Muškarci i žene...i nešto između

Uz dužno poštovanje, zahvaljujem se uvaženoj blogerici Marti-Marti na upućenim pitanjima, a kako smatram drskim i nepristojnim ignorirati njen trud i ne odgovoriti, činim to na ovaj način.
Ujedno se ispričavam na kašnjenju, ali imala sam za speglati 3 ture veša, skuhati na pol ručak za danas, dovršiti goblen, pokrpati 3 para čarapa, u gaćama, njegovi i mojim promijeniti gumu, i očistiti sifon u kuhinji.
Nadam se da će isprika biti uvažena. Zahvaljujem.

Dakle....

Marta: „Draga Ana, nije li smisao boravka i pisanja blogova interakcija?“

Kao spomenuta u naslovu njenog zapisa, (u međuvremenu kasnim jer je naštancala još par), riskirajući (ne)pristojnost, odgovaram i ja: da, smisao pisanja bloga je interakcija, ali ne uvijek na istu temu, već toliko puta ponovlj(a)onu. Interaktivnost, ako je ciljano, angažirano usmjerena, ograničena u svom djelovanju, ako je uvijek jednosmjerna, onda i nije (samo) interaktivnost, jer po definiciji interakcija ipak znači nekaj drugo, a opisano ponašanje treće.



Marta: „Ako je pisanje jedino što ljude ovdje zanima..komotno bi mogli izvaditi pisanku A, napisati što im je na duši, spremiti je u ladicu do nove inspiracije i opušteno krenuti kroz dan.
Zar ne, Ana Ivanovna?Zar ne, Meija?
Pišemo kako bismo bili čitani.
Pišemo kako bismo izazvali reakciju čitača.
Meija, nije li djetinjasto očekivati samo hvalospjeve?Zašto misliš da je osnovni cilj kritike pljuvačina?Kritiku često doživim kao poticaj.“

Da, točno. Jer da je pisanje samo ono kaj nas zanima, bez reakcije čitatelja, sve napisano ostalo bi neobjavljeno.
Pišemo da bismo bili i čitani. Ali ne pišemo svi u namjeri da svojim riječima gazimo po onome kaj je netko drugi napisao. I nemoj se sad pozivati na free style mišljenja jer priznat ću ga samo onda ako se recioprocitetno primjenjuje. A kad je o tebi riječ, nije tako, kaj ne?
Nitko od nas ne očekuje hvalospjeve, kako ti kažeš. Ugodno je čuti pohvalu, naravno. Ali ti si jako daleko do toga da ti se i slučajno omakne. Totalno je nevažno, kako je i Ane napisala, što je napisano jer sam nick ispod teksta usmjerava komentare. Demantiraj me!
(Kad si o ikome, a da nije u tvojoj ekipi, nešto pohvalno, pozitivno, napisala? Ne sjećam se, podsjeti me. Za negativno me ne trebaš podsjećati. Ili trebam i ja tvoje osvrte na moje zapise shvatiti kao poticaj? Hm...neće ići.)



Marta: „Svaki put kad netko od vas napiše komentar ili blog poput Aninog ili Meijinog, znam o kome se radi.Možete reći "Zato što samo vi tako.." Nije istina.“

Točno, ali fakat se ponekad pitam kako se u tekstu, ako nisi imenovana, baš uvijek prepoznaš? Ili ipak ima nešto od svega napisanog istinito, a i ti znaš?



Marta: „Blogove koji nekog/nešto kritiziraju jednako često pišete vi i ja.Jedina razlika je u tome što vi ne morate pogađati o kome pišem (ako o nekom pišem) jer uvijek navedem nick ili pejstam tekst.Da li je to poštenije?Big deal..zaista.To je samo način na koji furamo ISTO.“

Netočno! Ako napišem da je laž, da li ću se morati ispričavati? Bila bih ti zahvalna da prebrojiš moje zapise u kojima nekoga ili nešto kritiziram, a riječ je o blogerima ili iskričarima (u tri godine koliko sam na blogu, 2 zapisa bila su o vegi, i 3 ako se ne varam o mai, ali samo kao reakcija na njihov o meni).
Na tvom blogu jednostavnije je prebrojati one u kojima nikoga s bloga ne spominješ.



Marta; „Mislite li vi zaista da ste bolje osobe od mene?
Mislite li da ste uspješnije blogerice od mene?
Koji su kriteriji?“

Zakaj ova pitanja? Tko je bolji ili uspješniji, u zadnjem mom zapisu o tome nije riječ. Ili se ipak, ti sama uspoređuješ? To ti je potrebno? Meni nije.



Marta: „Mislite li da imate pravo pisati da ovo nije ničija prćija i pritom se komodati kao da ste u vlastitoj prćiji?
Koja je razlika?“

Tvoj blog ne komentiram. O tebi ne komentiram na tuđim blogovima. U svojim zapisima te ne spominjem, osim u zadnjem, u kojem si se, tko zna zbog čega prepoznala. Da li ti to kaj govori?
Ako je moj blog, moja prčija, točno da se i sama tako ponašam. Ali nisam primijetila da mi itko od sustanara /blogera lupa partvišem po plafonu ili zvecka lončekom po radijatoru, kao opomena da sam preglasna i da im smetam.



Marta: „Vjerujte, ja zaista ne kužim.“

Povjerovala bih ti da ne kužiš, ali ne smatram te glupom, mada je ponekad i dobro praviti se baš takvom.
A ako fakat ne kužiš, onda si se previše ufurala u film i jedina znaš da li će ili neće biti happy ending, ili ne kužiš da su se odavno upalila svijetla i ispraznila dvorana.
Nemam pojma zakaj, ali sad sam se sjetila pješčanika i klinaca koji, kad netko nekom mrkne igračku, uz kmečanje i „tužit ću te mami“, završe sa suzama i pijeskom u očima.




I ne, ne želim nastavak u svađalačkom tonu, jer za svađu treba minimalno dvoje, a ja nisam ta.
Ovaj zapis je, kad sam već prozvana, reakcija na Martin, jer ne volim insinuacije, podmetanja, laži i selektivna pamćenja, pogotovo ona koja su jako daleko od objektivnosti i/ili nemaju veze s istinom.



Pun mjesec, ha? Dobar vam dan!

(fakat fali stari blog...ajme da su mi sad mogućnosti kombiniranja fontova :)

Frend mi je odavno rekao da mi na blogu nije mjesto.
Moja Tonka, iako me redovito čita, čudom se čudi kaj tam (tu) radim.
Znala sam dobiti posprdni komentar u stilu „baš si našla pravo mjesto gdje ćeš pisati!“

U pravu su?
Jesu!

Tri godine sam tu. Bilo je perioda kad sam svaki dan ostavljala po zapis. Pa se njihov broj prorijedio. Onda je bilo i kad sam nešto napisala, ali sam odustala od namjere da ga zahaklam. Sad, škicnem offline tko je na blogu, i odustanem i od logiranja...

Znam da blog nije ničija prčija.
Nije?
Hm...

Znam da je blog javni medij pisane riječi.
Kakve? Čije?
Hm...

Znam da smo različiti.
Jesmo li?
Ili ipak ta različitost je nekom prednost, a drugom mana.
Hm...

Znam da kritika na napisano ne mora biti afirmativna.
Kritika ili osobni obračuni..ili samo šmajhlanje vlastitog ega?
Hm..

Znam da je nekome smiješno kad se netko rastepe na ledu i zajauče.
Je, ne boli onog tko gleda.
Hm...

