Muškarci i žene...i nešto između

Mogla sam staviti samo link na tekstove, ali namjerno nisam. I neću ih komentirati.
Samo pročitajte, ako imate vremena.
I možda....



RENT-A-OTAC U “ZNAŠ TI KO SAM JA” ZEMLJI

"Nakon više od mjeseca dana vidjet ću svoje dečke. To nije normalno. Otac bi trebao biti sa sinovima svaki dan, uspavati ih, hrabriti prije skorog početka škole, voziti bicikl, smijati se, voditi ih u kazalište i kino, pa sada već polako i na koncerte. Ali, ja sam rent-a-tata ili se barem tako osjećam. U tri godine takvog života razvio sam neki emocionalni ventil koji otvaram prije nego ću ih vidjeti, ali i zatvaram kad ih vratim mami. Kao da netko spusti zastor nakon dobre predstave. To trga, znate. To trga zaliske i remeti im ritam rada. A i njih dvojica, mali anđeli, kao da su se priviknuli na tu emocionalnu bipolarnost. Uživamo desetak dana, prije spuštanja zastora, ozbiljno podsjećamo na pravu obitelj. Vozim ih u vrtić i školu, ljubimo se puno, igramo, katkad posvađamo, pa čak i pjevamo u autu. Ali te male lijepe oči znaju da me posuđuju i vraćaju. Znaju to svi rastavljeni, a i filmovi su o toj temi snimljeni. Upravo se navršilo godinu dana od smrti Robina Williamsa, a njegova “Mrs Doubtfire” jedna je od najboljih ilustracija što je sve otac spreman napraviti da bude s djecom više.

Rijetko muškarci , pa makar stariji i debeljuškasti kao ja, govore o ljubavi prema djeci. A nije niti lako verbalizirati, a da ne upadneš u tisuću puta izgovorene floskule. Ja vam imam osjećaj kao da ta dva dečka nosim u sebi, baš doslovno. Kao da svuda idu sa mnom. A ne idu. Posebno ne u dubrovačku noć. Posebno ne u vrijeme od dva do tri ujutro koje zovem “Znaš ti ko sam ja” vrijeme. Ovaj ti drži onaj, ovaj onaj drugi kafić ili restoran, ovo je sin od ovoga, onaj od onoga, ovaj smije parkirati gdje hoće, onog treba častiti da se ne naljuti, za ovim su sve žene lude. Sreća je da moji dečki još ne znaju za to umjetno pozicioniranje na društvenoj sceni ovog i svih drugih gradova Hrvatske. Ali, kao muškarce u zemlji na brdovitom Balkanu (exuse my French), čeka ih taj dio života. I razmišljam ovih dana što da ih učim, kako da im olakšam životni put i može li se to uopće? Da djecu učimo poštenju, uvažavanju drugih i drugačijih, da se trudim da razviju radne navike, da im usadim vjerovanje kako se samo poštenim i vrijednim radom može uspjeti? Kakav otac danas treba biti? Posebno u mojoj koži i kožama svih rent-a očeva koji s mamama više nisu dobri, pa su im iste te drage žene skratile vrijeme u kojem mogu tu djecu odgajati. Pa još klince i zbunjuju upoznavanjem s drugim muškarcima, ljetovanjem s njima, druženjem i ručkovima s frajerima koje, potpuno legitimno, danas vole.



Sve što mogu je to vrijeme koje s njima imam, iskoristiti najbolje moguće. Nije to lako, emocije su vrag, tjeraju krv brže, čak mozgu šalju ideje o nekoj akciji. Ali, brzo shvatiš da moraš biti uzor tim malim ljudima, brzo shvatiš da, kako kaže Gibo, “imaš čime da me satjeraš u kut”. Pa onda progutaš, digneš glavu i shvatiš da ih moraš za ruku izvesti na neki put. Onaj za koji vjeruješ da je najbolji. A, bez obzira na sve nabrojano, bez obzira na društveno politički kontekst u kojem, gle čuda, još uvijek živimo, djecu moramo, mislim ja, učiti samo dobru. I kad dođu žaliti se da Goran iz razreda već ima ove ili one svjetleće tenisice i kad su tužni jer nemaju baš najbolji mobitel u razredu i kad počnu tražiti džeparac.

Ti si, Toni, otac. Uzor. Ponos. Oslonac. Petar-stijena. Ti si sidro. I šalter informacija. I Caritas. I svećenik. I psiholog. I osobni trener. I zaštita od “znaš ti tko sam ja” ljudi. Možeš li to biti, tata? Moraš, sorry. Nije nas dvojicu puno briga kako ti je na poslu i imaš li ga. Ne zamaramo se nikakvim ratovima i njegovim posljedicama. Mi smo, tata, generacija, 2000 i neka, daj to shvati. Imamo svoje želje i prohtjeve, curice koje nam se sviđaju, glazbu koju dečki u razredu ili vrtiću slušaju, imamo pravo na svoje snove, manje ili veće. Lakše ili teže ostvarive. A ostvarit ćeš ih ti, tata Toni. OK, ako nekad nemaš snage, prošetaj kraj mora, duboko diši, trči, plači ponekad, ako baš moraš. Ali, mi od tebe želimo samo dobro, samo snagu i sigurnost. Da si tu. I kad nisi. Da si naš. I kad nisi, a to je često. Pa tvoja krv teče našim malim žilama, čovječe Božji.

