Muškarci i žene...i nešto između

Ponekad, zbilja je naporno gledati neke ljubavne scene.


Prsti kojima bojažljivo prilazi njenom obrazu, pomalo nagnute glave prema naprijed ..... dodiruje joj obraze ..... pomiče kosu iza uha ..... nježno klizi niz vrat ..... ko da se boji da će se istog trena rapspršiti u prah i pepeo ..... nestati .....
Pogled ko laserske zrake, a želja...potreba ..... ma koliko imaginarna bila, živa je i stvarna. Ko bol. Slatka, ali ipak bol.

I njene skopljene oči, blago napeta nastoji se kontrolirati, a usne ..... tek malkice otvorene ko da zovu njegove....duboki udisaj i još dublji, i još duži izdisaj, ko plima i oseka u ubrzanom filmu. Trnci kroz kičmu, klecanje koljena, šum u ušima.
Najradije bi "pobjegla", a opet ..... nemre. Jer sve ju vuče bliže i sve bliže.

Igra duša, igra srca ..... i igra malih sivih stanica ..... počesto na prvi dojam nadnaravna.
I opasna.
Napeta.
A opet ..... ma ..... neka je, neka je još koji put ..... blažena bila ;-)


Ponekad .... zbilja je lako umjesto njih dvoje, zamisliti tebe i sebe.

Link

..Zvone je kriv za ovaj zapis! :)
c/p s mog drugog bloga, od rujna godine gospodnje...



A blog kao internetski dnevnik?
Ne bu išlo...

Vrtim kaj sam čitala zadnja dva-tri dana. I priznajem, malo mi se i zavrtilo u glavi. Od svega.
Danas je ok. Oblačno i dalje. Bit će i kiše, ziher.

Ne znam, meni je to sve onako malo pomaknuto.

IT tehnologija omogućila nam je „zipanje“ svega za što bi nam, inače, trebalo nekoliko dana. Informacije su nam dostupne. I nekoliko puta provjerljive. Udaljenost je skraćena. Sve je nekako na dohvat ruke.
A bome i mi.
Svima!
Onima kojima bi trebali biti. A i drugima.



Sad sam u godinama kad se mogu sjećati doba bez mobitela. Je, je, nekad ih nismo imali. Teško za vjerovati, ha? :)
Sjećam se frendice kad je svoje klince otfurala u Trst, da ih upozna s povijesnim i kulturnim znamenostima YU shopinga. Reakcija je bila – kaj Benettona nije bilo u Zagrebu? Čuđenje klinaca nad pojmom s kojim su oni rasli.

Sjećam se i dejtova – vidimo se idući tjedan, u srijedu – a bila je subota, oko ponoći, šetnja do Trga mokrim ulicama, cmoka i trk da se uhvati zadnji tramvaj prije noćne vožnje.

Ak' ovak nastavim, bum bila ko naši starci koji su pričali, nama, o nekim prošlim vremenima, a nas ta, prašnjava, uopće nisu zanimala :)

Ma, kužite koliko se sve promijenilo?
Na dobro ili loše, ovisi o toliko toga da uopćavanjem mogla bih postati hrabra u svojoj gluposti.

E sad, da se vratim na početak.
(Nadam se da bum, s vremenom, za nekih 15-tak godina, a možda i koju ranije, ako se potrudim, naučila kraće pisati, ali sad je tak kak je.)

Blog kao Big Brother?
Bome da!

U nekim godinama trebali bi prerasti neke priče.
U istim tim godinama trebali bi znati da je manje više, pogotovo kad pričamo i pišemo o sebi, a još više kad smo tim pričanjem i pisanjem dostupni. Gore navedenim – onima kojima bi trebali biti, a i drugima.

Napisala sam, nedavno, da mi sve to pomalo vuče na emotivnu prostituciju. Sugerirano mi je da zamijenim sa striptizom. Iako bolje korigirano zvuči jer prostitucija asocijativno grebe, ipak se bitno mijenja sadržaj.
I nije o onom o čemu sam pisala.

Nekad su dnevnici bili tajne arhive našim emocija. Ono nešto samo naše. Obično skriveno. Doslovno. A i ne samo to.
Danas?
Imamo blog-ove.
Pišemo.
O svemu. O sebi. Direktno. Indirektno. I u proredima.

'ste ikad razmišljali di je granica kad nešto postane previše, kad se osjećate kao voajer jer netko je upravo skinuo i zadnji sloj, oljuštio se i ostavio sebe smotanog oko svojih gležnjeva, kao zmija svoju kožu?

Kad bih baš svima pričala o svemu, bilo bi fakat nevažno kome kaj imam za reći i čije uši su mi na raspolaganju za protok informacija.
Bezvrijedno i jedno i drugo, moje s jedne strane i onaj s druge koji me sluša ili barem je diskretan u traženju zanimljivije zabave preko moga ramena.

Zato se ne snalazim u virtualnoj, emotivnoj transparentnost. Tuđoj.
Svoju, još uvijek uspijevam držati dovoljno daleko da o svemu ovome mogu distancirano pisati.

I zato mi se čini da je to sve pomalo fejk.
Gucci s viškom ili manjkom slova.
Angažirano. Kao potreba dodatne životne teatralnosti. Malo hrane za ego.
I ništa više.

Virtualni Big Brother!

U onom realnom, lova je u igri.

A u ovoj ovdje?

..tako kažu :)



Nakon par dana izbjegavanja maila na kompu, čitanja s moba i ignoriranja nekih uz objašnjenje – sorry, nisam ga mogla otvoriti – jučer, zbog posla koji sam ipak morala konačno obaviti, na pola puta u razmišljanju o ljudima koji svoja nezadovoljstva liječe na drugima, na zaustavljajući se ni onda kad bi bilo pametno stati, barem na tren, na fejsu, na jednom od frend zidova pojavila se tako sjajna rečenica:

“Never underestimate the power of stupid people in large groups.”

A u nastavku:



Nema slučajnosti, kaj ne, čak i onda kad u nju ne vjerujemo i imamo dobre argument da je negiramo.

