Muškarci i žene...i nešto između

..pa još na Iskri....




Iako je ponekad jako, jako teško povjerovati da smo mi blogeri seksualna bića, i da osim verbalnog koitusa prakticiramo i nekaj konkretno, pročitavši danas nekaj na blogu pitam se....

Neka ružičasti balončeki i dalje slobodno lelujaju, makar nema vjetra u blizini. I nemam namjeru nikoga lupiti nogom u dupe (prije vremena i bez razloga).
Znam da će biti frktanja (hoće li?), ali zanima me koliko se prilikom odabira partnera uključuje i mozgić, čak i prije ruku, nogu, jezika i međunožja?
Ili tek kad počne svrbuckati, tam negdje dolje, počnu i pitanja u potrazi za odgovorom tko je u zadnjih nekoliko mjeseci bio tak' dobrostiv i velikodušno ostavio podstanara za uspomenu?

Ne da mi se vući s neta statističke podatke o spolno prenosivim bolestima u HR....ali tu su negdje....

Pa sad dragi i mili iskričari, urolog je striček doktor koji će bez zgražavanja, smijuljenja i ravnala u ruci provjeriti da li je vaš uvaženi g. Miško prikladan za druženje s gospodičnom Đurđom.
(u nastavku ne bum o detaljima, da gologuzi ne pobegnete iz ordinacije)

A drage iskrice, osim zgodničke frizure, naravno opet tam dolje, poželjno je minimun jednom godišnje odraditi kompletan godišnji servis, a to znači ne samo ono nužno da se prođe tehnički pregled.

I zato...*ebite se i veselite...ali pametno! :)
(ili se čohajte, ak' nemate kaj pametnije za delati)


Link J. Coocker...YOU CAN LEAVE YOUR HAT ON
..and take it....Link

...pa još na Iskri, ili (frke li!) u blogera....




I da, naravno mi smo tak jako pametni, emotivno organizirani, sposobni pravovremeno dozirati koliko dajemo drugima sebe, i koliko od tih drugih za sebe uzimamo.
Pa onda na kraju podvučemo crtu. Izračunamo. Zbrojimo i oduzmemo. I znamo da li jesmo ili nismo zaljubljeni.

Je, kak da ne!

Totalna je glupost reći „neću se zaljubiti“...znala sam biti jako čvrsta u odluci, pa sam se zeznula.
Malo manja „zaljubit ću se“....pa mi se zamalo i dogodilo.
Najmanja „j*bi ga, ak se dogodi, kaj sad...“.

U nastavku valjda ide nekakva količina pameti, razboritosti, životnog iskustva za slijedeći korak.
Ili ostati na mjestu.
Ne mrdnuti nikamo.
A i povući se kao rak unatrag, ako treba.

Upoznala sam ovdje neke u koje se može lako zaljubiti. Pa i voljeti ih. I znam ih jako dugo, a to znači da nije riječ o prolaznom hiru, niti o mišljenju koje je sam odraz trenutne želje koja nema baš nikakve veze s realnom, ostvarivom situacijom.

Problem, ako se tako može reći, ovakvog načina upoznavanja/zaljubljivanja je samo u preskočenim fazama. Ubrzanom tempu. Možda čak i pomalo u izgubljenoj čaroliji polaganog otkrivanja jer je predvidljivost ipak jasno naznačena u samoj formi sajta.
Sve ostalo je podložno promjeni.
Varijacijama.
Sretnom kraju.
Nesretnom.
Ili nikakvom, jer nije bilo ni nastavka....

Samo prečesto se osobne potrebe i želje preslikavaju na osobu s druge strane ekrana, a da se prije toga ne provjeri da li je adresa prava. Ili čak ako i je, možda nije pravo vrijeme.
Kad se poklopi i jedno i drugo, e onda nema dilema i trilema, pitanja da li se dozvoliti luksuz i zaljubiti se na Iskri.
I onda nema ni ovakvog zapisa....

Ili ima......

Link Amy Winehouse - Love Is A Losing Game

Nije!

Link.....Our Day Will Come, Amy Winehouse


I znate kaj – dok god imamo potrebu čestitati (si) ovakve i slične dane rodno obilježene, nekaj ne štima.
Ne, ne zanemarujem povijesnu ulogu žena koje su se i u ime nas maknule od pregača i kuhača, svojim glasom i nama dale glas.
Ali...
Kaj sutra, idući tjedan, za 5 mjeseci? I kaj do novog Dana žena?

