Muškarci i žene...i nešto između

-Glupačo!
-Glupača ti mama koja te rodila. I Stari koji te tako glupu napravio. Pes/mačka koji nisu pobegli susedu. I bivši ti je isti takav. Budući, a i sadašnji koji te trpi.

Ha?

Možemo li u blog svađama i prepucavanjimna izostaviti ljude o kojima nije riječ jer nisu na blogu, jer nemaju veze s fajtom, jer su možda miljama daleko od svega ovog ovdje?

Malo je gadljikavo, sve to, kad se upletu ljudi koji ovdje ne trebaju biti...

Odavno smo prerasli godine u kojima smo frkale rub kiklje i skrivale se iza mamine, uspoređivali svog tatu s tatom prištavca koji nas je gađal šprihericama, a mi smo kmečeći trčale doma, u sigurnost tatinog zagrljaja.
Ili nismo?

Samo pitam.
Čak ni ne očekujem odgovor. Jer i neodgovor je odgovor, ovak ili onak.

'dan :)

Neke odluke dazrijevaju polako. Neke odjednom poprime svoj konaačni oblik....

Nisam se zezala kad sam rekla da ću pričekati do kraja mjeseca i vidjeti kaj dalje i da li dalje. Tu.
Ispalo je dobro, u stvari – danas je zadnji dan u mjesecu, sutra prvi u slijedećem i ponedjeljak. Obično to tako ide, krenemo s nekim odlukama od prvog ili ako nam je on predaleko ili smo nestrpljivi, ponedjeljak je bolja opcija.

Tu sam dugo. Nekoliko godina.

Sjećam se prvog zapisa i žao mi je kaj ga nisam spremila – cendrav, romantično-patetičan i fulan :)
Sjećam se i reakcije ekipe, ženskog dijela, ne baš prijateljskog.
Čini mi se da su oduvijek na blogu postojale inicijacije za nove, za one koji su ovdje slučajno zalutali ili s namjerom došli. Ma, i ja sam znala biti takva – pikati nove, ali nadam se da nikad nisam prešla granicu i bila neugodna, a ako i jesam, da se sad ispričam, ionako nema nikakve svrhe.

Blog mi je do nedavno bio gušt. GUŠT! Fakat sam ovdje s užitkom pisala, nekad svakodnevno, a u zadnje vrijeme sa sve većim razmacima.

Na blogu sam upoznala sebe, u onom dijelu za koji nisam ni znala da postoji. I vjerojatno, da nisam ovdje zaglavila, nikad tu drugu sebe ne bih ni upoznala.
Znala sam reći da sam na blogu odrasla. I jesam. Jer u inteaktivnom odnosu s toliko različitih ljudi (za neke od vas znam da nikad ne bih namjerno srela, a slučajne bih, ne slučajno izbjegla), i u situacijama koje izvan virtuale ni u najluđim konstrukcijama ne bih bila, stekla sam iskustvo koje, ma kakvo je bilo, bonus je.
Kad zbrojim, u plusu sam.
Srela sam i ljude koji su postali „moji ljudi“ i kojima sam dala priliku da me upoznaju na drugi način od ovog ovdje, plošnog, kakav je na blogu. Dala sam priliku i sebi, što je u konačnici, jako puno, možda i najvažnije.


Ljudi moji, ovo više nije blog! Ne zbog forme nego zato jer, vjerujem, kužite i sami, postao je reciklažno dvorište za emotivni otpad. Čak ni to, jer recikliranjem dobijamo novu vrijednost, a ovdje je više nema
Ali ima toliko negativne energije koju i nesvjesno upijamo ma koliko se odmicali od nje, okretali leđa ili kontrirali joj.


Kad se nađemo u prilici da postajemo svjesni kako se i sami mijenjamo, a ne sviđa nam se uzorak po kojem se ta promjena događa, imamo samo dvije opcije – prihvatiti promjenu iz x razloga, nama znanih u kojima pronalazimo, ako ništa drugo onda barem trenutno opravdanje ili ju ne prihvatiti.
Biram ovo drugo!

I zato, spakirala sam stvari. Zalila sam cvijeće. Odrezala ocvale ruže. Živica je pošišana, a travu bi trebalo pokositi kroz dva tjedna.
Bum nekom dala ključeve, da s vremena na vrijeme prolufta, ako se jednog dana poželim vratiti. Ako jednog dana blog postane opet blog.


