Muškarci i žene...i nešto između

...još ne znam čiju...




Olju sam upoznala, ima tome 7-8 godina.
O meni zna toliko, a i ja o njoj, kao da se znamo tamo negdje iz vremena srednje škole ili faksa.
Crvenokosa je, zelenih očiju, energije za dva tijela, a jezika za tri.
Jutros mi je poslala poruku – sve je ok, nemam signala, pa se ne mogu javiti – i smajlić na kraju.
Otišla je s novim komadom na more. 3 mjeseca su zajedno, a ona opet zaljubljena onako kako samo mogu žene koje život još nije izraubao, unatoč svega što je prošla i unatoč godinama koje ima.
A i on, ali 15 mlađi.


Tamara, što reći o njoj?
Ima dva braka iza sebe, kćer i sina kao uspomenu na bivše muževe s kojima je u zavidno korektnim odnosima, gotovo nestvarnim u ovim egoističnim vremenima.
Zbližile smo se na jednom od projekata koje smo odradile prije 20-tak godina. Znala me je zaustaviti kad je trebalo. Pogurati ako sam negdje zapela.
Zadnjih godina emotivno je bila zakopčana, što me čudi jer znam za njene nestašluke, barem one o kojima mi je pričala.
Drago mi je da su Nikola i ona ponovo zajedno jer i nisu se trebali rastati.


Anja je mlađa od mene.
Ona je od onih žena koje vole samo jednom u životu. Znaju se od srednje škole, na faksu je zatrudnjela, udala se, a on je nastavio tamo gdje je ona stala.
U zadnje vrijeme nekako smo se udaljile, od proljeća dogovaramo kavu, ali nikako da uhvatimo sat dva viška.
S Oljom se čula neki dan. Kaže da je čudna, da se nešto s njom događa, nekako drugačija je.
Sutra ću ju nazvati, odmah u jutro, da ne zaboravim.


A Ivana? E, Ivana…
Kod nje je uvijek sve po pravilima. Organizirana, posložena, par koraka ispred mene.
Ima zgodnog muža, sina koji je već otperjao iz gnijezda, premalo vremena za sebe, puno planova, a ja se čudim kako stigne išta od toga napraviti na vrijeme, pa i viđati se s Brunom.
Kaže da ga voli. I jednog i drugog.
Da joj vjerujem, ne znam.




Dobro vam jutro! :)

(kaj mogu, kad ne mogu...mislim mogu, ali neću :)



Kaj mislite, možete li biti objektivni kad razmišljate o ljudima ovdje, tko su i kakvi su, a da na stranu pri tom odgurnete šalice s kavom koje ste zajedno popili?
Možete li nekome ovdje priznati vriline, ne u sebi, svima, a da tu osobu istovremeno ne utopite u gore spomenutoj šalici kave i ne osjetite žgaravicu zbog toga kaj ste to napravili?

Nemrete! A znate zakaj?
Zato kaj neke od vas osobni animoziteti toliko lupaju po nosu da nemrete biti objektivni i da hoćete, unatoč trudu prezentiranja nezaglamane tolerantnosti.
A nemrete jer iskoristit ćete svaku priliku da natrljate nos, onima koji vam nisu simpatični, svojim necenzuriranim mišljenjem.

Znam da je opipljiva forma ipak puno više od plošne i da je sve drugačije kad se poveže 3D i ovo ovdje.
Pa još ako se podijele neke informacije o sebi i drugima, dobro je držati gaće čvrsto, barem jednom rukom, jer gologuz ostati na blogu, kad kave postanu gorke unatoč žličice šećara viška nije dobro :P

Znate kaj je meni ovdje fora?
Kad sa strane gledam interesno prestrojavanje i skužim da je blog povezanost nužna kao socijalna komponenta kroz osjećaj pripadnosti, nasuprot svega onoga kaj izvan ovog prostora (ne)postoji.
Nešto kao – i loša reklama je reklama, ali limitiranog trajanja i upitne isplative vrijednosti.

Probajte napisati nešto o sebi, točno i netočno, namjerno, pa pratite tko bu kako reagirao.
A reagirat će vjerujući u napisano proporcionalno svom mišljenju o vama.
Vrlo brzo ćete znati, ako još niste ili niste ziher, da li ste nekom simpa ili ne, ili vas teško probavlja, ali još niste skužili.

'se sjećate školskih velikih odmora i grupiranja?
E, na to me podsjeća ovaj naš mali zvjerinjak, samo je mali problemčak kaj više nemamo godine koje smo tada imali… :P

Nisam!
(a u nastavku - ti si!)



Je l’ da da vam je već poznato da ja uvijek imam još nekaj za dodati? Još samo ovo, obećajem, evo ČP, i ne bum ni jednu rečenicu više :)

Dugo smo tu, svi na broju, osim par onih koji dođu, budu i pobegnu :D
Znamo tko će kako i na kaj reagirati. Čak i kad.
Predvidivi smo! Dobro je to ili ne, svatko od nas zna ponaosob.