Zato dragi muškarci:
-recite svojoj ženi „pusti, budem ja“, iako vam se baš i ne da, niste nikad do sada i nemate pojma kako
-samo je zagrlite i pustite da u vašem zagrljaju ostane koliko želi, i ne planirajte ništa više od zagrljaja makar vam i ruka utrnula, žulja vas njeno rame i štošta drugo, puno zanimljivije pada vam na pamet
-za promjenu provjerite kako je leći u krevet kad su svi u kući odavno utonuli u šarene snove, a vi zadnji zaključavate ulazna vrata, punite mački zdjelicu s hranom, gasite svijetlo u kuhinji i zašušljate klince ljubeći ih u sneno čelo
-probajte zbrojiti svoje i njene radne sate, dnevne i ine obaveze – možda ostanete iznenađeni da njen dan traje puno dulje nego vaš, i da joj je 24 sata premalo za sve kaj treba obaviti
-podsjetite se što vam je oboje bilo važno, a danas se toga ni ne sjetite, ili ako se sjetite za to vam treba vremena
-ne zaboravite da osim supruge i majke, i dalje je vaša žena, ljubavnica i prijateljica, i ako ima dana kad zaboravi tekst i u tim ulogama se izgubi, pomognite joj da se pronađe, započnite rečenicu i dajte joj priliku da je sama završi
-volite je malo više u onim trenucima kad ona sebe voli malo manje nego inače, jer vratit će vam se umoženo, a ako se i ne vrati odmah, jednog dana bude


I da, iduće godine nemojte joj čestitati Dan žena zato jer ste čuli da to i drugi rade.
Budite od danas sve ono što trebate biti da se i u ostalim danima u godini osjeća ženom u svoj svojoj punini, i bez današnjeg dana.


Sretan nam Dan žena, vama i nama!

Ma ne, kajgod!




Samo pokušavamo, kad treba i ne treba, pronaći uzročno-posljedičnu vezu svega kaj je u krugu od x metara oko nas.
Pa pitamo, sebe i druge.
Analiziramo, uključujemo sve varijabilne elemente.
Pretpostavljamo, iako znamo (znamo li?), da je možda zaeb blizu.
Pomičemo figure na ploči, rotrirajući ih u ulogama.
Očekujemo odgovore i reakcije (točno određene, da ne bi bilo zabune).

I tako, u nekoliko krugova, uglavnom hvatajući same svoj rep, trošeći vrijeme i energiju, svoju i tuđu, a mogle smo da smo.....(u nastavku po osobnom izboru)...

Kad kažem da bi se uz muški mozak, da ga i samo posudimo na par dana, malo odmorile, bit ću shvaćena naravno krivo. Jer ovo sam napisala bez imalo ironije, iako ironiju volim.
Tko vjeruje, dobro. Tko ne, ne poznaje me.

A kad bi muškarci znali da je sve ovo gore spomenuto jedna od faza kad naše kompliciranje itekako ima veze s nesigurnošću, bilo bi i njima i nama lakše. Pa bi, možda s vremena na vrijeme mrdnuli dupe s mjesta, osluhnuli što im se govori i ne samo riječima, i potrudili se skužiti pravo značenje uvjetovane šutnje i odgovora „nije mi ništa“.

Ja kompliciram kad sam nesigurna, bolje rečeno kad sam sigurna u ono kaj osjećam prema nekome, ali nisam za obrnuti smjer.

Nakon 3 mjeseca od prve solo kave čekala sam od jutra usrano Valentinovo i nadala se (makar i odurnoj, zgužvanoj, ofucanoj), ruži. Barem to. A godinu dana ranije sprdala sam se sa srcima i srčekima koji lupaju u glavu na svakom čošku i uglavnom su jednokratni. Ili iskupljivi za svakojaka sranja, do tada odrađena, a jednodevno amnestirana.
Nakon još 3 mjeseca, u polugodišnjoj vezi, nestrpljivo sam cupkala na mjestu, pitajući se da li će se sjetiti da nam je baš taj dan 6 mjeseci. Ne 5. I ne 7. Jer tako je bitno, od presudne važnosti sjetiti se kad me je primio za ruku i prvi put poljubio, nakon kave u Tkalči.
Na svoj rođendan, čim sam se probudila osjetila sam zvuzlani želudac u grlu i čekala sam, namjerno meškoljeći se u krevetu, da se probudi. I čekala krmeljavo i izraubano „dobro jutro ljubavi, sretan rođendan“, nadajući se poklonu koji(m) će mi reći koliko me voli.
Onda su na red došla njegova prva službena putovanja i moja ljubomora, kad sam znala di je i s kim je, ali ne i kaj radi u 9 sati i 27 minuta, pola sata poslije ručka, u 5 do 6 popodne, sat nakon večere.
I jako, jako mi je bila važna svaka poruka za dobro jutro i laku noć, jednoredni mail i brzotrčeći poziv jer je bio, naravno u gužvi. I naravno, išao mi je na živce kaj nema barem par minuta više za mene.