Znam da se na različito smijemo.
Ali ako većini nije smiješno, možda nije, ni vrijeme ni mjesto za smijeh.
Hm...

Znam da je selektivno ponašanje (i u ime prijateljstva) ponekad prednost.
Ako je uvijek, prednost je za vlastito dupe?
Hm...

Znam da guranje napisanog u angažirani kontekst ili čupanje iz konteksta ne mora biti (uvijek) namjerno.
Ako se i dogodi, a nije namjerno, gdje je isprika?
Hm...

Znam da jezik svrbi, kad treba i ne treba.
Ali zar nije bolje opustiti ga u čaši hladne vode?
Hm...

Znam da je nekom pojam trača usputna zabava.
Da li je i kad je o njima riječ?
Hm...

Znam da verbalne provokacije i ne moraju nužno biti negativne.
Ako se u pravilnim razmacima ponavljaju, gotovo uvijek na istim i s istih adresa, znače li još nešto?
Hm...

Znam još štošta, ali ne da mi se.
Ne da mi se iz samo jednog jedinog razloga: ni nakon ovog mog zapisa baš ništa se neće promijeniti na blogu. Hoće, ako ne budem spomenuta na već poznatim adresama.

Hm...


Iako je hladno, sunce zove....

Nakon poruke od neki dan, a kao odgovor na moje pitanje, i dvije tri koje sam istovremeno dobila, a oprečnog su sadržaja, skužih....

Posve je nebitno tko smo i zakaj smo ovdje, kaj smo napisali, da li smo dobre ili loše volje, da li se u komentarima zezamo ili ne, provociramo ciljano ili slučajno, idemo uz ili niz dlaku, naše ponašanje bit će triger za tuđe, shodno njihovom trenutnom raspoloženju, koje može biti slično našem, ali i kontra intonirano.

Obično, kad je podudarno, sve štima.
Ali kad nije, e onda baš nije ugodno. Meni, barem. Pogotovo ako je nekome nešto važno, i skužim naknadno, kad me se prstom upikne u oko, ali tada više nemam priliku za dodatno objašnjenje, nebitno da li se s tuđim mišljenjem slažem ili ne, da li je jednosmjerno i/ili samo odraz u (tuđem) iskrivljenom zrcalu.

Vjerojatno sam i sama takva, i ne kužim sve dok me netko ne trkne po ramenu.
Ali ako nešto napisano povežem na svoj način, a nisam baš ziher da li sam u pravu ili ne, priupitat ću za dodatno objašnjenje. Ili ću se jednostavno, što je češće, povući.
I ne zato da izbjegnem sučeljavanje mišljenja nego zato jer znam da rijetko kad se čuje što se govori/piše u izvornom značenju.
I da je (da kažem pametnije?), prišparati i tuđe i svoje vrijeme u raspravama koje u startu nemaju nikakvih predispozicija da se barem na neki način približe. Ako nikako drugačije, onda samo prihvaćanjem da smo različiti i da ta različitost nikome ne ide na štetu.

Ovdje je barem lako, maknuti se.
Brzo.
Klik na logout.

Virtuala, znam, ima svoja pravila ponašanja.
A da li mi se sviđaju....hm, pa ne baš, ne ovih dana...

Ma kajgod, zima mi je pa mi se tresu ruke i leluja glas....




Tko god mi veli da ga s x godina za vratom još uvijek, pa taman i povremeno, ne hvata trema, pokazat ću mu, s guštom, bez srama srednji prst.
I reći mu da mu ne vjerujem. Ili dati priliku, ako budem blagonaklona, da me u tri koraka razuvjeri.

Inače sam skulirana, recimo sa svim daskama na broju. Uglavnom. Ako je i neki šaraf na spoju popustio, dok drži, dobro je.
Kad je frka mogu reagirati bez frke da bum se postfestum zgubila u potrazi za rupom u koju se mogu sramno zavući.
Poznata sam po racionalnom rješavanju problema ili barem istom takvom pokušaju raspetljavanja niti, štoćereć gibanju po najkraćem putu kretanja od točke A do točke B.

I onda, jednog lijepog dana, kao jutros, probuđena spoznajom da će zima na +10 učiniti svoje, skužih da mi je u dupetu tona i da zbog nje sve se teže i sporije krećem.

Ne zdrma me baš prečesto, ali kad me uhvati, ne pušta. Mačku o rep mogu obesiti sve ono kaj je bitno kao olakotno-opravdavajuća okolnost jer niš od toga. I jer se ukakam k'o grlica. Zblokiram. Omutavim, što je za mene raritetno i čudno stanje duha i tijela, a samim time ima novo značenje u negativnoj vrijednosti.
Pa još kad skužim da moj nježni ženstveni glasić postaje meketavo isprekidano drhturav, a grlena knedla nikak da se otkotura u smjeru u kojem će biti manje zamjetna, eto razloga za opaku frku.
Ma inače mogu, gotovo uvijek kad mi uspijeva neugodnu situaciju za sebe, a posredno i za druge okrenuti na zezanciju, na svoj račun, riješiti problem. Privremeno.
Ali najgore je ovo čekanje da trema dosegne svoj vrhunac i počne konačno popuštati i splašnjavati.
Bude, znam da bude. Uskoro. A do tada....

Ne prihvaćam spiku da nisam sigurna u sebe. OK, jesam. Jesam onda kad mi nekaj jako, jako važno, pa priželjkujem ishod onakvim kakvim sam ga priželjkivala, planirala i očekivala.
*ebana očekivanja, opet, a ja sama sa sobom nisam na dobar dan. I, kao kontra, poželim barem na pola minute da se rasteretim treme i da mi se živo fućka za sve oko mene.
Ne znam kaj je gore – kad je riječ o tremi vezanoj uz ljude na koje trebam ostaviti kakav takav dojam i stvoriti dovoljno prostora da se, ako treba i proguram u drugu rundu, ili očekujem odmah potvrdu dobro odrađenog posla kojim se bavim.

Da ponovim: svatko tko kaže da ga ne hvata trema kad je uronjen u škaljivo delikatnu situaciju, važnu i (ili) samo za vlastito dupe, pokazat ću srednji prst i na drugoj ruci.

U zadnjih par godina 3 puta me opako zdrmala: prvi put kad sam furala svoje stvari na ocjenu ljudi iz struke, drugi put za izložbu, a treći..treći se upravo ovaj tjedan kotura.

Znam, kad god mi je do nečega stalo, štrikam i pikam goblen u sitnom bodu, brojim do 10 u nekoliko krugova dok ne odvrtim solidnu brojčicu, pokušavam, uglavnom bezuspješno, ignorirati želudac svezan u mašnu i šarmantno (čitaj: izdajničko, fuj, fuj, fuj…) crvenilo, čas hladne, čas vruće dlanove, žeđ, glad i ostale popratne pojave tijela, zvukovima naglašene.

I čekam da prođe.
Pišem da mi bude lakše, a znam da ne bu.
Imam srednji prst u pripravnosti.

I želim vam sretnu novu i što više trema zbog (nečeg) nekog jer tada ćete, ako vrijedi za mene, može i za vas, znati da vam je prirasao...hm...birajte gdje....

Ne kužim!



Jutros, opetovano skužih ono kaj sam i ranije znala, a u paraleno realnoj situaciji ponovih da sagledano s dvije strane, jedno te isto dobije više-manje drugačiji smisao i/ili prošireni oblik.