OK, shvatio sam, vi razmaženci mali. Ajmo sad spavat. Tata je tu, čak i ako ćete nešto ružno sanjati, čak i ako dobijete jedinicu ili se u školi potučete, čak i ako vam netko uskoro ponudi kojekakve poroke. A ponudit će. Sve, ali sve mi dođite reći. Sve, ali sve se može riješiti. OK?

Svi vi dobri očevi koje emocionalno trese odgoj djece u obitelji koja to i nije u pravom smislu riječi, u obitelji koju tata i mama nisu htjeli ili uspjeli održati, budite hrabri. Dajte malim anđelima sve što možete, trudite se da o vama jednog dana govore najbolje, budi velik dragi čovječe.Od sekunde napravi dan. Ustani i bori se za njih. Nađi snagu čak i ako znaš da nisi bio kriv. Ti nisi više ti. “Hodaj, nebo strpljive voli”. Ti si njihov tata!"





PISMO OSTAVLJENOM MUŠKARCU

"Spavaju. Za dvadesetak sati ih vraćam mami. To vraćanje je, za one koji ne znaju, daleko najbolnija posljedica razvoda. Imaš dva sina. Nemaš ih. Dok ih imaš pokušavaš im ugoditi kao da si na dvotjednom ispitu za spas godine. Trošiš puno više nego što bi inače. Ali, naravno da nije stvar u novcu. Trošiš emocije, pokušavaš ostaviti pečat do idući puta kad ćeš ih imati. Jer kad odu, onda su s njim, nekim.

Ovo je pismo suprugu moje drage prijateljice koji ovih dana prijeti, tuče, razbija po kući, kontrolira ju i ucjenjuje. Da, rekla mu je da ga više ne voli i da ima drugog, da želi razvod i da će moći djecu viđati kada i koliko hoće. Ona ga moli da prestane, čak je u dva navrata zvala i policiju da ju zaštiti. Pobjegla je mami, pa se zbog njegovih ucjena vratila. Ovo pišem njemu moleći ga da shvati, da prestane i pusti ženu da diše. Da otpusti prije nego se dogodi nešto još puno gore.

Prema većini statistika, svaki treći brak u Hrvatskoj se raspadne. Ne želim sada sve koji ove vruće dane koriste kako bi, svečano odjeveni, potpisali državi ili Bogu da se vole, obeshrabriti. Ali, to je statistika. I to, kažu, ne ona kad platite agenciji da vašu stranku ili udrugu proglasi narodu najdražom. Naime, put od večere za tete i rođake u nekom hotelu, mahanja zastavom i isforsiranog veselja, do situacije u kojoj vraćaš i uzimaš djecu, prilično je jednostavan.

Žena te voli, tepa ti na uho, vrišti u krevetu, traži da imate dijete, glorificira te pred prijateljicama, kupuje seksi donje rublje i da sad ne opisujem. Onda ti jednog dana objasni da bi bilo bolje da se malo distancirate da promislite o vezi, kako dalje i tome slično. Ti odeš uvjeren da će sve biti u redu. Ali nije. Uopće. Naime, kad te žena prestane voljeti, bio ti za to kriv ili ne, onda ti nema pomoći. Odjedanput shvatiš da više nisi taj, da je u igri netko drugi. Tvoje je prošlo. Samo tako. Kao kad završi film, a nema desetominutnog bonusa kao u “Gospodaru prstenova”.

I to je u redu, takav je život. Nisi bio na visini zadatka, ili je jednostavno taj novi bolji. Varao si ju, zanemarivao, previše mislio na posao, nisi dovoljno zarađivao, bagatelizirao, nedovoljno cijenio, povremeno popustio nekoj klinki koja skuplja trofeje, bio si budala. OK, to mogu prihvatit. Uvijek ima boljih. Ali, djeca. To je živi problem, mala stvorenja koja upravo u obitelji koja više ne postoji, traže uporište, snagu i samopouzdanje. A obitelji nema. Naime, znam dosta takvih slučajeva. Ponašanje roditelja varira. Od osvećivanja bivšem ili bivšoj preko djece, do doživotnog truda da tim klincima održe privid ljubavi i brige. Ovo drugo je, naravno, bolje i društveno prihvatljivije. Ali, nije lako.

