Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Tvoj osmijeh.... ljepši od svih neprosanjanih snova ... iznad oblaka se objavljuje jutarnje svjetlo ... vraća me na granice međupostojanja ... uzima dio duše i odnosi sa sobom. Tvoj osmijeh ... ili njegova sjena ... na blijedom licu daje bogat odraz ... lutam otokom svojih staza preko kojih pretrčavaju neke male misli i žele postati sve veće i veće.  Nebo mi se naginje ... prijateljski dodiruje najbliži oblak i obasjava samo sebe. Ljepše od neprosanjanih snova, ljepše od potvrde tvog dolaska ... ljepše od magije boja ... jutro je u kojem me dočeka ... tvoj osmijeh.

Napuštam redovnu orbitu kretanja nekim zacrtanim pravcima i nalazim se na raskrižju puteva koji čine moje lutanje još zagonetnijim.  Putujem valovima sjećanja u nove dane i osjećam tvoje prisustvo u svakom treptaju večernjeg vjetra. U praskozorje nije bilo sunčevog diska na istoku, probijala se samo lijepa svjetlost prema meni, dok sam osjećala da iza mirnog čela roj misli poput nemirnih pčela želi od maštanja napraviti slatki med. Pogledala sam i vidjela sam se u dužini sjene, a kako me je jutro obasjavalo svojim sjajem, tako je i sjena nestajala, blijedila je... u dalekim prostorima mirno ležiš i snove ti pohode vilinske suze pronađene ispod kamena, odavno u bijegu od mene. San te čeka u spiljama i stazama davno obraslim i zaboravljenim, gdje tvojih koraka još u rano jutro nije bilo. Pohodit ćemo zajedno nove prostore, vidjet ćeš da su šume očajno posječene, da nema puno toga, ali se naše lutanje može pretvoriti u divnu pustolovinu iza koje se vidi Mjesec u daljinama.
 

Iz prelaska od nesvjesnog prema svjesnom…. proteže se tanka crta sna, srebrna nit što te čini mogućim čuvarom tog prijelaza prema meni, prema dnu moje duše. Čekanje nabujalih voda tvoga srca, koje bi se prelile u moje more, čini ovo vrijeme lijeno pospanim, eteričnim, pretposljednjim trenutkom prije zalaska sunca. Ti si na tom putu prema srebrnoj niti, zaustavljaš se i liječiš moje neumorno srce svojim nemirima. Unosiš u suhi prostor dovoljno pozitivnih predznaka, prenosiš me iz nekog vremena ostajanja u drugo vrijeme postojanja. Iz sna sam izašla zatvorenih očiju, potopljenog osjećaja za stvarnost oko sebe. Taj ljubavni san ne čini se kao ljubavni san… postoje neke nepravilne pravilnosti, ali još uvijek kad postignem duboko zaranjanje u to more duše, osjetim tvoje valove kako se razbijaju o moju hrid, oštru, hladnu, britku, klizavu, opasnu. Hrid u moru – nasukan si na tu hrid, a razderotine tvog postojanja vijore kao koprene na buri usred ničega… Hrid u moru drugi zaobilaze, odlaze. Ti si još uvijek uz tu hrid… mekan, nježan, ludo senzualan… između svjesnosti i sna…
 

Znalački igramo odabrane uloge, svatko ima svoj izbor u životu. Jutros je niz lice klizila hladnoća neba, oči su nakon tame vidjele plavi led što je raskošno pohodio ulice mog grada. Novi svijet, pust... nenaviknut na davanje jutarnje topline, zaledio je i ono malo mira u meni. Nad licem prolijeću neke ptice, između trepavica odlijeću stari snovi u nova prostranstva. Bez ljudi...ulice se čine sablasno mirne. Glasovi jutarnjih ptica fino putuju mojim slušnim sustavom i kao da znaju probuditi to mlado jutro početka ovih sedam dana. Bezimeno šuštanje po davnim sjećanjima vraća u budućnost i dotiče prošlost, da bi u sadašnjosti zastalo i zaogrnulo me mekim pokrivačem stvarnosti za početak novog dana.

Kao nekad… izvan svakog realnog trajanja života… sami u zaleđenoj sekundi.. smrznutoj samoj u sebi… slika života ... bezimeno lice nekog davno prošlog svijeta, skrivenog u magli i nepoznatog ovom lijepom čistom predvečerju što se pout meke svile nježno provlači zidom ispod mog balkona… taj pogled i te riječi uzele su sve … sunce je odavno ispisalo svoje stranice ovog lijepog dana, označilo kraj svim svojim bljeskovima i zlatnim nizovima … misli mi lutaju vremenom… Mjesec je opet prepun sebe, u tom ciklusu što se ponavlja i obnavlja… neka se obnavlja… tamnokrila ptica me posjetila… polegla mi je na dušu i zaspala.. zaiskrila je suza u oku neki dan.. zaiskrila i nestala… ta plava sjena Mjeseca će odnijeti zaiskrenu suzu… opet pada tamno predvečerje… skriveno se privuklo ispod balkona i stvorilo međusvijet gdje se vide lutajuće duše… u arterijama još uvijek teče nešto slično… luta… i odluta ….nebeska tijela rotiraju svojim pravocrtnim linijama… mene nije bilo.. odlutala sam svojim nepravilnim stazama u međusvijet sumračja… među nešto slično što se zove – vrsta…

