Muškarci i žene...i nešto između

br. 3




Dobro jutro!
Naspavani?
Tko fali, još netko ili smo svi na broju u zadnja 24 sata?

Zezancija?
Ne?

Zadnjih dana na blogu, od zavjera, urota i prijava, odobravana i neodobravanja, skrivanja i imenovanja, kmečanja i tapšanja ručicama, došli smo skoro do faze di više nitko nikom ne bu vjerovao bez provjere otiska prsta i komentara potpisanih i ovjerenih kod javnog bilježnika.

(Namjerno neću spominjati nickove i kae kakti bilo, jer ne želim ovaj zapis usmjeriti ni na čiji osobni nivo.)

Ako sve, nakon baniranja nicka, nije dio kazališne predstave s unaprijed podijeljenim ulogama, kae od svega toga istina, a kae provokacija?


S dan dva odmaka, uz pretpostavku da ponešto u napisanom ima istine, zanima me koji dio je fejk.
Vas ne?
Nemojte da sad ispadne da sam ja jedino znatiželjno blog stvorenje :P

'ajmo ovak - reagiram i zbog jučerašnje reakcije na blogu.
Ako se netko od ekipe zaigrao, pa malo pustio da njegova mašta pokaže svoju punu kreativnost fejkajući, bome je zaslužio vritnjak s Iskre.

Možemo se zaebavati ovak ili onak, ali zna se di su granice i di nešto, kad se te granice prijeđu više i nije zezancija, a sve kaj se ovdje događa, tiče se svih nas ponaosob, dok smo tu, bilo direktno ili usputno.
Pogotovo, ako i nije zezancija!



Nekako se stišao blog.
Uvijek je tako (bilo) poslije rusvaja. Čudno mirno, u očekivanju nastavka ili...

A mene zanima nastavak. Ili onoj dio koji nismo pročitali.
Znam i kako ga doznati - jednostavno - pitati nekog tko zna odgovor :)

(br. 2)



Ok, kiša je pala, malo je zahladilo i južina se negdje preselila.
Pospan dan, nekako.

Razmišljam zakaj reagiramo....
Obično, reakcijama želimo nekog vraga pomaknuti s mjesta ili nekog drugog dokazati trećima, a i sebi, (in)direktno.
Da možemo. Hoćemo. Znamo. Čuje nas netko. Vidi. Prihvaća.
Ili ne.
Kad ne reagiramo, ne da nam se, ili nam se više ne da, ili nam se da, ali ne vidimo korisnost ispruženog jezika, pa...


Tu se poznamo jako dobro, kaj ne?

Rijetko nas netko može iznenaditi - ponašanjem, zapisom, komentarima, u plusu i minusu.

Ma, nema niš protiv svađa. Ni žustrih rasprava. Povišenih tonova. Brzih reakcija, čak i onih za koje znamo u startu ili naknadno skužimo da su bile nepotrebne.
S adrenalinom u nosu, vjerujem da smo nekako iskreniji, ne kalkuliramo toliko, brinući koliko budu koštale izrečene, napisane riječi i da li imamo dosta love da ih platimo ili ćemo uletiti u nedozvoljeni minus.


Sad kad već znamo tko u kakvom krevetu spava i s kim, kakav mu je sadržaj želučeka nakon doručka i da li čarape mijenja svaki dan, kad smo izvrnuli sve kaj se može okrenuti naopako, od spomenutih čarapa i želučeka, do tko je kome kaj rekao, napisao ili napravio ovdje na blogu, tu smo, di smo.
Ili nismo.

Dobar vam dan!
:)



Ovih dana se štucalo adminima, a i ne samo njima.

Blog bi, kao, trebao biti drugačiji.
A mi?

Da nisam na blogu, ne bih puno toga doznala, tu na blogu kao javnom mediju, kako o sebi, tako i o mnogim bitnim stvarima, bez kojih bi mi život bio itekako siromašan.

Eto, tako znam tko je kakav, ne tu, nego tamo u 3D varijanti, da li ima ili nema za kavu, radi li ili ne radi, vozi li se na posuđenom biciklu ili pješači..

Znam tko je s kim bio, tko je još uvijek, a ako više nije, doznat ću, zajedno s vama, na vrijeme.

Doznah tko ima malog, a tko velikog, samo ne znam da li da u to vjerujem jer još nije bilo fotki na blogu, kao dokaz navoda.

Znam i tko ima kakvu - da li je uska, plitka, čupava ili ofucana.
Bome, i boju gaća i poze koje se prakticiraju, uz pripadajuće, brojčane oznake orgazama.

Doznala sam i tko ima koga doma, da li je to kajčemu ili skuplja prašinu.

Usput sam pobrala i informaciju tko se ševi sa strane, za lovu, bez love, pro bono, full altruistički.
Znam i tko ima u ladici supstitutno rješenje.

Još samo fale nalazi ginekoloških i uroloških pregleda s PAPA testom i brisevima, pa ću sve kaj sam doznala složiti po folderima, nickovima, temama i datumima, a ako bude fotki, bum napravila i galeriju.

Samo, ne znam kaj će mi sve to. Ako netko zna odgovor, poslat ću mu zahvalnicu, uokvirenu, da je može staviti odmah na zid.

Ah da, znam i da sam bedasta kaj sve to ne kužim! I totalno sam neprilagodljiva novim, eksplicitnim blog trendovima u verbalnom i inom izričaju...



'se možda još čudite kaj je blog ovakav kakav je, kaj nema nove ekipe, a stara se reducirala, i kaj netko samo proviri nosom i brzo zatvori vrata.
Ja ne!

Idem danas obrnutim redom - dobar vam dan! :)

Kažu da mrkva stilski dobro ide uz batinu, ako želimo progurati nekaj dalje od zavijutaka uha kaj vlasniku uha ne bu ugodno zvučalo.
I je to tako, obično, a da li bu i danas, s ovim zapisom, bum provjerila.

'ste naspavani?
Ne volim ponedjeljke, iako mi nije neki bed dignuti se kad zazvrnda alarm jer znam da moram.