Znate, imate u muškom genetskom kodu neke pogreške. Jedan od njih je da tog nekog novog i boljeg treba zgaziti. Nemojte mi se sad, dragi muškarci čuditi o čemu govorim i tvrditi da niste svjesni atavističkog poriva kad saznate da vam je suprugica jednostavno promijenila uho kojem šapće. Neki apstraktan ponos, sličan onom lavljem kad mu drugi mužjak uđe u teritorij, nešto jadno i primitivno, nešto čega bismo se morali sramiti. Nešto čemu se teško oduprijeti. Posebno ako znaš da si fizički nešto spremniji od prosjeka, pomisliš gumicom izbrisati čovjeka koji je tvojoj ženi znao dati više i bolje. Ili joj samo jasnije pokazati osjećaje, ili ju više i kvalitetnije voljeti, ili je bogatiji, starci su mu ostavili više nego tebi, ili je zgodniji, sposobniji, mirišljaviji, ili intelektualno superiorniji. Ili te ona jednostavno više ne voli. Što god. Sam si si kriv, dragi moj. Sila, prijetnje, krv, znoj i suze, neće pomoći.

Imao si sve, sad si ostavljen. Jbg. Moraš dalje uz stalnu obvezu da djeci budeš primjer i oslonac. A ne govorim teoretski. Ovih dana ta moja prijateljica iz djetinjstva prolazi tu vrst kalvarije. Muž ju ne pušta, ucjenjuje nekim navodnim snimkama, govori da će sve to pokazati djeci i prijateljima. Čak muškarcu kojeg ona danas voli šalje prijeteće poruke da ju ostavi na miru. Obrisao bi ga on gumicom, kažem vam. Probudio bi se ujutro i shvatio da nije zeznuo brak, da nije bivši. E, to ti ne ide tako, dragi čovječe. Što prije se moraš pomiriti da ćeš do kraja života dobivati i vraćati djecu, da se silom ništa neće riješiti, da ne možeš isforsirati žensko srce niti ga zarobiti.

I sam nisam bio superman. Upravo suprotno. Neko sam se vrijeme borio sam s vjetrenjačama, vrijeđao, pokušao ju uvjeriti da griješi, da sam super. Sram me zbog toga, iako nije bilo nikakvih drama kakve drugi prolaze. Danas sam slobodan, miran, zadovoljan i sretan što si nisam dopustio ništa radikalno niti primitivno, niti slično onome što ovih dana radi muž spomenute prijateljice. Znaš, dragi čovječe, tvoj život je samo tvoj, a njezin samo njezin. Svatko ima svoj put koji u manjoj mjeri određuje sam. Znam da ti zvuči kao floskula, ali možda te još negdje netko čeka. Možda je tvoja velika ljubav još neproživljena, ne možeš to znati. Zato, budi faca, podigni glavu, ostani velik i pusti ju. Njezin se put mora ostvariti, nisi Bog. I brini za tu djecu, nemaju ona ništa s tvojim bijesom, nisu tražila da se rode. Odeš li podignute glave, ostaneš li velik, pa makar srce u tebi pucalo, moći ćeš jednog dana bit sretan. Nastaviš li s nasiljem i ucjenama, zatrovat ćeš srce zauvijek. Znam, lako je reći. Ali, bio sam u tvojoj koži. Pusti ju neka leti. Čak i kad znaš da to nije let, čak i kad vidiš da radi krivo. I za nju netko gore brine i ta ptica mora letjeti. Samo, bez tebe…."

Skužila sam da je vrag odnio šalu, to se tak nekak kaže, i da se moram promijeniti prilagođavajući se.

Za početak više ne bum deaktivirala profil, tak da budem dostupna za protok informacija, tko je kakav, tko je s kim, bio ili je još uvijek, možda i za koju fotku, a nadam se i privatnim podacima ekipe s bloga.
Bilo bi dobro da mi i pošaljete dosjee nekih od blogera, telefonček da i ja zaebavam druge sa skrivenog broja, a bilo bi jako lijepo od vas i da konačno i ja vidim tu famoznu datoteku jer nije ok da ste kopirali fajl, međusobno podijelili tuđe privatne podatke, a meni friška figa.
Svaki trač bum jako cijenila i zahvalit ću se na primjeren način, možemo se dogovoriti i koji.

Logirat ću još par nickova, tak da uz ovaj imam i rezervne varijante, zlu ne trebalo, a uostalom, zakaj se i ja ne bih igrala s duplićima.

Naučit ću, što prije, provaljivati u tuđe mejlove jer znam da je tamo rasadnik zanimljivih informacija koje mi itekako mogu poslužiti, čak i onda ako neću znati kaj ću s njima.

On kaj moram odmah napraviti – otvoriti datoteke u koje ću potrpati sve važno s bloga - zapise, komentare, tko je kome kaj rekao, napisao, napravio, ili nije niš od toga - samo ne znam kak da to sortiram, pa se nadam da ćete mi pomoći jer vidim, neki imaju itekako iskustva i u trenu izvuku iz arhive prašnjav komentar, star i po par godina.