Mah-mah ljudi! :)

Znala sam napisati, na kraju svojih zapisa – čitamo se.
Budemo, jednog dana. Nadam se što prije... ;)

https://www.iskrica.com/profili/Virtue
ID: 1117826
Muškarac, oko 47 godina, Zagreb i zagrebačka, Hrvatska, Rak.
Zadnji posjet 24.05.2015. 21:37
Galerija slika

heteroseksualan
oko 120 kg
oko 185 cm
Boja očiju: Zelena
Boja kose: Crna
Izgled: Izgledam poput iskrivljenog odraza u zrcalu!
Ovdje je jer: Viša sila


"Ptičice cvrkuću,peseki lajeju,kokoške kokodaču.Proljetna pastorala :)
(i žabe krekeću)
Budite svi veseli,zdravi,sretni i zaljubljeni!"
Link

19.05.2015. u 8:02



Zvone, budi i ti, tamo gdje si sad!
Nisi trebao otići! Ljuta sam na tebe, znaš....

Link

Prethodni zapis, parafrazirajući jedan jučerašnji blog naslov, bio je samo primjer kako to izgleda kad se zarotira priča, promjeni noga na koju smo oslonjeni čekajući nekoga ili nešto, ili strana ulice kojom svakodnevno hodamo.
I kako izgleda (nečije) čučanje u niskom startu ili skakutanje iz grmlja na sve ono kaj se može ovdje iskoristiti za osobni PR ili kao povod-motiv-razlog za ispružiti jezik pomečući prašinu s poda.

Ne, ne svađa mi se ni sa kim od vas jer mi se ne da, jer i kad bi mi se dalo, niš se ne bi promijenilo, ni na blogu, a ni u međusobnom odnosu.
Inače, ne izbjegavam svađe šutajući kamenčiće po podu u potrazi za mravima, prividno nezainteresirana.
Nemam niš protiv svađanja kao jednoj od faza u komunikaciji, čak i potrebnoj, s vremena na vrijeme. Jer kad nam adrenalin zazvrnda u ušima i čujemo pulsirajuci protok svoje krvi, originalniji smo u reakciji nego onda kad brojimo i mjerimo riječi čekajući da se količinski reduciraju i postanu manje.

Možda i nismo uvijek pravovremeno svjesni autocenzure, ali u ovisnom odnosu gotovo uvijek postoji.
Osim tu.

Koja je svrha provokacija? Reakcija, ha, kaj ne?
A koja je svrha uzastopnih provokacija, opetovanog sadržaja, ponavljanih u pravilnim razmacima?
'aj nek mi to netko objasni, može i crtati, ak bu bilo svrsishodnije ;)

Znam biti u rasponu od "tko te jebe, glup-a si i nisu ti sve na broju" preko "hoćemo se igrati?" do "deri se na mjesec, cupkaj na mjestu i maši zastavicama, ali ne primjećujem te"
Ne znam koja je varijanta učinkovitija jer sam sve isprobala. Nula bodova. Pomak s mjesta ni jedan pišljivi, majušni, jadnički cm, unatoč mojoj upornosti i dosljednosti u primjeni različitih reakcija kao test proba koja je učinkovita
:P

I tak...I give up!

Jer skužih, opet, da i ovdje živimo u svojim svjetovima. Malim. Velikim. Šarenim. Jednobojnim. Pokrpanim i razdrapanim.
I da se ne moraju dodirivati, namjeno, ako već ne slučajno.
Zakaj i bi?

Dobro vam jutro! :)

...vidiš kako se sve vraća!
Ponekad je pametnije druge ne prozivati za isto ono kaj ti radiš, koristeći se lažima!

:)


Ugodna ti i zabavna blog večer!

(kaj da stavim par smajlića, kao ti u jezičavim komentarima, umjesto amortizera? ma neću :P)

Jednog lijepog dana….

Klecnu koljena. Zatreperi negdje nešto, a znamo kaj i točno di.

Kako se ljubi? Da li su mu dlanovi meki, ruke tople i znaju li grliti tako da poželim ostati i nestati u njegovom zagrljaju?
Šetam li mu mislima jer on je u mojima?

Pa onda...

Želi li me i voli u jednadžbi kao ja njega, bez ijedne nepoznanice?