Nekaj pišem po zadatku, za nastavak zapisa nebitno o čemu je riječ i za koga je, ali JE da je meni sve, ili uglavnom sve sadržajno kronološki posloženo u logičnom slijedu, bez zjapećih praznina, a ako i postoje, lako ih mogu s rečenicom dvije povezati.

I tako, jučer u vrijeme kad su se moji kućni duhovi konačno smirili, kad sav ostali normalni svijet već spava ili krevet koristi za drugu aktivnost, zadovoljna obavljenim poslah frendicama tekst na prvo čitanje.
Jutros stiže i odgovor, u sažetoj formi, ovako nekako: -niš ne kužim, pogubila sam se u čitanju-.

Sklona analizama, kad treba i ne treba, a najčešće u konačnici i korisno naplativim, čitam još jednom napisano, pokušavajući odmaknuti se od vlastitih riječi i skužiti di sam i kad ostala visiti na krivoj nozi.
Ne ide.
Ne ide ni drugi put.
Tek nakon nekog vremena, pospremljenog ega i obuzdanog uvjeravanja same sebe da nije do mene, i da je nesporazum zbog nje, dođoh do točke na kojoj sam počela cupkati, ignorirajući da za ravnotežu treba, osim krive noge i ona druga.
Jer...
Ono kaj nisam napisala, a trebala sam, ostalo je neizrečeno, ali i kao takvo savršeno se u nizu uklapalo u odrađeno jer meni je poznato, i jedno i drugo.
Slično, kao kad u dvoje, jedan na drugoga nadovežemo se mislima prije i nego su izgovorene, a rijetko, ako se dobro poznajemo, fulamo.
A frendica se izgubila čitajući jer ne zna kaj je kod mene ostalo na stand by-u. Zna samo ono kaj je pročitala, a bitno je za smisleni sadržaj, ali istovremene i nedovoljno da skuži tko je tko, i taj tko je, di je, zakaj je tamo, a ne negdje drugdje, i to drugdje na kojoj je adresi.

Vučem paralelu s mojim i njenim mailom i komunikacijskim zavrzlamama koje mogu biti zabavne i simpa, ali i ni malo smiješne i pogubne za nastavak, ako ga ikad i bude, bilo da je riječ o virtuali koja ima svoje zakonitosti „kretanja“, prečesto (pre)kasno uočene, kao zbroj pokušaja i pogrešaka, u plusu ili vrijednosnom minusu, ili o realno opipljivim situacijama koje su omeđene svim gledljivim (ali ne nužno i vidljivim) parametrima.
I pitam se: koliko je slučajna, neplanirana i neisprovocirana nedorečenost krivac za pogrešan smjeru u komunikaciji, shvaćanju, poimanju izrečenog, a istovremeno smo više nego (samo)uvjereni da tuđa pitanja i potpitanja nama upućena o mogućem smjeru kretanja nepotrebna su jer sve smo jasno i nedvosmisleno izgovorili, onako kako treba biti da bude istoznačno shvaćeno?

Zato, nisu (uvijek) krivi drugi ako ne čuju kaj im se govori, unatoč promjenjivoj intonaciji našeg glasa, od tihog, nježnog i umilnog, do onog koji i susjedi, bez muklih tonova čuju; ako ne vide ono kaj bi trebali vidjeti jer ne znaju di da gledaju, a ne da im se zjakati uokolo u potrazi za našim pogledom koji bi inertno slijedili; ne naprave ono kaj se od njih očekuje, a naporno im je provjeravati, ako i kad mrdnu dupe s mjesta da li su trebali nastaviti, lijevo, desno ili ravno bez skretanja; ili nisu tu, pokraj nas, ako samo pomislimo da bi bilo dobro, jako dobro da jesu....

I zato kažu, pretpostavka je majčica svih za*eba....


A bez za*eba, nadam se da vam je dan dobar, ako i nije da će večer biti.

Muškarce u svom život pamtim po mnogočemu prvom.

Prvom ljubavnom pismu ispod klupe, zataknutom u rasušenu pukotinu drvene daske. Nekoliko, nespretno napisanih stihova, sadržaja koji danas ostaje u osmijehu „bilo je nekad“.

Prvom, pravom poljupcu, o kojem sam i prije nego me dotaknuo nestrpljivo i žudno maštala, poskrivečki, smijuljeći se o njemu pričala, pogledavajući iza ramena, uokolo da li me netko, tko ne bi trebao, sluša. I čuje.

Prvim, ne baš nespretnim dodirima, a očekivala sam da budu upravo takvi, kao i moji. I rukom čvrsto stisnutom na njegovoj, uz „nemoj, netko će nas vidjeti“. A gladna sam i žedna bila nastavaka.

Prvom drhtaju tijela, mutnog pogleda, isprekidanog disanja i zaustavljenog uzdaha na pola puta do zagriženih usana, shvaćajući da je to bio moj prvi orgazam u nizu.

Prvoj promrzloj večeri, hladnim prstima obavijenim oko smotuljka kestena koji su odavno izgubili toplinu. I filmu koji je već počeo, a ja sam, i sebi i njemu davala fore još pet minuta. Još nekoliko novih pet minuta, ne priznajući da je uzalud, ne srameći se pogleda usputnih prolaznika, žurnih koraka, znajući da neće doći. Ne samo tada.

Prvim dvijema riječima, kad sam sebe njemu dala na dlanu. Pamtim po grču koji je nemilosrdno grebao po stjenkama želuca, plitkom, a istovremeno napornom disanju, čekajući reakciju, nešto, ako ništa drugom, onda barem pogled; mek i topao. Njegov.

Zamrznutim sivim očima nakon priznanja, ne baš pametnog, da ga više, odavno ne volim. I da nitko drugi ne postoji, a lagala sam skrivajući svoje, jer predobro me znao. I znao je kad je izgovoreno i milimetrima i miljama daleko od istine.

Prvi šamar pamtim. Onaj koji, čak i kad izblijedi, kao trag bridi danima poslije. A kad više ne boli, zaglavi negdje, i pojavi se ponovo; kad ne treba, kad ne znam kaj bih s njim, kad, ako i znam, ne znam kako.

I onda, jedno vrijeme nije ih bilo.
Nije bilo ni mene. Ostala sam razasuta posvuda, zagubljena i izgubljena u svojim odlukama, a za mnoge od njih, očima širom otvorenim, znala sam da ništa neće biti. Samo, kao podsjetnik ostali su blijedi prsti skvrčeni u fige.
Priznajem, nije me sram, vjerovala sam potrebito: u sutra, u slijedeći ponedjeljak, u idući prvi u mjesecu, u proljeće koje za mjesec dana počinje, jesen samo što nije, zadnji usamljeni Božić, u iduću godinu koja mora biti moja.
Nekoliko godina u nizu nisu bile. Jer nisam znala kako da budu. Jer sam zaboravila voljeti. Osjećati. A obećanja dana sama sebi marljivo sam gazila korak po korak.

Mario me je na sve to, zaboravljeno podsjetio. Još jednom, nakon polnoćke kad me je dopratio do ulaza. Davno me, nitko kao, on nije zagrlio. Raskopčavši kaput privinuo me uz sebe pružajući mi, a da ga nisam ni zatražila, svoju toplinu. Poljubio me je. Drugačije. I ovaj put je bilo prvi put. Njegov prvi.

Od prekjučer počela sam ponovo planirati. I željeti.