:)

Ne, ne bum citate haklala po blogu.
Ali ova dva su tako dobro sjela, kao puzzle koje savršeno ulaze jedna u drugu, a pronađene su u gomili gotovo istovrsnih kad je vjerojatnost da se to dogodi minimalna, barem u vremenu kad je strpljenje još uvijek unutar granice s čije je vanjske strane njena suprotnost.


Dobro vam jutro! :)

Zanima me da li itko ovdje (po)želi pisati o ljubavi, a da je ne izvrće kao smrdljivu, poderanu čarapu?
O onome u čemu gušta, a da mu nitko ne zaviruje u želudac?
O srećicama, a da se ne mora skrivati i prikrivati osmijeh?

Znam da je puno lakše s drugima dijeliti minuse nego pluseve jer oni su nam višak. Ne trebaju nam, pa eto, neka ih uzme netko tko ne zna njihovu stvarnu vrijednost.
Ali da li kužite da se plusevi množe i da donose benefit?

Ne furam se na new age spiku, a-a, samo komentiram ono kaj mi se danas, i ne samo danas, ne sviđa, bez namjere da vam prodajem priču o pozitivnoj energiji koja istu takvu prepoznaje i upija.
Ne pada mi to na pamet jer i sama ne volim kad netko upali svjetlo, ili digne rolete i odmakne zavjese, a meni se još spava.

Naspavani?


Boli me uho.
Spava mi se.
Još 10-tak dana posla i mogu zatvoriti ovu godinu.
Uz čaj od metvice, s limunom, mogu nastaviti dan.
Bit će sunčan....

:)

Niste fer!

Miša mu, nisam imala pojma da na blogu postoji autorsko pravo na neku temu i da ako se drznem pisati o istoj, iz svojih cipela, riječ je o krađi.
Zakaj to meni nitko do sada nije rekao? Baš ste neki….

Jer da sam znala, mogla sam mnogo puta do sad uperiti kažiprstek u one koji su nastavili na svom blogu "moje teme", pisali o istom, ali iz svog kuta ili fotelje.
Nadam se, u buduće da će me netko od vas na vrijeme opomenuti kad nekaj fulam, pa i ukradem neku od blog tema i bezobrazno je prisvojim kao svoju.

Računam na tebe, Fatamorgano i zahvaljujem unaprijed.

U potpisu:
uz dužno poštovanje i poniznost, moja isprika
Meija

:)

Znate kaj ljudi, naučila sam, a ovdje naučeno i potvrdila, da svi oni koji drugima uporno, bez odmora, neki kiki zamjeraju, s tim samim, istim kikijem imaju frku, bilo zbog kvantitativnog i kvalitativnog viška ili manjka, svog u odnosu na druge.
Ma ok ako je sve to u terapeutske svrhe, ali ako postane špranca ponašanja, hm...nije to baš tako zanemarivo.

A kako nitko nikom od nas ne grije dupe u krevetu, tolerira hrkanje i mrvice kruha nakon ponoćne klope, sve ovo može (a i ne mora) biti usputno zapažanje.

Ali ono kaj mene fakat čudi, još uvijek je zamjetna količina negativne vibre, PitBull hvatanje za nogavicu i gađanje preko plota proklijanim krumpirima. Pa kad se sve to spusti na osobnu razinu, lako je zarovati nosom po podu, zaboraviti di je ostavljena objektivnost, te da je ipak, ponekad, pametnije prešutjeti kad negdje netko nekoga, zbog x razloga, svbi.

Bolje je i počohati se, kad nitko ne gleda. I ne vidi ;)



Znam, sjećam se kaj mi je pimpi rekao u jednom od komentara, ali kaj mogu kad me je lako povući za jezik. :P
Ok, mogu preskočiti.
Mogu brojati do 100, pa ako nije dovoljno, ponoviti u obrnutom krugu.
Kažu da i par gutljaja vode, zadržanih u ustima, pomaže.
Može čaj od metvice s medom?
:)

A ak’ nekom treba Gastal zbog žgaravice, posljedično zbog čitanja i ovog zapisa, ježi ga, nemam ga.

Ali ajmo ovak - tu smo negdje godina, +/- 10.
Različitog statusa. Obrazovanja. Interesa. Potreba. Pa i stila pisanja.
I imamo godine koje imamo. Takvi smo, kakvi smo.
Možemo se mijenjati, neznatno. U stvari, samo prilagoditi.
I nemremo druge ljude mijenjati.

Kae tak teško prihvatiti da smo jednostavno različiti i da će to tako ostati, pa taman prohodali na trepavicama 100 m u optimalnom vremenu i ne završili poslije toga na bolovanju?

Kad bi sve rasprave na blogu ostale unutar tema ili komentara, ne bi bilo ni ove moje reakcije.
Jer ako mi nekaj laganini ide, u kontinuitetu, na žifčeke je gađanje osobno ljudi zbog kajaznam čega, a istovremeno kolutanje okicama oni koji gađaju jer bolje je praviti se grbav/a nego prihvatiti da je nekaj tako kako je, a osobno je.

Nekoga od vas iritiram? Ma ni valjda? :D
Ok, znam biti iritantna, i namjerno i slučajno :), ali kaj nije jednostavnije preskočiti moje zapise, ha? Ili ne tražiti se u njima?
Previše sam prgava, a i inatljiva da bih se zbog nekog mijenjala, ako ne vidim čvrst i bitan razlog. I osobni interes, na kraju krajeva, da vas ne muljam. Odmah ili u neko dogledno vrijeme.

S vama, tu na blogu, mogu o svemu pričati. Da li hoću i da li sa svima želim, druga je priča.
Ali ne prihvaćam sindom kokošjeg čeprkanja po travi u potrazi za crvekom, u tuđem dvorištu, ma koliko trava bila zelena.
A bome ni dvostruka mjerila i uvjeravanje da je danas utorak, a bit će sutra. Ili je bio prošli tjedan.
Ne prihvaćam ni namjerno žbocanje pod rebra uz šarmantnu ispriku ili objašnjenje da je riječ o slobodi mišljenja.
Jer nije.
Kao što ni Djed Mraz ne postoji.

