Muškarci i žene...i nešto između

Hm...čitam komenare...

Ispočetka ili kao nastavak na neke od komentara (volim blog kroz komentare jer toliko o nama govore, a istovremeno otvaraju i nove teme) – nisam negirala feminizam, nego je tema nekaj sasvim drugo – fejk ponašanje, ili da ne zvuči(m) tako grubo – selektivno, kako nam kaj paše (što i nije loše kao prilagodba situacijama ;), ali je ako (ne) kužimo kaj radimo i očekujemo da to i muškarci ne kuže, a nisu baš tak glupi kak bi mi željele da budu.

Ali ok, već kad se citirala definicija, bilo bi dobro spomenuti i feminizam (u godinama kad smo bile klinke ili pokušavale biti odrasle, ali smo bile daleko od toga), koji je inicijalno bio (i dalje je) vezan na negaciju spola, ali nekako mi se čini ne samo kroz rodne uloge, nego puno šire, a to mi se ne sviđa - možemo se derati na mjesec jer nam ne da spavati, ali spol kroz horrmonalnu strukturu, npr., itekako nas obilježava i to je nepromjenjivo.

Znate kae i jučer bilo evidentno – uhvatimo se za nekaj i guslamo po tome, a da ni ne čujemo kaj nam netko govori na pol metra od uha, ovaj put muška blog ekipa.
Šteta!
A šteta je zato kaj smo povezani i više nego kaj to mislimo, ili bi željele biti.
Ako na muškarce uvijek gledamo preko mreže (ako nam nisu s druge strane kreveta), ako osobna iskustva, a nisu vrijedna kao sjećanje, uopćavamo i stavljamo u kategoriju repriza, odmah, nakon 5 minuta u novom krugu, nećemo nikad imati u njima partnere koji nam trebaju da i nama bude drugačije, bolje.
Kužite?
Jer priznale ili ne, nemremo baš sve same, pogotovo tu gdje se još uvijek zna tko i zakaj nosi duge gaće.
A ako to što prije shvatimo i prihvatimo realnost takvu kakva je, imamo šanse da se i pomaknemo još malo.

Jučer su se spominjale i vještice, pretpostavljam kao argument da je feminizam bio potreban, ugurale su se još i neželjena djeca sluškinja…
Ma, diglo mi to malo tlakić jer mi je bedasto vraćanje u prošlost kao argument da nekaj je ili nije i, iako nije izgovoreno, opravdanje je za status kakav sad kao žene imamo, ono, mogla bih i pročitati – dobro nam je, uz promjene koje su se dogodile, u usporedbi s nekim prošlim vremenima di su žene ritualno spaljivane, a neželjena djeca nisu imala ni imena.
Iskreno, ne zanima me kae nekad bilo jer s tim danas baš niš nemrem(o), ali me itekako zanima novi obiteljski zakon koji je početkom godine vraćen na ocjenu ustavnosti i primjenjivost novog Zakona o zaštiti nasilja u obitelji.
Zanima me i penaliziranje listi koje nisu imale predviđenu žensku kvotu, kroz pozitivnu diskriminaciju, pravno rečeno, ili će se i to zgurati ispod tepih.

Ponekad je potrebno i u „neprijatelju“ tražiti saveznika ako znamo kako tu povezanost iskoristiti.
Dobro je, ne samo ponekad, to i napraviti.


Dobar nam dan :)

Čavrljam jučer s fb frendom o mačkama, HT-u, i o nama, njima i feminizmu.
Veli on meni:
Feminizam je medvjeđa usluga ženama. U formi u kojoj ju Babe propagiraju to je automatski u kategoriji dokazivanja vrijednosti omalovažavanjem i otimanjem uloge muškarcu.
I dodaje:
Nikad na svijetu nije bilo manje žena no danas. I nikad se nije dogodilo da je pička toliko jeftina. I da je postala valutom kojom se žena "vrednuje".

Ha?

Ponuda i potražnja, pa i ženske anatomije i devalvacija iste?
Zakaj?

'ajmo ovak, ispočetka...

Ako na stranu stavimo sve ono kaj je dobro napravljeno kroz povijest za nas, a zbog toga znamo čitati i pisati, ne hodamo par koraka iza njegovog veličanstva, ne tražimo pogledom njegov mig kad nešto smijemo i možemo, ovo kaj danas imamo kao proklamirano, poželjno ponašanje samosvjesnih žena, oprostite, obično je sranje.
Evo i zakaj...
Zato kaj se negira spol kao determiniranost, ne u niveliranju prava, nego u izjednačavanje svega onoga kaj se ne može svesti pod isti nazivnik. Negiranjem različitosti ne prihvaća se ono što smo dobili rođenjem, svidjelo se nama to ili ne, a određuje nas i mimo odgoja.
I tu bi trebala biti točka.
Ali obično nije...

A znate kaj smo mi napravile?
Odbacile smo uloge koje su nam rodno i spolno dodijeljene ili ih minimalizirale, ponekad i do bezvrijednosti, a ne sviđaju nam se kao nametnute ili zbog samog sadržaja, prihvatile druge kao osobni izbor kojima želimo poništiti ove prve, a ostale smo zaglavljene između, na pola puta ili po domaći rečeno - ni vrit ni mimo smo.
Naša nedosljednost ili pomanjkanje sluha onih koji trebaju nas čuti? Vjerojatno oboje.

