Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu skuplja svoje krhotine u mozaik, vječno nesloživ i pust u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade, zatvorila jedan putokaz prema zelenim daljinama gdje su me vukle misli i moji snovi. Tihim disanjem zatvorila se stara rana što je stalno podsjećala na dubinu podsvijesti i nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica, koju prigrlih kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se crni omotač noći obavio oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove? Ne znam. Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad... ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je još ljepše.

Jednom ...davno ....živjela sam u ovom bijelom gradu nekim plavim snom između dva vala, između njegove i moje slike. Uzela sam njegovu bijelu košulju i u višeglasju dobila šapat jezera daleko negdje izvan horizonta. I kao "vještica" pogađala sam puno toga, o drugima pa čak i o sebi (ali o sebi samo kroz snove). U meni je uvijek odzvanjao zvuk nekih starih vremena, uvijek su me privlačile neke neobjašnjive stvari što su se počele i događati :), zatvarale me u moje okvire, opet između dva vala i opet između njegove i moje slike. Kroz Crowley-a doživjeh mnoge neobične trenutke, nejasno-jasne poruke i prekrasne plave noći. Zaboravila sam već način na koji sam poljubila one meke usne. Zaboravila sam već način na koji sam otvarala "tarot" i zaboravila sam puno toga, ali ne izbrisah nikada "vješticu" u sebi.

 
Iznad tamnih voda leti tvoja duša, ali kasniš na otkrivanje tajne. Pripremala sam se u samoći za tvoj dolazak, učila sam tajne iza zatvorenog oka, tumačila sam ključne dijelove i brzopleto bilježila tajnovite odgovore dobivene iz misterije. Vraćala sam se među žive. Bila sam umorna od umora i nekog neobjašnjivog hlada tih dana. Neke ptice su odnijele moje vrijeme kroz vrata što se otvaraju sa dalekog zapada, istoka, sjevera i juga. Sjećanja su živo govorila neusklađenim mislima, a tvoje oči su me grijale iz daljina otkud si pokucao na vrata. Opet me te daljine dozivaju u hladne dane, ali još toplije srce. Obećanje bez smisla ili smisao bez obećanja trguje riječima kao grožđem i važe ga na vagi života pa zabavlja ljude na tržnici. Razmaženo hodaš kroz moj život i moj dom, vidiš najmanje potrese moje duše, ali te kriju sjenke disanja što ga daješ na kapaljku. Pokrivaju me te plave oči iz prikajka, tajnovito se približavaju i stvaraju novi svijet bez ljudi. Osjećam se blaženo s tim očima na sebi i ne dam da tu raskoš pomuti netko tko stoji na izlazu prema stvarnosti. Niz kožu u noć odlazi med i zna da će jednog mladog jutra potopiti posljednji puta zamućeni izvor.

Ledeni trag nečeg je zaustavljen, a opijena lakim snovima u spomen na mrtve iluzije izlazim tamo gdje pulsiraju zvijezde. Znam da svjetlosni tragovi znaju zavesti, kao i riječi - te lijepe zavodnice. Znam da se atomi uznemire na slatkoću govora, znam da se u mene upijaju ti medeni poljupci duše što silaze preko tvojih usana. Sve znam. Kao izvor neke daleke čežnje duša se još uvijek traži, luta, pronalazi. Pronalazi li se?
 

Još je par sati do ponoći… još je par sati do zatvorenih vrata raja… još je par sati do vrata sna… I kad se oči susretnu sa oltarom noći, gdje dogorijeva svijeća života, znam… životne latice će se okrenuti prema meni i pročitati one prelomljene linije života na dlanu…još je par sati do ponoći… kad podignem pogled, srest ću tu plavu bistrinu tvojih očiju… srest ću tvoju čistu dušu…u igri svjetla i sjene, na pragu zatvorenih vrata raja… uvijek ću dopustiti da me tvoj pogled opet osvaja…magla snova prostire se ispred mene, čitajući tajne šifre svojih simbola… pokušat ću opet odvojiti svoj lik iz Zemlje, pokušat ću opet izdvojiti svoju dušu i pokloniti je tebi… u ovoj noći… jer je još uvijek par sati do ponoći…

Kao amfora na dnu mora.. na kraju jednog vremena.. na dnu.. gdje nema sunca… gdje nema zlatne boje.. ovo nisu moje boje.. i dok slijepa vidim i gledam… i dok me nema za mene, a ima me za svakog.. još uvijek me očaravaju sjećanja i sjene.. još uvijek znam, da tu nema mene….. kad iz krajolika Zemlje oduzmem svoj lik… kad iz sebe uzimam sebe… polako.. tajnovito.. čudno i nezrelo… kao ledom pokrivena, kao ljubavlju sakrivena, kao mržnjom obasjana, kao mjesečinom odlutana… zalutat ću još samo jednom u te tvoje lijepe plave oči.. i znam, neću moći odvojiti od tebe taj pogled.. odvojiti od sebe tvoj lik.. magijom tiho prosanjan, mjesečinom jasno obasjan… ljubavlju zaboravljen i oživljen… tu si… glazba je zarotirala sva nebeska tijela Sunčevog sustava, u arteriji pulsiram još uvijek.. samo ja .. bez vremena.. bez porijekla.. bez ikoga..zlatnu nit provuci do mog srca.. i shvatit ćeš tajnu …