Znam da ima još dobrote u ljudskom srcu, jer kao razgolićena tajna, dobrota uvijek pokaže svoje lice kad je najslabija. Znam to, jer vjerujem i trajem u ovom vremenu i prostoru ovog jadnog globusa, što se vrti malo brže, nego jučer. Imam tisuću pitanja. Nemam odgovore. Neka odgovori dolete polako, kao lagani sumrak, milostiv i neka me zagrli da bih u vrelini tog zagrljaja zadrhtala kao nikad do sad. Nad njegovim usnama leluja moj dah i okreće se u smjeru mora gdje nam se objavljuje nova zora. Čaša vina za kraj ovog tjedna i neka se sve buduće noći ugledaju na ovu noć kad se osjaćam tako dobro.

sretan rođendan :)

Noć, kao tamni saten… provlači svoje trake ovim sivim danom i polako ubija dan. Koliko je svjetla oko tame, toliko je i tame u nama. Duboko u sebi pamtim onaj prvi zov nježnih riječi, onaj dan kad si svoju ruku spleo sa mojom. Sve se događalo tijekom dana, a znao si da te neću uvesti u beskonačnost iz koje ne znaš izlaz. Beskonačnost ne traje našim životima. Sve se lagano zbroji, oduzme i na kraju ostane ono zrno srca što ima svoje lagane ritmove. U tom moru hladne svjetlosti prolazila sam danas kao sjena… kao san. Tiho je u meni odzvanjala prošla noć, prošli životi. Sjetila sam se nekih trenutaka, neproživljenih u ovom životu, a toliko jasnih, da je tišina postala pretiha. I tako se dogodi buđenje nečeg, duboko uspavanog u podsvijesti i u nekoj tajnoj šifri memorije, zaleprša poput sitne kiše i nestane u visini očiju. Još se uvijek iza mirnog čela kriju tajne misli, tajni znakovi, tajni snovi. Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam.. plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču… vjerovat ću joj…
 

Znam da razni putevi vode do istine, a ona je opet za svakoga različita. Može se gledati iz raznih kuteva očiju. Riječi, te lepršave zavodnice, često znaju prekriti velom neke konture istine pa se vjeruje da je to – TO. Zagledana u plavo nebo, znam da se istina rađa u svakom srcu, u svakoj duši. Ne govorimo često iskreno, onako kako osjećamo. Nježan vjetar donosi na polusklopljene oči – istinu o tebi. Taj eter što me još uvijek obavija svojim oblakom, kroz san mi te približio i razjasnio zablude, neke velove koji su prekrili istinu o tebi. Noćas su moje mreže snova bile pune, bogate ulovom. Dobro je to vino koje se razlijevalo našim danima, slatke su te jagode u lipnju kojima smo se darivali, bogata su sjećanja i snovi na tebe. Znala sam da mi život donosi tamne oblake, znala sam i znam da nije uvijek plavo nebo dobrodušno naklonjeno svakog jutra. Znala sam. Znam i sad. Skinula sam crne boje sa svoje duše, prinosim pradavnu amforu slatkog vina nekog novog doba svojim usnama i želim ispiti taj gutljaj, obuhvatiti morski žal svojih snova cijelim postojanjem, a u more potopiti tugu što mi je bila pratiteljica kroz dugi niz godina. Hoću li uspjeti? Naravno.... Kad se suočim sa istinom u sebi... sve je moguće.

Snovima sam te oblikovala, glazbom sam te hranila, tajanstvenim opomenama sam te upozoravala da na pravilnom mjestu vidiš svoj centar. Volio si me u ljubavi prema mnogima, odlazio si na prag novog vremena i vraćao se kroz rana jutra, kad bih te dočekivala, a tvoje lice mi je bilo centar svemira. Gubila sam dah od spoznaje da ću te zagrliti, nisam mogla disati, jer nisi postavio centar svijeta gdje mogu zastati i spoznati da si uz mene. U grudima je srce zalijevala tvoja ljubav, a u noćima punog Mjeseca, kad nisi bio uz mene, ispijali smo slatko crno vino iz kristalnih čaša u nekom našem izmišljenom svijetu i tako preživljavali do sljedećeg susreta. Voljela sam te. Moja duša će te voljeti dok je živa, tražit će te i u slijedećim životima i nastojati osjetiti jesi li uz nju ili te opet moram izgubiti da bih te našla u tko zna kojem životu. Ne daj mi da se izgubim u nekim masama budućih života. Označi me sada, da bi me tada mogao prepoznati i zajedno sa mnom odletjeti putem neke vječnosti..