Mogu prihvatiti da se ni s jednom mojom rečenicom ne slažete. Iako teško. Jako teško. :)
A možete li vi da je meni to fakat svejedno, a svejedno mi je ako u nastavku pišem o jabukama, a vi o paradajzima jer volite paradajze, a jabuke ne, i nikako nemrete prihvatiti da ja u njima guštam?



Dobro vam jutro! :)
Naspavani?

Kažu da će od srijede biti sunčano.
Tko je zaboravio, sunce je okrugo, žuto, toplo, čak i zimi, i kad podignemo pogled prema nebu, možemo ga vidjeti ;)

..hm, kaj se promijenilo?



Ništa i svaštanešto :)
Ja? Jesam, promijenila sam se i sviđa mi se promjena, nekako se osjećam ugodno u ovoj svojoj koži, nije mi ni pretijesna, a ni broj prevelika i ne bih je mijenjala.

Vjerujem da naše promjene prije primijete ljudi oko nas, pa tek onda mi, ako primijetimo, bez tuđih naputaka i objašnjenja, pogotovo one koje sami ne iniciramo nego se dogode kao splet okolnosti na koje ne možemo uticati, a mijenjaju nas, nama nevidljivo, ali ponekad i nužno. Iako tu nužnost tek kasnije skužimo kad se odmakemo, kad okrenemo nekoliko listova na kalendaru i možemo, bez varanja i prepisivanja, riješiti matematičku jednadžbu, da vidimo koliko smo u plusu ili minusu.

A opet, kajaznam, ne vjerujem u promjene u kojima i s kojima bi postali suprotnost, pogotovo ne ona koja bi trajala duže od hira, kao manifest gluposti, inata ili dokazivanja.
Bliže mi je razmišljanje da smo sve to mi, ali skriveno je nešto, namjerno, slučajno, nesvjesno ili ciljano.

6 godina sam tu.
Ono kaj mi je najvažnije je da su svi ljudi koje volim, na broju. I da se ništa, kad je o tome riječ, nije promijenilo.
Nisam od onih žena koje će ljubav stavljati u veliku kutiju, da bude veća, omotati je šarenim papirom i ukrasnom mašnom, da bude ljepša, ali ljubav mi je važna.
Znate ono kad osjetite da ste doma, da vam je ugodno, toplo, kao onaj filing, trenutak prije sna kad ste zadovoljni danom koji je na izmaku, a niste svjesni mekih crta svoga lica i sreće koja je negdje na rubu usana.

E, to je meni bitno. Jako. Ta neka pripadnost koja je emotivna. Prokrvljena.
Osjećam je i kad o njoj ne razmišljam jer sa mnom je 24 sata. 7 dana u tjednu.
Ne mislim ni na koju ljubav direktno. Ne ni na njega. Ne samo na njega.

Dobro vam jutro! :)

U 6 godina odradila sam neke poslove koje sam planirala, neke i neplanirano. Započela nekaj kaj mi ni u snu nije bilo kao aktivnost kojom bum se bavila.
Odradila izložbu u NY.
Upoznala privatno i poslovno ljude s kojima i danas surađujem i s kojima dijelim i svoj dio privatnosti.

Kaj još?

Kupila novi auto. I još je cijeli :) Zamalo, od današnjeg dana i ne :P


E da, napisala sam i 356879 zapisa, jako sažetih :))

A imala sam namjeru napisati jako ozbiljan post o promjenama koje su nužne i o onima koje bi rado izbjegli. I nekak mi ne ide.

Cijeli ovaj tjedan mi je bio zgusnit problemima i problemčekima, kao da se svi moraju ugurati u par dana, po pravilu. I kad se jedan problem arhivira, povuče i sve ostale za sobom.
:)

Mogu dalje, a i vama to želim.
I mali koraci mogu biti veliki. Čak i kad se, u međuvremenu, popiknemo i razbijemo nos ;)

Znate kaj, od jučerašnjeg dana fakat sam počela vjerovati ovoj našoj Vladi.
Nekako sam bila stalno skeptična, ono, pričaju priče u koje nitko ne vjeruje, ali zgodno to rade, pa ajde, može se prožvakati.
I mislim, trebali bi im dati potporu za slijedeće poteze jer evidentno je da se trude, da žele promjene i sve kaj rade ipak, ma koliko je to teško vjerovati, ide u tom smjeru. Ma, bu nam bilo bolje!

A zakaj to vjerujem?
Pa kak ne bi!
Vjerojatno vam je poznata informacija da su naši klinci u kategoriji buckića, kak se službeno veli - pretili. Pa eto, Vlada se pobrinula kako problem riješiti - odbila je sramotni amandman u kojem su predlagatelji, ajme, kak im nije neugodno, tražili dodatna sredstva u iznosu od 1,5 mil. kuna za prehranu siromašne djece.

Ma, tko se to s njima zabava? Pa nema gladnih u HR. Uostalom, optimalna šnita kruha je 1,5 cm.

I vjerojato bi novi slogan za njihovu kampanju, za slijedeće parlamentarne izbore, mogao biti - Manje je više!


Fuck!



Znam da svima nama lova ne raste na drveću.
Koliko znam, mjesečna cijena prehrane za školske klince je 105, 00 kn, jer taj iznos trebaju odvojiti roditelji za svoje dijete, za gablec.
Neću zbrajati koliko je to kava, piva, kino ulaznica....

Ali nadam se da bum nabavila popis dijela škola/djece koja nemaju plaćen obrok, pa da nekog vraga sami napravimo, konkretno, mimo teoretiziranja kaj bi trebali, direktno uplatom na račun škole za dijete, imenom i prezimenom.