Probudio me noćas trak Mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena, što su prolazile nepoznatim koridorima moje duše. Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice. Svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i prelama svoje trakove u neke druge boje, boje koje nisu moje. Ostajem tiha. U nepoznatoj vatri prohujalih dana i nadolazećeg proljeća, sjećanja ...kao stražari na vratima.. umiru smrću mojih sjena. Sazidao si u pijesku kule, što ih more nije uspjelo razoriti. Sjećanja. Stražari. Kula u pijesku. Padale su i druge kule građene iznad bezdana, padale su zvijezde. Ne na nebu mog života. Bačena iz razrušenog grada, sklupčana kao zmija ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama. Tražila se u psalmima, padala među pale i ponovno se dizala. Ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi. I takva, neprepoznatljiva drugima, i dalje ostaje na svom putu i vidi .... Mjesec noćas nije znao za sebe. Bio je opet prepun sebe, predivan na tom tamnoplavom baršunu. Na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša. Ostala je sa svojim stražarima, nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir. Sjećanja ... stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili. Tako se dogodilo. Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec gledat će dušu, što je prsnula u tisuću boli.

Latica ruže zalelujala je na jutarnjem povjetarcu, a nježan baršun s njene unutarnje strane zatamnio se, jer mi je predaleka bijela obala gdje će povesti moju dušu da se odmori. Ptice su odletjele i odnijele moje misli negdje prema istoku gdje je žuti disk objavio svoje carstvo i polako osvajao plavetnilo neba, dok je rijeka nemira tekla ispod njega. Glas kao poklon. Pogled kao život. Oplela sam se u svoje bijele velove, a čujem kako rasplićeš nit po nit davnih mirisa lipa, što svojim krošnjama bacaju sjenu do mog balkona. Opet ta misao, tanka kao zmija i hladna kao kamen uronjen u dno, izviruje i nestaje u modrim daljinama. Iz magle moje mašte ova duša ipak dolazi do svojih obala pa izbjegavajući oštre stijene odmara se na pustom žalu. Kroz visoke trave neke kišne noći, hoćeš li me naći?

U daljini se bijeli daleki svijet po kojem moje stope nisu ostavile nikakve tragove. U mom gradu žuti disk se objavio raskošno i kao što se u raskoši rađaju bujice rijeka, tako se ta raskoš pokušava uvući između mojih trepavica. Prejaka svjetlost zadaje bol mojim zelenim očima i kroz mnoštvo duginih boja pokušavam uzletjeti iznad svega i promatrati o čemu govori ta stara priča. Tko još vjeruje ljudima? Jedino možda nekim starim pričama, ali i tu postoje dodaci dodataka. Zamrla je glazba, odlaze poznate riječi, a nebo mi je još uvijek naklonjeno ovih dana i sa nagnućem mi daje do znanja svoj pozitivan predznak, iako pogled nepovjerljivo luta. Svaki puta slijedi regeneracija tamnih dubina duše, svaki puta iznad mene lete neke bijele ptice i odnose dio mene u te daljine, u taj bijeli svijet po kojem moje stope nisu ostavile nikakve tragove. Kroz davno najavljene uspomene pokušavam živjeti sada, kao što sam i do sada pokušavala. Noćas je mjesec bio bolesno blijed, a iz tajnosti davnih priča žuti disk je raskošniji ovih dana, nego inače. Čarolije opet pletu svoje tanke niti i lukavo me uvlače u svoj svijet, u te tihe prostore gdje se osjećam najbolje.

 
..sve mogućnosti što su bile dostupne, iscrpljene su. Sivo nebo mi nije naklonjeno ovih dana.. od rane zore do maglovitog sumraka..u svili srca nešto se nakupilo..čudno mi je .., a pohabani otisci tvojih prstiju ne donose mi smiraj. Uzimaš li još uvijek uz udisaj zraka i dio mog srca, ulazi li još uvijek taj dio mene do tamnih komora gdje se skrivaš? Mislila sam da si spalio sve mostove iza sebe, ali na prstima sam došla do ponora i vidjela sam tanku crtu plavetnila kao srebrnu nit za koju se još mogu uhvatiti i krenuti prema tebi. Tanka je, jedva vidljiva... ali tu je. Dužina tvoje sjene je jasna, moja se poigrava i nestaje, pojavljuje se i ostaje. Jutro me obasjalo mutnim sjajem, bez onog mira u tom nemiru.... Polako počinjem zatvarati oči i ponovno lutati između tanke srebrne linije prema tom mostu kojeg mi pružaš za prijelaz....