Kažu i da će biti sunčan ovaj tjedan, pa zakaj im ne bi vjerovali.
Uostalom, u dobro, ono kaj će tek doći, lako je zakoračiti, bez da provjeravamo di je rub štenge i da li će to stvarno tako biti.

Je li dovoljno za mrkvasti uvod? Ili fali još koja rečenica? ;)


Znam da nekima idem na zifčeke temama o kojima pišem, možda drugima zbog banaliziranja i ironiziranja, a u pokušaju ublažavanja, izvrnem ih naopako.

I kaj sad?

Mogu o nečem drugom, o istom na drugi način? Naravno da mogu, ali neću!
A neću zato jer znam da reakcije, iako s negativnim predznakom nekog vraga govore. Meni, a i drugima, ako želimo vidjeti poveznicu.

Ma nije ovo opravdanje, iako znam da će tako možda zvučati, ne svima, na sreću - ali probajte prihvatiti da smo jednostavno različiti, da ne moramo hodati istom stranom ulice i da o temama koje se vrte po blogu ne razmišljamo podudarno.

Kako sam krenula, ovo će trajati :P

'ajd da prvo, još jednom ponovim zakaj mi se ne da čučati na kokošjoj prečkici?
Zato kaj ne želim, pod br.1, a ne želim jer ne vidim bitan razlog višeglasja, osim da je ugodnije i u takvom kokošinjcu toplije, što zimi i nije loše, zbog uštede grijanja, kaj ne? :D
Pod br.2 - zato kaj sam žena, pa zbog toga reagiram na ono kaj baš i nije onak kak bi trebalo biti.
I zato kaj još uvijek vjerujem da smo mi žene, same, kreatorice svog života, i sve ostalo kaj se događa, usputno je.

Ok?

A sad ono o čemu sam htjela reći koju, a poznavajuću sebe, znam da neću biti verbalno reducirana, čaki ni optimalna brojem napisanih riječi. I da bi netko drugi sve ovo napisao ukratko, a sve bitno rekao :)

Znate kaj se meni čini - imamo prevelika očekivanja koja bi naši trenutni i/ili budući muškarci trebali ispuniti.

Kad sam u prošlom zapisu uz "ako" spomenula zakaj s njima može biti jednostavno, a napisano je kao mogućnost koja do realizacije ima i određene uvjete, Ane je svojim komentarom otvorila prostor za još nekaj dodati - kao kaj će joj netko tko joj nemre dati sve kaj joj treba.

Hm...

Ako ne pišem o emocijama koje bi u dvoje morale biti u svakodnevnoj ponudi, koliko toliko ravnoteži i vremenski izbalansirane, sve ostalo je švedski stol - uzmemo od ponuđenog kaj nam treba, pazeći ipak kak kombiniramo zbog eventualne zgaravice ili .... :P
Muškarci ne bi trebali popunjavati ono što smo mi, odrastanjem i formiranjem svoje osobnosti trebale same već odavno sadržajem zaokružiti kao cjelinu.
Kad toga nema, oni, čak i kad nismo toga svjesne, postaju jockeri u našem rukavu i dajemo im uloge koje možda ne žele ni jednom odigrati,a kamoli ponoviti u reprizama
Problem je jedino kaj to ne kužimo.

U godinama u kojima jesmo, trebale bi biti gotov proizvod, po onim nekim suštinskim vrijednostima koje nas određuju, a sve ostalo kaj poberemo u životu može biti modni dodatak, trenutni hir i nekaj čega se lako možemo riješiti kad nam dosadi ili skužimo da nam uopće nije ni trebalo.

Zakaj je tak teško u muškarcima pronaći nešto kaj je poveznica s nama samima, pa se za to uhvatiti, a ne prigovarati im kaj npr. vole pivu i tekme s dečkima, umjesto da nam prave društvo na promociji knjige autora, a ne zanima ih ni jedna njegova napisana rečenica?

Uostalom, ako ćemo biti iskrene same prema sebi, i oni nama mogu štošta prigovoriti, pogotovo ono kaj odudara od njihovih potreba i želja, bile one opravdane ili ne.

A kaj ako su naše želje nerealne, i mi same takve, pa odlutamo u procjeni svoje vrijednosti i potrazi istoznačne, na muškoj adresi?
I ne kužimo da ipak, s godinama, suzuju se mogućnosti, ali i naši izbori....

Treba to samo prihvatiti kao životnu neminovnost, nepromjenjivu u svom postojanju, pa će biti i jednostavnija odluka koga želimo u krevetu da nam grije dupe.
I donese čaj kad smo šmrkavo-gripavo-zanosne ;)

I tak, to bi bilo to, o nama.
Drugi put bum o njima. Vama.

:)

Da sam muško, pitala bih – koji kurac hoćete?
Pardonček na prostačenju :)

A kak sam žensko – koji kiki vam sad pak smeta?

;)

Ovak...

Zaebite priču – muškarci su ovakvi, onakvi....
Ni nama ne rastu tratinčice iz dupeta i znamo itekako biti gadure.
Kaj je tak teško priznati da smo to kaj jesmo?

Znate kaj, mislila sam do ovo nikad ne bum ovdje napisala, uopće se ne čudim kaj toliki broj žena solira.
Hbt. pa ko bi nas trpio takve – vječito nabrundane i nezadovoljne, u niskom startu, s povećim popisom prigovora njima, a istovremeno jako pametne, sposobne i samodostatne.
Ma, evo vam/nam friška figa!

Muškarci su prema nama baš onakvi kakve smo i mi prema njima, u konačnom zbroju, ni u plusu, ni u minusu.
A ako smo tako pametne, kak to da nam se zalome, i to ne jednom, budaletine koje, da bi bile upotrebljive, moraju proći kompletan servis, reparaturu i zamjenu bitnih dijelova?
Je, znam, reći ćete da ne znamo, da nismo znale, da smo vjerovale, pa...Kaj i u male zelene u nekoj od galaksija?
I znamo reći da smo tolerantne, da cijenimo različitost, uvažavajući crnu boju uz bijelu.
Jesmo li?
Još jedna friška figa!

