Muškarci i žene...i nešto između

Tri tjedna pauze, a prije toga dva :)

Kajaznam, valjda to tako ide. Zbroje se godine na blogu i zaglavim(o) u jednom vremenskom isječku kad se svaki slijedeći korak čini nepotrebno suvišnim, zbog svih onih prethodno odrađenih, pa tapkam(o) na mjestu, ostavljajući trag nogu, kao otisci cipela uz neku od klupa.

Ma nije da sam napisala sve kaj sam imala nekome reći. A-a, ali jednostavno nekak ne ide dalje.
Zakaj je to tako, ne znam.
Ima nekaj fakat u godinama, ovdje provedenim. Sve mi je poznato. Predvidivo. Vi meni, kao i ja vama, kaj ne? :P

E sad, da li sam se toliko prilagodila klimi bloga, pa oguglala na štošta, i na ono na kaj sam nekad znala u trenu reagirati, čak i bedasto i nepotrebno, ili ne osjećam poticajnu vibru (čitaj: čekam da me netko povuče za jezik, ne nužno samo tu), nemam pojma.


Možda sam se, jednostavno, promijenila, a tu promjenu još ne mogu oblikovati u nekaj kaj bum mi bilo prepoznatljivo, bez da na to gledam s nekoliko strana, potvrđujući sama sebi ono kaj vidim.

Kaj dalje?
Ni to ne znam.
Čekam proljeće, iako volim kišu.

Dobar vam dan!
:)

Ma, dugo me je držao blog. Jako drugo.
Obično, sve novo, traje onoliko koliko mi treba da nekog vraga sebi dokažem - da znam i da mogu. I da u tome, naravno, guštam.
I zanima me, uglavnom do te točke, do one kad gušt više nije ona energija koja mi treba.
Kasnije, sve to, ili postane navika kao životna, neizbježna nužnost ili idem dalje.




Kiša i dalje pada.
Ja još kašljem, predozirana čajevima.
Sado mazo seks je onaj pod temperaturom i začepljenog nosa - bez ijedne nijanse sive :P

I tak...

Prelijena sam da se zahaklam na etovu temu o manipulaciji.
Samo ovo - moram priznati da mi je fakat jako, jakooooo žao muške ekipe, toliko da evo i sad, za minutu i pol, počet ću plakati. Jer grozne su žene, ma sram ih bilo, koje koriste svoje komparativne prednosti za uhvatiti bolju startnu poziciju u razvoju bilateralnih odnosa.

I pitam se - tko je u toj igrici bedast?
Samo se, onak, usput pitam. Ne očekujem odgovor ;)



Nastavak nekom drugom prilikom.
Možda sutra.
A možda i ne....

:)

Dakle ovako...

Sramno i ponizno, uz neugodu, bez prisile, priznajem - nisam pročitala ni jednu od trilogija sive boje, iako volim sivu.
Eto, totalno sam neinformirana o čemu je riječ osim onog kaj sam usput pobrala - s jedne strane hvalospjevi žena koje su se oslobodile, samo ne znam od čega i koga, a s druge one kojima je to veliki bullshit, marketingom dobro odrađen.

I kome da vjerujem?

Veli mi neki dan frendica - ma, sadržajno amerikanizirana verzija Ane Žube.

Gledam trailler..hm...

I vidim dvoje mlađahnih u ukalupljenim ulogama.
Ona, mlada žena, veeeeeeeeelikih plavih očiju u kojima se još zrcali griz na mlijeku s ribanom čokoladom.
Dok njega nije srela, o seksu i nije imala značajnijih iskustava o kojima bi šapćući pričala, a u slobodno vrijeme je, valjda, pikala goblen s mačkom sćućurenom u krilu, pila čaj od kamilice i nos brisala čipkanim maramicama, izvezenog monograma, a ostale su joj kao obiteljska baština od bake.
On - naravno bogat. Naravno zgodan. Mačjeg hoda. Pogleda kojim i duplo zakopčane skida, a čedne razdjevičuje u drugoj minuti.
Na prvu bome niš posebno. Meni. Ok, zgodnički, solidnih trbušnih mišića, ali sve ono ostalo ispod pupka trenutno mi je na trailleru nedostupno, tak da bum to komentirala naknadno, ak mi se ne zamagle cvike :P
I samozatajan je, nekakve mračne priče, o kojoj nemam pojma, valjda je potrebna kao alibi za njegovu seksualnu zaigranost i pomaknute granice.

Jesu li pomaknute? Bum vidla, pa vam javim...

Tko nije vidio, a da ne ostane uskraćen za bitnu informaciju - u jednoj od scena pričepio ju je uza zid lifta - trt-mrt...nema mrdanja, ruke iznad glave - i uvalio joj strastveni poljubac koji topi sve, od suterena do zadnjeg kata poslovne zgrade, vjerojatno i koju ulicu dalje, a di neće ženu željne muške energije koja će joj razmaknuti koljena i zbog koje će, posljedično, gaće, njegove i njene, pasti na pod, a jedna od naramenica grudnjaka skliznuti preko ramena.

:)

Zekam se, malo.
Ali ne puno, fakat je tako.