Ne sjećam se kad sam prestala brojati mjesece, pa i godine. Možda onda kad smo zajednički odradili prvi problem na kojem mnogi obično zapnu.

Pobjegne mi danas i godišnjica. Ili je se sjetim tek kad na nekom od poslovnih dokumenata upisujem datum. Ne znači mi ništa više osim sjećanja.

Godine ipak učine svoje. Sve nekako dođe na mjesto kad o istom slično razmišljamo. I kad nam više forma nije važna, ne toliko da bi bila bitnija od sadržaja. Kamen spoticanja. Povod za bezrazložne večernje razgovore. Jutarnje znakovite šutnje. Provokacije uzdasima, kad su riječi neučinkovite.

I dobro je da je tako. S vremenom, prije ili kasnije, riješimo se energije koja nas ljulja lijevo desno, zavrti oko osi, zatetura u hodu, i nesigurni na svojim nogama bojimo se napraviti slijedeći korak. Zbog sebe. I zbog onog uz nas.
Tek tada, bez nje možemo biti svoji.
I uživati u danu koji imamo, brojeći one koji dolaze.
U dvoje.

Bez kompliciranja.

...ne, ne, ne idem s bloga. Ne još. Budem jednog lijepog dana, a možda i prije.
(toliko usmjesto pojedinačnih odgovora na pitanje)

Ali da ponekad poželim neke od vas sterati, ne u 3 nego u 4 pm, poželim. A kako baš i nisam sklona psovanju , ako nije nužno potrebno i postoje drugi načini, preskačem tu fazu i u nastavku izostavljam eksplicitne glagole poznate aktivnosti i bez dodatnog folklora napišem sve kaj me žulja. Pa se otpušem (hvala tati na naslijeđenom temperamentu i načinu reagiranja), prespavam (hvala mami kaj me je na vrijeme naučila da ne trebam uvijek sve reći/napisati, baš onda kad me svrbi), i nastavim dalje.

A u nastavku vezano nekaj uz zanimljivu razmjenu poruka, a i uz blog i prethodni zapis...

Ljude koje sam ovdje upoznala, srela sam prije bloga. I oni nisu blogeri, a neki nisu više ni iskričari, ili tu i tamo sporadično svrate, valjda da skinu prašinu sa svog profila i malo proluftaju ustajali zrak.
Sa svima vama ostalima dijelim samo ovaj prostor. Nemam pojma tko ste. I da li ste zrcalna slika svog nicka ili njegova tamn(ij)a sjena. Sve mi to nije važno.
(Ali vjerujem da nitko od nas, izvan virtuale nije svoja blog suprotnost. Ako je, ostavljam prostor da me se razuvjeri, naravno bez subjektivne „pričam ti priče“ :)

Ovo sve pišem samo iz jednog, jedinog razloga - o nekome s bloga mogu imati mišljenje samo izvučeno iz onoga kaj piše; o sebi i o drugima, a istovremeno bez potrebe da ga „vidim“ izvan okvira zapisa/komentara. Tako je, kako je-neopterećeno privatnim poznanstvima, brojem popijenih kava, uzajamnim razmijenjenim informacijama koje su možda i brzopleto izletjele, pa je dobro držati ih/se, za svaki slučaj na kupu.
Jer znamo svi, frendovima štošta opraštamo, pronalazimo svakojaka opravdanja za njihove gluposti, minimalizirajući ih, dok drugima ne bi ni dio svega toga.