***

Meni se striček Mario baš sviđa. Smiješan je. Tak je velik, a ne zna reći r.
Mama mi je pričala o njemu. Ima isto jednu takvu curicu. Kao ja. Ali ne živi s njim. S mamom je. Budem je upoznala. Zove se Anja. Skoro ko ja.
Joj, jedva čekam sutra. Idem spavati. Pa će brže doći sutra. Kad se probudim, mama je rekla da ćemo ići do tete Renate.
Sad i ja imam Kitty. Samo je moja ljepša. I veća. Pokazat ću je Lari. I reći ću da mi je to kupio striček Mario.
Ma, ne vjerujem više u Djeda Mraza. Nisam mala. I znam reći r. Baš je smiješan.

I mama se je smijala. Samo je Matko bio ozbiljan.

***

Nemam pojma kaj je staroj trebalo da tog lika dofura doma. Umjesto da poslije klope zabrijem s ekipom, morao sam bedinati ono malo drečavo čudo od sister dok su stara i taj njen bili na misi. Znam da će mi tjedan dana dosađivati s tom, kak se zove, Kitty. Kinesko sranje. Ili neko slično.
A i stara, kaj ga je baš trebala na Badnjak pozvati? Kaj bi falilo da smo, k'o svake godine otkad je stari odjebal sve nas troje i odmaglil u nepoznato, bilo solo.
Ne pušim ja te njegove pizdarije i lajt fore. Ko da ne znam kaj 'oće. Stara je glupa ak' ne kuži.
Ak misli da bu mi se u dupe uvukel s godišnjom kartom za Medvešćak i da bum mu držal štangu, kad je stara u pitanju, zajebo se.
Ne zanima me ganjanje komada metala, gume, štogodveć, a istovremeno mi jaja smrznuta ko na klackalici.
Probat ću utopit kartu kad počne škola. Mog'o bi kupiti novi mob.
Jebote, ak' je htel ispast frajer, kaj mi ni nabavil za Sljeme, za VIP salon.

***

Cijeli mjesec tražio sam poklon za Karlu. Ime joj uopće ne paše. Pregrubo je. Kruto nekako. A ponekad tako plaho djeluje da me strah dodirnuti je.
Bježao sam od rastavljenih žena s vrećama za smeće u koje su potrpale svoju prošlosti, cunjale ih za sobom, nesvjesne da su svakom godinom sve veće i teže.
Nisam znao nositi se s tim. Jebi ga, što mogu kad ne znam, na priče o bivšim muževima, kretenima, ništa pametno reći, ili barem ono što se mene očekuje.
Ziher i moja o meni na isti način plete i brusi jezik.

Ponekad, ako mi je ne samo za oko koja zapela, reagirao sam baš kako je od mene očekivala. Jer nisam, kao, gad. Jer nisam kao ti, imenovani, njihovi bivši. Pa sam klimao glavom, uzdahnuo u pauzi, potvrđujući da kužim o čemu priča. A kurac moj sam znao, i istovremeno vrtio film u glavi, s kadrovima koje sam, na svu sreću samo ja vidio.
Ako mi se potrefilo, zajedno smo i odigrali svoje uloge. Najčešće kod mene.

S Karlom, sve je drugačije. I moram priznati, neplanirano.
Nakon 5 godina iskričarenja, obrisao sam profil. I ona.


Znao sam da ima klince. Sina i kćer.
Znao sam i da je drugačija od onih s kojima sam svašta i ništa dijelio. Sat-dva, vikend, koji mjesec. Furka na neobavezan seks, po mojim pravilima, a uspješno sam im uvalio kao da su njihova. Uvjeravanje bez nagovaranja išlo mi je od ruke. Da kažem od kurca? Pojebem, zaboravim i idem dalje. Bez puno priča.

A s Klarom sam pričao. Da, s njom sam pričao. I pričam.
O svom burazu koji je poginuo na Maslenici, a imao je nepunih 20. O starcima koje ni dan-danas njegova smrt manje ne reže. O drugom pogledu kroz prozor; nekad na 5 bunara, danas Katedrala u daljini, a Sava između.
Kao moja bivša i ja, svatko na svojoj strani, a Anja na pola puta.

Čudno. Karlina mala i moja, razlika samo u jednom slovu i 8 mjeseci.
Slučajnost? Postoji li?

Sjećam se, jednom mi je Klara pričala o glazbenoj kutiji koju je dobila na poklon. Odavno je prestala svirati.
Nadam se da joj se sviđa ova koju sam joj poklonio. I da kad čuje melodiju, misli na mene.

Link M. Carey – All I want for Christmas is you




A ja se nadam da će netko i od vas čuti melodiju, uhvatiti ritam, nečije korake, pa ruke, pogled.
I ljubav koja je, možda, tu negdje.

Sretni blagdani, vama i svima onima koje volite....
javno, tajno,
malo, puno,
dovoljno, previše,
ovako ili onako,
i baš, kako i koliko treba...

A ja dodajem: biti star, a još uvijek glup!





Ne mogu prešutjeti: imam jednog na peveteu spuštenih gaća.

Tko me čita, zna da mušku ekipu zagovaram kad god mogu. Jer ne trpam kruške i jabuke u istu košaru. S crvima i crvekima, ili bez njih.
Ne generaliziram, kad je o njima riječ. I da, vjerujem da ima muškaraca, u nezanemarivom broju, kojima je proporcionalno u funkciji i gornja i donja glava, bez praznog hoda ijedne od njih.
Toliko, za početak da se, recimo opravdam za ono kaj slijedi.

Dakle...

Ne zacrvenim se na poruke eksplicitnog sadržaja. Niti ne zagrcnem. Čak me ne iznenađuju. Ne ljute.
Znam di sam. Kao i vi, kaj ne?
Na neke, pri pogledu brojčane oznake godina uz nick, samo podignem obrvu i pustim smješuljak da mi sklizne usnama poznatom putanjom.
Mlađima, godine su opravdanje.
Starijima?
Hm...
Isto godine? Valjda. Vjerojatno. Samo suprotnog smjera.

Ali...

Za očekivati je da su ti isti muškarci u međuvremenu, kad su se konačno, nakon 2 ili 3 desetljeća teškom mukom odlijepili od mamine cice i zalijeplili za neku drugu, i natovarili 40 ili 50 godina na svoja kršna leđa, naučili da žene nisu primarno anatomski određene i omeđene. I da osim raspoloživih tjelesnih otvora imaju i puno toga između njih.
A za uvaliti Miška na ugodno i toplo mjesto treba mnogo više od njegovog gordog stava, u trajanju barem od nekoliko minuta, dok nemoćno ne poklekne, i ispruženog kažiprsta u zraku koji pokazuje smjer bespogovornog kretanja prema krevetu ili nekom drugom alternativnom mjestu.
I da žene znaju čak i samostalno hodati, osim ležati, obično na leđima.

Jer....

Provokacije su mi uvijek zanimljive. Čak i one koje su na tankoj granici pristojne komunikacije. Ne samo tu, nego i inače.
I nikad mi nije problem parirati. Jer znam kad i gdje se trebam zaustaviti. Po potrebi, na vrijeme zaustaviti ne samo sebe.
A provocirati, sa stilom, treba znati. I da je manje puno puta više. Ponekad.
Nekima, kao i pevetašu spuštenih gaća s početka zapisa, ovdje, to je, na žalost, nepoznanica. Ne zbog deficita informacija, mogućeg oskudnog teoretskog i praktičnog znanja, nego zbog stisnutog mentalnog sklopa koji mu ne dozvoljava bilo kakav odmak od uobičajenog. Njegovog uobičajenog.
Jer zaboravlja činjenicu, ako je ikada i bio nje svjestan, u što sumnjam, da u pomanjkanju komunikacijskih vještina, provokacija lako, brzo, jednostavno i nepovratno sklizne u sirovost koja nije slučajna, nego više- manje konstantna na dnevnoj bazi.