I onda se dogodi da imamo ovo kaj imamo – umorne i nezadovoljne žene, razvučene između obitelji i karijere ili posla od 8-16, s jedne strane i s druge muškarce koji to više nisu jer smo im otele i one uloge koje su generacijama prije odrađivali.
E sad, može se i okrenuti priča, kao kaj je bilo prije – kokoš ili jaje – i promjene uloga staviti u poziciju nužnosti – moram sama jer sam sama!

Ipak...

Ne znam da li kužite da smo sebe obezvrijedile jer feminizam gledamo (i) kroz prizmu spolnosti, valjda zbog uobičajenog mišljenja o ženskim stisnutim koljenima ali pri tom zaboravljamo da sve ono kaj je već uhvatilo paučinu i prašnjavo je više se nemre nadoknaditi, a da kvantiteta gotovo uvijek ide nauštrb kvalitete.
Ljutimo se na muškarce kojima je njihov cijenjeni g.Miško najvažniji komunikacijski alat, a jasno im dajemo do znanja da smo sebi dovoljne i da možemo sve ono kaj i oni mogu, ako ne i bolje ;)
I kaj je njima ostalo kao ponuda nama, ako smo im srezale granu na kojoj sjede, maznule igračke i sterale ih kao neposlušne i neodgojene dripce u kut?
Pimpač! Da, baš on! I tu, lupkajući u ritmu otipkanih slova.

Ali tu nije kraj priče...

Jednog lijepog dana dogodi nam se da bi, nakon pimpača, još nekaj s iste adrese, pa nježno skliznemo u istu onu ulogu koje smo se odrekle, zaboravimo kaj smo pričale i s čime smo i muškarcima mahale ispred nosa, poželimo pušlek cvijeća, čokoladu, njegove rukavice ako smo svoje zaboravile, masažu stopala prije spavanja, a oni nemaju pojma kaj da naprave jer jučer smo bile drugačije, njima slične – jednostavne, direktne i konkretne, bez suvišnih riječi i praktične.

To su te promjene uloga u kojima se nitko od nas više ne snalazi. I svi smo na gubitku, ako ne odmah, na duže staze ziher da.

I u tome je naša krivnja (ili „krivnja“) zbog nedosljednosti .
I zbog ponašanja kako vjetar puše ili kako nas hormoni zaljuljaju, pa jedan dan je cijeli svijet naš i muškarci su samo višak jer su beskorisni, najblaže rečeno, a već slijedeći poželimo biti žene iz nekih prošlih vremena….


Zna moja mama reći – nikad se žena nije manje poštivala nego danas.
A da se zapitamo i zakaj?
I da li su baš uvijek muškarci dežurni krivci?




Dobar nam dan! :)

Rekla sam da neću, ali sam se predomislila.
Rijetko kad se to dogodi, a kad se dogodi, odluka je posljedica matematičkih operacija i ponavljanja u sebi, tek toliko kao opravdanje, ali ne i samo to – samo budale se ne mijenjaju.
:)

Riječ je o poslovnoj odluci, završenom još jednom projektu, prekidu suradnje s moje strane jer došli smo do faze kad više nema pomaka naprijed, a ja želim naprijed, pa do rezimiranja svega kae bilo, kae moglo biti, a nije, do točke do koje želim doći.
E sad, tu ide faza kompromisa, ili da kažem nužne prilagodbe, ako bolje zvuči, kad se osobni interesi stavljaju ipak na prvo mjesto, možda uz neku knedlicu u grlu ili usputno nakašljavanje, a nisam prehlađena, i podsjećanje, čak i neizgovoreno – rekla sam da neću, a budem.

Bonus je svjesnost o svemu, ona realna, oguljenja, ali to ne znači da je i odluka jednostavnija. Možda baš naprotiv.
Bilo kako bilo, tvrdoglavost i upornost uvijek mi se isplatila, ako ne odmah, onda barem u onom trenutku prije nego sam odustala i požalila kaj sam uopće i krenula u nekaj.

:)

Kad demantiramo sami sebe i priznamo da smo hodali krivom stranom ulice, znači li to da smo konačno postali veliki, dovoljno da možemo priznati svoje greške, zablude, predrasude i pretpostavke?
Da, jel da? ;)

Dan :)

Upoznala sam frendičinog, kak da ga nazovem – dečka? Malo bedasto u nekim godinama muško, i to konkretno od dva metra i stotinjak kila, tako oslovljavati :P

E sad ide ovo gore o demantiranju…

Ona je godinu dana starija od mene, a on 20 mlađi od nje. Pet mjeseci su zajedno.
Problem?
Da, vidjela sam ga čim mi je cvrkutavim glasom pričala o njemu, a skužila sam da više nije svoja nego je postala njegova.
Dugo je solirala. Ono – kaj će mi muško, bezveze, ne treba mi.
Svaki put kad sam ju pokušala odgurati od takvog razmišljanja, spretno je okrenula priču u kontra stranu i odvukla me na temu na kojoj sam zaboravila kaj sam joj sve još željela reći o njima dvoma, a imala sam toliko toga – prevelika razlika u godinama, on u onim u kojima će, kad-tad, poželjeti obitelj, malog drečavca kojeg će učiti hodati, pa kasnije furati na tekme, ili malu cvilidretu koju će štititi od svih zala ovoga svijeta, ona u onima kad se zbraja i svodi na crtu kojom se podvlače i godine i sve ono što se uz njih dovuklo do ovih dana, a zaljubljena je kao nekad...
Kad sam ih vidjela, svega toga je nestalo. Osim dobre vibre koja je strujala između njih.
On izgleda starije, ona mlađe od godina koje imaju i koje ih dijele.
On velik, ona mala uz njega.
Ona zadovoljna, s onim osmijehom na licu koji govori više od bilo koje riječi, a on malo bahat, ali simpa bahat, uostalom baš onako kako zvuče dalmatinci koji imaju dovoljno kredita za takovo svoje ponašanje.