Činjenica je da u pisanoj formi nemamo mogućnost riječi promatrati u širem kontekstu, dajući im dodatni oblik. Jer napisano je samo to. Nema glasa. Nema mimike. Nema ništa. Hendikep ili ne, ne znam. Vjerojatno reakcija na pročitano ovisi o sadržaju i uvjetovana je koliko je sve to udaljeno od nas samih, da li smo na kontra strani od izvornika ili jako blizu.
A čitanje između redova, ako ne postoji dodatna mogućnost provjere da li smo fulali u pretpostavljanju i povezivanju nenapisanog, ionako je beskorisno. Opterećujuće. I puno puta na dobrom putu do nesporazuma.

Zato ljude, pa i ovdje, promatram u međusobnom odnosu s drugima. Štošta se o njima na taj način može doznati. Pa vjerojatno drugi i o meni.
Ste probali tako nekoga vidjeti? Zanimljivo je.
Jer....
Obično smo presubjektivni da bi bili realni u procjeni što netko o nama misli, bilo da nam je zagreban ego, pa reagiramo s ispruženom kandžama, ili nam se puše pod rep, tko zna iz kojeg razloga i ugodno nam je. Promatrajući s odmakom, sa strane, kako netko drugi s nekim trećim komunicira, bolje se oboje vide. Naravno, ako se želi vidjeti...
A ako se ne vidi, a vidljivo je mnogima i na udaljenosti i većoj od 10 metara, onda je sva briga orijentirana samo na vlastito dupe. I prešutno se isto misli. Možda samo do trenutka kad se na tom istom dupetu ne primijeti otisak tuđe cipele.
E, onda se sve mijenje...a kad-tad se i to dogodi. Ili se dogodilo.

I neka mi nitko ne kaže da je virtuala samo virtuala i da je ovdje sve nevažno. Jer da je tako, onda ne bih doznala, baš tu na blogu - tko je s kim, tko je s kim bio, tko kako izgleda, glup je ili pametan, ima li velikog Miška ili malog, cuga li ili se drogira, ima li klince i koliko ih ima, što u životu radi, ili ne radi baš niš korisno, vjeruje li u Boga, Alaha, ili u susedu Peru s trećeg kata....

A sve to ne piše u profilima. I sve sam to, kao i ostali doznala s druge adrese.

Zato zaebite tuđe privatne priče na blogu. Pišite o sebi. Na taj način imate priliku dozirati informacije koje želite da se o vama znaju. I pustite druge da o sebi napišu ono kaj misle da bi blogeri trebali znati.Ili žele da znaju.

Takoc, ne bum više. To je to, kaj se tiče zadane teme završila sam.
Nadam se.
Valjda
Kajaznam.
Jesam li?


Dobar vam dan! U stvari večer....

Rijetko kad citiram, ali ovaj put budem:
„Takav jedan blog, s takvim autorima, bio bi konkretni dodir umijeća i mašte i s takvog bloga bih teško otišao.“

Da....

Naime, poslala sam mu mailom na čitanje neke priče, nekih zanimljivih ljudi s kojima čavrljam i pišem u zadnje vrijeme. O njima sam pisala i ovdje, nedavno, uspoređujuđi ih s blogerima. Nama na štetu.

I meni je žao, iz posve egoističnih razloga, da blog nije takav. Jer iako je nekima teško za povjerovati, na Iskri sam s jednim jedinim nickom. I još uvijek sam tu (samo) zbog bloga.
U 4 godine, od prvog dana logiranja, i 3 na blogu, u početku bio mi je nadomjestak za forum, kasnije mogućnost da nekome, a ponajviše sebi štošta napišem, pa i objasnim, poslije toga navika, a danas...kajaznam, nemam pojma kaj.

Znam da se mnogima nastavak neće svidjeti. A možda će sve ovo biti majušni poticaj za one koji još uvijek imaju nešto za reći i znaju sve to uobličiti u par suvislih rečenica, sadržaja zanimljivog i onima koji ih ne poznaju, a to znači usputnim čitačima koji namjerno ili slučajno zalutaju na blog.

Nemam pojma zakaj oni i koji su nekad pisali, više ne pišu.
A razlozi.....
Dosadilo možda? Vjerujem.
Sve ispisali? Ne vjerujem. Svaki dan je drugačiji, i mi s njim.
Ne snalaze se u tračevima, namjernom popikavanju i zluradom hihotanju? Valjda.
Ne žele jednog lijepog dana biti tema uz kave i požaliti zakaj su na blogu ili u porukama nešto napisali o sebi? Da.
Zanimljivije provode slobodno vrijeme? Super, ako je tako. I dobro je da je tako.
A meni?
Sve pomalo, nešto više, nešto manje od spomenutog.