I ne kuži, opet na žalost, da mu spuštene gaće, pri slijedećem koraku, ako ga bude, mogu samo smetati.
A zaplesti se u njih, mahati rukama kao da osim jedne dvije lijeve ima, i nosom istovremeno brisati prašinu s poda baš i nije ni malo sexy.

-boli me glava
-mrzim zimu koja to nije
-brojim dane do kraja godine
-spremam žifčeke u kutijicu
-jedva čekam prvi dan slijedeće
-planiram štošta, a još ne znam kad startam
-glava me boli i dalje
-čitam i mislim si, bolje da ne znate kaj
-na pvt. mi fakat neugodno jer me pitaju zakaj sam tu kad nikom ne dam i kao, samo smetam...uf...uf...
-još malo, pa 4 godine iskričarenja-puno i malo?
-vjerujem u ljubav, i TU... ima je: dvije male obitelji sad su jedna
-i da, nemam pojma o čemu da pišem na blogu (imam, ali imam i preveliku gužvu u glavi)

(molim ideje za zapis...hvala...;)

Dobar vam dan!

Link....Wham! - Last Christmas....nastavak Lanenog zapisa :)

Ili: Kako završiti na ignoru, a ne odgovoriti na poruku




A (ne)odgovor je tuđi izbor.
I tak', završih još jednom na hlađenju. Ak' se ne varam, u ove, bit će uskoro 4 godine, 5-ti ili 6-ti put.
Puno.
Malo.
Taman.
Fuf....
I shvatih da klimatski uvjeti itekako pogubno djeluju na neke. Ili južina. Ili minus. Ili pun mjesec. Ili, kajaznam kaj. Možda...? Ma neeeeeee....

Žao mi je, iskreno se ispričavam, ako sam uzrok njegovih problema vezanih uz visok tlak, nesanicu i žgaravicu.
Ovom prilikom ponizno molim oprost, i uz dužno poštovanje upućujem zamolbu da me se makne s ignora jer mi je u kratkim rukavima i bez čarapa zima, a kak' sam se konačno riješila kašljanja, kihanja, šmrcanja i svega ostalog zvučno-znakovitog, ne želim opetovanu prehladu.
Unaprijed zahvalna!

Ali ipak...

Veli on meni, u prvoj i jedinoj poruci, da ga je moj profil strahovito, baš tak', naživcirao.
Jer sam bahata.
Jer sam prepotentna.
I jer sam glupa.

Hm, dobro...i kaj sad dalje?

Obrisala sam suze, otrla nos, naravno ne u rukav, ni u svoj, ni u tuđi, mada je u tuđi ipak bolja varijanta, pogled svela na normalno proširene zjenice i čuđenje ostavila za neku drugu (ne)zgodu, duboko uzdahnula, pa još jednom, i...
I niš!
Ima nas svakakvih. A ovdje još više ovakvih i onakvih.

Ali ipak, po drugi put...

Za početak treba(la) (bih) u profil dodati nekaj u stilu:
-„za obavijesti o indikacijama i mjerama opreza upitajte svog liječnika ili ljekarnika“
A i Iskrica, kao portal, mudro se izvukla jer: „Iskrica.com nije odgovorna za direktne ili indirektne štete nastale korištenjem sitea.“
Ne znam da li to uključuje i neurološki status boji nije više b.o. Poslat ću upit.

Ali, po treći put...

Pokušavam, iako teškom mukom, zamisliti prvu kavu s vlasnikom poruke.
Pretpostavljam da bi lagano, nekontrolirano širio nosnice, jer kava ili čaj, i dilema kaj odabrati oduzima previše vremena. I za odluku ipak treba minuta. Recimo. A on u svom rasporedu, na raspolaganju ima upisanu samo polovicu majušne minutice.
Kolutanje očima, ako bi teme razgovora bile dijametralno suprotne od očekivanog (čitaj: planiranog) evidentno bi, u krugu od 10 metara, jasno dale svima do znanja da je bolje šutjeti i treptati nego išta reći.
Trzaji nogama pod stolom i ritmičko lupkanje metalnom žličicom po tanjurčeku, uz popratno škrgutanje zubima slijedeća je faza koja bi nedvosmisleno znakovito, neverbalnom komunikacijom bez dvojbe značila da je vrijeme novac, da kava košta 10 kuna i da dodir nogom pod stolom nikako nije slučajan. Niti zavučena ruka u prorez suknje. Niti gurkanje laktom pod rebra. Ni zveckanje ključevima auta. I pogledavanje na sat.

Jer zna se za kaj je kava sinonim. Kao i biti tu na Iskri.
I da svi koji piju čaj, i samo škrabuckaju na blogu, odgovorni su za tuđi energetski i nervni disbalans.




Zato se osjećam krivom. Uf.....baš...

Dobar vam dan!

Četvrtak, 16.05, Zeleni val

-Opet kasniš!
(Popizdit ću jednog dana, nikad ne stigne na vrijeme.)
-3 minute.
(Nekad ga to nije smetalo.)
-A ja 2 kruga oko zgrade.
-Daj, par minuta sim ili tam.
-Je, i kreteni za guzicom koji su jebali mater, meni i žmigavcima.
(Kaj ona opet mene na suho?)
-Kaj ti je?
-Kaj mi je? Kaj bi mi bilo? Umoran sam.
-Pazi, žuto!
-Ne jebi me sad i ti sa žutim! Gle idiota! Ajde, lupi me, pizda ti čorava!
-Znaš da ne volim kad psuješ.
-I? Znaš da ne volim kad kasniš, a dalje kasniš. Da si dovukla dupe na vrijeme, ne bi zaglavili u gužvi. Ili 'oćeš ti voziti?
-Neću.
(Ne kužim zakaj je u zadnje vrijeme tak nadrkan i zakaj se dere na sve kaj velim?)
-Onda šuti i ne komentiraj.
Link
(Cmizdrava pizda od Erosa. Mo'š mislit'- „I belong to you“...)
-Se sjećaš?
-Kaj?
-Mog rođendana i ove stvari?
-Hmmmr...
(ONA: Nikad neću skužiti kaj mu to mumljanje znači. Ljut je. Stisnuo je usne. Brada mu je ukočena. Pobijelili su mu zglobovi na rukama. Još malo pa će prste utisnuti u volan.
ON: Kako ta žena mene, još uvijek raspizdi. Ne sjećam se da se meni ovako osmijehnula.)
-S kim sms-aš?
-Sanjom. Ma, znaš nju, blesaču.
-Ne znam. I ne zanima me.
-Daj, pa bila ti je simpa.
-Je, i jučer je bila srijeda.
(I nekad sam tebi u vožnji razmaknuo noge i zavukao ruku pod suknju, i kad sam je htio pomaknuti, stisnula si je koljenima, oblizala usne i jebeno me pogledala.)
-Stani kod Konzuma.
(Nekad je za tvoj osmijeh bilo dovoljno proći ti lagano noktima po vratu, zavući prste u kosu. Bojim se da bi se danas trgnuo i pomaknuo u stranu, dalje od mene, možda i rekao: „Pusti me, vozim!“)
-Čekaj, preparkirat ću se.
(Jutros sam je htio zaustaviti, još onako toplu od sna, uhvatiti za dupe i nabiti na kurac koji se još uvijek, na nju diže. Nisam. I ne sjećam se jutra kad jesam. Jebote, kak' bih u pet minuta izbio tu hladnoću iz nje.)
-Možeš tu.
(Još uvijek, nakon toliko godina, gladno volim njegove usne i tragove koje ostavlja na meni.)