Neki dan smo ovdje pričali i o okvirima koji nas ukalupljuju.
Ovaj je o razlikama u godinama jedan je od onih koji unaprijed definira ponašanje, i moje kao reakcija na njih dvoje, i njihovo međusobno kad pričaju bez da se drže za ruke, jer tako smo naučili. Ili su nas naučili.

Nisam od onih prijateljica koje će podržati evidentne gluposti, trenutne ili ne, razumjeti bedastoće jer se od mene kao frendice to očekuje. I ne šutim ako imam nekaj za reći, čak ni onda kad mi uhodana pristojnost govori da bih se tako trebala ponašati.
Njurgala sam ne njenu pink priču zbog svega.
Ne više….
Poslije kave, oni dvoje su mi par. Drugačiji od mnogih koje znam, ali ne manje međusobno blizu od ostalih.
I to je dobro.
Dobro je i kaj sam samu sebe demantirala promjenom razmišljanja o godinama kao preprekama.
Njima jedino ostaje da dokažu da svaka priča, unatoč svemu, može biti unikatna, bez repriza. Tuđih.
A meni da ne dođem u napast da mu zvežem miška i zvončeke u mašnu, ako….

A da se podsjetimo pravila?
:)

Link Uvjeti korištenja za site Iskrica.com


U ponoć sam se čula s g. Renićem i prijavila sam Jozu i Grgu. I Baricu. Obećao mi je da će biti obrisani, najkasnije do kraja smjene.
U dilemi sam kaj napraviti s Maricom jer to kaj ona dela na blogu, fakat je grooozno. I ona je grozna. Ma, i nju ću prijaviti i tražit ću da ju blokira sa svih 505, bez crte, profila.

:P

Znate na kaj me ovo podsjeća?
Veli vuk pajcekima – to je vuk!
I pokaže prstom u daljinu, objašnjavajući sjene koje se vide. Pajceki ga nježno i zahvalno pogledaju, očima punim povjerenja i dignu ruku na „give me 5“, ne primjećujući kako se oblizuje, zvecka beštekom i ljulja butelju vina između dva prsta.



Blog je javni medij.
Blog je dostupan svima koji imaju priključak na Internet i imaju elementarna informatička znanja.
Blog je i ovo kaj je naš blogić.

Ovdje smo svi punoljeti, što bi u konačnici značilo da odgovaramo, ovak ili onak, za svoje postupke.
Možemo se praviti grbavi, gledati kako kiša pada i trava raste, znati na vrijeme zaustaviti se ili izabrati neku od kombinacija između ovo dvoje, ovisno kako nam je koji dan grah pao, kakva je bio prognoza i da li nam je netko zdrapal preskupe čarape kišobranom u tramvaju.
Za sve kaj se ovdje događa postavljena su pravila kojih se trebamo pridržavati, njurgali na njih ili ne, okviri unutar kojih nam je dozvoljeno igranje u pješćaniku, bez mačjih kakica, a za sve ostalo kaj i nije samo virtualno, rješava se tam di se treba rješavati, ako ne ide drugačije.

Ako nam se nekaj od spomeutog ne sviđa, kaj dalje ?
Možemo ih pokušati promijeniti argumentima, ne nužno održivim i prihvatljivim, popeti se na stolček i prezentirati ih svekolikom blog pučanstvu, riskirajući da ispadnemo i bedasti.
Možemo prihvatiti pravila jer ovo NIJE NAŠ PRIVATNI PROSTOR i onaj čiji je određuje po kojim pravilima ćemo se ovdje igrarti.
Možemo njurgati, da nas nitko ne čuje, tek t6oliko da se osjećamo korisnim.
A možemo se i okrenuti na peti i otići na logout.

Ako ovo pročitamo s razumijevanjem - Administratori sitea imaju pravo pobrisati svaki sadržaj objavljen na siteu, bez najave i objašnjenja. Također, svakom korisniku može biti zabranjen pristup siteu, bez najave i objašnjenja.
Administratori sitea Iskrica.com se ne obvezuju da će editirati, brisati i/ili na drugi način učiniti nedostupnim sadržaj koji ne odgovara "Uvjetima korištenja. skrica.com nije odgovorna za direktne ili indirektne štete nastale korištenjem sitea.“ – nikakvih dilema ovdje više ne bi trebalo biti.

Ili bi, kako za koga?



Dobar vam dan! :)

Ponekad mi se čini da smo svi skupa dio sociološkog istraživanja, pa se ciljano ubacuju vodene bombice, smrdljivi martini i zakeljene žvakalice na tipkovnici, u namjeri provjere tko bu kako reagirao, a sve zbog kajaznam čega jer u suprotnom mi je teško povezati naše ponašanje na blogu i godine koje imamo :D

I kad sam napisala da je i ovo BB, ali u drugoj formi, znam da je bilo frkanja nosom.
Probajte zamisliti kako bi bilo da je nas 20-tak negdje u zatvorenom prostoru i da imamo mentore koji nas vode kroz dan, inscenirajući konflikte, a mi nemamo pojma ni tko nam veže žnjirance na cipelama i čujemo samo zvuk kamere kad se rotira prateći nas.
Ili bolje nemojte…

;)

..i još ponešto :)



Ponukana upućenim kritikama, nama koji nismo solo, a drsko koristimo, čak i besplatno, prostor ovog bloga, nakon neprospavane noći, slomljena pod teretom nepobitnih dokaza koji upućuju I na moje nekorektno ponašanje, odlučila sam da odem s bloga, pokunjena, tužna I razočarana.