Bilo kako bilo, s guštom sam pisala. Veselili su me komentari i na pvt. Ali istovremeno bilo mi je žao što se njihovi autori nisu željeli maknuti iz sjene i pridružiti nam se na blogu.

S guštom sam čitala i neke od vas. Ako i nisam komentirala, ne znači da ste riječi ostavili, za mene, nezapaženo.
Znala sam, povučena nekim od zapisa, napisati odgovor u formi bloga, ali kako to i inače biva, nakon prospavane noći nešto mi je drugo, sa slijedećim danom bilo važnije i/ili zanimljivije. Ili napisano, s odmakom više ionako nije imalo nikakvog smisla; ni meni, a ni vama koji bi, možda čitali.

Sve u svemu, kad zbrojim pluseve i minuse, na dobitku sam; više-manje ugodno provedeno vrijeme, pogotovo od onog trenutka kad sam savladala tehniku selektivnog čitanja i komentiranja. Kad sam skužila da se u nekim godinama više ne možemo mijenati, ni zbog sebe, a još manje zbog drugih, i da je jedina reakcija maknuti se, a to je tu jednostavno. Jako jednostavno.
I najvažnije od svega-upoznala sam samu sebe na drugi način; prije bih reagirala na prvu, prihvatila provokaciju, ne razmišljajući da je jedino uspješna ako za rezultat ima pomak s mjesta, makar i u jednom koraku.
Uz blog sam naučila brojati do 10. I nekoliko puta do 10, ako je bilo potrebno. I na kraju pročitati, odvrtiti sadržaj tražeći početnu točku kao uzrok ili povod, i na kraju arhivirati pod kategorijom „nevažno“.

Svako iskustvo je dobrodošlo, pa i ovo s blogom, ako nakon njega znamo što s njim dalje. I sami sa sobom.
Ja znam.

A u međuvremenu, do nekih novih, ako ne mojih, onda tuđih priča, možda za par dana, tjedan ili mjesec, nemam pojma kad, dobar vam dan, uz Link

(Batina je iz raja izašla?!)

Zima se pod svjetlima ulične lampe zrcalila u zamrznutoj, blatnjavoj lokvi vode, zamutila stakla i zaustavljala riječi u tragu dana na -4. Do auta bilo im je prehladno za šetnju jer ionako je bilo i kasno, a parkiralište udaljeno 3 tramvajske stanice.

-Daj, kaj ti je? Kaj se duriš? – Gala je od onih žena, ako joj i nešto nije jasno, uvijek pita, ponekad ni ne dočekavši odgovor do drugog pitanja. Ovaj put je bila iznenađujuće strpljiva. Preko Tominog ramena gledala je prema križanju, istovremeno na dispeju prateći oznaku dolaska tramvaja na stanicu.
-Fakat mi je bilo neugodno. – Tomo je i dalje bio na pola puta do ljutnje.
-Koji si ti krelac! Kaj ti ima biti neugodno?

(Umorna i od sebe i od drugih, zaklonjenja nadstrešnicom, naslonjena na hladnu metalnu konstrukciju privukao me je ženski glas-djevojka 30-tak godina, stasa koji glasu zrcalno odgovara.)

-Daj Tomo, kaj ti misliš da se ovi tvoji ne ševe, ne fukaju? Drže se za rukice, recitiraju zeku i potočić, šmrcnu razlomljeni tugom nad zečjom sudbinom, u pauzi između stihova poskrivečki obrišu nos rukavom i čekaju u nirvani da noć zamijeni dan? Ili vode ljubav na špagici, uz nogu, pogotovu srednju i zaljubljeno guguću brojeći zvijezde?
-Lupiš i ostaneš živa. Baš si našla pravi način da probiješ led s mojom ekipom.
-A kaj sam trebala? Samo sam rekla da smo se neplanirano pričepili i da smo zato zakasnili. Točka. Nema više.

(Gledam i nju i njega. Toliko je drugačiji od mog Ivana. Strpljiv. Ivana više ne prepoznajem. A možda ga nikad i nisam upoznala. Sad je prekasno. Tramvaj je već trebao doći. Još koja minuta i zbrisat će mi bus pred nosom. Danas je opet zahladilo. Ivan će doći doma prije mene.)