Kaj još?

A da, budem vas informirala i o svojoj pvt prepisci, kopirajući istu na blog jer znam da vas to jako zanima i da podržavate takvu transparentnost, ponukana dosadašnjim primjerima.
Uostalom, pa tu smo svi ko velika familija i čudi me da to već i drugi ne delaju, barem kroz tjedne izvještaje kae bilo za protekli period u privatnoj komunikaciji.

I počet ću ići na kave. Pive. Ćevape. Jedan na jedan.
Jer skužila sam da sam do sad puno toga propustila, pa bih morala što prije nadoknaditi. Recimo da doznam tko je tko, tko gdje radi, stanuje, ima li ili nema ljubavnika-cu, preferira li oralni ili analni seks, ili gušta samo u običnom, pa da o tome i ja pišem ovdje na blogu.

I svakako ću pozvati na cugu mušku ekipu s bloga, jer kad se već ovdje priča da mi klecaju koljena i padaju gaće u muškom društvu, trebala bih potvrditi taj svoj bloški renome i praktično. Naravno, što prije. Tak da, drago muško društvo, nadam se da mi budete u tome pomogli.

:P

Znam da mislite da se zezam, a ja sam ozbiljna da ozbiljnija nemrem biti ;)

Dobar vam dan! :)

Vidim, trakavica se i danas nastavlja, pa ću ponuditi par savjeta svima onima koji se žele sa mnom ovdje fajtati jer ili nemaju pametnijeg posla, pa im je dosadno ili su im potrebni dodatni blog bodovi u konačnom scoru ili misle da će nekaj, u našem međusobnom odnosu, promijeniti.

Ovak...

Ne reagiram na stupidne provokacije palanačke provinijencije jer odavno sam prerasla folkloristiku te vrste, a ni ne da mi se prilagođavati retorici koja mi se ne sviđa, samo iz razloga eliminiranja komunikacijskih barijera i bržeg sporazumijevanja pa i na tom nivou.

Svatko tko se služi ovdje lažima, svakojakim nebulozama konstrukcijama i iskrivljavanja činjeničnog, mora znati da je dovoljno, meni, a vjerujem i ostalima o kojima se brusi jezik, spoznaja da onaj tko laže, zna da znam da laže. I da lažima i takvim konstrukcijama koje nemaju veze ni sa čim pokazuje svoju nemoć u zdravoj, argumentiranoj raspravi ako problem u komunikaciji postoji.

Svatko tko ne zna svoje stavove, čak i obična mišljenja o nekome izreći jedan na jedan, pa u razgovor uvlači i druge, koristeći množinu, samo dokazuje koliko je slabašan i neravnopravan u razgovoru sa mnom, pa i u blog fajtu jer ne zna sam odraditi ono kaj drugi znaju i mogu. Zato takve sugovornike ni ne shvaćam ozbiljno, a ni ne uvažavam previše, čak ni u svađama.

Svatko tko ima potrebu koristiti kočijaški rječnik, govori o sebi dovoljno bilo kroz informaciju o sebi- naučio-la razgovarati tako s ljudima i inače, ili drugi s njom/njima, ili jednostavno ne zna drugačije.

Svatko tko se dere, psuje i koristi osebujne eksplicitne riječi,mora znati da meni ne znače puno jer naučila sam odavno da takav stil koriste ljudi koji su inferiorni, pa lažnom snagom i povišenim tonovima žele dokazati i nametnuti sve ono kaj inače ne mogu na uobičajeni način jer ne znaju, nisu naučili ili su takvi kakvi su.

Eto, par savjeta za svađalice na blogu, da znaju kako, ako se već žele fajtati sa mnom, dok mi sve ovo opet ne dopi*zdi i napravim pauzu :)

I tak...dalje sam tu, namjerno :P

(listopad 2015.)

A da se podsjetimo pravila?
:)



Link Uvjeti korištenja za site Iskrica.com


U ponoć sam se čula s g. Renićem i prijavila sam Jozu i Grgu. I Baricu. Obećao mi je da će biti obrisani, najkasnije do kraja smjene.
U dilemi sam kaj napraviti s Maricom jer to kaj ona dela na blogu, fakat je grooozno. I ona je grozna. Ma, i nju ću prijaviti i tražit ću da ju blokira sa svih 505, bez crte, profila.

:P

Znate na kaj me ovo podsjeća?
Veli vuk pajcekima – to je vuk!
I pokaže prstom u daljinu, objašnjavajući sjene koje se vide. Pajceki ga nježno i zahvalno pogledaju, očima punim povjerenja i dignu ruku na „give me 5“, ne primjećujući kako se oblizuje, zvecka beštekom i ljulja butelju vina između dva prsta.