Čini mi se je, kad je o nama i njima riječ, mnogim ženama poželjna kombinacija bila bi - muškarac koji ima pimpek i to konkretan, ali dušu žene. Jer bit će anatomski iskoristiv, ne samo jednokratko umjesto baterijske igračke, a znat će razumjeti cendrekanje u krevetu zbog puknutog nokta, šefice koja je nadrkana zadnjih tjedan dana, sflekane najdraže majice, a skupe ko sam vrag, i spoznaje da za planirani sutrašnji ručak fali bitna namirnica.

'ste ikad malom sivom vijugicom pomislile da ni muškarcima danas nije jednostavno?
I da im je pun kiki žena koje očekuju da im skinu treću po redu, na najgornjoj polici, jednu od zvijezda koja je još ostala tamo negdje u tami, a znaju da budu samo prezrivo frknule nosom jer to nisu odradili spretno i brzo kako su zamislile, a kad su se protegnuli u dohvatu, skužile su nesparene čarape, od toga jedna s majušnom, ali oštrimo okom vidljivom, rupom na peti?
Ha?

Ili je jednostavnije popeti se na jednu od prečkica i grupno kvocati o njima kao o „žaliboževremenaitruda“?
I neprilagođenost, koja je nužna u m/ž odnosima opravdava se svime onime kaj ima plus u ženskom predznaku, u odnosu na muški minus, ne provjeravajući da li je to baš tako?


S muškarcima može biti jednostavno...
ako nam ne trebaju kao potvrda osobne i ne samo osobne vrijednosti
ako u njima ne tražimo ono kaj nam ne mogu dati
ako im damo ono kaj njima treba
ako dobijemo, i bez da tražimo, ono kaj nam nedostaje
ako...

Ako znamo živjeti bez njih, i ne postanemo čangrizavi bapci. Ali znamo i da je s njima puno zabavnije!


Jutro :)

..nešto staro, uz dodatak




Mogla bih danas kao neke – icokej. Želim mir u svijetu. I da svi ljudi budu sretni.

Dlanovima izravnati nabore haljine. I blentavo se nasmiješiti, skrivajući nervozu i nesigurnost profi osmijehom.


Neću.
Ali budem nekaj drugo, na neki način nastavka od jučer, ali i ne.




Uz sve ono kaj nam je emancipacija, kao ženama, omogućila, dozvolila ili pružila, s druge strane i s*ebala nas je, da oprostite na izrazu.

Ukratko, ako dođem u fazu da zaboravim koliko imam godina jer godine, kao, samosvjesnim ženama se ne računaju, tak vele, pa počnem mljackati u blizini nekog osjetno mlađahnog frajera i fokusiram pogled na njegovo dupe, nervozno mrdajući prstićima koji bi rado provjerili čvrstoću njegovih gluteusa, nadam se da će me netko, u dobroj namjeri, besplatno zveknuti i prekinuti tok mojih trenutnih, a grotesknih misli.

Ako mi svaki dan započne mrmljanjem estogenskih mantri i ponavljam ih tijekom dana, dopunjavajući afirmativnim savjetima kako da budem(o) i dalje zgodne, uspješne, poželjne i sexy žene, znam da sam otišla k vragu i da bi mi bilo pametnije da rješavam križaljke, pikam goblen, hranim kvartovske mačke ili nogom lupam o dupe. Svoje, naravno.

Ako poželim iskoristiti sve raspoložive komparativne prednosti, dokazujući da još nisam zahrđala i da su godine u kojima jesam puno bolje u ponudi od onih 10 ili 20 manje, a zanemarujem jutarnju zgužvanost i odraz u ogledalu s utisnutom čipkom jastuka na faci, nadam se da će mi netko pomoći da skužim, na vrijeme, da to kaj delam je potez žene koja pokušava dokazati ono što je uzaludno dokazivo, ma koliko se trudila.

Ne sviđa vam se ovo?
Ni meni.

A ne sviđa mi se naša potreba da sve ono kaj muškarcima zamjeramo, prihvatimo kao svoje, zaboravljajući na kaj smo njurgale ili i dalje rogoborimo.

Ok, riješile smo se čipiranog ponašanja prekriženih nogu i pognutog pogleda, rubom kiklje pokrivenih koljena, ali postale smo skoro kao muškarci, samo sa cicama iznad pupka i pripadajućom anatomijom ispod, natječući se s njima tko će bolje, brže, dalje. Ili prije.

Zamjeramo im anatomsko uvjetovano ponašanje i guranje žena u samo jednu ulogu, a same sebe definiramo istom tom, svojom anatomijom jer i seksualnim ponašanjem dokazujemo da smo, samo ne znam kaj i ne znam kome.
Njima?
Same sebi?
Da smo poželjne još?
Da vrijedimo na tržištu razmjene emocija, seksualnih usluga i svega onoga kaj je između ovo dvoje?

Ili...

Svaka od nas zna odgovor.
Ne znam da li se svakoj od nas odgovor i sviđa.


Probajte razgovarati s frendovima, partnerima, o ovome. Možda ćete ostati iznenađene kako razmišljaju.
O nama. Ženama. Danas.
Ja jesam.



...2014.


Pola godine kasnije nemam kaj dodati.
Ma imam...

Razmišljam da li da budem pristojna ili ne.
Da biram par ne-par? Na tri dobivena, pa vidim kaj dalje? :D

Bolje ne.

Samo ovo - ako želimo da muškarci budu nekaj više od pimpeka koji imaju u gaćama i stalno cendramo da su upravo samo to, a mi bi htjela puno više, bilo bi dobro da se i same pomaknemo od definicija žene kroz njenu anatomiju i uvjetovanu ulogu koja joj je dodijeljena zbog rasporeda kromosoma.

Jer nismo to! Ni jedni ni drugi...


Ide?
Ne?


'dan! :)

bok Jano :)




Jučer sam Jani rekla da bum odgledala link koji je ostavila. I jesam. Do 15-te minute.
Toliko mi je trebalo da počnem njurgati sebi u bradu, znala sam nastavak i namjerno sam preskočila ekplicitnost koja je bila u službi podebljavanja argumenata autora predavanja o njima i nama, o životinjama i ljudima.

Mogu prihvatiti metode šokiranja kao jedan od putova kako da informacija dođe od izvora do konzumenata iste – nepromijenjena, na što jednostavniji, brži i u konačnici učinkovitiji način.