Može ovako?

Ili…

Ponukana, upućenim kritikama, a akceptirajući konstruktivne prijedloge editirane na blogu ovih dana u smjeru rješavanja problema koji se godinama gomilaju, a riječ je gore spomenutoj drskosti, odlučih uputiti vam nekoliko prijedloga za javnu blog raspravu, te se nadam i vašem aktivnom sudjelovanju.
Naime, proširujem već prije artikulirane prijedloge o korekciji članstva portal na dvije baze – glavna za sve one koji su solo i dodatna za nas ostale, bez obzira na status i trajanje tog istog:
osim osobne iskaznice koju bi trebalo priložiti prilikom prve registracije na ovom portalu (prijedlog uvaženog kolege blogera), skenirani ili fotokopirani dokument potrebno je ovjeriti kod javnog bilježnika koji će svojim potpisom jamčiti i autentičnost spolne pripadnosti, eliminirajući potencijanu mogućnost zavaravanja potencijalnih korespodenata.
Kao dodatno osiguranje predlažem i potvrdu Ministarstava uprave s pripadajućim OIB-om, a za sve ostalo u smjeru već konkretnijih aktivnosti i zadnji nalaz PAP-a i uroloških briseva, ne stariji od 6 mjeseci.

Za prvu listu potrebno je izvršiti provjeru solo statusa kvartalnom analizom u koju će biti uključeni susjedi kao vanjski suradnici i kao relevantan faktor autentičnosti istaknutog i potvrđenog statusa.
Trebalo bi provjeriti i raspoloživost poticaja na Zavodu za zapošljavanje, pa u program provjera zaposliti i sve starije od 50 godina, a mlađe plaćati preko agencija za povremeno zapošljavanje.

Postoji i mogućnost da se netko prebaci iz jedne skupine u drugu-solo više nije solo i obrnuto. Za takve bi bilo dobro otvoriti treću bazu, kao probni rok od barem 3 mjeseca, pa ako se potvrdi njihov status kao trajni(ji), razvrstati ih u pripadajuću. Naravno, svaki od njih bi trebao i naknadno priložiti dokumente novog statusa, a ako to ne učine u roku od 8 dana, trajno ih obrisati kao korisnike ovog portala.

Svjesna činjenice da se na blogu ne vidi status pojedinih autora, misleći pri tom i na one koji se kao ja deaktiviraju, bilo bi dobro da uz nick postoje i dodatne oznake koje bi nesumnjivo imale određeno značenje – npr. soleri bi mogli imati stiliziranu prometnu oznaku „dozvoljen smjer“, a mi drugi „zabranjeno zaustavljanje i parkiranje“.


I za kraj, ne manje važno, ovom prilikom ponizno se ispričavam svima zbog mog boravka na blogu, ako sam kojim slučajem, nesvjesna učinjenog, bila svjedokom dogovaranja kave, šaputanja ili nedajbože nekih drugih aktivnosti jedan na jedan jer doznah da se i na blogu dejta i znam da je treći suvišan, osim onda kad nije.
Nadam se da će ova moja isprika biti shvaćena kao iskrena i potrudit ću se da više ne smetam u namjerama upoznavanja srodne ili fuck duše.

'Dan!

Fakat mogu nadrobiti bedastoće, čak i kad kiša pada. Ali je olakotno kaj ova moja glupost ne umanjuje tuđe :D

'ajd da budem ozbiljna…

Znam da vam se ovo ne bu svidjelo i bit ću jako razočarana :) :P, ali probajte gledati na portal i na blog kao prostor koji pruža mogućnosti, ali o njima baš niš ne ovisi kao nužnost, nego je samo jedna od prečica. Kaj bu bilo (ili ne bu bilo), dalje, ovisi tko kaj i na koji način koristi, pa tako i ovaj portal, pevetiranje i/ili blog.
Kao i kafić. Cuga na šanku. Usputno čavrljanje sa strancem koji će to biti manje nakon sat šetnje Zrinjevcem.

Kužite?
Ili ne?

Dobre stvari događaju se kad najmanje očekujemo. Kad se dogode samo tako, bez grča i nestrpljivog cupkanja na mjestu.
Tak i tu. Upoznati nekoga. Bez namjere. Bez unaprijed postavljenog plana. I očekivanja.
Probajte…


I nemojte se opet popeti na stolček i njurgati na mene – kao kaj ja znam jer ne dejtam!?
Pa baš zato – mogu biti objektivnija jer nisam ni za kaj ovdje subjektivno vezana. Mogu bolje, bez emotivnog karusela, vidjeti kae s lijeve, a kae s desne strane.
I mene frendica zna oprati jer ne vidim prst ispred nosa, a ona vidi i ono kaj je metrima od njega i od mene udaljeno…

;)

'ste se pomirili s činjenicom da je ovaj naš blogić ipak na izdisaju, ako je mjerljiv broj novih zapisa unutar 24 sata?

Ja nisam, ne još!
A vi?


Već neko vrijeme kašlje, kiše, hriplje, pa zašuti i duri se, vjerojatno zato kaj mu nije dobro, a nikom neće priznati kak se osjeća i da se vleče ko kišna glista, bolnih koljena i ramena.
Nemam pojma kakva mu je KKS, da li je obavljen UZV i ostala dijagnostička obrada. I nemam pojma da li je napisal oporuku, za onaj dan kad ga više ne bu bilo, a mi ćemo, znam, s tugom u očima i jecajem zatomljenog u grlu, pričati kak je nekad ovdje bilo, s njim...