'ste skužili na kaj najviše ovdje reagiramo?
Na tuđa mišljenja o nama!
Pa krenu objašnjavanja – ja nisam takva – uz hrpu argumenata, slikovnih, tekstualnih, uz pridružene kava friendly snage, a bome i množine umjesto jednine.
Svaki put kad nismo jedan na jedan i koristimo – rekla-o mi je na pvt da... – ili: nije da samo ja tako mislim, nego i mnogi drugi – klimavi smo u kontriranju jer nemremo sami ili to ne znamo.
A to je bzvz. jer se ponašamo kao klinci "moj tata je jači od tvog" i rušimo svoj kreditni blog rejting :P

Bome i kad reagiramo na tuđa mišljenja pokazujući koliko smo emotivno porozni jer nam se ne sviđa etiketa koju smo dobili, čak i samo zakeljenu u prolazu, jer..
Kaj, umanjit će našu vrijednost? Netko bu nas grdo gledal, uz podignutu jednu od obrva i okrenuta nam leđa? Limitirat će nam mogućnosti, pa i tu na blogu i dejt sajtu?

:D

Ma, ne bu nikom od nas pala kruna s glave, a ako se malo i nakrivi, pa ni smak svijeta, ni ovog tu na blogu.
Ok, nije ugodno pročitati tuđa mišljenja koja su puno hrapavija od naših o nama samima, ali budimo realni – koliko smo mi sami realni prema sebi i da li ponekad žmirkamo na jedno oko jer nam je tako ugodnije?


Znate kaj bih htjela?
Da prihvatimo tuđa blog mišljenja o nama kao jednu od mogućih varijanti. Jer tu smo takvi kakvi smo, a drugi nas vide, slučajno ili namjerno, onako kakvima oni žele da budemo. Ili jesmo, uvučeno u njihov metrički sustav, a to može i ne mora biti realna procjena.
Čak i kad je, a ne sviđa nam se, imamo priliku da subjektivitet zamijenimo tuđim mišljenjem koje to nije ili korigiramo ono kaj je promjenjivo.
Da li hoćemo, ovisi samo o nama, ni o kom drugom.

Ili…


Dobro vam jutro :)

Volim srijede. Pogotovo prvu nakon godišnjeg jer vikend mogu dohvatiti prije nego da se protegnem do njega u ponedjeljak…

(tu bi sad trebao biti uzdah, pa nakon njega mrgudno njurganje i rezignirano prihvaćanje činjeničnog)

Jutro! :)

Kako ste?
'se netko zaljubio, onak kak treba, zvuzlano, bosonogo i blentavo?

Vidim, svi ste na broju i sve je po starom. Još samo da se neki ljudi vrate...

;)

O čemu, nakon godišnjeg?

O jučer, u nastavku i blog repovima.

'ste ih skužili?
Vuku se godinama. Nikak da otpadnu. Čak ako ih netko (ne)namjerno pričepi i postanu kraći, još uvijek ostavljaju svoj vidljiv trag u prašini.

I pamćenje mnogima ovdje još nije paučinasto - tko je kome kaj rekao i napravio, ili nije, arhivirano je po godinama, po povišenom tlaku i gastrointestinalnim simptomima, višku napisanih ili izgovorenih riječi, sve do usmene predaje strogo povjerljivih informacija dostupne prislonjenom uhu na čaši na nekom od zidova.

Ni osjećaj za ritam nije nezanemariv, unatoč prigušenih tonova lupkanja potpeticama i dlanovima, sinkroniziranih faza, ispod stola.

Ipak, zamjetna je predanost u zbrajanju i oduzimanju, a osobito u stjecanju krojačkih vještina i prihvaćanju veličine vlastitog dupeta kao nove mjerne jedinice interne vrijednosti koja pretendira da postane i univerzalna.
Tja, da li će i biti vjerojatno ovisi i o vremenskoj prognozi - o vjetru osobito, jer ne kaže se uzalud o prilagodbi smjeru otkud puše :P
Dobro je, tada, pronaći zaklon, ali ne u vlastitoj sjeni ili iza tuđih leda...osim ako nisu muška, širokih ramena i uvijek kad treba, raspoloživa ;)



I tak...mogu dalje, tu i tam... :)

...ali bum se vratila :)



Kaj reći prije godišnjeg? Nemam pojma!
Možda da netko ipak vrati sunce, jer nije fora ovo hladnjikavo vrijeme ljeti, a poštenom nalazniku adekvatna nagrada - 10 dosjea gratis i novi trač o meiji.
:D

Budite dobri.
Ili ne. Ako ne, budite kakvi želite, ali ne na tuđi račun.

Zaljubite se. A ako ste zaljubljeni, neka vas ne bude frka i voljeti.
;)

I nemojte se previše svaditi. A ak' se svadite, pazite da nekaj ne razbijete i ne lupite nekog slučajno, u prolazu.

Kaj još?

Sjetite se zaliti moje cvijeće, da ne kihne dok se ne vratim.
Napunite i posudice s vodom, za ptičice i lutajuće beštijice.

I pišite!
Vjerujem da toliko toga imate reći - nekome, sebi, nama. Šteta je to ne podijeliti, pročitati…dobro, ne baš sve jer ponešto treba i ostati negdje skriveno ili rečeno, ali ne tu ;)

I tak…

Čitamo se :)

reciklirano, kao ilustracija, i na etovu temu od neki dan - nije niš jednosmjerno!