Karte su kupljene za bapsko društvo.
Muško bu dobilo prepričanu verziju. Obećala sam mu praktično demonstriranje jedne od scena ;)
A u nastavku, u prepričavanju filma vama, bila bum objektivna. Ne bum karikirala. Ne bum ironizirala.
I ako bum se meškoljila na nekoj od scena, priznat ću.
:D


Ma, u stvari me nekaj drugo grebucka - koliko i takvi filmovi podilaze publici standardnom podjelom uloga?
I zakaj?
Zbog lakše identifikacije onih s druge strane ekrana? Nas s njima.

'ajd neka netko u istu takvu priču ubaci likove obrnutih uloga, ne nužno njega u samtericama s hozntregerima i lenonicama zlatnog okvira na vrhu nosa, a nju kako ga mami čipkom koja proviruje kad prebaci, namjerno polagano, nogu preko noge.
Ili još bolje - ispriča i ekranizira priču ljudi koji poznaju svaki centimetar i svog i drugog tijela. Znaju riječi, dok još nisu izgovorene. Pokrete i prije nego se dogode...

Pa neka se onda pomiču granice.
U dvoje.
Njihove.
S lisicama ili bez...


;)



Nakon dvotjedne pauze, dobar vam dan, uz Link
Beyonce - Haunted

Time out... :)

Znam, znam, ste sve komentirali.
A ja ne bih bila ja da nemam još nekaj za dodati :)

Pa ...

Zaobići ću uobičajenu retoriku ovih dana, razočarane koji ističu svoje zgražanje, koristeći onomatopejne simbole i prepoznatljive zvukove gastro-intestinalnih problema. I one euforične koji svoju domoljubnost naglašavaju kao bonus.

Znate kaj, čudno je sve to.
Da ne živim ovdje i da sa strane promatram, totalno neutralno i zainteresirano, samo onoliko koliko je potrebno za procesuiranje informacija, na sve ovo sve kaj se događa zadnjih tjedana i dana zakolutala bih očima, u nevjerici ne znajući tko je tko, tko koga i zakaj.
A ovako, ovdje ukorijenjena, sve drugačije gledam, a bome i vidim.

Jer...

Rođena sam u Zagrebu.
Starci su mi s asfalta.
Nemam familiju na selu.
Završila sam faks.
Ne slušam cajke. Ni Tompsona.
Nisam praktična vjernica, ali ima dana kad s Bogom popričam.
I... zaokružila sam Kolindu.

Da nema ovog zadnjeg reda, bila bih pospremljena u lijevoj ladici?
Sa zadnjim sam svrstana automatizmom, di?
U klerofašiste?
Nacionaliste?
Pruglupe koji se lako mogu izmanipulirati?
Neobrazovani puk kojem je domet pogled preko susjedovog plota?


Moram priznati da sam razočarana i blog selekcijom ljudi prema broju koji su u nedjelju zaokružili.

Znam da ćete mi kontrirati (hoćete li? ;), da pripadnost jednoj od politički opcija nije samo korištenje biračkog glasa na izborima, nego i određeni društveni okvir, sa svim elementima koji ga definiraju.

Ok, je.
I nije.

Kao i sve ostalo u životu što postoji kao mjerna jedinica – netko tko je takav kakav je, u odnosu na nas same.

Ali nisu okviri baš uvijek tako čvrsti. I ne paše svaki uz svaku sliku.

'ajde nekaj napravite...
Raširite palac i kažiprst jedne i druge ruke, pod pravim kutom. Spojite lijevi kažiprst s desnim palcem i obrnuto, lijevi palac s desnim kažiprstom.
Jeste?
Pogledajte kroz spojene prste.
I kaj vidite?
E sad, pogledajte lijevo i desno, izvan figuriranog okvira.
Bolje?
Nadam se da je.
;)

Dobro vam jutro! :)


I tak, mogu dalje s uobičajenim temama.

Ako su vam usne ispucane, znate kaj pomaže? Nutela na njima. Njena prednost je da je možete i nekoliko puta nanijeti, ovisno koliko ste brzi u oblizavanju. Ili koliko je brz netko drugi.

Probajte ;)

Znam, petak je. Pun kufer vam je svega, vikend je i idu vam na žifčeke višetjedna politička prepucavanja, a pogotovo tu di su interesi locirani tam negdje niže od pupka :)

Ipak...

Osjećam nekakvu faking obvezu da se u ja izjasnim koga bum zaokružila, već kad sam toliko toga ovdje s vama podijelila.

Za Iveka!

Zakaj?
Zato!

I zato ak bum bila u financijskoj frci, bu mi rekel kak da izvučem lovu s blokiranih računa, a to kaj su drugi ostali kratkih rukava i gaća na štapu, kaj sad, tko im kriv kad se ne znaju snaći.... Link
(tu vam sve piše, pa se nadam da bu i vama pomoglo)

Možemo se mi s njim sprdati, da je ovakav ili onakav, ali kaj je je sposoban je, zna kako nekaj zaobići, preskočiti, dodati ako je potrebno i oduzeti ono kaj je višak.