Dobro jutro! :)


Dopuna - kako knjiški moljci u državnim upravama rješavaju "probleme"

Otvoreno pismo kanidata za radno mjesto savjetnika za gradnju, za grad Dubrovnik:

"Poštovani gospodine Miriću,

hvala Vam na uloženom trudu da me pismeno obavijestite o diskvalificiranju iz statusa kandidata prijavljenog na natječaj za prijam u službu na radnom mjestu Savjetnik za gradnju zbog nepodnošenja dokaza o poznavanju stranog jezika i rada na računalu.
Dozvolite mi par riječi.
Žao mi je što pogrešno mislite da se može magistrirati građevinarstvo, specijalno u New Yorku, bez vrlo ozbiljnog poznavanja rada na računalu. Svi crteži, proračuni i tekstovi neophodni za uspješan završetak postdiplomskog studija izrađuju se pomoću računala. Dozvolite mi da Vam otkrijem tajnu koju pomno čuvam: rapidografi i šiberi su izvan upotrebe.
Žao mi je što ne znate da se suvremena Metoda elastičnosti, obvezni dio curriculuma, ne može raditi bez računala.
Žao mi je što ne znate da se Metoda konačnih elemenata, obvezni dio curriculuma, ne može primijeniti bez računala.
Žao mi je što ne znate da sam godinama, u popodnevnim satima, na tom istom CCNY, gdje sam magistrirao, ponedjeljkom podučavao kolege radu s AutoCAD-om (tehničko crtanje i modeliranje) te četvrtkom STAAD Pro (Structural analysis and design), vrlo popularnim računalskim programima.
Strašno mi je žao što Vam nisam dostavio diplomu o uspješno završenom početničkom kursu Worda i Excela lokalnog organizatora takvih kurseva, te Vas uskratio za mogućnost da me proglasite računalnim genijem. Koja greška...
Žao mi je što moju magistarsku diplomu ne doživljavate kao dokaz o izuzetnoj sposobnosti rada na računalu jer ona to jest. A Vi griješite..
Žao mi je što ne znate da u SAD-u svatko tko dolazi iz država gdje engleski nije službeni jezik mora položiti TOEFL (Test of English as a Foreign Language) ukoliko se želi upisati na sljedeći stupanj edukacije. Nivo traženog poznavanja engleskog za upis na magisterij ili doktorat je najviši mogući. Zaguglajte, prosvijetlit će Vas..
Žao mi je što mislite da se može magistrirati na The City College of New Yorku, i još biti najbolji u konkurenciji državnih talenata (stipendista) Amerike, Španjolske, Francuske itd., bez izuzetnog poznavanja engleskog jezika. I sve to uz rad.
Žao mi je što mislite da se CCNY za predavanja, radove, projekte, seminare služi kojim ono jezikom? Korejskim? Mandarinskim? Griješite, jer bi i onda moja diploma bila dokaz poznavanja stranog jezika. A vjerujem da biste mi i Vi sami, samo da možete, izdali uvjerenje da odlično govorim srpski, bošnjački, a bogami i crnogorski (i to su sad strani jezici, zar ne?). Ekspert za tri strana jezika. Nije šala...
Stvarno sam trebao uzeti lokalni kurs engleskog za početnike...
Žao mi je što moju magistarsku diplomu ne doživljavate kao dokaz izuzetnog poznavanja engleskog jezika, naročito stručnog, jer ona to jest. A Vi griješite..
Žao mi je što provjeravate samo poznavanje birokratske regulative i to pogrešno nazivate provjerom znanja i sposobnosti kandidata. Rezultat takvog stava je da usred grada niču objekti koji ne poštuju struku, ne poštuju seizmičke propise (novi trgovački centar uz Zagrebačku banku, osnovna škola I. Gundulić, Gruž, itd. itd.) i ama baš nitko ne haje za to...
Žao mi je što mi niste ostavili mogućnost žalbe, nego je ova Vaša odluka konačna.
Žao mi je što se u ovom gradu može uložiti životna ušteđevina u teren gdje je dozvoljena gradnja, pa ostati i bez para i bez prava gradnje, protuustavnom odlukom (Čl. 49 i Čl.50 Ustava RH) gradonačelnika/ce i Gradskog vijeća.
Izuzetno mi je žao što su lopovluk, korupcija i nepotizam poprimili ovako dramatične razmjere.
Do bola mi je žao da je moj sin jedinac, koji pažljivo prati i duboko proživljava sve ove događaje, zbog prije navedenog, prekrižio Dubrovnik kao mjesto življenja, a u Zagrebu je tek do prve prilike da odseli iz ove zemlje.

Čestitam Vam! Uspjeli ste!

I na kraju, žao mi je, ali ću ipak zadržati pravo da ovo Vaše pismo, Vašu odluku i argumentaciju, pokažem, po svom nahođenju, drugim instancama.

Have a nice day.
Truly yours,
Nikola Radić"




Čula sam da će nam početkom kolovoza 2035-te ipak biti bolje, tak da se nadam da nas sve ovo previše ne bu obeshrabrilo.
Mladi smo, imamo vremena.
A do tada *ebimo se i veselimo :)

Trep-trep!

Da omotam pramen kose oko kažiprsta? Je l' svejedno lijevi ili desni? Može u nastavku pomalo iznenađen pogled, pa spušten na vrh čizama?
I onda još jedan trep-trep?

Ha?

Mogu vam poželjeti dobro jutro. I isti takav nastavak. Ma kaj dan, i tjedan.
Pa vas cmoknuti u vrh virtualnog noseka, ako niste šmrkavi.
Ponuditi kavu.
Čaj.
Jastučić pod leđa.

Empatično potapšati po ramenima, sućutno klimnuti glavom u ritualnoj gesti?
Gledati kroz prozor umjesto reagiranja na ono na kaj sam do sada ovdje reagirala?
I brojati prolaznike u nekoj jedinici vremena?

