Muškarci i žene...i nešto između

za čitati, tu

(ostavljam mogućnost uz ?)

:)

...nekad davno, na blogu, jedan od zapisa ;)

Možda nekom pomogne u filozofsko-anatomskoj raspravi o muško ženskim odnosima, dilemama i trilemama – kakav biti.
Ili ne.






Dan :)


Jučer, nakon blog slinjenja, potaknuta zgodnim jedinkama muškog roda, danas, naspavana, pri zdravoj svijesti (trebam li spomenuti i savjest?), uz zeleni čaj, pod moralnom i materijalnom odgovornošću, ni od koga nagovarana ni ucijenjena, izjavljujem slijedeće:
kad bih morala ukratko opisati kaj mi je privlačno na muškarcima i zakaj mi u nečijoj blizini klecnu koljena, a ostali dijelovi tijela reagiraju kako reagiraju, krivac je energija, njegova; kako se kreće, govori, čak ako i ništa od toga dvoje ne radi, kako zauzima prostor udaljen metar od mene :)

Sve ostalo, ako je u tabeli poželjnih osobina, samo je bonus.
Ali ako ta, meni bitna energija izostane nevažna je visina, težina, brojčane i ine oznake ostalih vidljivih i manje vidljivih parametara, tko je, što je i zakaj je upravo to kaj je.

Ako ne kužite o čemu pišem, sjetite se nečijeg hoda. Ne žuri. Ne zastajkuje. Koraci su mu odmjereni i sigurani. Ne broji, ali unaprijed zna koliko ih još do vas.
I kad pruži ruku i svoje prste obavije oko vaših, dovoljno čvrsto, ali ni malo prečvrsto, taman toliko da toplina njegovog dlana prijeđe na vaš i poželite da se taj trenutak zamrzne u jedinici vremena.
Kad spusti vam ruku na leđa, vještim pokretom prati anatomiju tijela, sklizne još niže, tamo negdje gdje se kralježnica uvija i započinje guza, pa vas u jasnoj namjeri privuče bliže k sebi, toliko blizu da jedino možete dlanove nasloniti na njegova prsa, zaposliti ih na reciprocitetni način provjeravajući položaj stražnjih džepova njegovih traperica ili čvrstinu leđnih mišića.
I kad stane iza vas, i osjetite ga cijelom dužinom tijela, naslonite se na njega iako još uvijek čvrsto stojite na svojim nogama, a on vas rukama obgrli tako da se stopite s njim, hvatajući zajednički ritam disanja.

Mogla bih i dalje jer i ima nastavak ;)

E, to je ta energija! Na neki način iskonska.
Muška.
Ciljano usmjerena.
Konkretna.
Opozitna ženskoj. Spojena s njom savšena je kombinacija.

A kako spojena, ostavljam vama; ovako ili....

Tu.



Puno puta sam pomislila da je sve ovo ovdje plastično, čak niti ne reciklirano jer bi imalo kao takvo novu uporabnu vrijednost. A onda – ma daj, pa nije vrag tako crn kako izgleda.
Bome je. Kmični.

Ispalo bu da njurgam, a ne. Pa i da njurgam, kaj onda…
A možda samo jedan od dana kad mi se ne da zezati, ostavljati smajliće, komentare da popunim, sa svima vama, ovaj virtualni prostor, višak slobodnog vremena i nište više.

Mislila sam da će mi biti jednostavnije napisati kaj imam za reći, a ne ide..

Kajaznam, kad doznam, kao i vi koji ste pročitali da Kribe više nema, počnem razmišljati da je ovo sve tu fakat instant realnost, svojevrsni (ne)svjesni pomak, kao crna rupa, time out koji ne traje minutu, paralele koje se, unatoč krivudavosti rukopisa nikad neće dodirnuti.
Bio je tu godinama, na forumu, blogu. Nije ovo homage njemu jer ga nisam poznavala, pamtim ga samo kao zanimljivog lika kojeg sam s guštom čitala, i kad se zezao na forumu, pisao tu o ljubavi na muški i pomalo sarkastičan način ili bio ljut na nešto kaj mu je diglo žifce, pa se hladio na blogu, a kao da se baš ništa nije dogodilo, kad da nije dijelio ovaj prostor s nama, svoje i naše vrijeme, malo ili puno toga između.