Ali...

Ne sviđa mi se sve ostalo oko takve prezentacije mišljenja i stavova jer, iako je ciljana, ipak je namjerno i isključiva.
Skužila sam to u onom trenutku kad je proširio fokus predavanja na ono što je lako prepoznatljivo kod svakog od slušatelja ponaosob, vjerojatno da bi disperzijom djelovao na njihovu eventualnu uspavanu osviještenost, pa je u nastavku usmjerio na ono što je bitno. Njemu. Na životinje. Na njihov suživot s nama ljudima koji treba biti drugačiji.

Ok, trebao bi biti.
I nemam razloga proturječiti mu. Čak nemam ni argumente jer mnoge koje je i sam naveo, mogu biti moji.

Ali, opet ali....

Rekao je da je vegan.
Ok. Osobni izbor prehrabenih navikla i stila života. Kao i nenošenje odjevnih predmeta koji su nekad bili hodajuća životinja na dvije ili četiri noge.

A onda, kao da je zaboravio ono kaj je rekao koju minutu ranije, spominjući sve oko nas što treba biti slobodno, u pravom smislu te riječi, lišeno bilo kakve intervencije uzrokovane ljudskom rukom - životinje, biljke, mora, zrak....

Jer nije bio gol.
Odjeća koju je imao na sebi, ziher je bila dijelom prirodnog porijekla.
Neke od biljčica svoj mali život provele su na nekoj od plantaža gdje su samo bile indistrijski iskoristiva sirovina.
Dam se okladiti da ne živi na prani. Ni od ljubavi. I onaj pušlek blitvice koju je pojeo za ručak, jabučicu prije spavanja, na početku predavanja koristio je kao argumente, ali u međuvremenu zaboravio na njih jer mu više nisu trebali.

E, zato sam zanjurgala. Zato kaj ne volim manipulacije koje traju toliko kratko ne dajući mi dovoljno vremena da stvorim prostor za reviziju mišljenja, mijenjajući ga ili ostavljajući u prvotnom obliku.

Slučajno je to napravio?
Namjerno?
Opravdano?
Licemjerno ili ne?

Vjerujem da su odgovori različiti. Kao i mišljenja, svakog od nas, o ovom o čemu je u Janinom linku bilo riječ.....


Dobro jutro! :)

Znate kaj mi je ljigavo?
Lažna empatija! Nedosljedna. Ciljno opravdana.

Hoćemo od danas na radikalnu dijetu, količinski reduciranu, jer u ovom trenutku, dok ovo tipkam ljudi umiru negdje od gladi?
Ili ćemo pogledati koliko je sati jer nam nekaj krulji u želučeku, jer smo preskočili doručak i čekamo gablec?


Ne znam da li me kužite. Ma nije ni važno. Meni je jer sam napisala kaj sam imala za reći....


A uvijek imam. Ili skoro. Osim kad spavam. Kad na vrijeme skužim da je pametnije, mudrije, jednostavno rečeno - bolje (za)šutjeti.
Ili kad.....;)

I tak, to je to. Ukratko. Kao i inače. :)

Kaj, nema danas niš novo na blogu?
Pa bum onda i ja nekaj staro, od prošle godine :P


2013.


Tipkamo na fejsu (i) o mica-macama.
On muško. Ja žensko.
On kontra. Ja pro.
I nikak' da se pomaknemo s mjesta.

Volim mačkonje. Općepoznata stvar.
Živim s njima, tj. one žive sa mnom već o-ho-ho godina.
I kužimo se. Uzajamno. Ljubav u ravnoteži.
Odrasla sam s cuckonjama. Konkretnim. Velikim.
Imala sam svakojake kućne i ine ljubimce, ali mace su mace. Onima koje ih vole, ne moram objašnjavati kaj to znači. Za one koje ih ne vole, svaka dodatna riječ bila bi tak' i tak' suvišno beskorina.

Iako je prije nekoliko godina bio uporan u nagovaranju da nabavimo lajajuće stvorenje, moje muško, uz mene, zavolio je mijaukavice. I one njega. Ali znam, da može birati, miconju bi zamijenio za lajavca. Ali kak' nemre, na njegovu žalost, a moju sreću, prilagodio se meni. I njoj.

Zakaj muškarci vole pese, a mace zaobilaze (ako mogu ;)?

Prvi odgovor koji mi se nameće je nemogućnost dominacije nad macama.
Mo'š joj prijetiti, mo'š je ucjenjivati, ali na kraju bu bilo onak' kak ona hoće ili ne bu bilo nikak'. Ne mogu joj ni na koji način nametnuti svoju volju, ako to nije i njen izbor, pa taman da kao one hodaju na sve 4, mijauču, šmucanjem se umiljavaju, milo gledaju i prave se da znaju kaj rade. A muškarci obično i misle da znaju ;).

Frend mi kontrira dalje stavom da su one obične nezahvalnice koje ignoriraju sve oko sebe, a u potrazi za punom zdjelicom postaju svoja suprotnost. Zaborave na prgavost i jeftino se prodaju za klopu, a kad nepune želuček, vrate se na staru poziciju. Ignorantsku.
Ok, pa kaj ako se ponašaju angažirano i uglavnom su prefrigane gadurice? Volim ih i takve. U stvari mi baš pašu.
Imaju svoj stav:
zakaj bi me mazio, ak' mi se na mazi,
zakaj bi mi mahal ispred nosa nečim šarenim kaj mi ide na žifce, a meni se spava,
zakaj bi se s tobom igrala ak' mi se ne igra i zanimljivije mi je promatrati kako se snijeg topi, naslonjena s capama na rub prozora, otisnute njuške na staklu?
I tak', zakaj bi radila nekaj da tebi ugodim, a ne vidim niš' ugodno, a bome ni korisno u tome za sebe?
Ha?
Pametne beštije! :)

S cuckima je lako i jednostavno - di mu prstom, u formi komande pokažeš, tu će ostati i nekoliko sati ako treba. Migneš, u znak poziva, s tim istim prstom skvrčivši ga, mam mu se rep pretvori u propeler, zaokruže oči i isplaženog jezik veselo dotrči preskakući stepenice i zaobilazeći usputne prepreke. Po potrebi donese šlape. Novine. I lajnu za šetnju. Hoda uz nogu. Stane kad treba. Sjedne. Legne. Uz par ponovljenih vježbi, dodatnih ako zbog rasne pripadnosti teže pamti, imaš poslušnog i odanog kućnog ljubimca, prilagođenog sebi.