Ma mogu ja to, ali neću! :)

Iako se ljudi mijenjaju, mijenjamo se, svjesno i nesvjesno, tu na blogu smo, u stvari, ono kaj inače jesmo, ali bez cenzure.
Jer možemo biti. Jer nam se baš niš nemre dogoditi, osim komentara vraćenog kao bumerang. Zaključanog prašnjavog podruma. Ignoriranja, a da ni ne znamo zakaj.
Nemre nas nitko zveknuti, čak ni grdo pogledati očima u kojima možemo pročitati namjeru koja nam se ziher neće svidjeti.

Zgodno, ha? :P

U realnom, nevirtualnom prostoru i vremenu, sve ima svoju cijenu. I riječi. Izgovorene, a bome i prešućene.
Cijenu doznamo odmah. Sutradan. Za par dana. Ponekad i onda kad se najmanje nadamo, pa naknadno skužimo da smo zaduženi preko glave, a love ni otkud da platimo dugove. Za (ne)izgovoreno, s jedne ili druge strane.
Pa ćemo, drugi put, ako ima(mo) dovoljno pameti, malo pažljivije s riječima, ponukani cjenikom za pojedine.

A tu?
Nećemo, kaj ne?
Ili...?



:)

Dobro jutro!



Jutros sam došla do sjajne definicije ljubavi.
Znate kae ljubav? Kad vam ruka utrne jer vam se uvalio u hug i začorio, a vi ne mrdate ni sićušni cm, da ga ne probudite.
;)

...još malo :)



Unutar 24 sata poveznica s prdecima, pardonček, kemijom i meni nekaj jako simpa – pita se jab da li je ljubav ako on njoj lakira nokte na nogama jer je nju čopil išijas.
Možda je.
Ma je, ako nije ucijenjen, ako nije nekaj grdo zeznul, pa se iskupljuje klečeći podno ženskih nogu ili pomalo pervezno uživa u pogledu na njene prstiće :)

E sad, ziher se pitate kakve veze ima sve ovo s tako čarobnom riječi.
Bome ima.
A ima kad se maknemo od standardne slike zalaska sunca, mora koje oplakuje obale, zrikavaca u noćnoj koncertnoj izvedbi i dvaju isprepletenih tijela koja su zabavljena međusobnom interakcijom, jer u suprotnom osjetili bi miris orada na gradelama, ne tako daleko od njih i služili bi da su jako gladni.

Kaže pimpi, kemija je bitna.
Je, točno.
Kad klecnu koljena. Znoje se dlanovi. Zjenice se prošire. Emotivno smo fokusirani znatno niže od točke na kojoj se zaustavljamo u uobičajenoj i pristojnoj komunikaciji.
I blentavo se smješimo, ne trudeći se da išta od spomenutog bude drugačije.

A kak u bajke više ne vjerujemo jer nas je netko od odraslih na vrijeme uvjerio da čak ni Djed Mraz ne postoji, dogodfi se da jednog lijepog dana naše ljubljeno muško prdne. I nema nedoumica da li smo nekaj krivo čule ili ne, a bome ni osjetile.
I kaj sad?
Postoji nekoliko mogućnosti: začepiti nos, otvoriti prozor, blenuti u njega iznenađeno i uvrijeđeno, gađati ga klompom, sjetiti se da smo nekaj zaboravile u autu, pa....
Ili?

Znate kae grozno? To kaj se ufuravamo u nekaj kaj nema veze s realnim, pa i kad je o ljubavi riječ.
I onda nam se dogodi gore spomenuto. Pa se prehitimo u bedaru jer u filmovima se to ne događa. U ljubavnim pričama ima samo mirisa pokošenog sjena ili borovine. Ružinih latica razasutih do kreveta.
A mi imamo nepristojnog seronju koji ostavlja zvučne, i ne samo zvučne tragove iza sebe.

Sad se vraćam na početak, pa da zaokružim priču – ako takvog seronju ne poželimo deložirati iz stana ili kraćim putem pomoći mu da se spusti s 5-tog kata, kroz prozor,možemo pričati o ljubavi na drugi način.
:)
I onoj koja ne traje samo 3 godine.
Ili do prvog prdeca....


Dobro vam jutro! :)

Hm...

Jako nekog voljeti, kaj to znači?
Raširiti ruke prema njemu više nego kaj je to anatomski moguće?
Disati kad i on diše?
Spavati i sanjati njegove snove?

To nije ljubav!

I nema velike i male ljubavi. Ne može se puno, a ni malo voljeti. Voli se isto, a različito, jednako kao što volimo i sve ostalo u životu.
Barem sam ja takva.

Kad ljubav stavimo u mjerljive omjere i usporedne vrijednosti, koliko je stvarno o ljubavi i samo o njoj riječ?

Svatko od nas drugačije voli. Čak i ako isto volimo, ljubav oblikujemo u formu koja je nama bliska, poznata i nekako srasla s nama, pa je, kad naraste, puštamo van. Drugima.
Riječima.
Dodirima.
Pogledom.
Postupcima.
I šutnjom, kad bi riječi bile, ili jesu, suvišne.
Nedjelovanjem, kad je to više nego bilo kakva druga aktivnost.

'ste ikad razmišljali da vas možda netko stvarno voli najviše na svijetu, toliko da ne može napraviti više ni jedan korak bliže vama jer vam je blizu, jako blizu, a nije vam sve to dovoljno?
Ako jeste, koliko s vaše strane, naše, moje, bilo čije, takav osjećaj deficita je ipak nevezan s osobom koja je uz nas, a vezan je s nama samima?

Ha?

Ako želimo nekoga da nas voli onako kako mi želimo, trebamo i točno znamo kakva bi ljubav morala biti, a istovremeno ne ostavljamo dovoljno prostora da nas taj netko voli na svoj način, najviše i najbolje kako zna, koliko su takva očekivanja egoistična i potrebna kao hrana našem egu?

Jer hranimo se tuđim emocijama, unatoč dijetama.
I u ljubavi – kad volimo i kad nas vole.