Dan ljudi :)

Trebamo znati zbrajati godine i posložiti ih po redu, bez oduzimanja?
A godine, osim mjerne jedinice protoka vremene, kaj su?
I tko je prvi rekao – žene se ne pita za godine?
Zakaj ne?

Sjećam se kad smo pričali – ajme kak ćemo biti stare 2000-te, a imale smo 15-tak godina, razmišljale na potezu dupe-glava i već u slijedećem trenutku bile miljama daleko.


'ste skužili kako pomičemo granice, pa i vremenske, one koje nas osobno obilježavaju u kategorijama mladosti/starosti? Možda to ni ne radimo svjesno, nego se jednostavno aktivira neki od virusa o nama, pa nam zbrejka program i formatira nas na drugi način :)
I ziher to tak treba biti, opirali se mi ili ne, „suvremenim dostignućima“ i godinama.

Jučer se ovdje pričalo o bapcima…

A da prihvatimo da to i jesmo?
Ne? Zakaj ne?
Kaj nije prihvaćanje činjenicama pola odrađenog posla, ako se kaj treba odraditi?

:P

Ili, drugo pitanje – ako nas netko takvima vidi, zato kaj dobro ili loše vidi, kaj s tim?
Hoćemo li i mi sebe drugačije vidjeti? Stisnuti se u kutu suočene spoznajom koju smo ignorirale ili se samo nasmijati i produžiti istim korakom u istom smjeru?

Na stranu kulturološko i sociološko poimanje žena u određenim godinama, njihova, naša iskoristivost i vrijednost jer ovo je još uvijek muški svijet u kojem ne možemo uvijek biti žene kakve želimo i kad poželimo biti….

Ali...

'ste se ikad zapitale koliko smo i mi same sukreatorice takvog mišljenja, pa i kad ga, propete na prstiće, poništavamo, negirajući ga?
Kako?
Jednostavno! Ne prihvaćamo sebe u godinama u kojima jesmo i pokušavamo biti nešto drugo. Hvatamo vrijeme nedoknađuju ono kaj je već odavno arhivirano kao potrošeno ili kao mogućnost koja je imala rok trajanja, a odavno je prošao.

Postoje tri mogućnosti – možemo ostati zamrznute u nekim prošlim vremenima, pričati o nečemu o čemu samo mi znamo priču jer drugi oko nas već su odavno postali odrasli, možemo kontra – progutati godine u jednom zalogaju i biti ono što još nismo, ili stariti kao ove dame na fotkama…

Izbori nisu uvijek jednostavni.
Ili jesu? ;)

Znate kaj je meni fora?
Nos koji prkosi gravitaciji, a njegov vlasnik provjerava mekoću oblaka :P
Ono, ja ne jedem hamburgere, a-a, nikako, a čevape ni u ludilu, ne slušam domaću glazbu, plac obleka je za modno i ino siromašne, čak o kad je samo riječ o frotir čarapama, ne pratim horoskope, samo burzovne izvještaje i naravno - ne gledam Big Brother.
Prije spavanja popijem šalicu zelenog čaja s đumbirom, onog koji se kupuje na dekagrame u fensi čajotekama (jok od matičnjaka jer meni ne treba), uz uzglavlje mi je Anić i Janson, pročitam nešto od Kanta, a ako nisam raspoložena, za ljepše snove prolistam Hegela, i uz Mozartovu Čarobnu frulu, u svilenoj spavaćici obrubljenom Alencoanskom čipkom utonem u drugi svijet.
Je, kak da ne!
:)

Znate kae još fora?
Mišljenje da je ovaj naš blogić nekaj sasvim drugo u odnosu na Velikog Brata jer tamo su neki čudni ljudi, ili nisu čudni, ali se čudno ponašaju.
Ako su sasvim nekaj drugo od ovo dvoje, onda su željni medijske pažnje i hrane svoj ego ugrijani svjetlima reflektora.

Ha?

Još uvijek mislite da postoji bitna razlika između nas ovdje i onih tamo koje prati veliko oko?

Oni su sirovi i glupi, vulgarni i neodgojeni, tračljivi i skloni spletkama, u klanovima šćućureni. I isti takvi su i promatrači s kontra strane ekrana…
A mi?
Drugačiji smo?
Stvarno?
Podsjetnik....
Na blogu smo doznali tko je s kim, bio ili je, tko ima malog ili velikog, čak je bilo riječi i o anatomskim veličinama ženskog roda.
Doznali smo i tko je zbog koga prijetio suicidom, kako izgleda kad murja intervenira zbog propale ljubavi ili one koja to nije ni bila.
O seksualnim navikama, pozama i iskustvima, o oralnom i analnom, broju ljubavnika i kvartalnoj frekvenciji aktivnosti, o spolnim bolestima i tko je kome kaj uvalil, i to smo ovdje pročitali.
Kao i o onome kaj se priča privatno iz tko zna kojeg izvora, tu ili negdje drugdje, a kad krenu blog obračuni, osjeti se miris friško pečenih kokica i zveckanje kockica leda u čaši s colom.


Još uvijek mislite da postoji razlika?
Bome je nema!
Ili ima, a znate koja je? Ovdje je sve badava, a tamo za sve to isto ekipica dobije lovu :P

E sad, moglo bi se postaviti pitanje kome je bolje i tko to sve to pametnije odrađuje?
Mi?
Oni?

Znam odgovor.
A vi?