Tu bih trebala ubaciti parfe tortu od jagoda i šampanjac kao desert, barem dvije tri svijeće, mirišljave naravno, malo čipke i svile, promukli glas s CD-a ili njegov, na pola puta do uha, a zaustavljen u poljupcu na vratu, dok ruke mu spretno broje gumbe, otkopčavajući jedan po jedan na mojoj haljini.

Tak nekak pričamo o ljubavi, kaj ne?

Hm…
Neki će reći - ma je, kakva ljubav, o seksu je riječ.
Drugi - hormoni su malo skakutavi i gibaju se zaljubljeno, drzeći se za ruke.

Znate li kolika je udaljenost od jednog, preko drugog do trećeg, od zaljubljenosti, seksa do ljubavi? Koliko koraka? Možda samo nekoliko?

E, jel dosta romantike? :)



'ste ikad probali o nekom razmišljati obrnutim redom, bez pink cvika?

Je, je, nam da je sve ovo gore potrebno, bilo da se ufuramo u standard koji je uobičajen za jednu pravu veliku, unikatnu ljubavnu priču s očekivanim hepiendingom, ili da sami/e sebi dignemo vrijednost iznad uobičajene prosječnosti onih ljudi koji vole drugačije od nas, bez (ne)potrebne scenografije i kostimografije.

Probajte zaboraviti sve ovo i zamislite svoje potencijalno ljubljeno u nekoj od svakodnevnih situacija koje će kad tad zamijeniti prvih par rečenica ovog teksta.

Ide?
Ne?
Kak ne?
'ajde da vam pomognem :)

Zamislite ga kak tetura pospan do wc-a, rasčupan je, zgužvan od spavanja i mrgud do prve kave. Usput se čoha, možda i prdne i splaši sirotu papigicu u prolazu, a ona fljukne s prečkice.
Ili žensku varijantu, istu takvu, bez upotrebe ruku i zvučne podloge, ali sa šminkom koja je ostavila neke čudne tragove na licu, a umjesto čipke i svile je xxxl majica nedefinirane boje, ali ugodno mekana za šarene snove.

Ha?

Ako ne odmahnete rukom kao na nešto što je nemoguće jer to se događa nekim drugim ljudima, bravo, čestitam vam, odrasli ste!
Kao i ja, jer ne vjerujete u bajke i katalog ljubavne priče, ne više nego kaj je to potrebno za jedan osmijeh, za početak u dvoje. ;)


Dobro vam jutro! :)

Do sada nisam reagirala na tvoje nebuloze, na insinuacije., laži i podmetanja, ne kako bih trebala.
Napisati da sam se eksplicitno složila da je silovanje ok je laž koju koristiš za kaj, da me diskreditiraš?

Kao što sam ti napisala i tamo u komentaru, da ti slučajno ne promakne, imaš priliku, danas, argumentirati ili ti ide prijava.
I pobrinut ću se da ti ovo bude zadnja laž o meni!


Reagiram jer takve stvari nisu zajebancija!

*****
dodatak: inkriminirajući tekst kao moja reakcija na raspravu na blogu, vezano uz slučaj silovanja u Splitu


19. 11. 2012. godine

Znaju li svi kaj to znači?

Znaju li (neki) muškarci da poziv na seks nije:
-suknja iznad koljena
-čipka samostojećih, slučajno vidljiva u prorezu iste te suknje
-rub grudnjaka u dekolteu
-premještanje prekriženih nogu, dvaput u minuti
-visoke pete
-druga čaša vina
-kava u 10 navečer
-hod mračnijom stranom ulice
-glasniji smijeh od uobičajenog
-neodgurnuti poljubac
-ni nick na Iskri

Znaju li?

Znamo li mi da, ti neki, to ne znaju?

Ljuta sam na žene kad svoju lakomislenost, naivnost, pa u konačnici i neodovornost prema samoj sebi opravdavaju pričama o nekakvom pravu na nedodirljivost tjelesnog i duhovnog integriteta koje, kao svi, trebaju pravovremeno uvažavati i poštivati, a ponašaju kao da su mozak pustile na godišnji, zaboravljajući da ne mogu očekivati, kao uvijek ostvarivo, ponašanje druge strane onako kako njima/nama odgovara. Ni znati da svi u lancu događaja imaju/imamo iste etičke vrijednosti.
Nismo odgovorne za tuđa ponašanje, ne za ona koja same ne iniciramo, ali jesmo za svoje. I moramo biti!
Jer izbjegavati, ako možemo, sve ono kaj može završiti kako ne planiramo, mudro je i pametno, a nikako preoprezno i ziheraški.
Jer ima budaletina koje ne čuju kad im se kaže NE, i vrlo lako i jednostavno postanu spodobe koji ostave neizbrisiv trag; i na tijelu i na duši.