ON

Napravil sam sranje! Kaj?
A kaj da velim...ne, ne, nisam razbil auto. Jebeš auto. Lupil sam Gabi.
Kak ne znate tko je ona? Pa moja žena, pisala vam je već meija o tome tu.
Kae bilo?
Ma niš.
Od jutra je zvocala. Prvo je popizdila kaj sam ostavil otvoren prozor u kupaoni. Jebala ju mačka, više se brine o njoj nego o meni. Kao, počela je – neodgovorna sam budala jer je mogla zbrisati van ili se zaglaviti i skviknuti. Moš misliti kak mislim na nju prije prve kave. Na koga? Pa na mačku, ne pričam o Gabi.
Skužil sam da bu opet bila tiha misa jer mi je zalupila vrata wc-a ispred nosa, nemam pojma zakaj, a i ne zanima me jer ak mi nekaj ima za reći, nek veli bez durenja.
Popil sam kavu na brzaka, pobral stvari i otišel delati.
E, a kad sam došel doma, bio je nastavak, odmah s vrata – da kad mislim konačno smontirati policu?
Koja sad jebena polica? Ak misli na ono sranje koje smo kupili u Ikei za njenu radnu sobu, mogla ju je sastaviti i sama. Par šarafa, gurne di treba i gotovo.
Pokušal sam joj objasniti da sam umoran. Zna da delam prekovremeno da namaknem neku lovu i zatvorimo faking kredit, prošli tjedan sam bio u Splitu, prije godišnjeg moram do Rijeke na dva dana...i kad da stignem i to?
A znate kaj mi je na to rekla? Da ak nemrem, ne stignem, neću, a to neću je naglasila i razvukla ironično, neka se potrudim zaraditi više, pa bu se ona pobrinula za majstora.
Koji kurac je njoj? Ona bu našla majstora? Daj me nemoj jebati! Ne zna sama obaviti ni tehnički, a gura mi majstore pod nos..
Otišel sam u sobu. Zavalil se u fotelju i..
A ona? U hodu, za mnom. Priča. Ja šutim. Ona dalje priča.
Da sam bilo kaj rekel, navukel bi se na svađu. Točno kužim kaj radi, opekel sam se par puta kad sam joj pokušal kontrirati.
E ljudi, nikakve koristi – kad se zalaufa, nemre stati, jedino ako joj se osuši jezik, pa se zahlikne.
Čak mi je gurnula pod nos i Žaca, kao, čula se s Kikom, planiraju godišnji, idu u Toscanu krajem osmog, a mi, drek, niš.
I dalje sam šutil. Pojačal tv, nemam pojma kae bilo na programu, samo da ne čujem kak zvoca. Zvrndalo mi je u glavi od vrućine, obaveza, nje.
Znate kaj je napravila? Uzela daljinski i tresnula ga u zid. I počela se ceriti. Luda žena!
Ok, nisam trebal ni tada reagirati. Počeo sam psovati, i mater sam joj spomenul, a ona se zaletila prema meni. Bilo bi bolje da sam ju pustil da me udari, ali nisam, odgurnul sam je. Pipiknula se na rub tepiha i pala je preko fotelje.
Koji sam ja kreten. Umjesto da sam se pobral i otišel van dok se ne ohladi, navukel sam se ne sranje.
Kaj sad da radim? Ne znam, jebi ga!




ONA

Imam i njenu verziju priče. O istom, a različito.
Tko zna kakva bi bila vaša, a njena...



Dobar vam dan! :)


Nikad svađe nisu jednosmjerne, samo jedna strana može biti aktivna, a druga suodgovorna, direktno ili indirektno.
I uvijek svađe imaju skriven razlog - motiv kao povod nam je ispred nosa, a ono bitno tamo je negdje zavučeno, skriveno i od nas samih.

Dobro je ako prespavan dan i noć između tog dana i slijedećeg jutra započne sa zajedničkom kavom i – ljube, znaš kaj, ajmo razgovarati prije nego me drugi put zvekneš u glavu daljinskim.

Ali…

Čitam...

Kae bilo jučer sporno u mom zapisu? To kaj sam napisala da prvo trebamo nekog sresti, upoznati, pa tek onda poželjeti s tom osobom početi stvarati nekaj zajedničko, a da kad je obrnuto, samo je ispunjavanje naših potreba, a osoba xy u kombinaciji uz nas zanemariva je jer sadržajem treba ispuni već unaprijed postavljenu našu formu?
I da uletne poruke preciziranih želja bedasto su egoistične, iako namjerom određene?

To je sporno?
Ako je, rado bih doznala zakaj. Može?

;)


Ajmo malo drugačije...

Umjesto poruke – ja sam za vezu bez oklijevanja – neka bude – ja sam za seks, bez obveza.
Ha?
Vjerujem da ćete na to reagirati kao – kaj, umjesto lutke za napuhavanje traži komada na Iskri?
A riječ je samo o iskazanoj potrebitosti, ali različitog sadržaja – veza ili samo seks.

Isto je, ljudi, potpuno isto.
Znate zakaj?
Zato kaj nitko ovdje nije da ispunjava samo tuđe želje i potrebe, ne upitan za svoje, a pritom je nije bitan
jer ako neće, hoće netko drugi, danas, sutra ili idući tjedan. A možda i za pola sata.
Kužite?

I nemojte, kao jučer čupati pojedine dijelove zapisa i oko njih iskonstrirati svoju priču koja vam eto tako odgovara iz kajaznam kojih razloga.