***

-Hoćeš kavu?
-Neću. Ostavi sve. Hoću tebe. Dođi....

Kad jednog lijepog dana, a možda i ranije, konačno odlučite maglovitu virtualu zamijeniti opipljivom realom, a nije (samo) međunožno uvjetovana, dobro je znati, i bez klokana u blizini, da vam se taj i slijedeći korak može vratiti kao bumerang, ako:
-upoznate krive ljude u pravo vrijeme
-upoznate prave ljude u krivo (svoje ili tuđe) vrijeme
(o onima koji su pravi u pravo vrijeme ovdje nije riječ, a ima ih, ima...)

Jer sve što kažete o sebi, a prođe bez vaše autorizacije, znat će i oni kojima te informacije, čak i one potpuno nevažno-beznačajne, nisu namijenjene.
Jer i ono što ne kažete, doznat će (se) o vama okolnim putem, slijedeći naputak da je dobro biti u prednosti i na vrijeme doznati sve što se treba doznati.
Jer mašta je svemoguća, a nastavak može biti i u smjeru gdje je svima, ne samo njima, vidljivo postavljen znak za zabranu zaustavljanja i parkiranja.

Po mogućnosti, zato, pravovremeno krenite s treningom bezazlenog čavrljanja u trajanju najmanje 120 minuta na temu: kako sugovornika-cu zadržati (neprividno) budnim, a ništa važno o sebi ne reći.
Jer opet, sve što kažete (o sebi, o drugima, o trećima), neplanirano, nesmotreno, usput, u krivoj procjeni trenutne situacije, kad-tad bit će vraćeno na vašu adresu u promijenjenom sadržaju, ili istovjetnom, ali ciljano-angažiranom, a za (auto)cenzuru ionako je već (pre)kasno.

Zato, uz kavu, sa šlagom ili bez, poželjni su razgovori o prognozi vremena, pogotovo o najavljenom snijegu i procjenama da li će ga biti i u koliko će ga biti; o nekoliko puta najavljivanom smaku svijeta; o modnim imperativima za proljeće-ljeto 2012-te, ako preživimo još jednom spomenutu kataklizmu; o receptima s Coolinarike, te začinjeno pokojim vicom o plavušama uz mjeru predostrožnosti, a ta je da su u društvu nazočne samo tamnokose ili crvenokose dame.

Ako opet, jednog lijepog dana, a bit će sigurno i ranije, doznate sasvim slučajno, a ta slučajnost naravno i nije, da se o vama na n-toj kavi i dalje priča, smatrajte se izuzetno privilegiranom osobom.
Zanemarite štucanje i prisutnu žgaravicu. Proći će.
I nikako, i nikada, pa ni onda nemojte pomisliti da se radi o brušenju jezika jer riječ je samo o običnoj razmjeni običnih informacija, svima dostupnim, a nekima malo više.
To što ponekad nemaju veze s istinom, vaša inicirana reakcija je opet vaša ograničena percepcija o izrečenom i interpretiranom.
Ako imate višak vremena (i manjak pameti; ne nužno svima vidljiv), ne žalite vremena, i potrudite se pomno i kontinuirano prikupljati sve, baš sve što netko o nekome piše/govori.
Pravovremeno razgranajte, kao lipa grane u proljeće, mrežu kontakata, pogotovo s onima koji su, čudno, uvijek na samom početku zbivanja (o čemu god bilo riječ). Jer doznati što se treba doznati, i doznati kad se treba doznati neprocijenjivo je.
Kad-tad, ne brinite prije vremena, znat ćete prikupljene informacije adekvatno iskoristiti. Ako ne drugačije, onda kao provjeru tuđeg ponašanja i da li će ili neće biti reciprocitetne vrijednosti.

Budite ponizno zahvalni svakom tko odgovori na vaš upit, a pogotovo kad vam samoinicijativno pošalje privatnu informaciju o nekome. Odgovorite, jer pristojno je, cijeneći uslugu na isti način.
I budite sretni jer samo tako, malo po malo, tanašnim sponama gradi se povjerenje i učvršćuju temelji za prijateljstvo.

I za kraj, pažljivo hodajte. Kažu-bit će sutra ledena kiša. S vremena na vrijeme, u pravilnim razmacima, provjerite tko vam broji korake iza leđa. Pri prelasku preko ceste, a semafora nema, sjetite se roditelja i njihovih savjeta-prvo lijevo, pa desno, neovisno o političkoj orijentaciji.

Jer ako nekome stanete na žulj, ili pokažete jasnu namjeru da ćete to učiniti u dogledno vrijeme, o tome će promptno i preventivno znati i ostali. Naravno, na blogu.

(*ebala vas tuđa reala u virtuali!)

Dobar vam dan!
Zima, ha?
Jučer sam na putu do posla pokušala počkaljiti pingvina, ali je bio brži. Danas ga nema. Je l' ga netko vidio? Ako je, slobodno ga, neću se ljutiti, zadržite u svom kvartu.....

Joj, kak ste se jučer raspričali o nama. Cijeli dan. I kao sve znate. Mo'š mislit'! Tak, k'o ja da velim da ste svi vi ljudofi stalno žifčani, komplicirani i stisl'li bi i prdnuli istovremeno.
A niste. Ma, mislim jeste. Ali ne svi. I ne uvijek.

Mi smo, kažete, proračunate gadure. Ukratko. I još štošta drugo, na kaj moje malo, dlakavo uho svaki put zatitra i mam se našušuri. Ono, fuj, fuj, baš smo odurne; em imamo proračunate oči, em smo lukave, prefrigane, egoistične i još dlakave. Pa kaj onda ak' i jesmo sve to. K'o ne voli, ima nas i trajno zdepiliranih. Svakakvih. Kao i vas.

Ali 'ajde da ne generaliziram, pristojno je da se predstavim: bok, ja sam Nuka. Imam 4 mjeseca. Fali još par dana. I ne bum k'o žene skidala godine, prodavala se pod mlađe, a žmirila pred špiglom. I ne bum k'o blentavi muškarci uvlačila trbuh, kad treba i ne treba, a nakon par minuta posivila u faci i kolutala očima zbog zaustavljenog daha.
Ma, volim i ja jesti. Buckasta sam. Fora mi je kad se izvalim na leđa, kad me čoškaju po trbušeku, a ja capama po zraku lovim njihov ritam.
Jučer sam čula nekaj zabrinjavajuće. Nije mi se svidjelo. Nema više oblizeka, nego samo šuškava, suha hrana. U stvari, i ta mi paše, ali i ona druga, saftno-njamasta; prvu jedem po noći, poskrivečki, a kad skužim da se vidi dno zdjelice, trknem je capom da zametnem požderuh tragove i da mi se smiluju s drugom. A druga, uf, kak je fina. Još se pola sata, nakon kaj jezikom operem tanjurček, oblizujem. Samo ne znam zakaj u ničijoj blizini ne smijem zijevnuti. Ak' to i napravim, zafrknu nosom i okrenu glavu na drugu stranu. Baš čudno.

A čudno kaj o nama misle oni koji nas ne vole.