Sad se pitam: da li zbog toga muškarci više vole pse? Treba li im netko tko ih pokorno sluša, na prvu reagira i predvidiv je u svakoj slijedećoj reakciji? I maše repom kad treba i ne treba?

Znam odgovor! ;)
A vi?

I gdje smo mi žene, u svemu tome?
Tvrdoglave. Inatljive. I svoje.



Danas....

Godinu dana nakon ovog zapisa, frend koji uporno objašnjava da su mačke samo mačke, zavolio ih je u međuvremenu, ali nema šanse da to prizna, ni meni, ni vama, a bome ni sam sebi.
Moje muško više ne spominje pesa kao dodatnog kućnog ljubimca jer zna da je bolje odustati od onog kaj je neostarivo :D
Svako pametno muško zna kad treba odustati jer sve ono kaj bi bilo u nastavku, pogotovo kad je o nama ženama riječ, samo je uzaludna potrošnja vremena.
Moja miconjica? I dalje je najljepša beštijica na blogu, zavidne inteligencije i emocionalne osjetljivosti, pogotovo kad je riječ o njenoj čupavoj guzi.
Tko me želi demantirati, neka se ne trudi previše jer mu ne bu uspjelo :P

A ja?
Kaj vas briga kak sam ja ;)

Dobar vam dan zvjeroljupci :)

Zakaj spavaš sad kad se meni priča?






Nemam pojma kaj se događa a Anom i Hrvojem iz prošlih priča koje to nisu.
Znam samo da su proveli vikend zajedno, da je Hrvoje Ani napravio mjesta u svom ormaru, njihove četkice za zube dijele istu čašu u njegovoj kupaonici, a Ana je doma uplatila dodatni paket za sportski program na Max tv-u za Hrvoja... :)

Danas nema nastavka o njima. Kad doznam, odnosno kad smislim kaj dalje, javim vam ;)

A pitanje?
Ima nekoliko odgovora, a on ovisi o načinu kako je pitanje postavljeno, tko pita, koga se pita i da li će odgovor nešto bitno promijeniti.



-Zakaj spavaš sad kad se meni priča?
Ma i bolje. Znaš, volim te, ali to ti neću reći. Nemam neki razlog, ali tako, ne još. Možda nikad ni nećeš to doznati. Možda ću ti reći, pa ....ma daj, zezam se, samo provjeravam tvoju reakciju...a neću se zezati i ti to nećeš znati.

I ugasit će noćnu lampu, prstima dodirnuti luk njegovih obrva, pa niz obraz do usana, legnut će uz njega, polako da ga ne probudi i reći sama sebi da je glupo takvo ponašanje, ali i da je kasno, da se sutra mora sat ranije dignuti i da će se možda na sve ovo samo nasmijati, poljubiti ga kad se probude i reći mu da ga voli.



-Zakaj spavaš sad kad se meni priča?
-Ne spavam više, probudila si me.
-A daj, mi više ne razgovaramo.
-'ajde pogledaj koliko je sati.
-12 prošlo. I? Tebe ne zanima kaj ti imam reći!
-Zanima me, ali ne sad. Umoran sam. Možemo sutra nastaviti?

A ona nije čula upitnik u njegovoj zadnjoj rečenici i ljutitim pokretom noge prebacila je pokrivač sa svoje strane kreveta na njegov.
Zalupljenim vratima spavaće sobe zatomila je na trenutak svoju ljutnju. Bosonoga, u prolazu do kuhinje, stala na Maksovu gumenu cvilidretu od kokoši i trknula nogom zdjelicu s vodom.
Za kavu joj je bilo prekasno, a za sve ostalo prerano....




-Zakaj spavaš sad kad se meni priča?

Ima toliko odgovora. I svaki može biti pravi.
Ali tek kad postavimo pitanje, možemo i odgovor dobiti. Ne znači da će nam se i svidjeti.
A nastavak možete i sami napisati. Pitati ili nekome nešto reći reći ;)


Kao ja, zaželjeti vam dobro jutro! :)

..i još ponešto, uz nju





Dis, da si fer, obrisao bi zapis jer sam te zamolila da to napraviš, i jučer ponovo kad smo se čuli.
Sve smo rekli jedan drugome, onda, i ovih dana. Neka na tome ostane.
Nemoj dalje, pliz. Nije fer!
OK?



Ovako bi bilo kad bi nas dvoje nastavili.... :)



'ste ikad pomislili kako je lako ovdje u sve povjerovati?
Znam, reći ćete da smo svi dovoljno pametni da znamo di nam je dupe, a di glava i da se muda pod bubrege prodaju nekom drugom.
Stvarno je tako? :P

Dis i ja se više ne bumo igrali, iako nam je bilo zabavno dogovarati kaj i kak dalje ;)
Prvo zato jer ne želim da on bude taj koji će dobiti packe, a znam kak to ide kad krene propitkivanje po peveteu u potrazi za dodatnim informacijama:P
Drugo, zato kaj sam po nosu već ja dobila, pa s odmakom od dan dva, tamo di sam nekaj negirala, vidim da i nisam imala razloga.
Zašpotana sam. Frendovski.
Zbog nečeg kaj sam napravila, a u stvari nisam, a to kaj nisam, trebalo je izgledati kao da jesam - znam, sve kužite :P – a sve to uvertira za nekaj treće - ilustracija za temu o virtualnim „istinama i lažima“. I usputno o svemu onome kaj se ovdje o ljudima piše, a doznalo se tko zna na koji način, obično iz p(r)ovjerljivih izvora.

Ako nam netko nije simpa, povjerovat ćemo u sve ružno o njemu, kaj ne?
Suprotno, naravno da nećemo. Ili hoćemo, ali tek toliko da na trenutak budemo sumnjičavi i u slijedećem zaboravimo na to...