Davno je bila jedna ženska priča na blogu o neugodnom iskustvu i prvoj kavi.
Tipkali su.
Kliknuli su, valjda.
Dogovorili kavu.
Upoznali se, konačno.
S njegovim autom otišli, kajaznam di, na večeru, Bogu iza nogu.
Na pol' puta, na šumskom putu, u čvrstom dodiru zalutala mu je ruka tamo di nije trebala.
Uspjela je pobjeći iz auta, tako je pisala.
Nemam pojma kako se vratila doma.




Mogla je biti jedna od žena koja bi nakon tog dana, zbog svoje gluposti, ponašanja u raskoraku s godinama koje je imala, postala broj više u statističkim podacima o silovanim ženama.
Bila bih sretna kad bih znala da je on samo pokušao. Nešto.
I da bi se zaustavio na vrijeme kad bi ona odmaknula njegovu ruku. Ispričao se i rekao da ju je želio samo poljubiti.
Mada sumnjam....



Koliko se same, nesmotreno uvalimo u probleme iz kojih se ne znamo izvući ili se izvučemo u zadnji tren?
Odgovornost je, naša, u tome – u krivim procjenama; i situacija i ljudi, koje nemaju veze sa stvarnošću.
Nije u podijeljenoj krivnji samog čina, jer takve krivnje NEMA.

Kasnije, razmišljati tko je što trebao napraviti, ili nije smio napraviti, ionako je prekasno. Možda samo korisno kao podsjetnik i opomena drugim ženama, u sličnim situacijama.


Nemojte me gađati komentari.


Ni jedna od nas neće dignut palac u 2 poslije ponoći i sjesti u nepoznati auto.
Jer znamo da je pametnije pozvati taksi ili produžiti i ubrzati korak osvjetljenom stranom ulice.
Jer, iako ne mora, može se dogoditi da neplanirano završimo u mraku, pritisnute tuđim tijelom koje ne možemo ni centimetar pomaknuti.

I zato....

Ne vidim ni jedan opravdan razlog da se i inače, u sličnim situacijama, ne ponašamo pametno.
I oprezno, zlu ne trebalo...


****

Zbog ovog i gore spomenute laži, a u neargumentiranju napisanog o meni, prijavit ću mai i tražiti njeno baniranje zbog neistine koje je danas napisala o meni, a nije riječ o usputnom bloškom zaebavanju.

Je, to smo mi!

Sve možemo, i ono kaj nemremo, ali nećemo dati do znanja da negdje zapinjemo.
Kužimo na kojem principu delaju vibracione brusilice, koji silikonski kit upotrijebiti i za kaj, znamo tko je u prvoj postavi Boston Celticsa i kako napraviti savršen lava cake i čokoladni ganache.
Psujemo bez cenzure. Svadimo se s majstorima jer nam ne mogu dvaput prodati istu priču i izbiti lovu iz džepa na isti način.

'nam stvarno sve to treba?
Nemate osjećaj da smo se negdje izgubile po putu? I da se muškarci više ne snalaze s nama ovakvim kakve smo, danas?

Na stranu kaj smo mnoge uloge morale naučiti, naviknuti se hodati u hlačama s rukama u džepovima i prihvatiti žuljeve na rukama.
O tome ne pišem.
Pišem o nama ženama koje smo muškarce svele na beskorisnost, osim onda kad nam trebaju u krevetu, jer možemo sve same.
Želimo li to?

Je l' kužite da se s njima natječemo u izjednačavanju. Kaj, oni su nam nekakav prototip i želimo im biti što sličnije?
'ste ikad pomislile kaj ćemo mi njima takve?






Koliko znam, muškarci vole biti korisni! Valjda u njima još uvijek postoji onaj iskonski nagon lovca s prebačenom zvijeri na 4 noge preko ramena.
Mi volimo osjetiti njihovu snagu, ne samo kad nas zagrle.

A zakaj im to uskraćujemo?
Ili upće ne kužimo kaj radimo...




Dobro nam jutro! :)
I dan i tjedan.

'se netko sjeća Robin Rounda, krugova priča koje smo ovdje nekad pisali i čitali? (bok Kristalna! :)
Samo dvije godine je prošlo, a kao da se vrijeme umnožilo i po nekoliko puta .