Iz srca otkidam riječi, uzimam ih u ruke i stavljam da polako kapaju iz zelenog flomastera ... formira se zgusnuta riječ, niz po niz i listovi knjige se pune u neke priče, što su počele svoj život izvan ove bijele površine. Sve je to slijepa mreža za snove, čaša vode u pustinji... dok nisam ugledala tvoje lijepe plave oči... kao prazna zvona na katedrali zvale su me da preskočim sjenu i zarotiram se oko tebe. Uspjele su... čudim se samoj sebi, da zaranjam u te plave oči, drugačije od onih koje sam voljela... Pokrivaš sve moje oblike točno na onim mjestima gdje su prelomljeni pravci kretanja, pratiš me točno tamo gdje sam zastala i puštaš da se spajamo u mirnim nemirima, u čudnim tumačenjima pojava bez snopova svjetla... Privikavaš me na sebe, učim i da ponovni život nije kruta umjetnost, već ono što je bilo duboko zatvoreno, svileno i mekano pa tek sada dobiva svoje prave oblike ...

U trajanju od trajanja, u noći što kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova,  zbližava me nešto toj noćnoj priči, toj razgolićenoj tajni. Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha. Sudbina je opet promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog. Kome li je mene dodijelila? Običan prolaznik u mom životu daje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa. Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije duše što je prošla svoj put. Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu. Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka. Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao usamljenim cestama ovog globusa. Opet crtam u pjeni konture lica za koje ne znam je li moje ili čije li je? Jutarnje Sunce, veće od mog uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, što gledaju i mudro šute. Ostajem tu, na istom mjestu...gdje me je pronašao neki prolaznik i možda kao pretposljednji čuva taj plamen srca što još uvijek gori istim sjajem.

Pričao si mi o ikonama, koje si vidio u nepoznatim crkvama, o svetim slikama sa kojih su te gledala bezbojna lica davno naslikana prema predlošcima običnih ljudi. U toj filozofskoj šetnji isprepreli smo ruke i vodio si me tamnim hladnim hodnicima raznih hramova, pokušao si na moje vruće čelo staviti malo te hladne vode nađene u polupraznim kamenim posudama na ulaznim vratima. Gurnuo si me u drugi svijet iz kojeg još ne nalazim izlaz, iako negdje netko doziva i pokazuje smjer po kojem se ne usudim uputiti. Pričao si mi priče iz starih svetih knjiga, govorio si da je jedan starac mudro otišao u pustinju i tamo umro, pokazao si mi na karti njegov lik. Željna sam sna, mira i spokoja. Ovo stoljetno lutanje kroz takve koridore već me umorilo. U dubini samozatajnog mora uzburkali se valovi, na tren gubim smjer i postajem nepostojana. Opet živim svojim plavim snom i znam da ćeš me još uvijek voditi po nepoznatim crkvama nepoznatih gradova, znam da ćeš me uzeti za ruku i privući k sebi i uzdignuti iz dubina, da slušam našu pjesmu, što se i dalje čuje sa mrtvih zvonika nepoznatih hramova.

Zaleđenog srca, rastrganog u razne oblike i tako zaleđenog u apstraktne figurice, izmaknula sam otpadniku vremena i shvatila da se moji otkucaji srca ne stapaju u pravilnom ritmu sa tvojim otkucajima. U tom kretanju između zvjezdanog kruga nepouzdanog vremena do spajanja noći života i smrti, tvoje plave oči zasjale su poput kristala na tamnom nebu i osvijetlile mi put. Između naša dva svijeta nema granice. To je sad jedna svjetlost, što se grli s mojim sjenama i prosipa zlatni prah na naš put prema svijetu dubina ljubavi i potopljenog svijeta duboko skrivenih tajni. U meni je iznikao drugi dio tebe, u tebi niče drugi dio mene. Na bolno mjesto Longinovog koplja stavila sam crvenu ružu, kako bi zarasle rane davno zadobivene od onih plavih očiju. Ti si ovdje za mene – ipak drugačiji od svih. Moja duša, toliko delikatna kao i tvoja, pronašla je tajni ključ i pružila ti ga na dlanu, kao mladu pticu. Svijet opsjenarstva, iluzija i ludih snova pokazao se kao loš putokaz… Bile su to samo priče.

U jednom trenu, kad iz finih pojedinosti izlučim onaj prostor gdje se osjećam kao netko tko je duboko prošao kroz srž, vidim da ipak ne vidim neke stvari, koje su mi postale tako drage. Tim apstraktnim shvaćanjima u stvari puno spoznajem. Ti, kao tvoje oči, gledaš me, ali me još ne vidiš. Preko oblika zalaziš u moj svijet, dok mi dozvoljavaš šetnju tvojom tamom i svijetlim stazama.  Nebo mi je naklonjeno ovih dana, iako se jutros nekako rastužilo. Moje krhotine priznaju svoju povezanost u cjelinu i pokušavam ti osvijetliti mračne kutke u kojima ne vidiš trak svjetlosti. Stojiš na sredini, a oko tebe je tama i to je tvoja stvarnost. Ne vidiš dalje. Ako je ljubav zauzela mjesto u tvom srcu, ne lutaj očima preko oblika, već kod svakog pogleda znaj, da se nešto događa. A događa se...