Blog je javni medij.
Blog je dostupan svima koji imaju priključak na Internet i imaju elementarna informatička znanja.
Blog je i ovo kaj je naš blogić.

Ovdje smo svi punoljeti, što bi u konačnici značilo da odgovaramo, ovak ili onak, za svoje postupke.
Možemo se praviti grbavi, gledati kako kiša pada i trava raste, znati na vrijeme zaustaviti se ili izabrati neku od kombinacija između ovo dvoje, ovisno kako nam je koji dan grah pao, kakva je bio prognoza i da li nam je netko zdrapal preskupe čarape kišobranom u tramvaju.
Za sve kaj se ovdje događa postavljena su pravila kojih se trebamo pridržavati, njurgali na njih ili ne, okviri unutar kojih nam je dozvoljeno igranje u pješćaniku, bez mačjih kakica, a za sve ostalo kaj i nije samo virtualno, rješava se tam di se treba rješavati, ako ne ide drugačije.

Ako nam se nekaj od spomeutog ne sviđa, kaj dalje ?
Možemo ih pokušati promijeniti argumentima, ne nužno održivim i prihvatljivim, popeti se na stolček i prezentirati ih svekolikom blog pučanstvu, riskirajući da ispadnemo i bedasti.
Možemo prihvatiti pravila jer ovo NIJE NAŠ PRIVATNI PROSTOR i onaj čiji je određuje po kojim pravilima ćemo se ovdje igrarti.
Možemo njurgati, da nas nitko ne čuje, tek toliko da se osjećamo korisnim.
A možemo se i okrenuti na peti i otići na logout.

Ako ovo pročitamo s razumijevanjem - Administratori sitea imaju pravo pobrisati svaki sadržaj objavljen na siteu, bez najave i objašnjenja. Također, svakom korisniku može biti zabranjen pristup siteu, bez najave i objašnjenja.
Administratori sitea Iskrica.com se ne obvezuju da će editirati, brisati i/ili na drugi način učiniti nedostupnim sadržaj koji ne odgovara "Uvjetima korištenja. skrica.com nije odgovorna za direktne ili indirektne štete nastale korištenjem sitea.“ – nikakvih dilema ovdje više ne bi trebalo biti.

Ili bi, kako za koga?



Dobar vam dan! :)

Ponekad mi se čini da smo svi skupa dio sociološkog istraživanja, pa se ciljano ubacuju vodene bombice, smrdljivi martini i zakeljene žvakalice na tipkovnici, u namjeri provjere tko bu kako reagirao, a sve zbog kajaznam čega jer u suprotnom mi je teško povezati naše ponašanje na blogu i godine koje imamo :D

I kad sam napisala da je i ovo BB, ali u drugoj formi, znam da je bilo frkanja nosom.
Probajte zamisliti kako bi bilo da je nas 20-tak negdje u zatvorenom prostoru i da imamo mentore koji nas vode kroz dan, inscenirajući konflikte, a mi nemamo pojma ni tko nam veže žnjirance na cipelama i čujemo samo zvuk kamere kad se rotira prateći nas.
Ili bolje nemojte…

(dodajem danas - umjesto toga, odite na pivu ;)

vega & co

Frendica je nabavila cuckonjica, babača, iz Noine Arke, udomila siroče, jedno od 7 u leglu.
Nikad do sad nisu imali psa, pa se malo ne snalaze....
Piški i kaka po svuda. Ignorira prostirku. Kapi za privlačenje ne pomažu.

Premali je da ide van, a i ne smije do nove ture cjepljenje.

Ima tko kakav savjet iz iskustva?
Tnx.

Vau-vau... :)

-prva za pomak od blog dosade
-druga za škakljivost teme
-treća i četvrta? za pimpek visibabe

:)

Jutro!

'bih trebala kaj napisati kao prvi zapis ove godine, a da bude full afirmativan, nekaj u stilu drage i jedinstvene Lujzice, možda o novogodišnjim odlukama, uz volim - vas sve, ili o snijegu koji ne volim?

Znate kaj društvo drago, nekaj sam skužila – blog mi je dosadan zato kaj mi ekipa više nije poticajna za bilo kakvu ovdje aktivnost, čak ni da vam dosađujem fotkama beštijica kao zadnja dva tjedna, misleći pri tom da bu ipak nekom došlo iz dupeta u glavu kaj sam uz njih htjela svima nama reći.

Ne sviđa vam se ovo? Ni meni, pa kaj :P

Pričam s nekim ljudima kojih ovdje više nema, na odlasku su ili su već otišli. I fakat – o blogu nam se, s neznatnim varijacijama, podudaraju mišljenja – ja sam između – s jedne stane stav da pišemo tu zbog sebe, pa bi sve ostalo trebalo biti nevažno, a s druge pitanje: za koga?