Jedna od....



Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna.Osim njemu.
Godinama se fura na frajera kojemu je vrijeme i gravitacija irelevantna kategorija. Brojčane oznake na osobnim dokumentima samo su zakonska regulativa postojanja. Protok vremena u godišnjim jedinicama obilježava samo promjenu godišnjih doba.
Oženjeni frendovi su budaletine kojima su žene stavile omče na sve raspoložive ekstremitete, a dječurlija su nepotrebna nužnost. 
Njemu je sloboda potrebna da može disati. Misliti. Hodati. Biti. 

Obično krene s takvom spikom poslije n-te pive, mutnog pogleda usmjerenog ni u što. 
Uvjeravati ga da sam sebe, već dulje vrijeme uvjerava u nešto što je odavno ostalo u nekim prošlim vremenima, uzalud je. Odustala sam odavno. 
Poznamo se od srednje škole. Bio mi je poput brata. Ma, dobro, baš i ne. Probali smo, ali nije išlo. Skužili smo na vrijeme da upropastiti prijateljstvozbog polusatnog mrdanja na tjednoj bazi, a ništa više od toga, loša je varijanta potrošnje zajedničkog viška vremena. 

Kaže – treba mu mlado meso. Čvrsto. Sisato. Emotivno nezahtjevno. Prostorno raspoloživo. Anatomski kompatibilno. 
Pitam ga – zakaj?
Odgovara – žensko si, ne kužiš.
I ja njemu – da, glupa sam.
-Nisi glupa nego te hormoni jebu.
-A tebe jebu godine koje nećeš priznati.

Obično završavamo pričom da nema nastavka priče jer smo oboje ukopani u mjestu na kojem smo, ne čujemo onog drugog što govori.
Ako i čujemo, ne razumijemo. Ili nećemo.

Jučer su ga opet uhvatili bubrezi. I naravno da je mene nazvao. 
Našla sam ga sfrkanog na fotelji u dnevnom boravku. Prevrnuta šalica čaja na podu. Prazan talon pokljucanih brufena. Hrapave brade, s podočnjacima kao podsjetnik na neprospavanu noć u kojoj je jutarnje svjetlo uvijek predaleko.

Kad se vratimo s hitne, pitat ću ga da li da nazovem Kseniju, Sandru ili Ivanu, da mu pravi društvo popodne. 
Znam odgovor….




S odmakom, ovo bi mogao biti i podsjetnik na naše drage muškarce koji ne žele odrasti.
I na nas žene koje takve muškarce majčinskom ljubavlju volimo i brinemo da li su gladni, da li im je zima i imaju li papirnate maramice u džepu. ;)

Danas, njima je jednostavnije u životu. I zabavnije.
A nama?




Dobro vam jutro! :)

Bit će zanimljiv dan, ako se po jutru pozna - suseda sam pozdravila s laku noć, u dilemi da li obučem gumene čizme ili ne, preskočila sam tenisice i otišla u antilop mokasinkama, sparkirala se na sumnjivom mjestu i smrzla se do posla.
:P

Inače, i dalje volim kišu, ali znam da vam to i nije toliko bitna informacija.
Kao ni meni volite li vi poriluk ili ne ;)


Blog spava?

...nema ga danas :)



Mir na blogu? Zatišje prije bure?
Ili...

Htjela bih da je to, drugo - ili.


I htjela bih vam prepričati jednu mušku ljubavnu priču, ma budem ovih dana - kako to izgleda kad se nađe dvoje ljudi koji zajedno imaju stoljeće, a nisu po putu do tih godina izgubili ni vjeru u sebe, u druge ljude, a ni u ljubav.
Jer ljubav ne stari. Samo se malo mijenja, malo stisne, ponekad sakrije negdje, a pronađemo je usput kad nešto drugo tražimo. Može biti podrapana, pa zakrpana nekim čudnim koncem jer drugog nije bilo pri ruci, i drugačije boje kao da je sunce upilo njenu, ali i dalje je ima.


Dobro vam jutro!
:)

Di ste?

Jučer...
Ma, ne volim nesporazume. A budući da je moj srednji prst izazvao neke konotacije koje nikako ne mogu biti u nastavku mog zapisa, potrudit ću se objasniti njegovo značenje.
Ovak..
Nisam ga namjeravala ispružiti nego skvrčiti svih 5 i palac provući između kažiprsta i tog spornog srednjeg.
Probala jednom, i niš. Drugi put skoro mi je uspjelo, ali treći, k vragu – prije nego sam stisnula kameru, odjednom se ispravio. I više nisam imala vremena reagirati, ponoviti fotku jer baterija moba samo kaj mi nije vrisnula.