Ponovit ću i danas – ovdje, međuljudski odnosi su komparativni i iz osobnog međuodnosa stvaramo sliku o nekome, čak ni onda kad nas se to ne tiče, puno puta ne provjeravajući da li je slika koso postavljena ili je totalno fulan zid na kojem visi.

Zato i laži o nekome prolaze.
Jer u njih želimo vjerovati. Jednostavnije je tako, kao potvrda našeg mišljenja, a bome i godi egu, bez propinjanja na prstiće kao način dokazivanja – biti bolji u odnosu na ono što to nije.



Tja, imala sam dobru namjeru, ideju, kako to verbalno uobličiti u fejk situaciju, tu na blogu, pa u nastavku pisati o gore spomenutom.
Pokušala sam frendu objasniti zakaj sve to, ali nisam se mrdnula s mjesta. Meni je namjera bila posva opravdana i nisam u njoj vidjela baš niš tako bitnog kaj bi me uvjerilo da to o čemu on meni priča ima i drugu stranu priče.
I ziher ima. Iz njegovog iskustva.

A ja? Ne bih bila ja da ga nisam uvjeravala u suprotno.
Uporna? Ma kajgod, ni u ludilu :P

U petak win-win situacija. Oboje u pravu. Tvrdoglavi, ja puno više nego on. On, kavalir koji me je ostavio u uvjerenju da je tak kak velim, a misli si svoje :)

Danas? Bome je bio u pravu! Itekako u pravu!
Svaka priča ima i svoju drugu stranu priče.
Samo, imamo li želje, volje i vremena pročitati je, kao i povjerovati u sve ovdje napisano na blogu, ili ne?


I tak...dobro vam jutro! :)

U suživotu s muškarcima, u različitim podjelama uloga, onima koje sam sama birala, dodijeljenim jer su mislili da ću ih znati odraditi, a jesam ili sam se, uz ne, zahvalila na povjerenju, i onim koje sam dobila samim rođenjem, uz ljude koji su mi i danas tu kao obitelj, skužila sam štošta kroz njihovo mišljenje - i o sebi kao ženi, o nama ženama, a i o njima.

Komplicirane smo.
Sitničave.
Pitamo i odgovaramo u istoj rečenici.
Treniramo memoriju pamteći ono kaj trebamo, a bome i kaj ne trebamo.
Ziherašice smo.
Nesigurne i opterećene izgledom po određenim, obično tuđim normama.

Feminizam kombiniramo s tradicionalizmom, ovisno kako nam i tko paše.
I ljutimo se, tako tumače naše poglede podignutih obrva, kad nam vele da fejkamo.

Kažu i da smo ljubomorne.
Posesivne.
Žensko solidarne, do prve prilike dok nam u vidokrug ne uđe poželjno muško, pa počnemo treptati i zaboravimo koji je danas dan i kae bilo jučer.

Ali vele oni i da je sve ovo zanemarivo i na kraju nebitno ako im se žena sviđa i...


Dodajem – vjerojatno i ako žele samo nekaj usputno. :P
Jer tada je važno samo dihtanje u dvoje.

Ali ipak...

Ljudi se nađu ili ne nađu, unatoč točnoj navigaciji, prometnim znakovima i usmenim uputama.
Spoji se i nespojivo.
Traju usprkos tuđoj procjeni o ograničenom roku trajanja.
Demantiraju predrasude.
Potvrđuju mogućnosti.
Kao i svoju potrebitost u tuđoj.




I dobro je da je tako.
Jer prinčevi su odavno u mirovini, neki i zaglavili na gerijatriji, Snjeguljica i Trnoružica žive zajedno već 4 godine, a Pepeljuga je u ljubavnoj vezi sa svojim šogorom.
Luka? Ha, možda je tu sa svojim lovačkim pričama i dogovara kavu za sutra u 7....

:)


Dobar vam dan! :)

Da sam ovo jučer pisala, jezik bi mi se ziher razvezal na temu ekplicitnih pvt ponuda.
A kak sam danas dobila jednu takvu, ali umotanu u šareni papir, s lijepom mašnom, mislim si kae važnije - forma ili sadržaj?
I da li forma sadržaj čini sadržajno prihvatljivijim?

Bum o tome drugi put..... :)

Mislim na jučerašnju temu i našeg dragog i zbunjenog kolegu blogera vezano uz šarmantnu poruku koju je dobio i podijelio sa svekolikim blog pučanstvom dio svoje virtualne intime... :)

Riskiram da mi zakeljite etiketu jer nikako nemrem prihvatiti da je u uobičajenoj komunikaciji, čak i na fuck/dejt sajtu sasvim normalno tutnuti frajeru čuču pod nos, a istovremeno ne imati pojma tko je vlasnik tog istog nosa.

Ili je?

A ja sam zatucano konzervativno stvorenje stisnutih koljena.
I ne kužim štošta, pa ni žene kojima je demonstracija seksualnosti jedini oblik ženske identifikacije kao forma neinhibiranog ponašanja.

Čudimo se kad nas muškarci stavljau u okvir koji njima paše, ukalupe u svoju i samo svoju potrebitost, a isto to i mi radimo svojom anatomijom koja nam je postala, s njima, komunikacijski alat.

Zato molim sve blogerice da takve muške poruke shvate kao i njihov čin emancipacije i ne nužno seksualne ugroženosti.
U znak zahvalnosti optrčimo tri kruga oko zgrade, a ako smo u dobroj formi, možemo i koji dodatni.
A ja se isto tako svesrdno nadam da će me netko od muške ekipe počastiti mahanjem svojim pimpačem u prvoj poruci, jer sve ostalo smatrat ću običnim formalizmom i nemaštovitošću :P




Hbt. fakat smo se prilagodile muškom svijetu, a fulale totalno!

Još samo da na dupe zakeljimo cijenu, istaknemo popust, uz plaćanje na 12 rata beskamatno.....

(tko potvrdno odgovori ide na ignor, tek toliko da se zna :P)



Skužila sam da se ljudi fakat vole igrati.
Ne mislim na igre koje mogu biti zabavne, čija pravila znaju svi koji ih trebaju znati, i koje se s guštom ponove i nekoliko puta u kratkom razmaku ;)
Mislim na one koje su sve samo ne to.