Jučer nije uopće bilo upitno da je većina ljudi ovdje, na ovom portalu, s razlogom, a taj je da želi nekog upoznati zbog....dopišite sami zakaj.
Ali je, ako se žuri, preskaču stepenice, pristaje na kompenzacije i susptitutna rješenje jer boljih trenutno nema, pa daj što daš.
O tome sam pisala.
I o oporom okusu u ustima, i nije samo o virtuali riječ, kad skužimo da to nije to, i da nikad nije ni bilo, ali bilo je dobro vjerovati da je moglo biti....


Dobar vam dan! :)

Mogla sam ovo i kraće.
Ma nisam :)

Kak se veli – piš ga vrit ak me niste skužili... :P
Bum drugi put crtala ;)

Prva poruka, tak on meni veli, uz smajlić.
I kaj da si ja sad mislim, osim da je fulao adresu? ;)
Pitah ga – mogu li iskorististi poruku za zapis?
Nije me frknuo na ignor. Nije mi spomenuo ni taticu ni mamicu, a i pristojno je odgovorio, pa…
Evo je tu!

Prva reakcija je bila, nevezana sa mnom – daj, pa ne ide to tak. Kaj, napišeš popis poželjnih ženskih osobina za vezu, pa ideš po profilima ko da kupuješ špeceraj? Ili nasliniš kažiprst i listaš kao pri kataloškoj prodaji?
A onda, sama sebi – pa ovo ovdje je već skraćena verzija upoznavanja, normalno da nije napisal da voli brati maslačke u tuđim vrtovima.
E sad, ipak je treba precizirati za kakvu vezu je, kaj ne, jer da je, ne bi bilo ni ovog mog zapisa.
Jer, ako je za hopa-cupa, sve ostalo je nebitno osim onog vizualnog i anatomskog.
A opet, pa nije ni to baš tak, ha?

Ali on bi vezu bez oklijevanja!

Totalno krivo! I obrnuto!
Zakaj?
Zato!
Zato kaj je projiciranje vlastite potrebitost, avansno, bez provjere raspoloživih kapaciteta na kontra strani skakutanje na mjestu, uz hop-hop.
Zato kaj…
Zato kaj je to bezveze. Nekako je emotivno zabetonirano. Predvidivo, bez mogućnosti stvaranja prostora za dodatne bilateralne opcije jer ih nema. Ili ima, ali su strogo uokvirene potrebama i željama, obično jednosmjernim.

A znam, reći ćete - pa to je super jer barem znaš kaj on hoće ili neće.
Je?
Kaj ako je to fora – viš kako sam ozbiljan, imam ozbiljne namjere, nisam usputni virtualni i ini faker i ne zaebavam se, a desnom rukom tipka i lijevom stišće figu ispod stola?

Kompliciram, ha?
Ma ne, kajgod!
:P

'dan! :)


Povezujemo se s ljudima interesno. Iako to zvuči baš onako hrapavo, ali je tako.
Vjerojatno i tu nije niš drugačije.
Samo, žao mi je kaj se preskaču stepenice. Žuri se. Ok je ako oboje pogledavaju na sat, pa trče, ali nije ako jedno od to dvoje želi provjeriti usklađenost koraka, zastati uz neki od izloga, provjeriti tuđu boju očiju na suncu, a netko to ni ne primjeti. Ili primjeti, ali mu/joj je nevažno.



Uvijek se sjetim jedne rečenice – žuri polako.
Ima nekaj u tome…. ;)

Vruće?
Ma kajgod! :P

Ne znam kak vi, ali ja sam pužasta – niš mi se ne da, usporena sam, a ono kaj mi se i da, odgađam – budem, budem, budem sutra, ma mogu i idući tjedan :)

Odbrojavam do godišnjeg i znam da kad mi tjedan počne, a već od ponedjeljka njurgam i čekam petak, ne bu dobro.

O čemu danas?
Nemam pojma.

Znate kaj bih htjela – da ovaj naš mali zvjerinjak bude dnevni boravak di ćemo moći dignuti noge na stol, ak nam ne smrde :D, a da nas nitko ne špota, lupa novinama po riti jer smo izgrizli treće papuče i popišali se di ne trebamo, ne proziva naše starce zbog fulanog odgoja, mašući nam kažiprstom ispred nosa.
Kužite?

Znam da nismo svi isti i da su nam razlozi boravka na blogu različiti. I to je tak kak je i ne bu nikad drugačije.

Ali…

Ovdje sam dugo.
Brdo tekstova sam napisala. Pametovala. Glupirala se. Svadila. Raspravljala. Inatila se. Potrebno i nepotrebno.
Sve sam to ja. Bila i jesam.

Ovdje nikom od nas, vjerujem, ne treba knedla u grlu ili želudac u čvoru, kao da trebamo ispljunuti grumen sfufljane mačje dlake, pa …

Tu smo svi anonimno, osobnim izborom.
Znam da je znatiželja ponekad jača od razumskog djelovanja, ali…

Poštivanje tuđih granica, ujedno je poštivanje i naših jer za očekivati je reciprocitetno ponašanje ako znamo da je 1+1 uvijek 2.
Ono kaj sam znala reći, nije važno da li nam se ta povučena crta sviđa ili ne, da li je uopće potrebna. Bitno je da li ćemo se znati zaustaviti jer netko želi da budemo tu gdje jesmo, ni korak više, ni korak bliže.
I zato bih htjela da blog bude drugačiji, da ako se i svadimo, a bilo je i bit će tema oko kojih ćemo se zakačiti, ne izvrćemo ih kao smrdljive čarape, ne lupamo se ispod stola, a kao nemamo pojma tko je koga zveknuo, iako znamo, a starce, partnere, muževe i žene, ljubavnike-ice, kućne ljubimce i ostale živine, verbarnu folkloristiku i ine osebujnosti izričaja ostavimo za neki drugi prostor, drugo vrijeme i druge ljude.