Tak vam je to bilo. Kaj, pa ni valjda da mi ne vjerujete?

A možda je nesporazum nastao zbog toga kaj u Klaićevom rječniku niš ne piše o „hejterima“, pa se jednostavno dogodilo krivo povezivanje riječi i slike, ne prvi put, a ni zadnji.
Ili možda....?
Ma ne, ne, ne, ne, nemoguće da je netko s bloga pomislio da je fotka adresirana!
Ako je, a kaj ja tu mogu? Fakat niš, baš niš!

:P


Dobro vam jutro! :)




Neverbalna komunikacija, znamo to svi i ne treba nam nitko crtati, produžetak je riječi, onih izgovorenih kad im želimo podebljati značenje, i onih neizgovorenih, tko zna iz kojeg razloga.
Zanimljivo je promatrati ljude kad govore, a šute, kad pričaju, a riječi idu u smjeru kontra od onog kaj im tijelo nešto drugo priča.
Ili šapće.
Govori očima. Smijalicama, lepezasto raširenim. Usnama boje maline. I rukama koje zovu u zagrljaj.
Nesvjesnost je to, ona koja smanjuje udaljenost, kad daljina postane blizina i mjeri se dahom, poljupcem u vrat, dlanovima na bokovima i....

A svjesnost?
Tu je na fotografijama. Jedna od ove četiri, nastavak je one jučerašnje sa srednjim prstom u zraku.
Koja? Ja znam.
Za koga? I to znam.
A vi?

:)

Znala sam da sam trebala zatvoriti vrata i otići.
Ma kaj zatvoriti – podboltati ih s unutarnje strane stolcem i postaviti dvije-tri mišolofke. Ovak' vaši komentari su „krivi“ kaj sam tu.
:)



Dugo... čitat ćeš me i dalje, ak' ne buš imala kaj pametnije i zabavnije delati, a nadam se da budeš ;)
Krelec... u pravu si, ali dopi*di kmica na blogu, a kak znam biti nestrpljiva, a lijena sam dić' dupe i upaliti svijetlo, reagiram i u mraku :)
ATS...u podrumu si iako znam da ćeš mi jako faliti, kao i ja tebi kad me tu nema. Obećajem, neću plakati. :P
Potočna...sa strane, znaš i sama, sve drugačije izgleda u odnosu kad je o nama riječ, bilo tu ili ne samo na blogu
(koji emotikon da tebi ostavim?)
Jano...M veličina, iako volim S kad je riječ o majičicama. Odustati kao lakši način? Da. I ponekad pametniji, ali u tvom rečeničnom nizu, fina je provokacija ;)
Ive...kaj reći? Niš, znaš i sama – obje smo u zločinačkoj blog organizaciji, samo za razliku od tebe, ja sam u privilegiranom položaju jer sam intimna s adminom, a bome se malo pa malo čujem i s vlasnikom portala, tak veli naša draga blogerica koja je bolje informirana od mene, a bome i CIA-e, a ja o svemu tome nemam pojma :D
I_dis...a da napraviš suprotno? Ja budem, a ti? :)
Purp...nije riječ da je ponestalo želje za pisanjem, a niti tema, ali gadljikavo je ovdje,u zadnje vrijeme
Pimpi...pimpi...pimpi....da si nebitan, ne bih ovo pisala. A odgovor na tvoje pitanje - zakaj su mi ti drugi bitni? Pa i nisu, vidiš da nisu kad sam tu :)
Bell...cmu-cmu!
Jab....mogli bi zarotirati priču?
Zvone...i, kaj bumo napravili da DA postane NE!
(vama dvoma ovo - :) :D, pa nek si svatko uzme kaj mu paše)


Ne znam da li znate da sam tvrdoglava.
I mogu biti prgava. Inatljiva ako treba.
E da, i uporna. Jako uporna, iako još uvijek znam na vrijeme skužiti kad upornost postane neisplativa investicija.