Nisam ziher da li me kužite…

Da li bi se išta promijenilo u našim malim životima da je jučer blog ostao zamrznut na zapisu o njemu, da se nije uoklo komentiralo o više-manje nevažnim stvarima, kao i inače, podebljalo duhovitost zalijepljenim smajlićima, valjda da još zabavnije zvuče?
Pitam previše, ha?

Cendralo se ovdje na blogu za facama koje su bile, uz priznat talent, i produkt PR agencija i medija, ostavljali su se dirljivi komentari o njima, potrošilo se tko zna koliko papirnatih maramica za suze koje su klizile niz tužna lica, jer bez njih svijet više neće biti isti.

Miša mu, ode kolega s bloga i ništa.
Pa da, on nije bio selebriti. Nije bio netko uz čije ime bi i naš nick dobio na dodatnoj vrijednosti, kao kad se tugovalo za W.Huston ili A.Winehouse.

Empatični smo kad je riječ o malim izbjeglicama, dijelimo fotke tužnih sudbina tih malih ljudi, društveno-socijalno smo senzibilizirani, i sami na granici plača, jer eto, cijeli svijet plače, pa moramo i mi.
Ili je jednostavnije kolektivno pustiti suze? Bolje? Humanije?
Klinci u Nazorovoj su isto tako mali tužni ljudi. I oni trebaju našu ljubav. I prije će nam vratiti osmijeh, zagrliti nas, čak i čvršće nego kaj očekujemo, ali o njima ne bu bilo postova na fejsu, lajkova, priča…

Zbrda zdola ovo zvuči, ha?

Čini mi se da smo postali krnji kao ljudi. Da sve što još osjećamo, negdje se zadržava na površini i lako se ispere…ili ga pogurne slijedeći zapis.

Htjela bih da smo drugačiji.
Htjela bih da smo jučer zašutjeli na blogu, zbog Kribe koji je bio dio ekipe.
I zbog nas samih, da jedni drugima pokažemo da ovo ovdje nije potrošno, prolazno i da nismo samo par slova uz nick, poznavali se međusobno ili ne….

Znaš, rijetko te kaj molim, obično kad me nekaj grdo stisne i nemrem sama jer Ti ne želim dosađivati.
Danas hoću, malo, znam da sve vidiš, sve znaš, i ono kaj mi ne vidimo i ne znamo, još.

Molim Te budi s Vukovarcima, sa svima nama, pomogni da manje boli, pogotovo one ranjene duše koje i dalje broje svoje ožiljke...

Hvala Ti!


Link Eric Clapton - Tears in Heaven

U trenucima lucidnog grizodušja, svjesna mogućih linearnih reakcija, toliko puta već viđenih tu na blogu, u prethodni zapis namjerno sam ubacila bubamare, tek toliko da ublažim napisano, dodam malo točkaste boje riječima koje će uz njih biti, možda kažem, lakše probavljive.
Jer teško prolaze riječi bez šarenog papira, svilene ili baršunaste mašne i bez poruke ispisane nježnim rukopisom.

I onda, pola sata kasnije, vidi vraga..i njih dvoje ;)



Došle su mi u posjetu kroz odškrinut prozor, zaobišle kantice s bojama, ignorirale svilenkastost i čupavost kistova, vješto mimoišle stakleni tanjur koji je do njihovog dolaska bio fokus mog interesa i izabrale bijelu podlogu i moju ruku za ljubavno udvaranje.


Marac nije oklijevao.
Možda je znao da je Buba njegova srodna duša, jer osjete se duše nekako, čak i bez riječi, predvidljivih dodira i suvišnih pokreta.
Primijetila sam da je mahao krilcima, možda ipak nestrpljiv u želji da joj bude što bliže ili je vidio kak drugi mašu ključevima svojih autića, zlatnim karticama pri plaćanju dvije kave i čaše vode, pa se i on htio malo napraviti važan mašući onim s čim ima i može.

A ona, Buba?
Koketno ga je gledala preko ramena, ne znam da li mu je namignula ili ili nešto slično gestom pokazala i popentrala se na moj kažiprst.
Poravnala je crvenu točkastu haljinu, otpuhnula šiške s čela i čekala, njega.

Kae bilo dalje?
Skužila sam samo da joj se približio sigurnim korakom, nekaj joj je šapnuo, ona se zasmijuljila i otišli su zajedno, ali nemam pojma di.
Možda su jutros, uz kavu, još sneni i krmeljavi provjeravali boju očiju jedan drugome, podijelili zadnji komad nedjeljnog kolača i....

..i meni donijeli sreću. Jer, kažu znalci, bubamara je srećonoša.
A tek dvije?

