Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Na nekom od izvora sudbina mi je nacrtala svoje putokaze kojima je odredila dalji tok mog života. U tom položaju... kad sam ugledala Mjesec iznad mog balkona i znala sam da je u ovoj prohladnoj noći tako staklen i u takvoj opoziciji, tako hladnog pogleda, da jednostavno nisam mogla ispustiti ni dah, a da me ne zagrije oblak što se zaleđuje na tim potučenim temperaturama. I onda, nakon tog sudara mog daha i prohladne noći, sa neba sam pogledala očima mačke i srela svoju pamet kako se još uvijek sukobljava s titrajima srca. I tako do…..?

Rano jutro... svaki dan u isto vrijeme... tamnoplavo nebo, polusrpasta «luna» sjaji kao broš zataknut na tamnom baršunu. Neke predstave su odigrane, «luna» još traje. Pisala sam ti da nećeš moći disati u mojoj blizini, a one pjesmom očarane potoke nećeš moći dozivati kao do sada. Na pragu novog vremena ljudi se gube u poludjeloj ljubavi, a dok me prati polusrpasta «luna» i polako nestaje, jutros sam zaustavila globus na 3 sekunde i nebo je zadrhtalo, otpustilo noć polusrpaste «lune» i ustupilo mjesto crvenom Suncu. Ah, kako mi je crvena svjetlost presjekla te bolne oči! Iako ih prekrivam poluspuštenim trepavicama, iz očiju su ipak odletjele ptice prema sjeveru. Od palog anđela dobih poruku, da su mi otvoreni svi koridori plavozelenih snova, a trenutak trajanja je tako tih, da mi se čini da i svježe ubranu ljubav mogu zagristi kao zrelu jabuku.

Glasnik iz dubina podsvijesti je pronašao jednu poruku negdje ispod kamena i donio mi je na dar. Dnevno svjetlo se mijenja od sivog u bijelo, a glasnik iz dubina podsvijesti još uvijek stoji s porukom i jasno daje do znanja, kako dubina nije neki san u koji mogu utonuti. To nije ni riječ ni stanje. To je nešto, što nosi u neki stihijski svijet, na mjesto gdje davno nije zakoračila moja duša. Već dugo plivam na površini i opet polako želim zaroniti u te dubine, ali teško je. Vanjski svijet je prejak za taj slabi pokušaj. Možda ne vidim dobro postavljene tragove. Možda spajam krive mostove. Možda vidim ono čega nema. Možda. Ne znam. Pustit ću neka traje pa će se samo od sebe objaviti – što je.

Postoje drugi svjetovi… bez života tonu u pustoši vremena… postoje drugi svjetovi… blistavi i bez vremena… znam da me višeglasje starih pjesama zove da na oltaru ove tamne noći zatvorim još jedan hladan dan… nisam sanjala ništa par noći… već par noći sanjam san bez sna… nema me… od malo hladnog vjetra satkat ću poneki stih i baciti ga daljinama… pitam se sada…kakvog je okusa danas tvoj poljubac?... od ovo malo vjetra satkat ću završni stih… rečenicu… riječ zavodnicu… iz prelomljenih linija na dlanu više ne vidim ništa… put je zatvoren…još uvijek sanjam san bez snova… i prolazi ova noć… korak ispred mene spava tama… uz zid klizi sjena… ostala mi je samo ova tišina… u meni tišina… od puno tame neka me sakrije samo sjaj tvog plavog oka… led probija dah… neka se sve umiri… treba mi to.. večeras…