Tražim li puno?

Ne znam da li ste primijetili, ali ovdje se tako lako zalijepi tuđa negativna vibra, poberemo ju, uvučemo se u nju i čak ni ne primijetimo koliko se mijenjamo ili smo već postali drugačiji.
Kaj će nam to?
Ne treba nam takva socijalizacija.

*ebeš to, svi imamo skupa dovoljno sranja i izvan ove virtuale, probleme koje moramo riješiti ili ih uopće ne možemo, gluposti na dnevnom nivou oko kojih se namjerno ili nesvjesno vrtimo.
Blog bi trebao biti time out od svega toga!
A ne samo emotivno smetliše i reciklažno dvorište svega onoga kaj nam u reali smeta.

I nemojmo mi tu biti skupljači takvog otpada.



Miša mu, htjela sam napisati nekaj afirmativno, a vidi ovo :P

Ma, nadam se da me kužite.

Volim blog.
Ima tu zanimljivih i dragih ljudi s kojima mi je bilo i još uvijek je ugodno čavrljati i zbog kojih sam ostavila vrata bloga otvorena.

I ne želim da se samo tako zalupe…


Dobar vam dan! :)

Drž'te se hlada i ako se sjetite, ostavite u dvorištu/ispred zgrade zdjelicu s vodom, za beštijice kojima je isto vruće kao nama i žedne su.

ponizno vas molim za pomoć jer ako mi ne pomognete, začepit ću nos i prestat disati barem minutu, pa ako mi se nešto neplanirano dogodi, bit ćete suodgovorni.

Znajući da se u vama kriju meke duše i da nećete moći preskočiti neodgovorom ovaj moj vapaj, nadam se vašem što žurnijem i transparentijem odgovoru.

Da vam ne oduzimam dragocijeno vrijeme koje provodite studiozno prateći naše intelektualne blog aktivnosti, bit ću konkretna s pitanjima, te ću ipak, isprika na tome, ponuditi i svoje tumačenje mogućih probleme i virtualnih zavrzlama, a vi me slobodno demantirajte, uz moje obećajem da se ne bum durila :)



Dakle ovako, problemi (koji to i nisu :) , a trebalo bi ih riješiti:

1. Koliko imam nickova na profilu, uz nick Bell koji je moja podstanarka, a blogerica je?
Naime, postoji sumnja da sam ja Zlatkica, Ana_Ivanovna, svojedobno i Mimsy, Targus (ako sam nekog izostavila, isprika), a kak ja nemam pojma da li sam i ti nickovi, s vaše strane bi bilo korektno da mi odgovorite i riješite tuđe, ni malo maliciozne komentare o mojim duplićma

2. Na mom zapisu navodno je objavljena lista KOS-a (https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=14767&log=508693#comments), a naknadnim uvidom ništa slično nije ostalo na zapisu, pa me zanima, a znam da sve što se i briše ostaje na serveru, da li je to točno i ako je molim vas odgovor – tko je i u koje vrijeme obrisao sporne komentare, budući da me se optužuje da nisam na to reagirala, a kao morala sam, pa bih željela usporediti s vremenom kad sam bila online na zapisu.

3. Pitanje – molim vas provjerite da li sam 19.6. ljeta gospodnjeg bila na zapisu nicka pasemi (znam da sam na tom nicku na ignoru, pa možete i to provjeriti), te da li sam i koliko komentara obrisala zbog kajaznam čega (suludo je objašnjavati jer znam da ne budete skužili :D)

Odgovor mi je važan jer se istovremeno spominje i pojavljivanje mog nicka na profilu pasemi, uz još jedan, a kao meni je bilo u interesu da se banira taj nick jer bi se u suprotnom vidjelo da babaroge postoje, duhovi piju žuju, a beli miševi nekome su kućni ljubimci :P

c/p
Nik Pasemi je "ubijen (baniran)" da bi se zameli tragovi i uništili dokazi, a dokazi kažu:
-dosijei nisu ispravni,
-zlatkica i meija bile na mom niku, a nije zabilježilo,
-Kluni zna kakva je ona, pa ona želi da ga nema, jer ju je sramota toga kakva je.
09.07.2015. u 7:49 Editirano: 09.07.2015. u 8:08


Zanima me da li je to istina ili ne?
Koliko znam nickovi se mogu pobrati samo na dva načina – dijeljenjem lozinke jednog nicka, pa se logiranjem na tom, zalijepi i drugi, ili nepozvanim ulaskom u tuđi profil, pa taj postane podstanar na prvom nicku.
Nas dvije, osim kaj nismo razmijenile ni jednu poruku privatno, nismo ni lozinke za profile, a ni bile na istom kompu, pa me baš onako jako zanima vaš odgovor.