Iz te nijeme tišine, odjednom je progovorio glas nekog zla, neke duše što se dovukla sa rukama bez vena i nasukala na moje obale. U riječima bez smisla naglašen strašan smisao moje zablude, moje iluzije. Dok su rane na duši disale isprekidano, boje su se polako smirivale i ocrtavale jasnu sliku. Čula sam da se komad moje boli lomi i puca na dvoje. Kao iznad otvorenog groba stajala sam i gledala pokapanje nečeg u što sam vjerovala. Što to gasne u mojim očima? Što se to odvaja od mene i odlazi u nepovrat? Vjerovanje u ljubav? Korakom laganim, a tako teškim prekoračila sam otvoreni grob i dotakla se prvog naslona da bih odmorila užasnuto lice i na tren zaboravila riječi zle duše. Ostalo je sve isto. Stranice sudbine su opet omeđene nevidljivim maglama, a kad u vrtlogu vjetra osjetim hladni dah plave sjene... znam, ''sve smo mogli mi'', da sam tvoja bila ja. Nisam. I plave sjene plešu ples zlokobne tuge, neiskrenosti, laži i mreže što je pleteš oko mene, a cijeli svijet se rasipa na komadiće zbog tvojih laži... opsjena... iluzija... magle... te nevidljive magle....

Gledaš me nekim novim pogledom, u dlanu čuvaš tajnu stvorenu sinoć, za vrijeme sna… zamagljeni mjesec prolutao je mojim snovima i zaustavio se negdje u daljinama… nikad nemoj baciti daljinama naše snove, jer ako vidiš u magli lik, to je kao kad se kristal rasprši na vjetru i konture ocrtavaju moje ime… u plavoj mi kosi pokret tvoje ruke, u srcu te nosi duša puna sna… svjetlo je hladno kad sam sama… tama je mekana kad si uz mene… u dubini oka otvara se putokaz da iz lunarne staze izniknu znakovi za mir u srcu…I tad, u bijeloj vodi nemira, zaroni u prazninu bezdana pa se vrati sa tišinom u srcu… I ne zaboravi…uvijek ćeš čitati svoje ime na mom licu …

Tamo gdje zaljev ulazi duboko u kopno, tamo gdje mjesec ostavlja svoj otisak na nebu…. tamo si sinoć, uz to more samozatajnosti, dotaknuo moje usne. Opet sam zaronila u svijet zanosa, sanjarenja... iz tvojih plavih očiju, toliko drugačijih od onih koje sam voljela, dočekuje me ranjena duša… bijele noći opet pohode moje snove, prisjećam se sebe… same. Vidim se sinoć u tvom zagrljaju… Ledeni snovi više nemaju snage okovati moje srce…. Sinoć je duša imala svoj put prema tvojoj. Dotakle su nam se duše u susretu… dotakle i zagrlile, poljubile. Na tom jezeru bijelog obilja osjećam tvoj i svoj strah od ponovnog zbližavanja s nekim, od ponovnog otvaranja nekome, od ponovnog darovanja duše duši. Imamo li pravo na još jednu šansu? Brže od planinske rijeke odgovor stiže i nestaje poput traga zvijezde, što tone u sebe. Između nas i neba je mir. Između nas i zemlje su pitanja, teški odgovori. Između mene i tebe je….započeta ljubav. Je li?
 

Noćni sati su prohujali, dnevni još brže. Snovi su se množili kao pjena, nestajali kao dim. Globus se noćas pakleno vrtio sam oko sebe, odložih sve rime u kut školjke iz neviđenog mora osjećaja i zaustavih na trenutak ritam srca. Znam da su sva ova slova ista. Znam da je i boja obojena nekom bojom mene, snova i stvarnosti, sna u budnom stanju. Sve znam. Tražim i dalje svoje jutro, svoje polazište, a uz rub tvojih usana ucrtana je jedna linija osmijeha obilježena samo za mene. U prostoru i vremenu, mi smo zrnca pijeska, dim i pjena. Prokapalo je jutro, obojeno sivo i vjetrovito. U krugu našeg kruga ne postoji još ništa. Linija je obilježena, krug je prazan kao žuti disk kojeg jutros ne vidjeh na dalekom horizontu istoka. Gledam očima srca i vidim samo tebe.

Iz sna o stvarnosti izronilo je blijedo lice mog portreta sa ožiljcima ugriza zmije tvojih usana. Kaže mi zelena zmija da me voli, a vidjeh da su joj krila pluća slaba i uz svaki krik nenamirene duše bijele ptice još uvijek lete ispod spuštenih trepavica. Bijelo nosi smrt. Sanjati bijelo znači smrt. Iza Mjeseca... oblika neke davno potopljene amfore... ujutro ću popiti svoju kavu sa bljutavim okusom svježe opranih zuba mirisa nekog skupog kalodonta. Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom". Želim. To su nježne breze što luduju za proljetnim vjetrom i nekim lipanjskim suncem. To je ono prigušeno svjetlo svijeće što baca odsjaj naših tijela dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa u kojima smo se utapali kao utopljenici bez slamke. Još uvijek sanjam o prvoj ljubavi. Iz one razbijene amfore curi crno vino moje ljubavi za tebe i želim te više od života, što ga  poklanjam mliječnom svjetlu koje se  probija  kroz moje osjetljive – oči duše.