Tek toliko ako netko ne zna. Za ubuduće..... :)


Prethodni blog nije bila test proba, tko će kako reagirati, iako je na kraju ispalo jako dobro.
Dobro zato jer nisam solo i ima nas koji bi još uvijek željeli da je ovo ovdje malo manji zvjerinjak, ili ako i ostane ovakav kakav je, da se barem zna tko koga kad i zašto, ali ne postfestum, nego na vrijeme, kad postoji mogućnost prihvatiti ili ne pljuckanje u daljinu, lupanje nogama ispod stola ili laktovima pod rebra.

Na osebujne verbalne izričaje, kad nečiji jezik prekovremeno radi, isplažen do one točke gdje je svaki pomak naprijed bolno nemoguć, pa se spominje sve ono kaj nikad i nije bilo na blogu, u kombinaciji s klincima, muževima i ženama, partnerima u x varijanti, užoj i široj familiji, uz kućne i ine ljubimce, svatko od nas reagira različito.
Samo, moram priznati da baš i ne kužim samoironiju u prihvaćanju napisanog, vjerojatno u nastojanju da se minimalizira izrečeno.
Nije to ni tako loše jer otupe riječi od učestalog ponavljanja. Ako otupe.
Ali kaj ako ipak ostane nekakav opori okus u ustima, unatoč smajlićima? Ili sve to postane uobičajena retorika na koju više ne reagiramo, jer eto, prečesto smo puta nešto čuli ili pročitali, pa se pomalo i navikavamo, na druge, a i na nas same, drugačije.

Promjene su dobre, kažu.
Dodajem, ponekad i ne nužno potrebne....



Dobro vam jutro!
:)

A blog hejterima-icama :P

Ovo više nije blog!

Još uvijek nisam ziher da li bum se pozdravila s vama, do ponedjeljka, do idućeg mjeseca ili x dana kad budem ponovo tu. Ako budem.
A tu sam dugo. Sad mi se čini i predugo.

Očistila sam vip-icu. Prazna je.
Kad sam kliknula na ljude koje poznam, nisam zastala. Mnogi nisu više tu, a oni koji jesu, i nisu samo na Iskri. ;)
Ne znam da li da obrišem zapise ili da ih ostavim. Bum vidla...

S guštom sam ovdje bila. Pisala. Pričala. Ozbiljno. Zezala se. Čak i prepirala.
Upoznala sam neke ljude koje nikad ne bih srela. Srela i one koje bih inače rado zaobišla, ali eto, uz njih sam upoznala i onaj dio sebe za koji nisam ni znala da postoji. .

Ali više to nije to!
Skužila sam u onom trenutku kad sam pomislila da bi tako bilo dobro nekoga poslati u mačku pičku. Sočno. Glasno, da me se čuje i više nego je potrebno. Pa pokazati srednji prst i zveknuti nogom u dupe :)
A baš bio mi bilo onak ka treba i vjerujem da bi to dobro odradila, od prve :D

Ma, kajaznam, ne želim da mi blog postane navika, iako na neki način i je.
Ne želim i ja postati dio ekipe kojoj su konflikti hrana jer drugačije očito ne znaju komunicirati.

Zadnjih dana, možda nekih tjedan dva, ponovo se počela razvlačiti tema o hakiranju stranice i svemu onome kaj je prethodilo, i post festum bilo.
Godinu i nešto je prošlo. Očiti postoji razlog zakaj se ta priča ponovo aktualizirala.
Da ne znam da ima ovdje ljudi koji su na cjelodnevnom boravku i blog im je bitan, jako bitan, jer su se ukorijenili, pomislila bih da netko namjerno hoće da sve ovo ode definitivno k vragu, iz njima znanih razloga.

Samo, još uvijek mi nije jasno kaj će nekima privatni podaci totalno njima nebitnih ljudi, a vidljivo je da se, u proredima i dalje provlače.
Kaj, bu netko nekom došao doma? Čučal u grmlju i vodil evidenciju o dnevnim aktivnostima?
Zivkal, kao mene nekad vikendima poslije ponoći, sa skrivenog broja? :P.
Ili reduciral ponašanje na blogu na svoju mjeru zbog privatnih podataka koje o nekome zna, a postoje kao neizgovorena prijetnja?