(znam i zakaj duplo ;)

Jutro :)

(znam, rekla sam da ne bum, znam, opet bum dobila po prstima, znam, ne isplati se, znam i da je sunce na drugoj strani ulice i znam da mi je pametnije pisati o ljubavnom životu bubamara, ali ježi ga, Mr.N... još samo ovo i ne bum više..a ni manje :)

Medo je ljudina. Medo je dobar čovjek. Moj prijatelj je.
(sve ovo nije toliko jako bitno, kao razlog, za nastavak)

Ima Medo svojih letećih mušica, možda manje nego ja, ili ne, jer ja svoje nisam sve prebrojala ili ne kužim koliko ih je ;)
Ali i Medo može pokazati svoju ćud. Može zašuškati granjem, dati do znanja da je blizu, bez namjere da bude nešto više od toga, ali i može lupiti šapom, ne samo jednom...
Uostalom, zakaj ne?
Kaj, čudite se da i on ima dugi jezik i da i on zna koristiti uobičajenu retoriku blog uvreda i vratiti na isti način ili dodati još malo, kao bonus?

Znate zakaj reagiram?
Ne zato kaj mi je drag, ok, i zato, nego kaj mi je fakat pun kufer selektivnih reakcija, mjerenih osobnim interesima, bloškim, a i ne samo virtualnim, uz pogled na vlastito dupe, umjesto navigacije.

Jer da nije tako, Biserna, ne bi se upetljavala u ono jučer i šutila bi kao i inače kad si trebala reagirati.
Nas dvije možemo ugodno čavrljati o bilo čemu, ali ne i o tvojim reakcijama koje nisu dosljedne jer itekako si se do sad znala mudro povući kad je, po tebi, bilo pametnije šutjeti i nastaviti zalijevati svoje biljčice, nego reagirati. Ne bih ni ja sad reagirala imenujući te da se nisi upetljala docirajućim stavom, a istovremeno šutjela na višednevno razvlačenje Mede po blogu i njegovu, navodno, fejk bolest, na jako ružan način.
Kak to? Od tebe koja voliš životinjice i cvijeće, očekivala sam sve samo ne šutnju. I da si nastavila dalje gledati kroz prozor, preko Medinog ramena, ni jednu riječ, od ovih napisanih, ne bih ti uputila.

Jimi, veliš da nemaš pojma o čemu je bilo riječ, kao početak nesporazuma između Mede i Tapea, ali si se upetljao između njih.
Zakaj? Kaj, pvt radi, pa se pričaju priče i konsolidiraju blog strane? :)

'se netko uopće sjeća kako je ovo novo blog sranje počelo?
Ajd da probam rezimirati, pa da, možda i neke podsjetim, a drugima koje zanima, objasnim...

Bio jedan cucak koji se izgubio u šumi.
Bila jedna blogerica koja je bila jako zabrinuta za prijateljevog izgubljenog psa, pa je u dobroj namjeri trazila pomoć pitanjem kako ga pronaći.
Bio je jedan bloger koji je rekao da se pas ne može izgubiti u šumi jer se uvijek vraća vlasniku, osim ako nije sam pobjegao, netko ga je uzeo, ili je uginuo.

I tako je krenulo...

Blogerica je bila jako zabrinuta za prijateljevog psa, jako ljuta kaj se to dogodilo, ljuta na blogera jer je, gle čuda, vidjela da je psa zakopao u šumi, pa je izvukla njegov medicinski karton i psihološki ga pokušala, dobrohotno, biranim riječima, ljupkim i odmjerenim kako i inače komunicira na blogu s ljudima koji su joj jako, jakoooo simpatični, pokušala razuvjeriti da nije operirao karcinom grla, da nije ostao bez glasnica i mogućnosti govorne komunikacije i da uopće, kao funkcionalno ortopedsko pomagalo nema kanilu.
Pokušala mu je pedagoškim mjerama dokazati njegovu zabludu tražeći ga čak i da fotografiju objavi na blogu, uz evidentni dokaz dana na kalendaru.

Tkogod negira njenu dobru namjeru, fakat s njim nekaj ne štima, pogotovo uz činjenicu da je, zabrinuta, tužna i očajna zbog nestanka prijateljevog psa, ostala još par sati na blogu, unatoč namjeri da prijatelju pomogne u potrazi, i najavi da upravio kreće u potragu, jer važniji je bloger od cucka.
(jel pronađen pas, i još jedno pitanje - postoji li uopće ili ako postoji, da li se izgubio ili...je, puno pitam :D)

Eto, tako je bilo i je još uvijek između Mede i paske.