I još je glazbeno navudren i ima veze sa ZAMP-om.... Link
(uz link, ide i glazbena podloga: Ars diaboli.... Link )

Zna i kak marketinški odraditi kampanju i zaposliti nekoga tko jako dobro kotira u tim krugovima. A to kaj je taj netko malo dužan državi, ma pa ne bumo valjda sitničarili, par stotina tusućica ili milijunček kuna sim ili tam, svejedno je.
(tko ne zna tko je g. Rakar, zadužen u kampanji za komunikaciju s medijima, a znatiželja škaklja, ti sve piše: Link

I još nekaj kaj je važno - bome je i spretan s nekretninama i kako te iste nekretnine iskoristiti ...malo mi komplicirano to suvislo napisati, pa bum citirala:".... kroz kratkoročne fiktivne pozajmice i dijelom stvarnih pozajmica knjižiti se na nekretnine Kamenskog koje su se procjenjivale na 200 milijuna kuna."....Link
(koga zanimaju detalji, doznat ćete s linka)

Eto, morala sam to podijeliti s vama, nadajući se da sam vam pomogla ako ste još uvijek u dilemi koji brojček zaokružiti.
:)

I tak....

Ana i Hrvoje.
Hrvoje i Ana.
Još nisu zajedno. Ne znam ni da li će biti.

I znam da ne znate, ali u međuvremenu, od zadnje priče koja to nije, Hrvoje je napravio nekaj kaj je bilo simpa, iako mu Ana nije htjela dati do znanja da joj je počeo hodati mislima.

Slijedeće jutro nakon kave, a ona ga je pozvala kao revanš jer joj je očistio auto (je, je, morala sam to ubaciti u (ne)priču da ne ispadne totalni seronja kakav je bio na samom početku i da malo kontriram ženskom blog razmišljanju o muškarcima :), za vanjski retrovizor ostavio joj je zahaklanu rukavicu sa strugalicom za stakla. Boje naranče.

A kae bilo na kavi?

Kak to ono ide s kavama i opisima? Bilo je opušteno? To mi je prvo palo na pamet.
Vele da sa srodnim dušama tako ide – opušteno od samog početka.
Kajaznam, s frendovima smo takvi, s onim ljudima s kojima nekako dišemo istim ritmom, čak i onda ako nam je začepljen nos.
Ali ak muško ženu ne zdrma iz temelja, a ona u što kraćem roku ne poželi da je centrira, metodom ovisi o mjesečnom rasporedu njenih hormona, nekaj tu ne štima.

U nastavku, njihova kava bi, recimo, mogla biti, kakva?

Obično, kad pišemo o nama nekim nepoznatim ljudima, kao o Ani i Hrvoju, namjerno ili slučano ubacimo i neke svoje puzzle i složimo već viđene slike. Svoje i tuđe.
I dobro je to tako jer već su jednom prošle svoj životni krug, pa nam je lakše, i bez šestara, prostoručno, vijugavo nacrtati nove linije, spojene u točku koja je istovremeno i početak i kraj.

Hm...

A da kave uopće i ne bude?
On je kasnio, javio se, Ana ga je čekala 5 minuta, ni jednu više i otišla, pa joj je u znak isprike, sutradan ostavio strugalicu na autu.

Hm, još jednom...

Mi žene sklone smo stvoriti priču u svojoj glavi ni od čega.
I Ana bi se mogla na njega nafunjiti jer joj je dao do znanja da kao emancipirana žena, drugi put, sama rješava problem viška snijega na autu.
A Hrvoju to nije bilo ni u malom prstu lijevog stopala...ček, bolje desnog ;)...i samo se sjetio kako je neugodno kad zima štipa za prste, stakla su hrapava i neprozirna, a već kasnimo tamo negdje gdje smo krenuli.

Prije nego odlučim da li bu ipak bili na kavi ili ne, bilo bi dobro da postanu više od svog imena.
Trebali bi nas podsjećati na nekoga koga poznamo, a baš se nemremo sjetiti u kojoj smo priči zajedno bili.
A opet, trebali bi nam biti i dovoljni daleko da budu zanimljivi i da poželimo hodati njihovim cipelama ili bosonogi prateći otiske stopala.
Možda iritantni, pa da budemo sretni u svojim malim životima, takvim kakvi su, bez želje da fotokopiramo tuđe?

Hm....jel ovo treći put?

Ma znate kaj, bum ih posjednula za jedan okrugli stol. A on će biti tak velik, ili bolje rečeno mali, da hoćeš nećeš ipak bu se dodirivali koljenima.
Pa budu malo šutjeli, preveći se da priča ispod stola nema veze s njima samima.
I da je baš nekaj jako zanimljivo na dnu šalice jer ne znam po koji put Ana bu žličicom mjerila njen obujam, a Hrvoje pogledom Anin.
Ipak mora biti dosljedno muško, iz prve priče koja nije priča, kaj ne?
I Ana žena koja mu je i dalje zanimljiva, iako joj je nos crven od prehlade, a kad kihne sva se stepe....

Nazdravlje joj!

Vama, dobro jutro :)

Jučer sam zašpotana. Zbog zapisa. Da sam se blog ulijenila. I da to nije priča i da vam to, nekaj, hoću podvaliti pod priču.

Točno, nije.
I kaj sad, da posramljeno čučim u kutu? Da se pokrijem preko glave? Ili odem provjeriti brojčano stanje kolača?