Jučer je ofca napisala nekaj interno, o komunikaciji, pa i ovoj tu na blogu.

Puno puta sam i ja o tome jer tema je nepresušna, kao i oni koji potiču na reakciju.

Zakaj spominjem igre?
Zato kaj sam skužila i to da zaigrani puno puta ne vjeruju čak ni ono kaj im je na dohvat ruke, na danjem svjetlu vidljivo sa svih strana jer vjerojatno sebe jako dobro poznaju pa znaju da nešto može i ne mora biti tako kako je.

Volim se i ja igrati, o da, itekako volim, poštujući pravila koliko mogu, ali ne volim kad komunikacija završi namjerno u slijepoj ulici ili tuđem dvorištu.

Sa mnom je, unatoč prekapacitiranosti riječi u jednoj rečenici ili izgovorenih unutar jedne minute, jednostavno razgovarati.

Kad postavim pitanje, očekujem odgovor.
Kad dobijem odgovor protupitanjem, ponovim pitanje, ali i čekam kaj bu se dalje zahaklalo u proširenom značenju jer obično postaje zanimljivije od postavljenog pitanja.

Ono kaj odgovorim, tako je i nikako drugačije. Točka. Nema proreda, nema skrivenog sadržaja, nema ni prostora da bude nešto kaj nije.
Ako izbjegnem odgovor, izbjegavam ga ili namjerno, i ponovljenim pitanjem ništa se neće promijeniti. Ili slučajno, pa odradim naknadno, ako se sjetim ili ako me netko drugi podsjeti.

Ako nekoga nekaj zanima, može me direktno pitati. Ne zanima me poskrivečko zjakanje iznad plota ili iza ugla.
Nisu mi zanimljive ni igre pokvarenog telefona, šaptanje od jednog uha do drugog i pretpostavljanje u formi znalačkog odgovora koji je obično šuplja priča, ali eto, dobro zvuči zalijepljeno na neku od određenih adresa.

Na neka pitanja ne odgovaram i tada jasno dam do znanja da je netko prešao granicu koju sam postavila kao liniju koja označava nivo komunikacije koju s tom osobom želim, konkretno s njom. Tada. I ne samo tada.

Jednostavno, kaj ne? :)

Uvijek kad dođe do neporazuma, a neminovni su kad je nekaj izrečeno nejasno ili kad je netko ne znam u kojem filmu, pa se zgubil u jednoj od međuscena, ako je nasuprot mene netko tko mi je važan, objasnit ću kaj sam rekla, na drugi način, pa ponoviti na treći, a ako treba bum i crtala.

Na nesporazume lako je odmahnuti rukom, okrenuti se na peti i otići. To i radimo s ljudima koji su nam tek usputni u našem život, s kojima nismo interesno povezani i koji nam znače kao jučerašnji dan koji se više nikad neće ponoviti, a neće ostati zapamćen ni po čemu.

A opet, zbog gore navedenih igrica, objašnjenja mogu biti i krivo shvaćena. Kao nepotrebna ili kao prikrivanje pravog sadržaja dodatnim, nevažnim riječima.

Tja...

Dobar vam dan! :)


Znam da moji vrtni pužeki s tim nemaju problema. Jer ne kompliciraju kao mi, ljudi.
Ali zakaj bi bilo jednostavno, kad može biti komplicirano, kaj ne?

:P

...a nešto plavo i posuđeno drugi put :)




Moram, jedva sam dočekala ponedjeljak, podijeliti priču s vama. 

Bila sam kojih metar dva udaljena od njih. U početku su djelovali pomalo nezainteresirani jedan za drugog, a kasnije i za sve ono kaj se događalo oko njih. 
Totalno izgubljeni. 
Totalno priljubljeni.



Nije ih smetala ni moja blizina, ni moje, trenutne voajerske sklonosti. Ni kamera. Bome ni vjetar koji je počeo gurati oblake, a oni samo što se nisu počeli cijediti. 
I sad si mislim...
Koliko poruka su na Iskri razmijenili? 
'su se čuli na mob, pa spojili glasove u nizove ispisanih rečenica? 
Provjeravali duplim nickovima koliko tko od njih ima prostora za druge ljude, vremena za druge priče? 
Popili 5 kava? Dva ručka i jednu večeru? 
Odgledali film? 
Prošetali Jarunom, s noge na nogu? 
Popričali i o dječjim bolestima i starcima? 
Ili?
Ili im se orosila kućica, zatitrali rogovi u istom ritmu, pa su puževim korakom premostili udaljenosti i spojilii tijela, bez standardne uvertire?

A poslije? 

Kajaznam kaj je bilo poslije. Osim da je počela kiša.
Možda su skužili da ipak nisu srodne duše. Jer to, s tim srodnim dušama, priča je za klinke s ružičastim cvikama.
Možda su bili nepodudarnih planova, pa je jednom od njih dvoje bilo zanimljivije brojati tratinčice u blizini. 

A možda su i danas negdje zajedno, ispod nekog grma planiraju kam budu na godišnji. 

Neki dan sam se, nekih od vas, sjetila. 

Planirano sam kupovala cipele. U stvari ne cipele. Nekaj slično njima, na pola puta do tenisica.
I točno sam znala kakve trebaju biti. Svijetle, ali ne bijele. Nikako takve. Kožne, ali ne velur. Na kiklju, da pašu, na dugu i kratku, ali i na trapke. 
Čak ni lova nije bila toliko bitna ak mi se nekaj svidi jer mi je, prije vremena sjela uplata na koju još nisam računala. 
I? 
Kupila sam haljinu. Savršenu. Vidjela je u izlogu. Skinula s vješalice. Probala. Popeglala rukama bokove. Provjerila u špiglu dupe. 
I za 5 minuta bila prema parkingu. 

Drugi put ću planirati nekaj drugo, pa ću možda kupiti cipele. Ili sandale.