A kae bilo još?

Bio jedan bloger koji je tražio mišljenje kolega o sebi.
Bio je drugi bloger koji je napisao kaj misli.
Bio je i nastavak o tome, u nekoliko nastavaka, različitih, uglavnom polariziranih stavova.
Prvi bloger, znatiželjan, ako se ne varam i dobro pamtim, prije par godina (neki dan me vega podsjetila na to), tražio je u formi svojih uobičajenih pitalica, odgovor kak si srediti invalidsku mirovinu u Hrvatskoj, iako ovdje ne živi i nema ni dana staža.
Drugi bloger, tu njegovu namjeru, smatra mjerilom za svoje mišljenje o njemu koje nije pozitivno, barem sam ja to tako skužila, čitajući komentre.

I u čemu je problem? Ja ga bome ne vidim!

(tako je krenula, odnosno kulminirala priča između Mede i Tapea)
Jimi, si znao to? Samo pitam...

Dugo sam na blogu i, bahato ću reci, kužim igre i prije nego se povuče drugi potez.
U ovoj uopće nije bitan Tape. Bitni su konflikti kroz koje se egzistira na blogu.
Prvo je bio Ergo, pa boža i stiki. Onda je na red došla vega i ona je još uvijek aktualna, kao i ja. Izmedju je bila ive, ofca je dobila svoj tanjur jezikove juhe, Pam zdjelu, a sad je na redu Medo.
Tko je slijedeći? Bilo bi dobro da ekipa zna, da se pripreme na vrijeme kad postanu blog konflikt meta... :P



Rasprave na blogu, one osobne, nikad neće biti drugačije.
A znate zakaj?
Zato kaj se treba znati i „svađati“, a mnogi to ne znaju.
Polazna točka neznanja je u nemogućnosti artikuliranja osobnog mišljenja kao vraćena kontra, pa se u rasprave uvlače teme i ljudi o kojima nije riječ. Množina, kao dodatni argument, kad više ne razgovaramo jedan na jedan, nego nam treba Barica i Jozica s pvt-a, bilo kao šaptači ili dodatno mišljenje koje će podebljati naše, ruši nam kredibilitet kao ravnopravne osobe u razgovoru.
Tko to na vrijeme skuži, neće svjesno umanjivati svoju vrijednost kao inferiorni sugovornik jer pametnije mu je povući se na vrijeme, nego tražiti zaklon iza tuđih leđa.

Sve na blogu, sva naša komunikacija međusobno je toliko umrežena interesnim i inim povezivanjem, kavama, tračevima, privatnim informacijama nesmotreno izrečena krivim ljudma,i onima koje su se usputno ili namjerno doznale, da već neko vrijeme više ne vjerujem u zdravu razmenju mišljenja.

Šteta! Za sve nas...

I još nekaj, meni važno, ne samo tu - više poštujem ljude koji su konstanta u svom ponašanju, pa bili mi i gadljikavi, nego oni koji se prilagođavaju vremenskoj prognozi i angažiranom ramenom tapšanju ili pokušavaju biti ono kaj nisu, penjući se na stolček da bi bili vidljiviji, a već sutradan sami sebe demantiraju.

Uvijek ću stati na stranu onih koje se bezrazložno gađa na blogu, a bilo ih je i bit će ih, znam to, a kad pretjeraju dat ću im do znanja, kao što jesam i Medi, ali ništa više od toga.
Znate zakaj?
Zato jer smo svi tu odrasli ljudi i znamo cijenu napisanih riječi.
I zato jer, ako nekoga branim, imam jako dobar razlog, realan – mogu ga svakom od vas objasniti ako vas zanima, svidio se vama ili ne...




'dan ljudi!
Nema smajlića.
Ružna subota....

...tkogod ostane doma jer smatra da mu je korisnije kopati nos, buljiti kroz prozor ili citati Hegela, iako u startu zna da nis ne bu skuzil od napisanog, slijedece 4 godine nema pravo zucnuti ni jedno slovo abecede na temu kak nam bu bilo.