Zapis je nastao kao produkt dubokoumnih razmišljanja u trajanju od minute i pol, dok se nije upalilo zeleno na samaforu, jos prošli tjedan, negdje između ponedjeljka i petka, u vremenskom intervalu, na Zelenom valu poslije 4, a prije pola 5.
Namjera mi je bila povezati mogućnosti, u dvoje, naravno, koje postoje kao potencijal, a da li bu iskorišten ili ne, tja, ovisi o mnogočemu, kao uostalom i inače u životu.

'ste kad razmišljali kaj bi bilo da je bilo, nije se dogodilo, a trebalo je?

Dakle ovak...

Kažu da slučajnosti ne postoje. I da sve kaj nam se događa, odvrti se uz točno definirani razlog, koji ćemo doznati ubrzo, ne tako skoro, a možda tek za 5 godina, 3 mjeseca i 18 dana, a bio nam je svo to vrijeme pol metra ispred nosa.

Tak i s Anom i Hrvojem. I snijegom na parkingu.

Jer da nije zveknula nogom po njegovom autu, ne bi ni on dotutnjal do nje. A da nije bila nadrkana zbog bivšeg (eto, ipak sam znala da ga trebam držati na rezervnoj klupi i da bu kad tad uletio u priču), i njegove amnezije, redovite oko plaće kad zaboravi da klinci ne žive od zraka i tekućine iz javnog vodovoda, prvo bi očista retrovizore, pa provjerila koji bu, od snježnih nakupina, odgovoril žmiganjem.
Ovak, kaj je drugo mogla nego dati si oduška, bolje i na tuđem autu nego svom.

Hrvoje je taj dan bio baš dobre volje. Završio je godinu kako je planirao. Nije završio u krevetu ni s jednom od kolegica, kao slipin Luka, ali da bi rado pričepio onu malu iz financija, bome bi.

U duhu autentičnih opisa, sad bi tu trebalo biti nekaj, muškim riječima slikovito i nedvosmileno opisano, a bilo bi povezano sa ženskom anatomijom, ali to bum ostavila za drugi put ili ako netko od vas želi dopuniti, bum honorirala zahvalom.

Ok, priča je mogla ići i drugim smjerom, nešto na tragu dvicinog komentara, pa bi nakon zajedničkog čišćenja oba auta, promrzlih noseva i rumenih obraza, završili na čaju u kvartovskom kafiću.
I ne bi primijetili da je mrak zamijenio dan, ali bi da više nisu jedan drugome potpuni stranci.

Zvone bi ziher u priču ubacio, poznavajući ga, slučajno dodirivanje koljenima ispod stola, a namjerno bi bilo.

Pimpi? Ha, u nastavku njegovih priča, neću ni pomisliti kaj bi bilo dalje i čiji bi trbušni leptiri bili više nestašni, Anini ili Hrvojevi. :D
Neš ti romantike uz zvukove oko pupka, tak da bum to preskočila i ostavila za kasnije, ako se upare.

Jer postoji mogucnost i da budu.

Ana je otišla taksijem, a kad se vratila, par sati kasnije, njen i njegov auto je bio je bez snijega.

Ha, da tak nastavim?

A ona bi mu se ipak trebala nekak zahvaliti, bilo bi pristojno, kaj ne?
Možda zataknutom vizitkom o njegove brisače uz pitanje: Kava?

Kajaznam, prejednostavno.
Ili ne?





Sunčano.
Naspavano?

Dobar vam dan! :)

Da, rekla sam da bum napisala priču. O njoj i njemu. Božićnu. A kak je prošao, mijenjam u novogodišnju :P

Trebala bih im dati imena, obična, da budu kao ljudi koje i mi poznajemo. Možda iz kvarta, s faksa. A možda i s Iskre.
Gabi i Krešo.
Željko i Stjepka.
Klara, Igor i Bruno.



Bile su već priče o njima.
Gabi i Krešo, nakon glupih sranja koja su imali, a nisu trebali, pomirili su se. Nije samo popravio policu u njenoj radnoj sobi nego joj je čak nabavio i veći stol i novu rasvjetu.
I manje radi. Manje putuje. Više je doma s klincima. I s njom.

Stjepka se preselila Željku.
Za ovaj Božić upoznala je njegovu sestru, šogora, nećaka. I dalje je zaljubljena. Ma ne, voli ga. I on nju. Željko subotom, umjesto nje, ode na plac. Zalome se i Vincek kolači, za doma, ili pušlek, sad već promrzlog cvijeća.

Klara, Igor i Bruno, još uvijek su na kupu.
Tri imena. Tamo gdje bi trebala biti dva, treći nije uvijek višak. I nije jer ne znaju jedan za drugoga. Neće ni znati.

U novoj priči ona će se zvati Ana, a on Hrvoje.
Znam samo jednu Anu. Ne, dvije. Ma vraga, znam ih puno.
Hrvoja dva. Jedan je moj nećak, a drugi? U njega smo bile sve zaljubljene u osnovnoj školi.
Ok, on je zgodan. Uspješan.
A ona?
Trebala bi biti slična njemu ili ipak ne? Jer kažu da se suprotnosti privlače, samo baš i nisam ziher koliko sve, različito u dvoje, može potrajati. Možda dok ne postane previše poznato, pa nakon nekog vremena postane i naporno?