:)

Razočarana sam!
....a sam mislila da ste vi svi ok i da kad imate info kak na brzaka zaraditi ovdje lovu, bez puno truda i muke, podijelit ćete to s ekipom.
A ono, friška figa...

Zato, za razliku od vas nekih, evo najnovije informacije iz povjerljivih izvora nepoznatog autora – organiziran je drugi krug isplate odštete, angažiran je odvjetnički ured Smrdić-Drpić & partneri i uz petominutno nagovaranje odlučili su sve koji su zainteresirani, pro bono zastupati, uz malu, simboličnu naknadu, ugovornu formuliranu, koliko sam skužila – dva meni, jedan tebi, tri meni, jedan tebi – te sve koji su zainteresirani, neka mi pošalju zahtjev na pvt. ovjeren kod javnog bilježnika ili ako to ne stignete, može uz potpis dva svjedoka, bloger-ica, uz fotografiju u donjem rublju i naslovnicu današnjeg Večernjaka.

Iako ću biti deaktivirane, ne brinite, poruke će stići i bit će pravovremeno proslijeđene odvjetničkom uredu koji će vas odmah kontaktirati, najkasnije jučer.

Sretno ljudi!

:)

Fer je, kad sam već Vesnu počastila epitetima, da i to isto učinim i s Goranom, ne zbog reciprocitetnog odnosa, nego s razlogom!
Ako je ona glupača, ajd' da velim - homonalno disbalansirana i zaljubljena u sam pojam ljubavi i pripadnosti, skrivena pod krinkom altruizma jer kako kaže, trebala mu je (njena) pomoć (zanima me da li bi isto takva bila da je on 20 cm niži, da ima 30 kg više i dobre crte lica, ali krivo spojene), Goran je seronja s velikim S, ali bez opravdanja.

Naknadno sam skužila di je kvaka, pa na neki način osjećam obvezu ublažavanja napisanog na prethodnom zapisu, iako baš nisam sklona, a to vam je odavno poznato, ženskom empatičnom kolektivnom titranju samo zato kaj imamo ista anatomska obilježja, pa bum zbog toga zborno kvocala s jedne od kokošjih prečkica.

Onoliko koliko mi je išlo na žifčeke njeno ponizno ponašanje submisivne namjere, hranjenje mrvičicama pažnje, cendrekanje i inzistiranje na objašnjenjima u formi davljenika koji se grčevito hvata za nekoga i ne pušta ga, jednako mi je i on bljakast jer je muško samo po onome kaj ima u gaćama, a sve ostalo mu je na nivou dripca koji se prvi put pofukal, pa misli da je faca, a nos i dalje briše u rukav, čak ni ne, fakinski, u tuđi.

Jer kaj reći o tipu koji ko papiga ponavlja – mi smo samo prijatelji – a istovremeno njenu ne miče ruku sa svojih bedara i blentavo se, a kao nezinteresirano smješka, uz njene klizeće dodire, od koljenja do prepona?
Kaj reći o tipu koji ju s leđa zagrli, možda se i protrlja o njeno dupe, ostavi, valjda opet kao nezainteresirano, poljubac na vratu, a ponavlja – mi smo samo prijatelji?

Seronja!
Manipulativni!
Pa ni valjda da mu treba takva ego stimulacija, znam da vam se ovo ne bu svidjelo, od žene koja mu ni po kojem kriteriju nemre biti ni u jednoj kombinaciji, a kamoli u dobitnoj?

Jadno i odurno!
Ta iskoristivost druge strane, emotivna pogotovo, a očigledno je da jednosmjerna postoji, zbog ..čega?
Love?
Jer drugog razloga ne vidim, ne tu. Mislim, tamo..

Bilo bi dobro da je sve ovo dio njihove igre – ajmo provocirati, pa da vidimo da li ćemo ekipi s druge strane ekrana biti zanimljivi za ostanak u BB, ali čini mi se da nije.
Ili ako je, sjajno je odrađeno, do sada :)




Kad smo emotivno zainteresirani i otkopčamo u početku koji gumb viška, kakva je naša percepcija realnosti - lelujava, kao zrak iznad ruba šalice s vrućim čajem, ili ipak, tamo negdje, kad ostanemo sami sa sobom sve kužimo, čak i na vrijeme, ali ugodno nam je plahutati i pratiti zalazak sunca uz neki od slinavih songova, pa se ne pomičemo bitno s mjesta?
Jedno ili drugo ili nešto treće?

Kajaznam, kad razmišljam o tome, ma treba nam taj odmak u neke zaobljene priče koje nisu hrapave na dodir jer kad bi odmah znali da mu smrde noge kad se vrati s treninga, kak' zvuči kad se podrigne poslije pive viška ili kakav je kad je nadrkan, a mi nemamo pojma zakaj, s nama nekaj grdo ne bio štimalo, kad bi se uz sve to, avansno, bez kriterija, u njega zaljubile.
Treba nam ta emotivna plahutavost.
Svima. Nama i njime.
Onaj osjećaj da možemo sve što poželimo u dvoje, da nema – ne mogu, neću, ne znam - jer ne trebaju nam granice koje bi nas udaljavale.
A opet, potrebne su ako to nešto što je, nije za dvoje. Ni nikad neće biti.
Kao što Goran i Vesna nisu.
I tada Goran ne bi bio manipulativni, egoistični seronja, a Vesna (ne) bi bila samo jedna od onih žena koje se izgube u svojim emocijama i (ne) znaju ih kontrolirati, unatoč potrebi da takve ne budu....

'dan! :)

Bit će lijep, danas. Mogao bi biti i tjedan….

