, a mi smo bogovi." (Robert G. Ingersoll)
http://www.youtube.com/watch?v=u-J_WkANWY4

…u dubini duše, na oltaru noći provlači se tiha misao… misao o meni i tebi…kad si izvadio moje malo srce iz svojih očiju, nisi ni znao da si tim mesom nahranio svoju pitomu bjelinu oka… nisi ni znao da si u toj krvavoj žetvi stavio svoju hladnu ruku na vruće čelo i otišao…u travu sam zakopala rastrganu dušu, ostala nezaštićena i pred Bogom i pred ljudima i otišla u zavjetrinu snova… tamo sam nestala… zastala sam sa životom jer ne mogu gledati u bijelo, a da ne pomislim kako me hladni Mjesec zatvara u svoj magični krug i odnosi u daljine… baci daljinama ljubav što je bila dio tebe i zatvori oštrim staklom ovu pukotinu srca gdje još uvijek piše tvoje ime… i dok je te noći vjetar zaurlao divljim krikom, i dok je mladi ljubavnik opojnom pjesmom zazivao noćne demone, u krajnostima podivljalih planeta kristalno, jasno i nepogrešivo je izronilo tvoje lice… još uvijek improviziram crtajući u pjeni tvoje lice.. još uvijek sanjarim gledajući na tamnom nebu zvijezde… još uvijek očima mačke gledam na tvoj hladni dom gdje živiš, ali tebe nema… ostao si zarobljen između dva svijeta.. ostao si zaleđen u svojoj duši što si je tako jeftino prodao one sluđene noći na tržnici osjećaja.. i sada, kad noć caruje i sada dok se ponoć tiho dovlači ispod mog balkona pokušavajući zauzeti svoje mjesto u kutu, nemir me još uvijek podsjeti da ne mogu gledati u bijelo…

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja što traje i traje. Kako mi je jutros nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus što se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam današnje jutro i otpuhnula ga kao tanku koricu da se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući da više nema onakvih stanja kao onih dana. Proljetno lišće se okitilo divnim zelenim bojama carujućeg proljeća, a zvjezdani krug je noćas bio skriven gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka, otpuhnuo me danas na moje bijele stranice gdje izlazi dio pocijepane jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.

Na otoku moje duše sreli su se neki titraji pa uzbunili novootkriveni osjećaj što je nastao usred procesa obnove bića. Bila sam u šetnji Gornjim gradom, kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove..a bili su mali poput mrava, čekajući skromno da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li s njima? Ne znam. Ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Hodat ću uz rijeku jednog dana, kao što sam to nekada znala i znam....sjećanje na njih će se vratiti. Zaboravimo često na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih. No... oni su uvijek u nama, mirni ... čekaju da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi.... onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana u sekundi otići. To je život. Život koji se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji, koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju... i te vječne teme, tako vječne da se ponovno objavljuju. Zato... hvala vam, moji titraji, što ste me podsjetili da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje...

Anđeli ne razumiju. Anđeli ne govore. Vidjela sam tri boje, jednu ljepšu od druge. Vidjela sam tvoje oči, jedne noći. Pričao si, riječi su zavađale moje malo srce, mene nije bilo. U sobi Mjesec prepun sebe i svog sjaja, vratio me na granice nekih krajolika koje nisam pohodila. Pokazao mi umore koje nisam doživjela. Zauvijek gledam tu sjevernu zvijezdu, njen platinasti sjaj iznad usnule panorame moga grada. Zemlja je opet zadrhtala u meni, oblak je prošao taman i siv, predivan i dalek. "Moj put, put bijelih oblaka"… daleko je daleko taj oblak od mene. Oblak moje mladosti, a opet dalek i nedostižan. Vidiš kako sam ostala ista. I te silne godine što sam ih dijelila s tobom nisu me promijenile. Pokreti tvojih energičnih usana još uvijek u meni izazivaju one titraje i želje. Znao si potaknuti sviranje harfe u tankim žilicama nervnog sistema, znao si odvesti moj dah daleko od mene i ne vratiti mi ga. Znao si. Znaš i sad. Snovi te donose, dan te odnosi. "Ljubav koja nema kraj"? Postoji li tako nešto? Naravno….
 

U nebeskoj sivoj haljini obavijen moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noći i kiše u zraku što će doći. Značenje svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila da me noć opčinjava svojim mirisima, da kiša što ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, Vidim dam me stalno vraćaš na početke mene, osim mene same, osim same sebe. Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje neka se spoje i neka mi te ne odvoje. Zasjenjena oblacima noć je polako odmicala, a nebo se spuštalo sve niže, tama je uzimala dio po dio mog tijela. Krilati san zatvorio je trepavice, između njih više nisu mogle doletjeti neke ptice. Grad  nije živio tu noć... od njegovih zidina ostale su samo sive nebeske haljine oblaka što su vijorile na tom vjetru, a on mi je donio sladak zvuk tvog imena.
http://www.youtube.com/watch?v=6T-_AJ8kQDI

U pijesak ću pustiti vodu.. neka onako zamotana zaplovi tim nestalnim svijetom i neka se svemir spoji sa kaosom… u tom trenu znam da sam vezana uz tebe i još uvijek se čudim ovom vremenu od pet godina kako prolazi uz vjetar, kišu, sunce, smijeh..još uvijek je Mjesec tako prepun sebe.. ponekad pun, ponekad ga nema.. kamen uronjen u dno ostavlja trag Mjeseca na nebu i otisak moje duše na tvom srcu…nebo me gleda očima mačke, zatvara krug i vraća me na početak sljedećeg jutra… poput beskrajne priče odmotava se naše vrijeme i teče prema svojoj sudbini.. ne vjerujem u slučajnosti, jer ništa nije slučajno.. I kad pustim vodu u pijesak, stvara se podzemno jezero tamnoplavih sjena, lutanja i sumraka… noći… kiše.. nemiri.. zlatan osmijeh tvog plavog oka donosi smiraj… u meni ostaje trag tvojih plavih očiju.. i one sudbinske slučajnosti kad smo se sreli…

U noći od tišine i sna… u trenu od zlata i kapi vode… ostavi onaj poznati trag… pozovi istrošene duše neka se okupe i u prašini sjećanja potraže onaj svoj poznati – otisak na duši. Moje lice gleda noć, koja ima svoju moć. Moć mladog proljeća. Zagrli dubinu i reci svakoj duši da otkine najoštriji dio iz sebe i baci ga daljinama pa neka se taj dio vrati mekan, prozračan i biserne boje ljeta. Ne pronalazim mjesto za san ove noći… pokušavam pronaći svoj otisak na duši… poznat pogled mog oka što počiva na tamnoj sjeni koja me prati… znam da ću opet umirati smrću Seneke tražeći u sebi ugaslo sjećanje na oči pune sna… evociram neke trenutke i vidim da se prašina polako miče, vidim da se kroz tamnu sjenu sjaji otisak na duši… onaj otisak što ga ostaviše dragi ljudi, sretni dani i bajne noći…uz riječi ne trebam riječi.. uz san ne trebam tajnu… zakopat ću opet svoj otisak na duši, da me čeka za neke trenutke kad ću umirati smrću Seneke ispod staklenog neba što je prepuno zvijezda koje me gledaju očima mačke. A na oltar ove tamne noći odnosim svoje srce dajući ti ga kao mladu pticu da ga primiš u dlan. Taj dlan prelomljenih linija što priča sudbinu svakog čovjeka, krije tvoj otisak na duši. Pričat ćeš mi jednom o njemu, zar ne?