Kaj još imam za pitati? Ako se sjetim, bum dopisala...

To bi bilo to, za danas.
Zahvaljujem se unaprijed, nadajući se vašem odgovoru jer bilo bi fer da umjesto mene stavire vi točku na kraju rečenice.

:)




Ujedno ovom prilikom javno upućujem prosvjednu notu Boži, uz napomenu da sam jako, jako ljuta na nju jer nije fer da me brifa porukama s tuđim privatnim podacima, a ja o tome nemam pojma i doznam na blogu.
Božo, razočarala si me!

:D


I tak.....dobar vam dan!

Pričam jučer s nekim s bloga, vrtim zapise u kojima se spominjem u jako zanimljivoj i pristojnoj retorici na kojoj bi pozavidjeli i cugos kočijaši, i ni malo ljuta pokušala sam zaviriti iza sadržajne namjere.

Skužih - fakat sam bila u pravu kad sam i ovdje napisala da su blog odnosi primarno komparativni, i sto je ego veći balon, i usporedbe su učestalije i konkretnije.
Samo, bilo bi dobro kad bi to sve imalo i opipljiviju vrijednost, osim one koja nahrani gladni ego i zamagli percepciju, pa i osobnu.
Opet, ako netko, uspoređujući se s nekim barem na par minuta zadovoljniji, mirnije duše i hitrijeg koraka, zakaj ne? Zna zašto to radi, bez obira da li se to nama sviđa ili ne.

Ali...

Jučer, na kraju dana, u tako jednom majušnom trenutku dobila sam odgovore na sva pitanja koja sam postavila razgovarajući, pa i na ona na koja sam iza upitnika i sama dala odgovor.
Jedna jedina recenica u kojoj je zarotirana istinitost bila mi je dovoljna da kažem - ajme - nasmijem se i shvatim ono kaj sam trebala skužiti odavno - s ljudima koji žive u svom svijetu vrtnih patuljaka, princeza, žabaca i crno-bijelih kombinacija, bilo kakva suvisla komunikacija je nemoguća. I nepotrebna!

Dobar vam dan! :)

Dobro veli pimpi - sve je u percepciji, samo ovisi tko je na kojoj strani i da li vidi i čuje ono kaj gleda i sluša ili vidi bijele mišeke i čuje glasove u svojoj glavi :)

A ovdje?
Ovdje su strane interesno podijeljene, direktno, indirektno, zbog osobnih animoziteta, možda i oskudne anatomsko raspoložive ponude, pa žifceki odrade svoje trčeći uokrug, a i po tuđim žifcekima provjeravajući koliko su čvrsti i napeti.
Ma, nemam niš protiv i takve blog folkloristike, ali imam kad je ona sama sebi svrha zato kaj je nekom ovdje dosadno, pa umjesto da sam sebe lupa nogom u dupe, lupa uokolo, di i koga stigne.

Kaj mislite, može li blog biti drugačiji, i po formi i po sadržaju?
I tko bi trebao učiniti prvi korak?

Kajaznam, meni uopće nije problem reagirati na ono kaj mu se ovdje ne sviđa. I dok sam tu, budem.

'ajmo testirati koliko smo veliki :)

Za sve ovdje napisano, o sebi i o drugim ljudima, odgovorni smo. Imamo i prava i obveze, koje bi trebale biti u podjednakim omjerima. Kad to nije tako, dogodi se komunikacijski kuršlus, bilo namjerno ili slučajno.
I za jedno i za drugo postoji rješenje – kad nekaj zakakamo, da ne kažem zaseremo :P. trebamo se poklopiti po ušima i prihvatiti ignoriranje ekipe i limitiran broj ljudi s kojima čavrljamo, ili progutati privremeni ili trajni ban bez cendrekanja uokolo i navlačenja prolaznika za rukav ili nogavicu.

Nemam niš protiv ni da me ovdje bili tko prijavi zbog zapisa, komentara ili krivo sparenih čarapa i razmazane maskare.
Da li ću dobiti po nosu i dupe hladiti na rezervnoj klupi, neka o tome odlučuju oni čiji je to posao.
Neću nikoga od vas, zbog toga gađati klompom, coprati ili pljucnuti vam u kavu :P
I ne bi trebao biti problem, ako smo odrasli, a jesmo jer smo dovoljno veliki – reći jedan drugome: prijavljujem te zbog ….
Ili bi?

Izazivam, ajde me prijavite i javno na blogu napišite razloge prijave, opravdajte ih mojim ponašanjem kroz zapise i komentare, ali ne u prepričavanju ili pretpostavkama kaj u proredima piše, pa da vidimo kaj bu bilo dalje. Ili ne bu bilo…

A možete i otići na kavu, izvaliti se negdje na nekoj od terasa i uživati u suncu :)

ovo je ljetna hit obuća među mladim engleskinjama





i ja "kupila" jedne, a broooooj ..... ma curka ko da je znala :PPPP

ajd, društvo .... vruće u Novalji, mogu mislt kak je tek Vama

yamahammmm

Bell

Vratiti se na blog, kao nekad – gotovo nemoguća misija.