I veli jedna teta jučer, tu na blogu da se zna di je životinjama mjesto. Valjda je mislila i na mene, iako sam ja samo mica-maca.
Pitala bih ja nju da li bi se uvrijedila, pokunjeno spustila repek, kad bih joj rekla da se zna di je i ženama, i da sam to čula tam' od nekih muškaraca. Ziher bi ispružila kandže i zafrktala. I namjerno, kao slučajno prepekla krmiće, presolila krumpir, sfušala salatu, pa nek' si on misli kaj ona misli na njegovu glupost.

A kaj se tiče mjesta, točno znam di je moje. Obično u nečijem krilu, naravno ak' mi se spavucka. Ak' ne, e onda me ima posvuda, i tam di ne treba. Tak' misle ovi moji veliki. Ali kratko se ljute jer sam mala. Super, ne kuže da i nisam baš tak majušna, samo, kaj da velim, malo-puno ih zezam i pravim se bedasta.
A najfora mi je kad im đipnem u krevet, uvalim se u mekano i utonem. Samo mi se nikak ne sviđa kaj brzo začore. Ili me muljaju, da spavaju. Kak' ni to ne volim, znam im se došunjati i puknuti ih s capom po nosu, i dati im do znanja da bih se još malo igrala s njima. Kad skužim da ne mrdaju, potulim se i odem čoriti.

Druga teta, isto teta s bloga, veli da njoj mačke uopće ne trebaju. Ali mi je simpa jer je ostavila mogućnost da se predomisli. Samo ne znam kad. Nadam se što prije.
A i nju bih pitala je l' joj po zimi treba 2 kaputa, 3 jakne, 4 pari rukavica, nekoliko cipela i čizama. Ili joj je baš fora biti svaki dan u drugoj obleki?
I još je rekla kao opravdanje zakaj joj beštije ne trebaju, da ima ljude oko sebe. Pa kaj onda. K'o da ljudi mogu zamijeniti nas. I mi njih. Vas. Bezveze.
Ja doma imam 3 ljudova. Oni imaju sebe međusobno. Ali imaju i mene. I ja njih. I tak', imamo se zajedno. Meni to fora.

Imam još jednu ljudicu, frendici od moje najljudice, a ona imam doma mog buraza.
Bili smo zajedno na cijepljenju. Usral se od straha, tresel k'o lud, ukipil i ni mrdal. Frigaj takvo muško. Pa i mačje.
A ja niš. Jedino sam, na kraju poludila, onak' pošteno, kad su mi ga pokušale uvaliti u košaru. Moju košaru! Nisu normalne. Ne volim podstanare. I jasno sam i njemu i njima dala do znanja da nisam useljiva i da muško mora imati svoj krov nad glavom. Preventivno sam njurgala i frktala još par sati, da slučajno nekome nekaj bedasto ne padne na pamet.
Meni može. Drugima ne.

Sad sam se sjetila i simpa stričeka koji je rekel da mace djeluju terapeutski jer snizuju tlak.
Je, ako ga u međuvremenu ne podignu na zavidnu razinu.
Ja prvo ljudekima podižem glas. To je ono kaj čujem. I vidim. Za ostalo ne znam. A razlog i nije razlog-riječ je o zabavi. Meni zabavnoj. A njima ne. Fkradnem im nekaj kaj naravno nisam smjela, zadnji put je bila špula konca i nekakva mala drvena kuglica, pa ak' na vrijeme ne zgibam, čope me. Pa se malo tučemo, malo grizemo i grebemo. Onda ja, cijuknem, kao nemoćno, potiho, ispod glasa mijauknem, i mam me ostave na miru. Još me i pošmajhlaju.

Neki dan sam mislila da bum bila za rep kraća. A nisam niš tak grdi napravila, samo sam se htjela igrati skrivača. Onak' fol, a u stvari, htjela sam da me i nađu. Istinabog da je bilo blizu ponoći, ali kaj sad.
Prvo sam capnula u kadu. Joj, kak fino miriši pjena poslije tuširanja. Malo sam capama promrljala, ali sam brzo morala zgibati jer mi se pripiškilo. Pa sam i to obavila tam di trebam. U pijesku, naravno. Onda sam čula da nekaj šuška na katu, pa sam u prolazu trknula zdjelicu s vodom, na brzaka otresla cape i šmugnula po štengama. Sakrila sam se iza komode i čekala. Mogli su me odmah pronaći po tragovima koje sam ostavila. Naravno namjerno. Ali nemam pojma zakaj nisu skužili da se igram.
Ali skužila sam da sam nekaj zeznula kad sam čula njenu dreku. I kad je došla na pol metra od mene, šćućurila sam se, kao od straha, pa sam opet kao od straha raširila okice i splašeno je pogledala ne imajući pojma kaj se događa. Probala sam namjerno i drhturiti, da budem uvjerljivija, ali ni mi nekak' išlo od prve.
I niš, čopila me je, otfurla na pranje capa. Ne volim to. Ili mi je voda prevruća, ili prehladna, ili premokra. Kajaznam, ne paše mi. Ali nisam njurgala, da ne vučem vraga za rep.

Za pol' sata smo si opet bile dobre. Ma, uvijek smo si dobre. Baš je volim. A i ona mene.
Tko me ne bi, ovakvu..... Ha?

Kuckam olovkom po stolu. Pokretima ne slijedim nikakav ritam. Samo puštam da odskoči, lagano držeći je između palca i kažiprste desne ruke.

Adams na Anteni.
Link
Vraga. Mo'š mislit'. Radim zbog sebe.

Čaj se ohladio. Med postao gorkast.
S druge strane prozora i dalje magla. Boja, smeđe-narančasta, vidljiva u tragovima.
Zvukovi isti. Poznati. Svakodnevni.
7 stupnjeva šeće gradom. I ja bih, da mogu. S noge na nogu. Negdje. Nigdje.

Kaže Đibo: „...ovo više nije tvoja briga...“
Link

Dodajem: nije moja! Još samo da skužim kako u to vjerovati. Ne sutra. Odmah! I odmah naučiti živjeti sa svojim glupostima.
Velikim.
Malim.
Svima vidljivim.
Samo meni znanim.
Jer jedna više-manje, nevažno je. Tko ih, ionako broji? Slijedeća potisne prethodnu. Izgura je iz niza. Prekrije. Poništi. I mogu dalje. Do neke nove.
Zadnje, koje sam svjesna, ostala je u suboti. 4 dana poslije, još je tu negdje. Titra. Podsjeća. I postoji.

Do sada sam i odlazila i vraćala se. Bila uporna i ustrajna u svakoj odluci, a trajala je kraće nego hod velike kazaljke na satu u punom krugu.
Više ne pitam da li sam drugačije mogla. Jer, mogla sam. A nisam.
Jebeni su koraci za koje odmah, i prije prvog pokreta znam da su krivi. A uporno slijedim putanju nekih prošlih, iako znam, dobro znam da je pametnije ostati na mjestu.
I ne žaliti. Ne tražiti opravdanje. Ni jedno, ni drugo, ni treće. Valjda tako mora biti jer moć samouvjeravanja u nešto što nije, a trebalo je biti jača je od realiteta, od činjenica koje sam uspješno, svo ovo vrijeme ignorirala.
Majstorica sam u tome. Ne škrtarim, dijelim znanje. Podučavam gratis. Ubrzani tečaj vikendom. Prvi već za dva tjedna. Primam predbilježbe.
Ali ni pod prisliom ne odgovaram za suočavanje, kad-tad s vlastitom glupošću na tuđoj adresi. Svakom njegova. Meni i ova moja dovoljna je.
Ako s priznanjem o njenom postojanju pola otpišem u znak oprosta, sama sebi, imam je manje, a još uvijek previše.