Lako mi je povjerovati u ono kaj pročitam(o), jer ne bi bilo prvi put da se gura nos di ne treba.
Mogla sam doznati podatke ljudi, kad je pao blog, a bili su na neki način povezani sa mnom, ali sam odbila, uz napomenu, da ako će biti potrebno, odradit ću to službenim putem.
Dobila sam na mail i folder s ..više se ne sjećam o čemu je bilo riječ, da li profili ljudi ili privatni podaci....i istovremeno sam ga neotvorenog obrisala.
Kad sam Bell dala pass za nick, uzvratila mi je svojim. Nikad se nisam logirala na njen nick i nemam pojma koja joj je lozinka.
Par fb poruka sam razmijenila s Pam. Iako sam znatiželjna, nisam kliknula na njen profil da vidim kaj ima tamo.

Zakaj ovo pišem?
Zato kaj sam donedavno mislila da je pristojno poštivati tuđe granice, bile one opravdane ili ne.
Zato kaj ne guramo nogu između praga i poluotvorenih vrata, a ako nam se žuri, pričekamo nakon kucanja barem par sekundi, ako već namjeravamo ući bez poziva.

Pišem zato kaj je ovakav blog kakav je ovih dana, postala arhiva tko je kome kaj rekao, napravio, tko je s kim i kakav je, a meni ne treba takav oblik virtualne socijalizacija.

Više nitko ni sa kim ne razgovara kao nekad. Kao da se samo troši vrijeme koje je višak. Zafrkancije nema, a ono kaj ima je interna zaebancija koja je vezana uz dvoje-troje ljudi, a mnogima vjerujem nezanimljiva.

A meni se više ne da.
Dosadan mi je blog ovakav, tapkajući na mjestu.
Vama ne?

Dobar vam dan! :)

I tak, to je to.
Budite dobro. *ebite se i veselite ;)

Čitamo se kad se čitamo, a ako ne tu, možda negdje drugdje.... :)

admini, di ste?
'oćete kavu?

zakaj nemrem zahaklati zapis? javlja mi 403 forbiden (s dva b)



jebite se!
15-45%

(mislim, ne vi admini, nego ovo kao proba da li je nekaj od napisanog sporno :)

br. 4
(evo Sik, samo za tebe i tvoje društvo u kutu uz porciju ćevapa i pivu ;)



Mogla bih nastaviti jučerašnju temu o privatnosti na Iskri, ali neću jer bu se opet netko na moje nadovezao, pa ja reagirala na to i eto svima nama gliste koja bu se sluzavo vukla po blogu do prve zelene oaze.
Čak neću ni napisati – imam samo još nešto za dodati, a imam, naravno da imam :) jer poznavajući sebe, to nešto i ne bu bilo samo to :P

Jučer smo pričali kakav bi blog i Iskra kao portal trebali biti.
Ma je kak da ne, nemojte me nasmijavati!
Je l' treba podsjetnik kae blog? Ono, nije forum, nije chat, nije mail, a nije ni tračanje preko plota i kao šuškanje u povjerenju, a u nadi da će čuti tko treba čuti ...
A mi bi kao nekakvu novu aplikaciju, novo u ponudi, nove mogućnost, malo više osobne blog autonomnosti, malo manje...ček da se sjetim čega, pa bi i mi bili drugačiji.
O da, bili bi.
A jel znate da vrtni patuljci ovaj vikend u mom kvartu imaju malonogometni turnir. Ili da napišem da susdedovi, svaku večer prije spavanja jedan drugom čitaju Nerudu?
Kaj, ne vjerujete mi? Svašta!
Kao ni ja nama da bi bili drugačiji.... :P

Tko koga tu zavarava?
Koliko imamo godina, onih stvarnih, bez dodavanja do stoljeća i oduzimanja do brojčice koju je ugodnije vidjeti uz nick?

Kaj nama stvarno treba netko tko bi nam lupal packe kad pretjeramo ili da nas, ako ne skužimo da smo zafrljili, na vrijeme, majčinskom gestom potapša po ramenima, ispruženim kažiprstom zamahne ispred nosa i veli – no, no, ne to?

Ako se ne varam, ovdje smo svi pismeni.
Dovoljno pametni da možemo povezati sve napisano o uvjetima korištenja ovog portala u razumljivu cjelinu, bez da ikoga tražimo da nam još nekaj objasni crtajući.
Jesmo li?
Kaj nam fakat treba admin da nam svojom reakcijom pokaže kaj smo napravili, a nismo trebali, jer trebali smo, bez sugestija sa strane, znati da to tako ne ide?

Ma mislim si umjesto odgovora - di ćeš dati ključeve svog auta bedaku koji još nije naučio voziti ni bicikl, trijezan, kaj ne? :P



Dobro vam jutro, ljudi :)