Ne bum tko su i kaj su bili prije nego su se upoznali jer bum morala spomenuti kae bilo prije njih dvoje - jednog krelca koji ne brine o klincima i uvjeren je da bu sami narasli, ko gljive poslije kiše, i živčenjakušu koja ima sposobnu advokaticu uz koju je bivšem ostavila samo set gaća i par čarapa, od toga jedne s rupom na palcu.

A da ih ipak negdje uguram, pa se pojave kad se najmanje nadamo, obično i onda kad ne trebaju biti negdje, a jesu...
Ne znam, bum vidla.

Ali Ana i Hrvoje se moraju upoznati.
Gdje? Nemam pojma!
Romantično? Praktično? Ne na prvu?
A da ubacim snijeg?

Hrvoje je promatra s prozora. Stanuje na 3. katu.
Ana se tek doselila u njegovu zgradu.
Na parkingu auto do auta, pa umjesto svog, počela je čistiti njegov, a on šuti i uživa.
I zamišlja kae ispod njene debele jakne, fokusirajući se na strateška mjesta, zadržavajući duže nego kad bi bilo riječ samo o usputnim pogledima kao premosnica u jednom dosadnom, neradnom zimskom danu.
E sad, Ana bi trebala napraviti nekaj kaj bi ga ipak izvuklo iz stana, a da bude zanimljivo.
Da zvekne nogom po ratkapi, jer skužila je da je ispod snijega kriva boja auta?
A Hrvoje popizdi i počne mlatarati rukama po zraku, izvlačeći pospremljene psovke i sjuri se do parkinga, ni malo muževno, skližući se po ugaženom snijegu, u natikačama nataknutim na bose noge?

Kaj dalje?
Možda...

-Kae tebi, si normalna? Jebote, kaj radiš?
-Čistim krivi auto. – veli Ana i nastavi otresati snijeg s ruba jakne i rukavica.
-To je moj auto – kaže glasom kojem fali malo da se prelije preko ruba čaše. Ili šalice.
-Da, i? – pita ga, ni malo zainteresirana za njegov odgovor.

Dolazim u napast da ga stavim u klečeći položaj kak pod različitim kutovima promatra eventualne tragove njenih čizama na ratkapi i glanca metalnu površinu rukavom, nesvjestan prilike za škicnuti Ani ispod jakne.

Ha?
Ili...
Ne, ne, neeeee!

Trebao bi biti frajer. Skuliran. Trebao bi možda reći – aj zvekni još jednom, ak se usudiš, pa ti plaćam kavu.

Znam da nema logike, ali nekak bi trebala u priču ubaciti i poziv na kavu. Uostalom, Hrvoje se već pomalo smrzava, suzdržava da ne počne cupkati na mjestu kontrirajući zimi koja već sad nije samo zapetljana oko njegovih golih stopala, a i skužio je da je Ana zgodna žena.

Da nastavim i završim s njihovim upoznavanjem, trebala bi ga poslušati, kaj ne?
Lupiti još jednom.
I zahvaliti se na kavi jer kavu ne pije. Nazvati taksi i.....

Kaj bi bilo dalje, bumo vidli.
Ili ne...

:)


Dobro vam jutro! :)

Čitam kae bilo o Božiću i oko Božića na blogu.
Uobičajeno!

Samo ovo kao reakcija – pristojno je, ne samo kao praktična prezentacija dobro odrađenog kućnog odgoja, poštivati tuđu vjeru, bila ona vama koji je ne priznajete nepotrebna, apsurdna i čin primitivnog razmišljanja.
Jer...
Poštujete ljude koji su drugačiji od vas.
Pokazujete drugima koliko ste tolerantni, ne samo deklarativno.
Priznajete različitost kao nužnost, bez potrebnih intervencija.
Dajete svima do znanja da niste skučenih svjetonazora, bez obzira na obrazovanje, status i trenutni okvir u kojem živite, jer postoje ljudi koji nisu kao vi, ateisti.

Svakom od vas priznajem pravo da o religiji, vjerovanju, o Bogu, Isusu ili Vragu pišete saržajno i stilom kakvim želite.
Ali ne na Božić jer takve provokacije vam nisu potrebne.
Ili jesu?

I na kraju, poštivajući druge kroz njihovu vjeru, a njihovo vas vjerovanje ni na koji način ne dodiruje, poštujete sebe.

Poštujete li?
Ne bih rekla....


Kaj još imam za reći, danas?


Danas očekujem barem dva-tri zapisa o izborima, uz angažirano propinjanje na prstiće i prezentaciju oratorskih vještina.

Tkogod ima potrebu biti fuš blog političari, društveno angažirani, a gadljikavo mu je djelovanje kroz jednu od opcija na političkoj sceni uz stranačku mašineriju, ne mora njurgati sebi u bradu, drugima uz kavu ili listajući portale tipkati komentare.
Ima toliko nevladinih udruga koje bi mu, ziher po programu i ciljevima za koje se zalažu, bile bliske.
Ali ok, kužim, jednostavnije je ovako, kaj ne, a ispuni se potreba za formiranjem mišljenja o trenutnoj političkoj sceni, a to kaj baš i nekog efekta nema, kaj sad – barem i mi imamo speakers corner :D


Dobar vam dan!