ON: Link
ONA: Link

A ja?
Smrzla sam se jučer. Vijeme je za zimsku jaknu i rukavice.
I kesten pire ;)

Dobro vam jutro :)

..bude i o njima, bez brige :)



Mogla bih danas kao neke – icokej. Želim mir u svijetu. I da svi ljudi budu sretni.

Dlanovima izravnati nabore haljine. I blentavo se nasmiješiti, skrivajući nervozu i nesigurnost profi osmijehom.


Neću.
Ali budem nekaj drugo, na neki način nastavka od jučer, ali i ne.


...ovaj tekst sam pronašla na kompu. Nemam pojma da li sam ga zahaklala na blog ili ne.
Ako da, veli Fata - dvaput je dvaput :)



Uz sve ono kaj nam je emancipacija, kao ženama, omogućila, dozvolila ili pružila, s druge strane i s*ebala nas je, da oprostite na izrazu.

Ukratko, ako dođem u fazu da zaboravim koliko imam godina jer godine, kao, samosvjesnim ženama se ne računaju, tak vele, pa počnem mljackati u blizini nekog osjetno mlađahnog frajera i fokusiram pogled na njegovo dupe, nervozno mrdajući prstićima koji bi rado provjerili čvrstoću njegovih gluteusa, nadam se da će me netko, u dobroj namjeri, besplatno zveknuti i prekinuti tok mojih trenutnih, a grotesknih misli.

Ako mi svaki dan započne mrmljanjem estogenskih mantri i ponavljam ih tijekom dana, dopunjavajući afirmativnim savjetima kako da budem(o) i dalje zgodne, uspješne, poželjne i sexy žene, znam da sam otišla k vragu i da bi mi bilo pametnije da rješavam križaljke, pikam goblen, hranim kvartovske mačke ili nogom lupam o dupe. Svoje, naravno.

Ako poželim iskoristiti sve raspoložive komparativne prednosti, dokazujući da još nisam zahrđala i da su godine u kojima jesam puno bolje u ponudi od onih 10 ili 20 manje, a zanemarujem jutarnju zgužvanost i odraz u ogledalu s utisnutom čipkom jastuka na faci, nadam se da će mi netko pomoći da skužim, na vrijeme, da to kaj delam je potez žene koja pokušava dokazati ono što je uzaludno dokazivo, ma koliko se trudila.

Ne sviđa vam se ovo?
Ni meni.

A ne sviđa mi se naša potreba da sve ono kaj muškarcima zamjeramo, prihvatimo kao svoje, zaboravljajući na kaj smo njurgale ili i dalje rogoborimo.

Ok, riješile smo se čipiranog ponašanja prekriženih nogu i pognutog pogleda, rubom kiklje pokrivenih koljena, ali postale smo skoro kao muškarci, samo sa cicama iznad pupka i pripadajućom anatomijom ispod, natječući se s njima tko će bolje, brže, dalje. Ili prije.

Zamjeramo im anatomsko uvjetovano ponašanje i guranje žena u samo jednu ulogu, a same sebe definiramo istom tom, svojom anatomijom jer i seksualnim ponašanjem dokazujemo da smo, samo ne znam kaj i ne znam kome.
Njima?
Same sebi?
Da smo poželjne još?
Da vrijedimo na tržištu razmjene emocija, seksualnih usluga i svega onoga kaj je između ovo dvoje?

Ili...

Svaka od nas zna odgovor.
Ne znam da li se svakoj od nas odgovor i sviđa.


Probajte razgovarati s frendovima, partnerima, o ovome. Možda ćete ostati iznenađene kako razmišljaju.
O nama. Ženama. Danas.
Ja jesam.



Dobro vam jutro! :)
Zimljikavo.
Sunčano.

Bit će lijep dan......

Jutros je oblačno. Cvike sam ostavila doma.
Danas ću biti latentna pavuša, a sutra bum tu s perikom :P

Trep-trep :)

Tko je za tapšanje po ramenima? Ima potrebitih?
Kava?
Čaj?

Kako ste?
Nadam se dobro i naspavano.

Kao plavuša trebala bih prihvatiti da je ovdje sve moguće, kaj ne? Čak i ono o čemu se tjedan dana prije pričalo kao nešto na što i trebalo reagirati, pa se ne reagira.
Tja, kad je vlastita guza u pitanju, osjetno se mijenja percepcija i pogled na guzu je ipak bitniji od onog koji obuhvaća sve kaj je na nekoliko metara udaljenosti.

I ne. Nije riječ o selektivnom ponašanju. A-a! Kajgod! Ili kajgot! Samo je prilagodba jača od stava, pa malo sve o zbrkano izgleda. I nedosljedno. A nije.
Uostalom, dosljednost je dosadna. Predvidiva, kaj ne?

Trep-trep!

Dobro vam jutro! :)

Od danas na blog dolazim sa cvikama. Planiram nabaviti šešir široooookog oboda i periku. Bum bila plavuša.
:P

Jučer sam skužila da moram hitno nekaj napraviti i uhvatiti blog korak s ostatkom ekipe. Ok, ne baš sa svima, ali neki brzo trče, a meni se ne da cupkati i gledati tuđe pete.

Za početak uplatit ću premijum. Mislim, znam da dosjei nisu baš nekaj, ali barem ću biti u trendu i znati tko s kim dijeli nick, a to je jako bitna informacija, za one koji ne znaju.

Bum logirala još jedan nick, muški, naravno. Jako šarmantan. Malo samozatajan. Ne znam samo da li ću imati plave ili zelene oči. Visina svakako mora biti iznad 185, s pravilno raspoređenom mišićnom masom.
Napisat ću da ne trebam *ebalicu, nego ženu s kojom želim dijeliti zimske večeri, a može i doručak.
Ha, ako napišem u krevetu, bu bilo jako pretenciozno, kaj mislite?
Pa bum cimala žensku blog ekipu, da vidim koliko kojoj treba da se prevrne kao kornjača na leđa, virtualno.