Vjerujem da je blog ovdje mnogima druga dimenzija ljudi koje poznaju, pa povezujući jedno i drugo ima nekog smisla i ono kaj nema.
Ali ne meni. Jer meni ste svi većinom samo blogeri-ce, bez pozadinske logistike i privatnih priča, bilo onih direktnih ili okolnih jer ne zanima me to, a oni koji su me zanimali, ili sam ih upoznala ili sam s njima negdje drugdje.
I zbog toga, sve kaj pročitam ne prolazi kroz filter koji će ublažiti tuđe riječi ili ih sadržajno ugurati u neki drugi okvir na meni probavljiviji način.
Tak je kak je i nikako drugačije.
I zato mi je sve ovo postalo bzvz. Doooosadno. I ni malo inspirativno. A treba mi to - početna želja da nekaj podijelim s vama kroz zapis, da me netko svojim povuče za jezik, jer nisam od onih koji imaju potrebu javno sami sa sobom razgovarati ili bilo kaj si objašnjavati.

Nikad ovdje nisam pisala za sebe, samo za sebe.
Meni treba motivacija. Interakcija. Povratna informacija o pročitanom. Čak mi je i zanimljivija ona koja je kontra jer stvara prostor da dalje pričamo, o istoj temi zapisa ili nekoj koja je neplanirano provirila između napisani redova ili komentara.

Moram priznati, ni ovo vam se ne bu svidjelo, ne kužim svrhu mnogih zapisa koji me svakim danom sve više podsjećaju na fejs statuse.
I jednostavno mi je teško prihvatiti da odrasli ljudi, a svi smo tu veliki, virtualu kroz blog formu, a znamo kae blog, kaj ne, koriste tako, tek toliko, uglavnom, popunjavajući prostor, dajući drugima informaciju da su tu negdje, a zakaj su, nemam pojma.

Možete se ljutiti na mene zbog ovoga, ali ja blog, ovakav kakav je, sad i ne samo ovih dana, baš tako vidim.

Ne znam da li je nekoga od vas frka bilo kaj konkretnije napisati jer otkrit ćete dio sebe koji ne želite da drugi vide, ne znate kakve će biti reakcije kroz komentare, a ni kako dodatnim argumentima objasniti svoje mišljenje, ili vam se ne da ili nemate pojma kako možete reagirati ili znate, pa baš zato sve je light varijanta slova, ha?
Da li ste ikad na blog gledali kao sjajnu priliku da nenametljivo, potencijalnim čitateljima koji ne moraju biti samo to, stvorite i drugu, dodatnu, proširenu sliku o sebi?
Zakaj to ne koristite? Ili koristite na svoj način, a ja ga ne kužim? ;)

Kao i mnogo toga ovdje.

Možda je fakat došlo vrijeme za veliki blog godišnji, da više, uz ekipu koja je tu, ne očekujem nemoguće, da prestanem zvocati i kvocati, dosađujući vama, a i sebi i da....svašta nešto ;)


Nije ovo jedna od novogodišnjih odluka, a-a.
Znala sam reći da je najbolji odlazak s bloga, privremeni ili trajan, onda kad blog postane reduciran ljudima i temama, kao sad, a ostane mi samo navika.




I tak...

Iskoristite početak godine kao otvorenu, nepročitanu knjigu ili praznu bilježnicu.
I budite dobro....

:)

Link Michael Bublé - Home

Link Olja, Tamara, Anja i Ivana

'se ih netko sjeća.
Ljetos su se ovdje pojavile, nešto sam vam o njima napisala, puno toga negdje drugdje, ali još nije za čitanje ;), a danas još ne znam kako budu završile ovu godinu.

Znam da je Olja i dalje zaljubljena kao da ima puno brojčica manje u svojim godinama, ima dana kad ipak dere cipelama asfalt po kojem hoda, čvrsto prijanjajući uz podlogu, brojeći korake, svoje i njegove, ne baš uvijek paralelne, ali znam i to da će danas biti s njim, solo.
Nadam se da će zaboraviti na sve ono kaj ih razdvaja, a uzeti samo ono kaj ih spaja.
Budem ih ugurala u novu kao nestandardni par koji prkosi pričama o razlici u godinama i inatljivo guštaju u svakom danu koji ih dočeka buđenjem.

S Tamarom sam se čula jučer.
Trebali su, ona i Nikola do kumova na Žumberak, ali je odustala jer, priča – nije to to, kad se razbijeno zalijepi, vidi se pukotina, kad se poderano zakrpa, pukne negdje drugdje.
Ne znam kaj bu s njima dvoje bilo dalje, možda ipak da ih pustim, da svatko ode na svoju stranu, a ipak ostanu frendovi potrošenih emocija, bez gorkog okusa?