A da sam mu rekla nek se jebe i da više ne mogu dalje po njegovim pravilima, hvatajući korake koji nisu moji, da li bi mi bilo bolje? Da li bih svoje glupe postupke učinila manje vidljivim? Unatoč punom mjesecu mirnije spavala?
Ili bih, ne znam kaj, čekala.
Opet.
Sutra.
Dan iza.
Slijedeći tjedan. I tako u nekoliko krugova.

Neću. Ne više!

Idem po friški čaj.
Ako mu možda falim, tko zna iz kojeg razloga, pa i navike, zna gdje sam.

Pričam jučer s frendom i veli on meni da je postal zahtjevniji. Naravno, o ženama je riječ. I da više ne trtlja, ne prtlja, ne hvata svoj rep i ne trči u nadi da će pričepiti njen, nego lupa drito. Onak' konkretno. Nedvosmisleno. Oš? Neš? I čeka odgovor.

Pa si mislim, zanemarujući to kaj je zgodan i simpa, kaj ga znam dosta dugo, i kaj smo u međuvremenu postali frendovi, kako bi izgledalo da sve to nismo i da me pita:
da li bih se zagrcnula, omutavila, blenula u suprotnom smjeru od trenutnog, nakašljavajući se uhvatila pauzu u prolazu, par udaha i odgovorila mu (to kaj bih mu odgovorila);
ili bih sve okrenula na zeku, kaj i inače uspješno odrađujem kad mi je fest neugodno, kad sam smotana u sfušanu spiralu, kad imam višak nogu i ruku u nekoordiniranim pokretima i manjak riječi koje bi bile u formi smislenog (čitaj: uvjerljivog) odgovora;
ili bih prislonila svoju nogu uz njegovu, pogledom pratila njegov, lijeno se prošmucala, zavukla ruku ispod stola, uhvatila ga za koljeno, dlanom prošetala iznad i čekala odgovor;
A možda ne bih niš od toga, možda bih iznenadila i sebe i njega, ili mu rekla: „Ti fakat nisi normalan, kakvo ti je to usrano pitanje?“

Nemam pojma. Fakat ne znam jer nikada nitko do sada, dana današnjeg nije me pitao, mislim ono, 'oćemo se puknuti.
(napomena: ne računam drage, nestašne iskričare spuštenih hlača/gaća, u niskom startu, isplaženog jezika)
I nikad nisam o ozbiljnim stvarima, a seks je jako, jako, jako ozbiljna aktivnost (i ja sam jako, jako, jako ozbiljna kad o njemu tako mislim), razgovarala na neozbiljan način.
ili obrnuto.

I da li su takva pitanja uopće i potrebna, čak i fino zafufljana između priča o prognozi vremena, odurnom ponedjeljku koji je otprhnuo do slijedećeg, zadnje odgledanom filmu koji nije iz memorije netragom nestao 10 minuta nakon njegovog kraja, uz prazan škanicl od kokica.

Ali 'ajde, prihvaćam konkretno pitanje o konkretnoj aktivnost ako se predugo, zaneseno gledaju zvijezde i pomno prebrojavaju svaki put ispočetka kad brojka dođe do 100, ako se danima lamentira o prolaznosti života i kukurikastom izboru, ako se čeka, po treći put, slijedeći puni mjesec, temperatura iznad 10 C, prvi slobodni vikend, a bit će tko zna kad, a možda ni onda, hormoni u plus/minus fazi, a istovremeno zakopčava gumb više nego je potrebno.

Želja i strpljenje, znam, nisu, ili gotovi nikad nisu na istoj strani svijeta.
I vrijeme je mrski neprijatelj koji ovo dvoje pokušava više/manje (bez)uspješno staviti u realne okvire, obično jednostrano prihvatljive.

A do tada, umjesto pitanja na koji se očekuje određeni odgovor, kao navigacija iskoristive su ruke. Dovoljna je i jedna, ako (i kad) u pravo vrijeme i na pravi način sklizne ispod suknje.

Pa, ili će biti zaustavljena na samom rubu, na pola puta, ili će tuđa biti ostavljena kao vrući, prstoliki otisak na obrazu.




Bilo kako bilo, pokušaji i pogreške, na jedan ili drugi način....

A spretne, muške ruke su.....hmmmmmmm :)

....prva poruka...




ON: Si gola?
JA: Naravno. Imam samo lakirane crne štikle.
(pocufana trenirka, frotir čarape, bez rupe na palcu, podočnjaci vidljivi s udaljenosti 100m, modni dodatak kutija s papirnatim maramicama nadohvat ruke i pola šalice čaja pokraj lapa)
ON: (nekaj mljacka)...mmmmm, si obrijana?
JA: Da, samo ne znam zakaj me kolege čudno gledaju..evo baš nekaj komentiraju.
(u pauzi marljivo brišem nos, gucnem malo čaja i popravljam stisnutu kosu u fensi rep)
ON: Hm (valjda mu se u koncepciju ne uklapaju kolege, a ja gola), kakve sise imaš...mmmmmmm (opet mljacka ili mu tipkovnica trokira)
JA: Gole (koncizna sam u odgovoru), 2x5
ON: A bradavice...mljac (pitam se, kaj mu je vrijeme za gablec?)
JA: (izbeljila sam mu se) Mah-mah

I sad, kaj da si mislim?
Ni mu dobro?
Ili mu je, ali ne zna kaj mu je danas?
Bit će mu bolje sutra?
Hoće?
Neće!

Dobro, dobro, znam di sam. Fuck, fuck, fuck sajt!
Vrijeme je novac! I zakaj nepotrebno gubiti vrijeme na nekakva glupa, nepotrebna pitanja, pa i na pozdrav koji je samo formalne naravi.
Ili čak potruditi se i pročitati profil do kraja.
Svašta, fakat svašta!

Shodno tome predlažem da i iskričarke budu direktne, jezgrovite i ne gube vrijeme na trivijalnost.

Prva poruka bi mogla biti: Koliki ti je?
(varijabilni odgovori: tlak, konto, Miško; svaki odgovor je dobar jer otvara široki spektar tema za komunikaciju)
Pretpostavka je da će u njegovoj poruci biti spomenute mjere, najvjerojatnije „u strahu su velike oči (i da ne bude krivo shvaćen), bit će nadodan koji cm.
Zatim slijedi nevjerica i potreba dokazivosti navoda (najbolje fotka njegove uzvišenosti uz neke od današnjih tiskovina, kao podloga za umjetnički izričaj)
Slijedeće pitanje bi trebalo biti o izdržljivosti-koliko puta u dva sata? (tek toliko da se zna da li u pauzi ima dovoljno vremena za skuhati sutrašnji ručak)
Dok se ne smisli slijedeće pitanje, poželjno je par puta uzdahnuti i uzdah upisati u istoznačna slova.

Dalje, drage blogerice nastavite same...poželjno je da ste uz komp gole, eventualno dolazi u obzir čipkani svileni jastučić pod guzom.
Obrijane.
Raskošne na pravim mjestima. Tanašne gdje se očekuje.
Kooperabilne.
Ne previše zahtjevne.
Obavezno je*ežljive. 24/7.
I svakako nestrpljive, jer jedva čekate poziv na kavu nakon ovakve korespodencije, kaj ne?

Ja da!