Sad sam na fejsu, malo više nego inače.
I uvijek kad sam tamo, znam da mi je tu dosadno. I da me niš ne pika, ne vuče za jezik i ne gurka pod rebra, pa da moram, ono baš moraaaaam nekaj napisati :P

Inače, dobro sam. Ne onako dobro kao kad vas sused u prolazu pita, a automatski odgovaramo, bilo da nam se ne da niš drugo odgovoriti ili namjerno odgovorom preveniramo njegova potpitanja, nego sam dobro dobro ;)
Malo umorna. Hendlam na par strana i skužila sam da mi to baš i ne ide.
Nekad, mogla sam više stvari raditi odjednom i sve sam stigla. Je, malo sam žifčanila, doma su mi se svi sklanjali s puta, pustili me da uhvatim rokove.
Sad, hm…je, godine čine svoje ili možda ipak sam malo organiziranija, pa odrađujem jedno po jedno, bez nepotrebnog rasipanja energije, uzaludno potrošenog vremena koje je moglo biti i svrsihodnije iskorišteno i bez natezanja tuđih žifčeka jer eto, ja niš ne stignem, ili ne stignem onako kako sam planirala, pa stradaju usputno…

Rekli bi znalci – godine ipak čine svoje, kaj ne?

Sjećam se žene koju sam ovdje upoznala i njene rečenice – imam još samo par godina za nekaj napraviti.
Kaj, nisam je pitala? Vjerojatno posložiti stvari u životu, po osobnim prioritetima, željama i potrebama.
Ne znam da li joj je to uspjelo ili je dodala još koju godinu za ono kaj joj je još u planu.

A u mom planu je iskoristiti ponudu koju sam dobila. I ako mi to uspije, blogu ću biti zahvalna. I svima vama ovdje :)
Ma, čudno je to – kad sam cendrala kak bi bilo super da još negdje pišem, konkretnije, nikakve koristi od cendranja nije bilo. Sad, kad mi je to na dohvat ruke, tja, kao da je to nekaj sasvim normalno...a je frišku figu!

Nekako, kao da se sve važno u životu mora dogoditi baš onda kad se dogodi. I na način na koji se odvrti, nikako drugačije, ma koliko nam se to možda i ne sviđa, izvlači iz nas i onu zadnju mrvu negativne energije ili ljutnje, pa škrgućemo zubima, ostavljamo otiske noktiju u dlanovima ili počastimo nekoga riječima koje inače ne prolaze i zbog osobne cenzure.

Jutros opsovah. Prozujala sam na crveno. Još uvijek reagiram na to. Ako ima budaletina na cesti koji su daltonisti na križanjima, bome ne moram i ja biti dodatni broj.

Dobro je kaj na nekaj još uvijek reagiram, jednako kao nekad. Ima stvari u životu koje se ne mijenjaju, koje su konstanta u svojoj vrijednosti.
'ste ikad razmišljali o sebi prije 20-tak godina i danas, koliko ste drugačiji? I kae to kaj je ostalo isto?
Vjerujem da je ono kaj vam je važno. Ili ako nije toliko važno, po nekakvim objektivnim mjernim jedinicama, ali je sraslo s vama i kao sjena vas prati.
Dobro ili loše, ne znam, svatko od nas zna kaj je to kaj bi trebalo biti drugačije, a jednostavno ne može. Jednostavno, mi ne možemo biti drugačiji.
Ili možemo?

'dan! :)

Grijanje u autu.
Gumene čizme.
Jesen, a nije.

I dalje volim kišu.
Odbrojavam do godišnjeg, već sad.


Fale mi neki ljudi ovdje.

I tak...

..reci kaj te smeta i doznat ću puno o tebi!



Da, tak to tu ide.
I ne samo tu, ali je ovdje nekako vidljivije jer nema svih ostalih dekorativnih komunikacijskih elemenata, pa nam ostaju samo riječi. Gole, najčešće.
Jer reagiramo na nekaj na kaj bi trebali reagirati jer po nekakvom civilizacijskom kodu ne treba nam nitko gurnut prst u oko da to nešto primijetimo.
I reagiramo na ono na kaj ne bi trebali, a istrčimo i prije zvuka za početak starta, uspuhani dotrčimo da cilja, a ne kužimo da smo iza sebe ostavili sve one koji nas u čudu gledaju, klimajući glavom i kolutajući očima.

Meni je blog super, mislim na ovaj način komunikacije.
Ma di bi toliko o ljudima, kroz odnose, doznali? Bome nigdje!
Ovdje je sve shortcut, na dohvat ruke, noge, a bome i ostalih dijelova tijela, ovisno koji je za kaj raspoloživ :)
A i da nas je netko tražio svijećom, lovkom ili mrežom za hvatanje uličnih miconja, ne bi nas uspio skupiti, čak ni da je riječ o okladi u konkretnu lovu ili neku drugu prestižnu vrijednost.


'ste skužili kako se ljudi prepoznaju u nekim komentarima, gdje nigdje nitko nije spomenut?

Fora je to prepoznavanje u neimenovanju, u sadržaju koji može biti adresiran na naš nick, a i ne mora.
Ako nije, reakcijom zamahnemo, kao zastavicom – vidi me, tu sam. Pa se još nakašljamo, kao usputno i slučajno, a namjerno je, da ne bi bilo - nismo te vidjeli.
Ili ako je, potvrdimo tuđe mišljenje koje je i naše, o nama samima. I ne pregrizemo jezik na vrijeme :P

Provokacije obično i nisu nešto na kaj reagiramo s osmjehom. Prije da nam se zarola knedla u grlu, čujemo u ušima protok krvi i skužimo kako nam obrazi mijenjaju boju do toplotnog osjeta.