On 48.
Ona 60.
Big brother i big, big sister.

Je, odgledala sam, jučer. Ono, kaj sad, ne bum bila gluplja nego kaj jesam, kaj ne, zbog 60 minuta koje sam potrošila na pučku tv zabavu :)

Koliko sam skužila, lika nitko ne voli (zakaj, nemam pojma, a i ne zanima), osim njegove cure koju ima s druge strane ekrana.
I osim Vesne. Ona je njegova zlatna vila, koka, put vodilja kroz neplanirana bespuća tv zbilje, sunce na kraju tunela i vlasnica nježnog, tužnog pogleda i klizećih dlanova po njegovim bedrima.

Da sam sklona neobuzdanoj romantici i instant zabavi, ziher bi s nestpljenjem čekala nastavak, svaku večer, sklupčana ispod dekice, s mačkom pod nogama, grijući hladne prste na šalici toplog kakaa.
A kak nisam i kak veli moj fb frend o meni – tu sam drska, otrovna, borbena i žustra, a fina istovremeno (ovo je napisal valjda da mi se jako ne zamjeri :P), sve viđeno je (ako nije dio unaprijed smišljenog intrigantnog scenarija kao provokacija koja će primamiti potencijalne gledatelje) bljakasto.
Zakaj?
Zato!

Veli on njoj jučer, hrđavog pogleda – jes ti normalna, vidi kako se ponašaš – a ona zatrepće očima, polupognutim pogledom ranjene srne ga gleda i kaže – ok, neću više.

*ebote!

Pratila sam neverbalnu komunikaciju između njih dvoje. Sve rečeno u njegovim prekriženim i čvrsto stisnutim rukama na grudima, bez namjere da se pomaknu u bilo kakvu, barem friendly gestu prema njoj, dok je ona isprobavala smanjivanje međusobne udaljenosti do naj amnje moguće.
Ona bi mu rado bila sve, najsretnija je na svijetu kad se nasmije, a on bi…nemam pojma kaj.
Čak i nisu toliko bitne godine koje ih dijele (iako nisu zanemarive), jer jednako bih reagirala da si parnjaci, ali miša mu…
Groteskono djeluje takva „ljubav“! Podanička. Gladna povratnih emocija. Poništena u svom sadržaju, od starta.

*ebote, još jednom!

Meni to izgleda kao ispružena ruka na jednoj od Zg ulica, bačene mrvice kruha golubovima na Zrinjevcu, pronađenih 10 ispranih kuna u džepu, a minus vrišti u crvenom.

Jučer je bila ljuta na njega. Nekako je postao drugačiji, kaže ona.
I namjesti facu durilicu klinke u točkastoj kikljici i štramplicama boje jagode. Nervozno lupne nogom u pod, dva tri puta i okrene se na peti, čekajući da ju zaustavi.

I kaj reći na sve to?
Puno toga.
I ništa.

Osim – neke žene, u odnosu s muškarcima, niš ne nauče u životu. I godine im nisu opravdanje za neznanje.
Baš suprotno…


'dan :)


Kad popunjavamo emotivne rupe neadekvatnim sadržajem, uvijek smo na gubitku, unatoč trenutnom ushitu, leptirima, bumbarima i ostalim živinama koji nam zvrndaju oko pupka, a i niže, levitirajućem hodu i sunčanom danu, a kiša nas je oprala…
Znamo li to kad poželimo raširiti ruke u zagrljaj?

Ne jednom sam rekla da u onom trenutku kad se izađe iz virtuale u realu, a riječ je o ponašanju koje čak ni ovdje ne bi se trebalo tolerirati, reagirat ću, ali ne tu.

Ovo samo da netko ne pomisli da se zekam.

Previše je ovdje bilo svakojakih sranja, ružnih riječi, uvreda po svim osnovama, od spolnih do rodnih, nacionalnih, vjerskih, prijetnji silovanja na radnom mjestu do bacanja govana po prozorima.
Ne znam da li je ikad nešto od svega toga bilo stvarno i s druge strane ekrana, ali u onom trenutku kad se to dogodi, više nije anonimna zaebancija, provokacija ili neshvaćena zezancija.

I zato reagiram.

Ne zato kaj me je frka da će nekaj iz prijetnji napraviti jer vjerujem u razboritost i ne trebaju mu dodatni, pa i zakonsko pravni problemi, nego zato da se svi skupa zaustavimo jer može se dogoditi da nekom, čak ni ne tu među nama na blogu, pukne film i napravi sranje nad kojem ćemo se svi začuditi, zgroziti ili pročitati o tome u crnoj kronici. Jer lako je klimavima izgubiti kompas, a i pronaći inspiraciju i tu na blogu, kad eto - normalno nam je sve to jer nitko se ne buni.

I zato reagiram!

Kaj će biti dalje, nemam pojma.

Iako sam ostavila otvorenim, kao mogućnost, da sve ostane na već izrečenim uvredama i prijetnjama, i iako se to nije dogodilo, nego baš suprotno - nanizale se jos neke - nadam se da će ovo, svima nama, a pogotovo onima koji se hrane konfliktima, biti crta preko koje se ne ide.

Svatko od nas ima različite točke poslije koje tlak više nije isti, ni glas, a ni mi sami. Ali trebali bi znati da kad se učini korak viška, teško se vratiti na početnu točku.