A zakaj sam se vas sjetila?
Zato kaj je dobro, ponekad, maknuti se od želja i fiksiranih, uglavnom preraslih iluzija, kad su (i) muškarci u pitanju. 
Potrebe prilagoditi trenutnoj ponudi. 
Ili iz ponude izabrati ono kaj nam treba. Ili nam se trenutno sviđa. 
Haljina ili cipele, nebitno. 
Bitno da je to, to. 

A kaj bu bilo sutra?
Utorak, još jedan u nizu.

-nastavak puž priče-


Je, i sutra bu utorak.
Ovo gore staro je skoro godinu dana, a bome i ja toliko starija. :P

Da li znate tko je ovo?




sam ni ja odmah skužila, ali sam ga prepoznala gledajući kako odmjerava udaljenost jedne glavice karfiola od druge, pazeći da ne sklizne između pušleka grincajga – beba puž, podmladak ovih dvoje gore, mojih nestašnih, vrtnih egzibicionista.

Nemam pojma da li su njegovi tata i mama vjerovali u ljubav, kad su se upoznali - u sebe, jedan u drugoga, u vrijeme koje dolazi i ono koje su zajedno proveli.
Ako jesu, sve im je bilo jednostavnije. Jednostavnije im je i danas.

Onda, ništa ih nije smetalo, ni oblaci koji su putovali iznad njihovih kućica prijeteći da će im smočiti krov, vjetar koji je bio glasniji od njihovih ljubavnih uzdaha, a ni ja koja sam bezobrazno i ni malo diskretno kamerom ovjekovječila strašću isprepletena tijela.

Danas?

Jučer, još dok su svi sanjali ili bili pri kraju svojih snova, tata puž bebi pužu očitao je bukvicu jer premali je da se šmuca po plac zelenjavi.
Otišao je do dućana, kupio uz ostalo i croasane s čokoladom, kakve mama puž voli.
Probudio je s osmijehom, doručkom i kavom.
I rekao da ju voli, bio 8. ožujak ili neki drugi dan.


Dobro vam jutro! :)

Link Michael Bublé – Everything

I još ovo: lijepo molim našeg blog kuhara recept u kojem će karfiol, bez puža, biti dominantna namirnica.
Hvala! :)

Odgledah, jučer.


Kaže frendica Anastaziji, gledajući kako priča o njemu, smješka se , zarumenjenih obraščića i neizgovorenih, potencijalno pohotnih misli – ridiculously hot.
I to u 12-toj minuti.

Do te minute već sam zaključila, bez puno truda, da je film veliko sranje.

Anastazija, djeva nevina, nevino plavih očiju, a on...pizdek.
Je, baš to. Izgledom na kojeg klecaju koljena jedino ako se zbroje kvadratura njegovog poslovnog carstva, pogled kroz staklenu stijenu ureda i pogled na njegove bankovne račune.

Grozno loša gluma!

Par minuta kasnije, on i ona na metar udaljenosti.
Anastazija guta knedle, kao ja prokulicu kao klinka, polupognutog pogleda, implicirajući da upravo takav mora, čedan biti, a Christian čeličnog, dobro istreniranog, periodičko-petominutnog treptanja.

Bili su i na kavi.
U nastavku filmsko-čarobni Christian pokazao je da znatiželja nije samo ženskog roda, a da li je u filmu ubila koju mica-macu, nemam pojma, mada se nadam da su sve mačke na broju.

Sad si mislim, kak bih reagirala da me potencijalni fuck partner, ili nešto još uz to kao bonus, nakon dva susreta, od toga jedan poslovni, a drugi usputni, pripitkuje o privatnim stvarima s naglaskom na muška stvorenja koja se slučajno ili namjerno kreću oko mene?
Anastazija je zatreptala, vjerojatno misleći – vidi vraga, pa on je zainteresiran za mene - a svaka druga bi ga sterala k vragu ili mu barem šarmantno dala do znanja da je gurnul nos di ne treba i da može dobiti, uz smiješak, i po prstima.

Kae dalje bilo?

Nakon kave, naša draga Anastazija bila je i kuhana, pečena, a on je, seronja, iskoristio trenutak njenog romantičnog-hormolanog pomračenja uma i prodao joj foru, gledajući je drito u oči, rukom upletenom u njenu kosu – nisam ja za tebe – i još malo prosraćkao par riječi koje se obično vrlo brzo zavuku pod kožu i učahure u međunožju.
U nastavku, i mimo filmskog scenarija i herc ljubića, obično ide – bit ću s tobom dok će mi biti zabavno, naravno neizrečano, a tvoja greška je kaj si na to pristala jer sam ti, u startu rekao, kakav sam.

Mazohistički sam odgledala film do kraja, s nekoliko pauza.

I morala sam ovo podijeliti s vama, da se slučajno netko ne zezne i potroši lovu za nakaj kaj ne vrijedi ni uz besplatne kokice i Colu, unatoč višku vremena koje ima, a ne zna na koji način potrošiti ga.

Ako mislite da budete vidjeli nekaj konkretno, zaboravite.
Vidjet ćete njegovo dupe i leđa, njene cice i to je to.

Ako mislite da budete nekaj naučili, i to zaboravite.
Vidjet ćete dvije tri scene di ona ima zvezane ruke, ekstatično zakolutanih okica, ali i ne zakaj.
Čak i ako se potrudite upogoniti maštu, bome vam ne bu uspjelo sve to povezati u smislenu cjelinu koja bi posljedično stvorila znatiželju da tak nekaj isprobate i doma.

Ako niste znali, vrhunac sado/mazo zabave je lupanje po ženskom, golom dupetu, preko koljena, kao kazna za neispunjavanje ugovornih obveza po čl. 23, točka 1, stavak 2.
To svakako morate memorirati, jer ako ništa drugo i ako vam je dan usran, budete se cerekali.

:)


Eto, to bi bilo to, kaj se tiče filma.
Znam da ću imati još nekaj za dodati, pa se nadam i da mi ne budete zamjerili :P
Ono kaj mene zanima kaj je u knjigama/filmu toliko avangardno, za žene oslobađajuće, ja nisam uočila.

Drugom prilikom o tome.


Dobro jutro! :)

Sunce u Zagrebu.
Šafrani i jaglaci u vrtu.
Iako se dah vidi, osjeća se proljeće...