:)

Kaj, čudite se kaj sam nedjeljom tu?
Ne bum dugo, bez brige :P
5 minuta. Možda koju više.... ;)

Kaj vam danas napisati, a da zvuči pametno, neofucano, da bude originalno, da ne ponavljam sve ono kaj je netko drugi rekao ili napisao, a da bude u blagdanskom duhu?
Nemam pojma, ljudi, fakat nemam pojma!

A da sami odradite ono kaj želite, kao čestitku, sebi, za Božić, a ja bum držala fige da vam se sve to i ostvari?
Kajaznam, čini mi se da je to fer. I nemrem fulati, a ziher bih ;)

'se sjećate kad ste dobili nekaj na dar, odmotali ga, prestali disati na tren i iznenađeno blenuli u ono kaj je do maloprije bilo sakriveno šarenim papirom i ukrasnom mašnom?
Pa ste k'o hrčak vrtili po glavi kako najbolje reagirati jer reakcija se očekivala, a nije vam bilo svejedno kaj bu se skužio vaš kiselkasti osmijeh koji je više izgledao ko facijalni grč, a bio vas je i frka da vam ne izleti kakav čoškavo pikav komentar...

Eto, tak ide i s čestitkama. Kad fulamo. Ili poželimo nekome nekaj kaj mu je tak i tak previše. Ono kaj je premalo preskočimo, a sve između zaboravimo.

Iako svi volimo čuti ono kaj je uhu ugodno, pa bilo i stotinu puta ponavljano, nekako kao da sve to uđe i prođe, prije nego li se stvori prilika da se uhvati kao sjeme iz kojeg će proklijati nekaj dobro, za nas i za ljude koje volimo.


Kad bih imala samo jednu želju kao iskoristivu, i ni jednu više, uvijek sam znala reći da bih tada poželjela da budem zadovoljna.
Da to!
Ne sretna, jer sreća u trenutku protutnji od 1 do 100, centrifugalno se rasprši, i svakim slijedećim brojem više biva sve manja, dok u jednom trenutku ne ostane samo kao post it na frižideru.
Zadovoljstvo je drugačije - prožme nas u svim smjerovima, probudi i onaj dio nas koji spava ili za koji smo mislili da je trajno zaspao.
Sveobuhvatno je, i ako smo nešto kao želju izostavili, u paketu je.

Ma, rekla sam sama sebi da ne bum bila cendrava :)

Ak' nastavim, bum.

Ljudi, budite takvi, zadovoljni. To vam želim.
I fige su tu....

:)

Dobro vam jutro!
Ho, ho, ho....... :D


A htjela sam, u stvari, napisati priču. Cimet mirišljavu. Dodala bih i malo vanilije, friške, sastrugane.
Kuhanog vine ne bi bih. Tam vam je, u pimpijevom zapisu, ako je još kaj ostalo, ali nekak sam sumnjičava prema raspoloživim količinama :)

Da bi bila božićna, trebalo bi biti i snijego, kaj ne?
Samo ne znam kaj bih s pingvinima, da li bih ih ignorirala ili poslala na godišnji.
Vrit ne bih jer su mi simpa, onako gegavi s dobrim, gospodskim outfitom.

U priči bi trebali biti Ona i On.
Negdje, još ne znam gdje. Možda bi bili zajedno, na udaljenosti ispružene ruke, a između dodirivali bi se pogledima iznad ruba čaša.
Ili ne bi?
Jer Ona bi bila na sjeveru, a on na jugu, a dijelile bi ih tri tramvajske linije i dva kvarta. 20 minuta autom ako se poberu svi semafori u centru.

Možda bi im bile zajedničke riječi Link

I u priči bi se našli na pola puta.
On bi on napravio prvi korak prema njenoj polovici. Ili ona, možda?
I fakat bi utopili usne, a linije života tražili bi drugi put. Možda bi je našli. Prislonili jednu na drugu.
A kompas im više ne bi bio potreban. I možda baš sad dogovaraju di će za Novu, a ovdje su se upoznali...

Ne znam još.


Ali znam da ću napisati jednom takvu priču.
Nečiju.
Možda i vašu....

;)

I o nama, ljubomornim ženama...



Kad kažem da bum nekaj napravila, to i napravim.
Možda ne odmah, ne sutra. Ni idući tjedan.
Možda ne ni bez njurganja, ako sam u međuvremenu služila da sam se zaletila, ali da, napravim.

I zato odgovaram na etovo pitanje od neki dan o „zavisti na penisu“ kao jednoj od umotvorina gospona Freuda i o nama ženama koje smo već, kak on to veli, u vrtiću, valjda u pauzi između slaganja jedne od didaktičkih igračaka i filozofske rasprave čija je mama ljepša, a tata jači, shvatile da vi muškarci imate nekaj kaj mi nemamo, a to kaj nemamo u nama izaziva ljubomoru koju u tim godinama i nismo znale definirati, ali smo je zato kasnije uobličile u prepoznatljiv oblik.

I da, fakat je to tak kak je!
Eto, priznajem da ste vi muškarci u velikoj prednosti zato kaj imate pimpek.