Od danas bum kopirala sve blogove koji su sadržajno intigantni. I komentare, naravno.
Kak sam inače sistematična, bum ih podijelila po folderima. Samo ne znam da li po nickovima ili tematski. Bum vidla kae praktičnije. Brže za pronaći kad treba nekaj od toga puknuti na blog kad mi tlak padne, pa trebam brzo dizanje.

Kaj još trebam napraviti?

A da, ako netko zna kak provaliti u profile, mejlove, molim info na pvt. Uz dokaze, plaćam svaku takvu informaciju 100 eurića. Malo? Ok, može teglica domaćeg pekmeza od kakije? Ne? A dajte, pa recesija je.

Ha, sad sam se sjetila, bum počela skupljati fotke iskričara. 'oćemo ih dijeliti kao sličke stikermanije? Pa kaj, smo svi tu domaći, pa je sasvim ok proslijediti ono kaj o nekome znamo. Ne bu tak i tak to doznal nitko osim nas i još 20-tak ljudi.

Ako sam nešto preskočila, a smatrate da je jako bitno, molim vas dopunu.

I da, od danas ne bum deaktivirala profil, tako da ako netko želi o nekom proslijediti informaciju, fotku, mail, broj moba, ime ljubavnika, broj cipele, bit ću zahvalna.



Eto, nakon toliko godina na blogu, shvatih jučer da je danas vrijeme za radikalne promjene.

Apdejtam nick!

:D




Jutro :)

Sunce u Zg-u.
11 u centru.

I vi ziher mislte da se zezam? A-a, jako sam ozbiljna.....

Dobro jutro!
Naspavani?
Kaj ste sanjali?
Popili kavu?
Skinuli krmelje?
Počohali se?

Ako se sjetim još nekog pitanja, a bitnog kao odgovor, za mene, moje susede, blog čitalačke namjernike i sve one koji nemaju kaj pametnije delati, naknadno ću ga uvrstiti u zapis :)

Blog je postao dosadan!
Meni.
Vama?
Dosadan je zato kaj hripće. Virozan je. I lijeno se šmuca, popikavajući se o nogavice pidžame.

Ma, malo njurgam. Ne bum puno. :)

Jučer je Jana imala zapis koji u riječ mogu prepisati i potpisati kao svoj.
I?
Nemam pojma da li ste ga pročitali. Ako jeste, da li vam je ostao negdje u nekom dijelu mozgića koji bi mogao pokrenuti kotačiće?

Blog je postao....ček da nađem prikladan izraz...

I ne čudi me paučina u kutevima. Prašina po policama. Još ako nekaj zašuška i cijukne...

Ovdje više fakat nema zapisa koji bi bilo koga od nas povukao za prste, jezik. Za bilo kaj.
Dobro, ne baš za to na kaj je netko od vas pomislio :P

Energija bloga je energija starčeka koji još jedino može lupkati štapom, u ritmu davne melodije ili samo kao signal našpananih i djelomično potrošenih žifčeka., čekajući na red u kvartovskoj ambulanti.

Blog su ljudi.
Je, zapisi mogu biti trigeri, ali znamo, već toliko puta pročitano, komentari imaju neku svoju autonomnu priču, često puta zanimljiviju od editiranog teksta.
E, to (meni) na blogu fali.
Jer ne zanima me empatično tapšanje. Interne cmokice. Smajlići. I smjehuljak komentari.
I ne vidim blog samo kao emotivnu reciklažu, pa mi treba netko tko će znati sortirati moj otpad, posložiti po iskoristivosti i dati neku pinku za otkup.

Fale mi ljudi koji su nekad ovaj blog hranili svojom energijom.
Sjećam se dana, miša mu, zvučim ko naši starci :P, kad smo se znali satima zakvačiti za nekaj, neku temu, a unutar nje bilo je toliko različitih mišljenja, puštenih, pa zategnutih špaga, koju je svatko od nas, koliko je mogao, povlačio na svoju stranu, više manje uspješno.

Pozdrav bivšoj blog ekip, ma gdje i s kim bili :)



Ček'te, di su mi maramice?
Nemrem dalje. Idem ispuhati nos i provjeriti da li mi se razmazala maskara....



:)

...za Janu i ostale čokoljupce :)


(u potrazi za današnjim avatarom izbor je bio: ekstatična ženska faca s čokoladom u ruci, ista takva, samo orgazmička, pa još jedna koja je bila nešto između ushita nakon kupovine skupih cipela na 245 rate i plaćenih režija, tak da od avatara niš :P)



Biskvit:
6 jaja
10 dag šećera
1 vanilin šećer
15 dag mljevenih lješnjaka
4 žlice krušnih mrvica
1 žlica ruma
malo soli
cimet po volji :)

žutanje smiksati sa šećerima
pomalo umiješati cimet, rum, lješnjake i mrvice
istući čvrsti snijeg s malo soli i dodati smjesi
peći u namašćenom i pobrašnjenom plehu (moja mjera: 25x40 cm) na 180, 40 minuta
(biskvit je jako fin i za torte, uvijek ispadne super, lagan je, rahli i nemrete fulati)

I krema:
4 dl mlijeka
1 puding od čokolade
2-4 žlice šećera (ovisno tko koliko voli slatko)
10 dag čokolade
25 dag putra
0,5 dl mlake crne kave

puding skuhati na uobičajeni način
u topli umiješati otopljenu čokoladu, kavu i pokriti prijanjajućom folijom da se ohladi (folija da se ne uhvati „korica“)
zmiksati puta i dodati u ohlađeni puding

II krema - ganache
0,5 l biljnog vrhnja (Hole...)
40 dag čokolade (pola za kuhanje, a pola mliječne i/ili nougat)

do točke vrenja zgrijati vrhnje, pa preliti preko otopljenje čokolade i miješati da se sve poveže u kremu (ne baš miksati jer bu bila tvrda)

biskvit, pa prva krema i malo ohlađeni ganache preliti kao krema-glazuru...staviti u frižider da se stisne, ali prije klope izvaditi na sobnu temperaturu, finije je za nepce ;)


I sad, znam, ide tura propovijedi i mahanje kažiprstom, meni ispred nosa i prijekornim glasom – ovo nije kulinarski sajt, fulala si!
A ako napišem da kažu za čokoladu da je jedan od moćnijih afrodizijaka, budete li me prestali grdo gledati?
Kažu i da, zbog zbog svog sastava podvaljuje nam, konzumacijom, isti ili sličan osjećaj ugode kao kad smo zaljubljeni.
A i da žene koje svakodnevno prijateljevaju s njom imaju bolji seksualni život.