Bilo je to šaptanje duše zanesenjaka, romantičara opčinjenog dubokim pogledom zelenog oka… bila sam ključna tema to vrijeme, bila sam mu razbijena čaša slučajno pala na pod…. bila sam mu strast na koju je slijetao kao jata umornih ptica prema jugu… bila sam mu sve. Mirisao je opojno eterično ulje mediteranskih borova i nosio mi njihove iglice na dar. Opisivao mi je leptire, koje je sretao na svom putu, pokušao mi je dočarati šum vjetra dok mu je lelujao kroz kosu… Gledali smo te slike, zajedno smo topili svoja tijela u eteričnim uljima, dok su ljetne kiše ispirale i posljednju kap prašine s naših tijela, brisali smo bez dodira jedno drugo… iznad bola postojanja, iznad naših uznemirenih duša… iznad strasti susreta… još uvijek zalutam u te mirise eteričnih ulja…

Želim da bude miran.. u dubokoj tišini tamnih šuma.. gdje po koja prica krikne i vjetar pokrene lišće.. želim da bude miran.. moj grob.

Vidjela sam sinoć sjaj očiju, noćnu tamu, vidjela sam da svaki čovjek ima riječ kojom opisuje život I smrt. Osjetila sam te u daljini.. zaizivali su me snježni oblaci, opisivali su te morski valovi.. nije te bilo.. nisu me pronašli… u daljini života loš glasnik mi je prorekao ovu sudbinu… blizu one što je trebala biti.. i kad vidim ružu što procvjetava i kad vidim dah leda kako se pali I žari.. i kad osjetim nijeme sudionike mog života.. znam.. nisam sama.. u pogledu i riječi osjeti se karakter.. u srcu osjeti se osoba… čiste sudbine I čistog srca…i onda kad se planete zarotiraju baš u onom smjeru koji meni treba.. znam.. staze će biti onako usmjerene prema mostovima što spajaju dvije različite obale…

Sa toplim vjetrom s juga odletjele su neke ptice ispod mojih trepavica negdje malo sjevernije i pitale te: misliš li na mene? Pogled je spušten, žuti disk se jutros nije objavio onako stidljivo i laganom vatrom ušetao u osjetljive oči. Je li meden okus tvojih usana? Je li ovaj snijeg, što će se polako topiti, čuvar tamnih staza stvarnosti gdje se vraćam ili je samo putokaz do plavih snova kojima me zoveš? U toj vječnoj igri pitanja i odgovora, sanjam kako dišeš, sanjam kako sanjaš. I dalje osjećam taj susret i dalje prolazim tim snenim koridorima naše stvarnosti. Osjetiš li? Kad se pomaknu duge zelene zavjese u mojoj sobi, kad ih vjetar zaleluja, budi mi to plavo svjetlo snova i odvedi me negdje gdje se nježno voli. Dok čujem prva jutarnja zvona, zatvaram ovu knjigu snova i pitam se: misliš li na mene?

Dogodi se noć… tamna, teška, daleka i beskrajna.. dogodi se ljubav… sudbinska, duboka i daleka… tko poznaje takav osjećaj, zna kakav je san.. zna što je plamen svijeće u tami… pozna se osjećaj boje, pozna se glazba srca…i dok plamen svijeće lagano završava svoj vatreni ciklus i dok se duša čudi ovom životu i dok se zrak bori sa ledenim dahom… u zlatnoj boji aure kriješ se ti…izložen meni, zimi, vatri srca, harmoniji sjećanja, sadašnjosti ovog trenutka dok ležiš tamo gdje spavamo… dok se smiješ tamo gdje živimo.. dok živiš tamo gdje smo se pronašli… još uvijek pulsiram u tijeku vremena… još me uvijek nema… ima me za tebe…i dok tonem u san, dok mi se ova noć čini tako tamna, teška, daleka i beskrajna…i dok se još uvijek čudim ovoj sreći što me pokriva i živi sa mnom… na oltaru ove čudne noći zamagljena sjena razvezuje svoju dušu i rasprostire je pred tebe… neka sve stane u tom trenutku …

Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do kraja, san je stražar tih dubina što se kreću među obalama duše. Most koji spaja dva plavetnila dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca. Znaš da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, što su se kao slučajno opet ponovili. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam te čudno usnila. Opet sam sa tobom otišla u bijele magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja jer kraja nema. Čudna je ta riječ: "dubina". Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu stranicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?