Jer...
Možete brzo riješiti problem viška pive praveći se da, ako okrenete leđa, nitko vas ne vidi, a ne morate čak ni dignuti nogu, lijevu ili desnu, ovisno s koje strane vam je drvo ili grmlje.
Jer...
Imate toliko sjajnih psovki kojima možete, u par riječi, sugovorniku jasno dati do znanja kaj mislite o njemu ili o onome kaj priča, spominjući svoju anatomiju.
Jer...
Kad žena veli „nabijem te“ ne znam kaj da o tome mislim, osim da mi je smešno i da u nastavku očekujem da pljune u dalj, mjereći od vrha svojih cipela udaljenost, ako je vješta, par cm dalje :)

A da ne pričamo o situaciji kad vas nekaj svrbi, pa se zavidnom lakoćom počohate, bilo gdje, da vam fakat svaka normalna žena, koju s vremena na vrijeme nekaj (za)svrbi, može pozavidjeti.

O neverbalnoj komunikaciji, kad se brzopotezno sočno, raširenih prstiju, čopite za svog miška, i malo ga promrdate, iz vama znanih razloga koji u našem prijevodu mogu biti i različiti od izvornog značenja, bum nekom drugom prilikom, kad skupim dovoljno relevantnih činjenica, autentičnih muških iskustava i potpisanih, a ovjerenih izjava :)

Postavljeno mi je i pitanje di sam je u odnosu na spomenutu pimpek zavist, jer s jedne strane su, veli ete, „kastratorice“ - nastale zbog osobnog deficita, a s druge - „dobrohotne pomagačice“ koje će svoj, u odnosu na spomenuto, anatomski deficit iznivelirati raspoloživim, a spremnim muškim suficitom.

Hm....

O tom pitanju intenzivno razmišljam, analiziram i uspoređujem bilješke, gotovo već 3 dana i noći, i nekako sam sklona stavu da će pametna žena, ili barem ona koja pretendira to biti, iskoristiti svaku situaciju u kontekstu svojih komparativnih prednosti u odnosu na muškarce i poentirati tako da, ako i nije na dobitku, nije ni u minusu.

Win-win!


Nadam se, ete, da si zadovoljan odgovorom.
Pokušala sam biti jako ozbiljna, prilagođavajući se ozbiljnosti teme i postavljenom pitanju, a o svemu ostalom kaj odgovorom nisam obuhvatila, budem naknadno, ako ne ranije, na proljeće.

;)


Ne da mi se pisati o ulogama muškaraca i žena, o njihovim sociološkim aspektima u kulturološko uvjetovanom ponašanju koje se još uvijek, kao fotokopija prenosi s generacije na generaciju.
Ne da mi se ni o iskoracima izvan okvira uobičajenog i poželjnog, ne nužno i potrebnog.
Jer o svemu tome, kad se i anatomiji piše kao o jednoj od oblika identifikacije, trebala bih.
A ne da mi se. Ne danas.

Ne da mi se jer još uvijek vjerujem, i ponavljam - i vi i mi, muškarci i žene, više smo slični, kad skinemo sve slojeve koje smo na sebe navukli, nego kad ostanemo goli i zbrojimo ono kaj nas razdvaja.

A već kad smo goli, zanimljivije je i zabavnije evidentnu različitost iskoristiti na drugi način.
Bilateralno.
Kooperabilno.
Najbolje ponavljanjem. Što češćim....

;)


Sunčano.
Koljeno trogodišnjaka koji je zveknul s bicikla.
Napravljen plan kulinarskih aktivnosti.
Pola litre suza ostavila u jučerašnjem danu, suočena spoznajom da ni ove godine, zbog vlasnika mačje dlakavosti, nemamo bor.
Još dva dana do godišnjeg.
Djed Mraz ima unuka, a unuk je komad,ako niste znali.

I znam da vas sve ovo zanima, kao i mene koji broj cipela imate :D

Dobro vam jutro! :)

...nije čipkana, i nema korzeta u priči. A bome ni gumene, ni one za vrt :)



Vidim, ima jutros malo više testosterona na blogu ;)
A vidim da ima i nekih naznaka nesporazuma na relaciju muško-ženskih odnosa. Pa nastavno na to, a u cilju rješavanja istih, a usput i krize globalnog zagrijavanja, otvaram zapis za prijedloge o novim temama.

Do sad sam pisala o vama, nama i onom između. O onom o čemu se šapće, a i priča uz cerek, pa mogla bih i nastaviti - znam da vas puno toga zanima, ali niste pitali, ili jeste, ali niste dobili odgovor. Ako ste ga i dobili, nije bio onaj koji ste očekivali ili uopće niste imali pojma o čemu je riječ jer ipak smo vi i mi, ponekad, dva različita svijeta koja dijele isti prostor u isto vrijeme.

I tak, kaj god vas zanima, o čemu želite da ovdje čujete i MOJE mišljenje, bez (auto)cenzure, bez šaptanja, a i nedefiniranog sadržaja, postavite pitanje/ temu i pisat ću.

Rok do noćas, u ponoć.

:)

I ozbiljno, neću ni jednu temu izbjeći. Preskočit ću samo onu koju smatram previše osobnom jer mi je prehladno za skidanje :)

Dan vam dobar!

Sunce u Zagrebu.
Koljeno razbijeno.
Još par dana do godišnjeg.