Ha, tko voli čokoladu?
Prolazi i tegla nutele, žlica i „ne diraj me, metar dalje od mene!“

Dobro jutro! :)

U potrazi za nekom čokoladnom fotkom, a primjerenu ovom, no...dejt/fuck sajtu...nisam naišla ni na jednu koja bi prikazivala zanimljivu mušku, neparcijalnu :P anatomiju i čokoladu, hm...osim čokoladnih pimpeka, a to mi baš i nije nekaj.
Tak da, zamislite, umjesto fotke, kaj želite. I koga želite.

;)

Dobar tek!


Ipak čokolada....



izvor fotke: design-dautore.com

Za početak - Bell je moja podstanarka ;), pa sve kaj piše na blogu, tu je, samo potražite.
I drago mi je da s njom dijelim komad ove privat virtuale jer je žena simpa, baš mi je onak draga. S njom sam podijelila nekaj kaj s drugima nisam.
Ok, tu je još i Medonjo, ljudina od čovjeka koji me pozna kao da se znamo cijeli život.

S nekim ljudima lako mi je dijeliti sebe. Zakaj, nemam pojma. Jednostavno mi se dogode. Kajaznam, možda se na nekom nivou prepoznamo, a na svim drugim nemre se objasniti.

Vjerujem u energije, ali ne u one new age spike, toliko komercijalne do ofucanosti.

Tak i tu - s nekim ljudima mogu jednostavno pričati, ne moram razmišljati da li ono kaj sam pročitala ima neko skriveno značenje koje mi se vjerojatno neće, ako ga skužim, svidjeti.
S drugima nisam ni riječ ovdje progovorila. Zakaj, ni to ne znam. Pretpostavljam da smo i izvan virtuale miljama daleko, pa ni tu, na blogu, nismo blizu.
Treće, njih namjerno zaobilazim, kao i oni mene. Uspješno izbjegavanje na godišnjem nivou :)


Ti treći, izvor su informacija, meni o meni. Jer da njih nema, puno toga o sebi ne bih doznala.
U ovih par godina koliko sam na blogu, bez njih ne bih znala da sam u ljubavnoj vezi s jednom blogerom, a nas dvoje, k vragu, nismo se ni upoznali :(
Da imam duple nickove s kojima barim frajere, osim na blogu i na pvt.
Ne bih znala puno toga o svom privatnom životu, od dinamike mjesečne ševe do položaja koji preferiram. Bila je zanimljiva rasprava o meni i mojem partneru jer eto, doznala sam, tu na blogu, zakaj s njim nemam klince.
Da nema bloga, ne bih znala da imam problem s jetrima jer zbog reakcije na blogu, u jednom od komentara, znanstveno je zaljučeno da cugam. I da me starci ne vole. Vjerojatno ni susedi :P

Kaj još?

E da, nisam znala da sam poslala vegi anonimno pismo. Kasnije sam doznala da sam u stvari nagovarala Drmaxa da to napravi, samo ne znam kak jer tipa ne poznam i nisam s njim razmijenila ni jednu poruku :P
Pomnim proučavanjem zaključeno je da Zvone i ja smo isti lik/nick, a kak je praćeno njegovo i moje kretanje po blogu, valjda to tako i je :D
Doznala sam i da sam stara i debela i da ziher sam iskompleksirana i fejkam godine jer eto, uz kavu, zgodno je pričati o ekipi s bloga, kaj ne?

Da nema ljudi s bloga, ne bih znala da preferiram HDZ i Kolindu, a bome ni da sam u điru sa srbočetnicima i komunjarama.
Eto, jučer to doznah o sebi i ponizno se zahvaljujem na informaciji jer bez nje fakat ne bih znala kako dalje živjeti.

:P



I kaj sad da velim na sve to?
Da se zahvalim na informacijama? :D

I ne kužim zakaj se ljute na mene kad velim da su glupa zabadala u svojim pretpostavkama, zaključcima i mišljenjima o nekome koga ne poznaju.
Fakat ne kužim...

:)


Da smo u osnovnoj školi, razumjela bih takvo ponašanje. Čak bi mi bilo i prihvatljivo jer i ne može, u tim godinama, biti drugačije.
U našim, u ovima u kojima jesmo, bome je zanimljivo. I tu.
Ali ok, kaže se da cilj opravdava sredstva, pa je valjda jedan od načina kako do njega doći malo pustiti da mašta odradi svoje, a kad se spoji s mršavim brojčekima IQ-a u šupljim EQ, svašta se o ljudima koji govore o drugima dozna, kao ja o njima kad pišu o meni.
A kaj ja mislim o njima, osim njihove evidentne, toliko puta razastrte gluposti, ne bum.
Kao ni prihvatila način retorike, vraćanja na isti način iako im je očito, jedino takav, razumljiv.
Ne zbog njih, nego zbog sebe.




Kad smo bili mali, kad smo kmečanjem pokušavali steći prednost, tata i mama uvijek su bili u pričuvi kao argumenti tko je jači i ljepši u odnosu na ostale tate i mame.
Kao odrasli ljudi trebali bi znati osnovna pravila komunikacije, ako želimo da nas druga strana uvažava, čuje kaj govorimo. Ili čita kaj pišemo.
Sve ono kaj bitno odudara od toga stavlja nas u inferiorni položaj jer pokazujemo i dokazujemo drugima koliko nismo, u razgovoru, ravnopravni.

Ali treba to na vrijeme skužiti.
Ovdje, nekima je to problem :P





Dobar vam dan! :)
Južina?
Bome je....