A zakaj reagiramo? I zakaj reagiramo kao klinci koji se pomlate zbog gluposti koja nije vrijedna razbijenog nosa ili podrapane majice?
Nemam pojma! Nemam onda kad maknem u stranu sve ono kaj je gurnuto u prvi plan adrenalinskom reakcijom uzjogunjenog i kmečećeg ega.
Imam kad pokušavamo ovdje demantirati nekaj kaj nije ili je, ali nam se ne sviđa, pa riječima želimo iznivelirati neugodu ili poništiti napisano.

Svaka reakcija ima svoju cijenu.
Tu se plaća i avansno. Obično s kamatama. A ovrhe se odrađuju odmah.

Znamo li to?
Znamo li da i ovdje može vrijediti – manje je više – kad reagiramo?
Ha?

Dobro nam jutro! :)

Nazvao me je i pitao da li smo doma. I da je za pola sata do nas.

Znamo se čuti u prolazu.
Znamo i planirati kavu koju obično odgodimo zbog njegovih ili mojih obveza.
Znamo se cijeli život. Kao klinci zajedno smo ljetovali. Naučio me je neke trikove koje obično braća pokazuju svojim mlađim sestrama. I prvi put sam u njegovom društvu popila rum colu, hodala poslije uza zid kuće, za svaki slučaj, a on se cerekao. Meni. I ja njemu.

Danas, oboje smo 50+, on dvije godine stariji. Zgodan. Šarmantan. Pomalo samozatajan. Voli knjige. Filmove. Može o svemu sa svima razgovarati. I gušt ga je slušati koliko su mu interesi šaroliki.
E da, moj je bratić. Zaljubljen. Onako muški. Bez plahutanja. Realan, a opet s onim osmijehom koji govori da nije emotivno potrošen unatoč braku iza sebe, vjerojatno i unatoč nekim ružnim danima o kojima nije ni meni, a ni drugima pričao.

Imati 50+ godina i početi ispočetka?
Ne – kaže on – samo nastavljamo di smo stali. Nadograđujemo. Prilagođavamo.

Koliko je ta nadogradnja uspješna, individualno je. Njemu je uspjela jer posložen je u glavi, a i njegova partnerica koja nije trenutna jer dugo su već zajedno.

Postojali su još dok je bio u braku. Je, jedan je od onih koji je varao ženu. I kaj sad? Znam ih oboje i sad znam da se nikad nisu ni trebali sresti, a kamoli provesti zajedno dobar dio života.

Sa strane, kad o ljudima razmišljamo i prislanjamo ih na sebe i svoja iskustva, njihove životne vrijednosti mjerimo našim, možemo i fulati.

Čekao je da kćer odraste.
Da, njemu vjerujem jer znam koliko je za nju vezan. I znam da to nije jedna od onih isprika koju ponavljaju bračno ukorijenjeni muškarci, nadajući se da će uspjeti uvjeriti priležničke žene u svoje čestite namjere, na obje strane, a ne pomaknu se s mjesta.
Vjerujem mu i kad je rekao da mu nije bilo jednostavno prekrižiti sve godine do tada i zaboraviti kao da se ništa nije dogodilo, ni ružno, ni lijepo. I da mu je trebao netko uz koga će mu to biti jednostavnije.

I u ljubavi ili „ljubavi“ kompenzacije postoje.
Tkogod kaže da su krivi izbor, slažem se, ali možda su tada trenutno i jedini, kako za koga.

Danas, on i ona, sretni su. Zadovoljni.
Nije to ona zarazna sreća koja pršti i lijepi se za druge ljude automatizmom. I ne može biti jer drugačije volimo kad imamo 20 ili 30 godina više. Zrelije ili ne, ne znam, jer svatko od nas zrelost opisuje drugačijim riječima i tuđe su mu možda nerazumljive ili nepotrebne.

Ne, neće se ženiti. Ni ona ne priča o braku. Dobro im je kao im je.
Žive na dvije adrese, svatko ima dovoljno vremena za sebe, a kad su zajedno, ono drugo, u vremenu i prostoru između, ne postoji.
Nadopunjuju se. Poslovno isprepliću.
Vjerujem i da, kad su sami, isti su kao i svim mi ostali koji volimo. Ili smo voljeli i sjećamo se kako je to nekad bilo.

A kako su se upoznali?
E, to je za drugu priču koju ću vam možda ispričati, a možda i ne ;)

Dobro vam jutro!
:)

U zadnje vrijeme okružuju me takve priče. Lijepe.

I frendica mi je zaljubljena. Konačno.
Nakon ljušture koju je navukla na sebe, emotivnog reseta i prazne baterije, stisnutih koljena i "svi su oni isti i ne treba mi nitko" upoznala je nekog tko joj je navukao osmijeh na lice i promijenio boju očiju. Slučajno. Bez namjere.
Još samo da ga i ja upoznam, da me upozna, i da skuži na vrijeme, ako se bude za*ebavao s njom, imat će posla sa mnom.

I tak... :)


Bit će danas lijep dan....
...ako mi ne zakelje kaznu za nepropisno parkiranje, kao jučer, u formi ljubavne foto čestitke :P