U ova dva dana pokušala sam, bez mrve adrenalina i ljutnje, u razgovoru i s drugim ljudima, povezati kaj se dogodilo ili događalo da ga je isprovociralo na neprimjerenu reakciju čak i za virtualnu komunikaciju.
I nisam doznala, osim pretpostavki koji su i moguće realne.
Na gluposti koje su navedene kao razlog isprovocirane reakcije neću se osvrtati jer nemaju veze ni sa čim, osim s iskonstruiranom pričom u nečijoj glavi i forvardiranom dalje.
A Virtue? Ni to ne bi bilo jer kao što sam rekla, i druge žene s bloga bile su s njim ok, čak neke se i privatno znale, a nisu mu meta, dok ja jesam, a Virtuovo ime sam doznala tek kad je umro.
(Prošli put ih nisam namjerno željela imenovati, ali danas budem - Darling, Bracoiseka, Janardana, Ofca, Bell, cak i Boža....)

Huškala sam ga na blogu i odobravala ponašanje vezano uz objavu nečijih privatnih podataka? Laž!
Jer kad se to dogodilo, nisam bila online i doznala sam naknadno.
Znam da neki od vas marljivo kopiraju sve kaj vam može koristiti, pa bih rado vidjela i ovo kaj mi se gura pod nos. Može?
A može li i objašnjenje kako to da je sve ostalo isto na komunikacijskom nivou sa spomenutim ženskim nickovima, nakon objave tuđih privatnih podataka na blogu, a moja komunikacija s njim je bila problematična i povod/razlog svemu ovome kaj se dogodilo?
Da nije ipak riječi o nečem drugom?

Teme o kojima pišem nekima od vas se ne sviđaju, ni stil, ni način, jer se prepoznajete?
Kako ako nitko nije imenovan?
Ljuti vas to?
Ljudi, razgovaramo ovdje, pričamo o svemu i ni o čemu. Sve napisano, ne samo moje, svatko od nas čita kako pročitati može, prislanjajući tekst uz sebe, tražeći u njemu nekaj poznato ili gurajući ga što dalje jer toga nema ili možda baš zato kaj ima.

Ponovit ću ono kaj sam već napisala, a bilo je triger za uvrede i prijetnje - osobni animoziteti nikad ne bi trebali biti razlog da zveknemo glavom o zid jer ne vidimo prst ispred vlastitog nosa. A baš se to događa, čak i sad, dva mjeseca kako Virtue više nije s nama, a njihovi neriješeni problemi se projiciraju na drugog, ovaj put na mene, iako znam da je riječ o sasvim drugoj priči, drugim razlozima i o drugim akterima.

I zato reagiram.

Jer odrasli ljudi, ako problem postoji, i tu, ne generiraju nove da bi prekrili stare, nego rješavaju prve.
Odrasli ljudi ne skrivaju se iza tuđih leđa i ne zavlače se ispod ženskih kiklji, u potrazi za gumbom koji im se rašio prije mjesec dva i otkoturao negdje, a baš im sad fali.

Sviđalo se nama nama ili ne, tuđe mišljenje ili način kako je formirano i prezentirano na blogu, postoji I neće nestati ako nam ne ulazi pod kožu.
To kaj će netko o nekom ovdje misliti kroz svoje iskustvene spoznaje ili ciljano manipulacijom usmjerene, tko s kim čavrlja ili ne, ostavlja smajliće ili bez njih samo afirmativne komentare, nije razlog da se zemlja prestane okretati oko sunca ili dan postane kraći za minutu i pol.
Nikad do sada nisam na to reagirala, a ni neću, ne na to kaj tko misli o meni jer istovremeno bih istu tu slobodu mišljenja trebala i sebi reciprocitetno uskratitu, a to ne želim.
Ali hoću, dok sam tu, kad se prijeđu granice koje sam postavila kao crtu moje privatnosti ovdje na blogu, smatrali ju nepotrebnom, glupom ili kajaznam kakvom. Uostalom, ako i je takva, postujući tuđi odabir, govorimo jako puno o svom odnosu prema toj osobi, ali ponajviše o sebi.
A kad se dogodi da se virtuala zamijeni realom i sve prebaci u opipljivost, rekla sam - neću pikati goblen s mačkom u krilu, otpuhujući šiške s čela, jedino tako reagirajući.

Eto, to bi bilo to. Nadala sam se da neće biti ovog nastavka, ali žalost, nisam ga sama inicirala.
Znam da se vas ovo direktno ne tiče, ali riječ je o svima nama ovdje, i posredno.


Takoc...sad vam mogu i zaželjeti dobro jutro. :)

Čitamo se kasnije…

Fino se dilaju privatni podaci, imena i prezimena ljudi.
Dobih poruku na fejsu, na moj profil koji nije anoniman, kao nastavak od jučer, prekjučer...

Da ne bi bilo da niste znali i da mislite da se zaebavam - ide prijava na MUP, pa da vidim da li se i dalje budu ovdje radila sranja!

....fali fotka :)





Znam da čitaš kaj pišem....


Još jedna poruka slična današnjoj, bilo kakva naznaka uvrede i prijetnje, ide ti prijava.
Ne samo ovdje!


Fali i još nekaj... :)
Hbt. koja luda povezanost u reakciji. Čisti SF. Prepoznavanje di nema ni sjene od slova...

1+1 je uvijek 2. Osim za neke....

Super kad se minus, čak i bez nekog velikog truda pretvori u plus. Sve ima svoje zašto, i tu. I onda kad nam se poveznica čini nemogućom.
A postoji. Za neke. I zaebi :P

Znam da niš ne kužite.
Nema veze, ali meni dovoljno da se cerim još i sad.... :D


Obećajem, gotova ova priča.
Dobra vam večer i mah-mah :)