Jer trebali bi se znati pomaknuti od faze fus politicara i ekonomskih eksperata, aktivnih obicno uz prve jutarnje kave ili koju pivu viska i iskoristiti svoje gradjansko pravo birajuci politicku opciju kojoj vjerujemo, i/ili vjerujemo vise od one kojoj ne vjerujemo ni kad kazu da je danas nedjelja..
Ili..
Mozemo iskoristiti i trecu varijantu - pokazati svu kreativnost likovnog ili verbalnog izricaja kao svoj stav, drugaciji od pasivnog promatraca.
Sve je bolje nego ostati doma, njurgati, komentirati rezultate izbora i ocekivati da bu nam, jednog lijepog dana, a mozda i prije, bilo bolje...

Dobro vam jutro :)


(i mah-mah)

Namjeravala sam nekaj napisati, po ne znam koji put, o ovom našem malom zvjerinjaku, ali odustala sam jer znam u kojem smjeru bih otišla, a to ne želim.
Dovoljno je ovdje gadljikavo i bez mog inzistiranja na nečemu kaj može još više zasmrduckati blog…

Ipak, samo ovo – možemo li biti drugačiji, prestati s privatnim pi*darijama ovdje, s informacijama o ljudima koje nikog normalnog ne bi tu trebale zanimati, zaustaviti se na vrijeme kad je pametnije nešto prešutjeti nego na blogu poentirati,?Možemo li zaboraviti na tračeve, sulude konstrukcije zbog osobnih promocija i na iniciranje svađa tek toliko da vrijeme i na blogu prođe?

Nisam ljuta, nemam volju čak ni nekog poslati u tri pi*ke materine, ali mi se fakat blog opet zgadio…

Kaj nam stvarno treba blog ovakav kakav je?

Zakaj reagiram?
Zato kaj znam da mnogi neće jer im se ne da, jer možda ne vjeruju da blog može biti drugačiji, zato kaj je sunčan dan, petak i ne žele dizati prašinu.
I možda zato kaj su pametniji od mene, ježi ga…


'dan :)

Bio jednom jedan blog.
Bio jednom jedan zapis.
I neki ljudi bili su ovdje.
(kmeeeeeeee)

I bilo je ovako:

-Smetam?
-Sad ide i pitanje u kojem sam kvartu?
-U kojem si kvartu? :)))
-Ne u tvom :P
-Kaj fali mom?
-Nemam pojma di stanuješ.
-Pitaj.
-Ne zanima me.
-A kaj te zanima?
-Cijena benzina u siječnju iduće godine.
-A zakaj si tak nadrkana?
-A zakaj si ti tak glup?
-Na glupost odgovaram na isti takav način.
-Sad u nastavku ide da su sve žene na Iskri iste.
-A muškarci nakon prve poruke pokušavaju se uvući u vaše gaćice :P
-Ti kao nisi takav?
-A ti ćeš mi kao vjerovati ak kažem da nisam?
-Ovdje samo budale vjeruju muškarcima.
-A ti?
-Kaj ja?
-Ak te pitam da li si budala, frknut ćeš me na ignor?
-Provjeri!
-Hvala, ne. Ovdje mi je sasvim ok :))
-Da? A zakaj?
-Ti baš voliš postavljati pitanja.
-A ti neodgovarati.
-Pitaj kaj te zanima.
-Kaj si smuljao u profilu?
-Niš.
-Ne vjerujem ti.
-Ionako ćeš vjerovati kaj želiš. Oćeš mi poslati fotku?
-Neću. Očekivala sam pitanje par poruka ranije. Sad slijedi i o mobu, kaj ne?
-Zajebavam te jer vidim da si narogušena :))
-Nisam, samo mi sve ovo već pomalo bezveze.
-A zakaj si dalje tu?
-Daj, kaj će sad krenuti psihoanaliza?
-Ne, samo mi glupo biti na fuck sajtu, a frktati na svakog tko nekaj pokuša.
-A kaj ti pokušavaš?
-Niš. Baš niš. Još ne ;)
-Ma daj, moš mislit kak ti vjerujem.
-Ok. Pokušavam te odvući na kavu i prije kave poševiti u nekom od haustora. Zadovoljna?
-Je, tak si neodoljiv da svakoj kad te vidi mozak se resetita na početni 0-ti mod :P
-Upravo tak. I da mi odmah pinove svih kartica i ključeve svog stana :)
-Vidim, imaš iskustva u zašprehavanju.
-A ti u stisnutim koljenima.
-Naravno. Stvar treninga. I onog tko je nasuprot mene :P
-Mogu biti ja. Poslije 9 sam u Buldogu ;)
-A meni za 10 minuta počinje sastanak. Pozz.



(svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna, osim onda kad nije :)

08.06.2012. u 12:27



Pa samo pričali. Zekali se. Cerekali na svoj i tuđi račun. Pokušali biti pametniji nego kaj jesmo, a bome i bedastiji.
Ovako je bilo....
Link


Nekad smo ovdje pisali i RR priče...
Ova moja ima i nastavke, iako nije bila u krugu.
'oće netko napisati kae bilo s njih dvoje, ili je moglo biti? ;)


'dan! :)

'ajd da probam povezati sve kaj smo ovih dana pametovali o nama i vama ili o vama i nama, pa da zatvorim i tu temu ;)



Skužila sam da ne slušamo jedni druge.
Ufurani smo u neke svoje filmove, mogu nam biti dosadni, možemo ih odgledati još koji put, ali nema šanse da se prešaltamo na drugi program, prekinemo ga piš pauzom ili jednostavno zgasimo svjetlo i odemo čoriti.
I zato nam je tak kak je u nekakvom međuodnosu koji je istovremeno na površini, a s druge strane zakopan u simbiozi odgoja, tradicije i očekivanja, bilo naših osobnih ili tuđih koje trebamo realizirati.

Skužila sam i da sebe muljamo i pod emancipacijom guramo sve ono kaj odrađujemo same jer moramo jer i jesmo same u mnogočemu, zanemarujući pri tom da puno toga i nije naš izbor nego niz okolnosti u koje smo uronjene i moramo nekako plivati ili plutati, do prve grane za koju se možemo uhvatiti, ako nemamo nekaj drugo, konkretnije i bolje.
A zakaj to radimo? Zato kaj je jednostavnije prodati priču nego objašnjavati, a sebi priznati, da smo negdje fulale kad je o muškarcima, a našim partnerima riječ.

Treće?

Skužila sam i da iskačemo iz svojih Evinih uloga, kako koja, kako kad i zbog čega, nevažno sad, obično s razlogom, a kad nam paše, od naše muške oporbe očekujemo da i dalje budu ono kaj nam od njih treba, a tamo negdje je zapisano kakav muškarac mora biti.
‘ste ikad pomislile da i oni moraju biti prilagođeni standardnoj podjeli uloga, a da ih nitko ni ne pita da li to žele?
Kak ono ide?
Visok, crnokos, plavook i zgodan.
Poslovno uspješan.
Vlasnik nekretnine, a nije pesja kućica u vrtu, ni garsonijera na Trešnjevci.
4 kotača novijeg datuma, a da nije Dacia, a ni nekaj kaj se jednostavno otplati u mjesečnim ratama prosječne plaće.
Da spomenem i da mora znati kako ubiti medvjeda, a da se ne prehiti u nesvjest kad ga vidi na 100 m?
Morao bi znati naručiti klopu na savršenom francuskom ili barem biti fan češkog filma, ne jednom godišnje kad je tjedan takvog u Zg-u.
I ono najvažnije, uz sve navedeno - treba biti vlasnik adekvatne anatomije o kojoj s ponosom pričamo na babinjacima.

Ha?

Mislite da i njima nije pun kufer deklaracija koje su im obešene oko vrata, bez uputa za upotrebu, ali s vijekom trajanja?
Nije da ih branim, nego samo pokušavam otvoriti vrata malo više od onog kroz kaj znamo proviriti i....odraditi i zaraditi dogovoren blog honorar braneći ih :D

U nastavku, znam, bit će - ti nisi normalna, o čemu pričaš, nemaš pojma, praviš se blesava, a kao ne znaš da - mi žene - delamo duple šihte, preopterećene smo i umorne od svega toga?
Da, stvarno?
:P
A te iste niškoristi fotelja-trosjed peglajuće muškarce smo pronašle u susedovom vrtu kak čuče ispod jedne od voćaka i dofurale doma, da nam ne bude dosadno?
Ili smo ga dobile za 100 potrošenih kn u Sparu, uz račun na kojem ispišemo svoje podatke i 100% osvajamo novi autić u slijedećem krugu?
Ili...
Ili smo u njemu vidjele iskoristiv potencijal koji se s vremenom pokazao kao fulanac, a to muško je bilo samo naša projekcija želja i potreba koje su s vremenom nestale, ali nam je ostao bivši kreten koji je dužan lovu za klince već 5 godina?

Zato ne kužim žensku filozofiju nafilanu help-self frizer časopis litetaturom i zaebe koji nam se događaju...
Pa ni vrag da smo ipak..?
Ma ne, nikako!


Dobro jutro :)