Anja?
Od ljeta, malo je odutala. Vraga malo, puno. Puno toga ju je stislo u zadnje vrijeme, pokušala je vješto balansirati između klinaca, muža i staraca, svojih obveza i svega onoga ružno kaj joj se dogodilo.
I odustala je.
Skužila je da može biti netko tko inače nije bila, da ima nekog gušta u tome, skrivenih pogleda, dodira.
Tu sam ju smjestila. Ima nick...e, neću vam napisati koji je.
Ne znam još da li će mu priznati da ga je svo ovo vrijeme varala, ali da ga i dalje voli, ili će pričekati proljeće.

Ivana mi je najdraža. Nekako čista u svojoj ljubavi. U svojim ljubavima.
S Markom i ekipom ući će u Novu. Zagrlit će ga kao uvijek. Stisnuti se uz njega kao da se poznaju mjesec dana, a ne tolike godine, poljubiti kako se ljube oni koji su gladni tuđih usana.
I znam da će se u ponoć sjetiti i Brune.
Ne znam da li će se i on nje, bum vidla kaj dalje...

A ja?
Nastavit ću dalje di sam stala. S njima 4 :)

I želim vam, želim vam...ne znam kaj. Neću obrisati prašinu s uobičajenih riječi i ponoviti ih danas.
Želim samo da vam bude kako sami želite, šareno, jednobojno, dvobojno. Okruglo, trokutasto, kvadratno ili spiralno..
I želim svima nama da se podsjetimo da sve ono kaj je važno u životu, stane u zagrljaj, na dlan, u džep, pa i mali, u par riječi...sve ostalo može i ne mora biti....

Sretno ljudi! :)

autor: Anton Belovodchenko

...samo ovo danas, umjesto teksta

Glupost bez kredita
Pamet bez pokrića
Glazbena slušaonica
Psihijatrijska ordinacija
I urološka bloška
Svatko svakom
Netko nekom
Oni koji šute
I nešto mute
Na pola puta kako vjetar puše
I iluzije se ruše
Pijesak u oči
Prije nego netko skoči
Mali i veliki
Veliki i mali
Kako kome, bloški dome
Kaktus riječi
Nesigurne spriječi
Dva prsta u zraku
Kao u kontra traku
Ljubav na dlanu
Tišina u stanu
Noći duge
Magle pune tuge
I sreće male
U rašireni dlan bi stale

.....

Rima da štima, ne znam dalje :)


Da, htjela sam napisati ovogodišnji blog rezime, ukratko. Maksimalno u 500 riječi, sažeto kako inače znam :)
I ne ide!
Možda zato kaj sam na sve oguglala, više me niš nemre iznenaditi, povući za jezik kao nekad i zarotirati oko osi.
Dobro je to ili loše, nemam pojma. Godine ipak čine svoje, i moje i bloške, ove ovdje. I vi tu, zajedno sa mnom i ja s vama.

Ipak...

Ponovila bih sve. Možda bih nekaj drugačije, ali ne bitno.
Kad sam jednom napisala da sam se ovdje promijenila, nije to baš tako. U nekim godinicama koje imamo, ne postajemo svoja suprotnost, a ni nadogradnja ne mijenja naše temelje. S vremena na vrijeme samo smo netko, jedno od naši ja koje imamo, možda za neke nismo ni znali da su u nama podstanari, ili smo ih vješto skrivali od drugih, a i od sebe.
Znate kaj mi je žao – otkad mi je blog postao dosadnjikav, više nego inače, tamo sam na fejsu i pričam o svemu s ljudima s kojima me povezuje puno toga, neke i ovaj blog, indirektno. Jer s njima dijelim nekaj kaj s vama nikad nisam. Vjerojatno ni ne bum. Ne vjerojatno, bolje rečeno-ziher.
I žao mi je zbog toga.
Čudno je to – virtuala je jedno i drugo. Ok, tamo nitko ne maše pimpekima drugima ispred nosa i ne nudi svoju anatomiju umjesto pozdrava, ali sve je isto – distancirana uokvirena stvarnost.
Tamo sam imenom i prezimenom i sve je, unatoč neanonimnosti, jednostavnije.
Možda zato kaj biram ljude koje puštam u svoj virtualni krug, zato kaj sama postavljam granice dostupnosti, pa i informacija o sebi koje dijelim s drugima, možda zato kaj tamo ipak nije primarno uparivanje kao ovdje, pa je sve ostalo, tu, zanemarivo.
Na žalost!

Da, htjela sam napisati blog rezime, a otišla sam u sasvim drugom smjeru.
Bum, jednom...

I znate kaj mi je još žao, ne baš onak da bih čučnula u kut i brisala nos svaki 5 minuta, ali ipak krivo – svojedobno, dok su još ovdje postojali klubovi (nemam pojma kae s njima i da li ipak egzistiraju), nekako u ovo vrijeme te godine, pozvala sam ekipu na cugu, da se i upoznamo. I jesmo.
Ni o kome od njih nisam tada razmišljala da možda ima rogove na glavi ili rep na dupetu, da je sasvim nekaj drugo od onog virtualnog lika kojeg sam znala, da je možda baš kontra, netko zbog koga bih pobegla na drugu stranu ulice da se sretnemo ili bih promijenila broj moba.
Fali mi ta otvorenost i naivnost koju sam tada imala, vjerovanje u male ljude iz kutije da su ok i da ih se ne treba zaobilaziti ni u kakvom krugu.