 
Ti... potopljen na dnu mora, nepomiješan s drugim uzorcima života. U vremenu i prostoru ...bez kretnji ...prema zvjezdanom nebu. Zaustavljen u treptaju mog oka. Kao slaba karika vežeš me uz sebe tankim nitima snova što su protutnjali prošle noći. Između naših života je vrijeme daleko kao grijeh, blisko kao protekla zora. Jednako smo udaljeni jedno od drugog, bez sklada, bez nedjeljivosti. Uhvatila se lagana kora na ovoj opsjeni, iluziji. Lagana kora, koja štiti od ponovnog otvaranja. Između oba svijeta struji li još malo povjetarca, lete li još neke ptice između trepavica, preskače li srce svoj poznati ritam titraja? Ne znam....

 
 
Još jedan prolazi dan… već me privlači ova noć, što će mi misli odlutati u drugi život… onaj koji dolazi nakon ovog… pred vratima raja u snu umirem sretna… hoću li noćas spoznati tajnu sna? Iz magle ne dolaze odgovori, u dubini očiju spavaju vilinske suze što su davno istekle i protekle…. iz sjaja bezvremenskog Mjeseca ne protječu ni led ni kristali.. biseri ostaju tamo gdje su tvoje ruke ostavile tragove, osmjesi ne prestaju tamo gdje su tvoje riječi odzvanjale… moje ruke oko sjene… sjene što će postati dijamant kad joj zvijezda dođe na kraj svog puta…I dok se bijelo pretvara u bijeli san, duša će se odmoriti do novog jutra… iz bijele odlazim u tamnu boju sna.. prazninu bijelog i čudnog tijeka svijesti… sve je smrzunuto, ledeno i tamno…dani bez boli.. dani bez otkucaja sata… noći pune mira i snova… zima i snovi…

…U ovim sitnim satima kad 2008. stoji pred izlaznim vratima i sve zadnje minute broje sa vama su misli moje. Puno sreće ljubavi i mira od sveg srca sretna Nova 2009. svima!...

 
Anđeli ne razumiju. Anđeli ne govore. Vidjela sam tri boje, jednu ljepšu od druge. Vidjela sam tvoje oči, jedne noći. Pričao si, riječi su zavađale moje malo srce, mene nije bilo. U sobi Mjesec prepun sebe i svog sjaja, vratio me na granice nekih krajolika koje nisam pohodila. Pokazao mi umore koje nisam doživjela. Zauvijek gledam tu sjevernu zvijezdu, njen platinasti sjaj iznad usnule panorame moga grada. Zemlja je opet zadrhtala u meni, oblak je prošao taman i siv, predivan i dalek. "Moj put, put bijelih oblaka"… daleko je daleko taj oblak od mene. Oblak moje mladosti, a opet dalek i nedostižan. Vidiš kako sam ostala ista. I te silne godine što sam ih dijelila s tobom nisu me promijenile. Pokreti tvojih energičnih usana još uvijek u meni izazivaju one titraje i želje. Znao si potaknuti sviranje harfe u tankim žilicama nervnog sistema, znao si odvesti moj dah daleko od mene i ne vratiti mi ga. Znao si. Znaš i sad. Snovi te donose, dan te odnosi. "Ljubav koja nema kraj"? Postoji li tako nešto? Naravno….

U malim dozama si nataložen u svakom milimetru mog postojanja, kao čovjek što je zadnji prošao mojim koridorima i – ostao. Jesi li ostao? Ne znam. Ovo mjesto mi pruža određeni nemir srca, okosnicu daljeg putovanja kroz tamni svijet mojih sjena. Iz najdubljeg budnog sna ne vidim ni početak ni kraj. Sredina me lomi na dvoje i odvodi mi svjetlost iz očiju kroz sklopljene trepavice. Znaš pokrenuti ritam vatre, znaš zatvoriti pretposljednji dan i otvoriti novo jutro puno boje tvojih plavih očiju.