:)

Imam Grincha.
Ima 4 noge. Čupavi rep. Čupava uha. Sve čupavo. I komunicira mijaukanjem :P

Prve godine, u krizi identiteta, odmah, prvi dan je provjerila koliko joj treba da točno izmjeri visinu bora.
I našu reakciju kad se počela drečati jer nije se znala sama spustiti, a i skužila je da iglice fest pikaju.

Druge godine sam je pokušala zeznuti dizajnerskim borom, uvjeravajući sve koje sam trebala uvjeriti da je novostvorena instalacija upravo to, a praktično je izvan dohvata njenih šapica.
Nemam pojma zakaj mi nije uspjelo, to da je riječ o autorskom boru jer čak i neki dan, u jednoj od rečenica drage osobe kojoj sam i ja draga, prikrao se sumnjivi komentar čudnog sadržaja, oplemenjen smješkom koji je postao bezobrazan cerek. :P

Ako je prve godine isprobavala pentranje, slijedeće je trajno riješila pitanje žmirkajućih lampica i dala nam do znanja, bez dvosmislenog značenja, da joj je draža decentnost mraka.

Iste te godine redizajnirala je sve adventske vjenčiće i praktično nam demonstrirala zavidnim entuzijazmom da su kuglice samo za šutanje po podu, a nikako nekakav bezvezni ukras.

Prošle godine joj je trebalo samo 5 minuta da me uvjeri samo jednim, majušnim, nedužnim pogledom da mi baš i nije pametan potez objesiti granu bora o cijev centralnog. Odmjeravajući klupčicu prozora, udaljenost do grane i skraćeni put preko zavjesa, skužila sam kaj bu prvo napravila kad ostane sama u dnevnom boravku.

I tak, upoznala sam vas sa svojim Grichem. Najdražim.

Inače, baš me briga tko bu kako reagirao - volim Božić.
Toliko ga volim da svake godine posaugam zadnje mrvice svoje snage, skrivene za neka druga vremena, potrošim rezervu žifčeka, a na sam Badnjak treniram kako da oko sebe sve ne pošaljem k vragu jer sam umorna. Pa sve ponavljam, kao što ću ponoviti i ove godine.

Mazohizam? Ma ne, kajgod! :D

Postajem, u tim danima, tipična njurgajuća ženica, totalno neorganizirano organizirana ili bolje rečeno organizirano neorganizirana koja ignorira da dan ima samo 24 sata i da ono kaj se ne napravi taj dan može se i idući, a da onog slijedećeg baš se niš ne bu dogodilo, bitno za povijest čovječanstva, a bome ni za mene.
I kad sve zbrojim i oduzmem, nekako pomaknuto guštam u svemu tome.
Ali olakšavajuće je okolnost kaj me trpe takvu kakva sam i deložacija im, barem ni privremena, ne pada na pamet.


Inače, tko ne zna, Djed Mraz ipak postoji.
Zlobnjikavi ljudi su vas pokušali uvjeriti u suprotno.
Morate ostaviti otvoren prozor. Ili vrata. Pesa zavezati. Upaliti svijetlo, da se ne popikne.
I pivu. Jer je promijenio prehrambene navike i više to nije isti onaj koji je, kad smo bili mali, jeo kekiće i pio mlijeko.

Pimpi, si čul? :)

Dobro je vjerovati u dobro, kaj ne? ;)


Dan vam dobar, unatoč kiši! :)

....reagirati zato jer nikad kraja.



Zato jer će se barem netko nadovezati na mene, na njega netko drugi i eto nas par u redu.
Zato jer kad bih i reagirala, baš niš se ne bu promijenilo. Ni ja, ni onaj zbog kojeg bi bila reakcija.

Ne da mi se jer predugo sam ovdje, sa svima vama, da bi se i dalje igrala u pijesku, bez pijeska u očima.
I zato jer sam odavno skužila da je nebitan sadržaj komentara i/ili zapisa. Ali je zato jako važan potpis autora.

Ne da mi se reagirati jer ovdje je bitna socijalna povezanost, pa taman i lupanjem nogama nekoga ispod stola.
Zato jer je potrebna i takva povezanost, kao kompenzacija za...nadopišite nastavak.

I zato jer je ovdje mjera za objektivnost vlastito dupe.
Nesporazumi i nesuglasice se rješavaju preko tuđih leđa.
A drugima se zamjera ono kaj je njima dozvoljeno.

Zato neću reagirati.
Jer je glupo reagirati na glupost. Na brojenje komentara i tko je s kim ovdje u društvu, čita li samo ili i komentira zapise.
Na namjerne provokacije. Na insinuacije. Spletkarenje.

Zato jer mi se više na da isprobavati elastičnost vlastitih žifčeka i tražiti di mi je točka tolerancije u kojoj ona to više nije.

Neću!
Neću i zato jer ovo je tu blog.
Samo blog!



Dobar vam dan :)
Čavrljamo drugi put....

mai, mai ....... naj se prerano (i pomalo zlurado) veseliti: nije ti meija klikala profil.

ja u brzini kliknula na nick, umjesto da pročitam komentare.

al viš..... tak je to kad izađeš iz iskričarskog grifa.... mam zbrljuckam

sorry meija :PPP

Bell