Tja, kao što rekoh – biti na blogu i doznati štošta, ima i svoju cijenu :P

Dan :)

Kupila sam, konačno, ruksak torbu, baš onakav kakav sam htjela, a skoro odustala u potrazi. Natrčala sam na njega sasvim slučajno, ako slučajnosti postoje.
Za make up nabavite si jajoliku spužvicu. Isprobala sam svakojake, skupe i jeftine i kistove. Ova mi je najbolja. Ebelin.
Ako imate suhu kožu lica, ste isprobale tzv. suha ulja? Zadovoljna sam. Ne nadajte se konkretnim godinama manje, ali kožu budete ziher razmazili i bit će vam zahvalna.
Razmišljam o dermalnim filerima. Samo razmišljam. Bum vidjela, ak se ne predomislim.
I da, od prvog dana nove godine krećem u realizaciju planova. Samo još da odlučim koji su ;)

A za kraj....

Ako volite slatko kiselkaste arome kolača, probajte kombinaciju biskvita, kreme i oblatni:

Biskvit:
5 bjelanjaka
20 dag šećera
20 mljevenih oraha
2 rebra ribane čokolade (gorke)
4 žlice oštrog brašna

-klasičan biskvit, prvo bjelanjci u snijeg, dodati šećer i sve ostalo


Krema:
5 žutanjaka
20 dag šećera
1 vanilin šećer (u sve kreme ga stavljam)
3 žlice gustina (ili oštrog brašna)
1 limun – sok (ako je velik, ne cijeli da ne bude prekiselo)
20 dag putra

-na pari sve skuhati, ohladiti u dodati zmiksani putar

Slagati: oblatna – pola kreme – biskvit – druga polovica kreme – biskvit. Prekriti alu folijom i stisnuti Anićem, Klaićem, može i Jansonom ili Atlasom svijeta.
Nakon par sati preliti čoko glazurom.

Javite kak vam je uspjelo :)



I tak....

Upoznala sam gospona Božićnjaka.
Frend je frenda, u stvari ne baš njega, nego njegovog vjenčanog kuma, ili suseda, nemam pojma, a i nije bitno.
Zgodan je. Malo pocufan, ali šarmantan. I ne izgleda kao na reklamama, više kao bajker.
Ne volim baš čupavo dlakave, ali brada mu dobro stoji. Za ostalo nemam pojma, nisam provjeravala, a i da sam bila u prilici, pristojno bih mu se zahvalila na ponudi :)

Voli kuhanov vino i fritule. I bome reagira kao suncokret na svaku ženu koja prođe mimo njega.
Tipično muško, ali ajd' naradio se ovih dana, pa može odmoriti oči na zgodnom ženskom tijelu jer ionako proći godina do slijedeće prilike.

Pričali smo o svemu, i o Milanoviću i Karamarku, veli da mu je zgodna Kolinda i zagonetno je namignuo, čudi se kak znamo svi mi tu biti bedasti, veli da smo previše mrgudi i svadljivi.
Ne znam da li je mislio na nas blogere, ali nisam ga imala vremena pitati jer sav se smotao, zagrcnul i zacrvenil nakon kaj mu je zazvrdnal mob.
Veli da je ona njegova ljubomorna, da ima nekaj za njega, sexy, ako dođe što prije doma..valjda ga prati u kristalnoj kugli, pa...
Čak je ostavil i sobove zvezane za klupicu na Zrinjevcu (nadam se da ih ne bu pobral zg pauk), zaustavil taksi mahanjem ruke, fućkanjem i otišel doma.
Zaboravio je i vreću s poklonima, onim koje nije stigao podijeliti, a znajući da se ne bu naljutil, evo ih gore za vas.

Nek vam niš ne bu neugodno izabrati jednu od poklon kutija.
Možete se nećkati do kraja dana, čak i praviti da ste veliki za takve poklone, da vam ne trebaju ili samo prezrivo frknuti nosom na blagdanski konzumerizam, razvezujući mašne.

(veli mi fb blog frend – nemoj, mislili bu da ih zaebavaš i ismijavaš, a ja samo provjeravam da li smo se zaboravili igrati)

Bilo kako bilo, svakom od vas bum napisala kae dobio. Izabrao. Svejedno. :)
(pssssssssss...ima zgodnih stvarčica, korisnih, zabavnih i...svaštanešto...)


'dan! :)

...kažu, ako zažmirimo i nekaj poželimo, onak kao klinci prije nego ugase svijeće na torti, moglo bi se ostvariti.
Želim, želim...bu kaj danas, tu?

:)