-Gala ... –Tomo je pokušao što mirnijim glasom nastaviti.
-Kae? Sam trebala treptati okicama i umilno se hihotati? Da te nisam prekinula još bi pol čuke trkeljal o nečemu kaj nema veze s vezom. I znaš kaj, takva sam, kakva sam.
-Da, ali si i žensko.

(Sva sreća da sam jučer skuhala za danas. Na brzinu ću pregrijati saft, dodati tijesto, i bit će ručak na vrijeme na stolu. Možda ipak stignem prije Tome. I moram potražiti drugu rukavicu. Ruke su mi ispucane od hladnoće, hrapave crvene kože, kao da nije moja. Ne volim se vidjeti u staklima tramvaja. Drugi vide ono što ja ne vidim. I ne znaju što ja znam.)

-Da i? Pa mislim, jebote, ak' smo ravnopravni, a jesmo, koji klinac mi treba fejkanje pod parolom „žensko je žensko“? I kaj to znači? Kaj moram navlačiti rub kiklje preko koljena, čedno spuštati pogled na svaku dvosmisleno izgovorenu riječ, zaustaviti dah da namjerno pocrvenim jer mi je, kao neugodno? Znaš da nisam od onih koje guguću i stišću koljena tak da im se ni kreditna kartica nemre između njih progurati.

(K vragu, dvojka. Možda je iza trinajstica. Možda ću ipak stići. Ni u upola, kao ova djevojka, jučer nisam povisila glas. Samo sam mu rekla da sam morala ostati 15 minuta dulje jer je zapelo na prijenosu podataka.
Lupio me je u pola rečenice. Ne prvi put. Više ne boli kao prvi put. Nisam vjerovala kad sam znala čuti da se na sve u životu priviknemo. Po putu se valjda potrošimo i ne reagiramo. Kad pomislim da bih trebala, ne znam kako.)

-Kaj sad pizdiš? –Tomo se približio Gali i pomaknuo joj je kosu sa čela.

(Osim šamara, ne pamtim Ivanove dodire. Ponekad sumnjam da ih je ikad i bilo. Znao me je isto pitati, kao mladić uz ovu glasnu djevojku, ali nije očekivao odgovor. Pitanje je i bilo postavljeno bez potrebe da bude odgovoreno. A i nemam mu više što reći. Šutim.)

-Ne pizdim, idemo doma.-Gala ga je na brzaka poljubila i okrenula se prema tramvaju koji je dolazio.

(Super. Stići ću na vrijeme.)

............................................

*U stanu, u Gajnicama pronađena je mrtva 44-godišnja žena; pretučena s vidljivim tragovima davljenja.*


Prema podacima SOS udruženja u svijetu je
• svake je tri minuta jedna žena pretučena,
• svakih 5 minuta jedna žena je silovana,
• svakih 10 minuta jedna djevojčica je seksualno zlostavljana.
• jedna od dvije žene pretrpjela je bar jedan incident nasilja do svoje 16. godine,
• preko 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri (suprug, vanbračni partner, raniji bračni ili vanbračni partner),
• 45% žena smrtno strada od svojih partnera,
• kod 75% žena nasilje traje dugo godina,
• kod 52% žena nasilje se dešava SVAKODNEVNO


A Hrvatska?

Izvor:
ISTRAŽIVANJE JE PROVEDENO METODOM ANKETE U SKLOPU PROJEKTA
DRUŠTVENI TROŠKOVI OBITELJSKOG NASILJA NAD ŽENAMA
( u ispitivanju je sudjelovalo 976 žena u dobi od 18-65 godina, različitog obrazovanja, socijalnog i inog statusa)
Link

(koga zanima, na ovom linku je nastavak)


¾ nasilje nad ženama u Hrvatskoj je daleko ozbiljniji problem nego što se misli – smatra 85% ispitanica (13% ne može procijeniti; 2% se s tim ne slaže)
¾ žene se uglavnom stide progovoriti o nasilju kojemu su izložene u vlastitoj obitelji – smatra 87% ispitanica (6% ne može procijeniti; 7% se s tim ne slaže)
¾ nasilje nad ženama nikako se ne bi smjelo smatrati isključivo privatnim problemom tih žena, nego i problemom društva u cjelini – smatra 92% ispitanica (6% ne može procijeniti; 2% se s tim ne slaže)
¾ zlostavljane žene teško se odlučuju za napuštanje nasilnog muža jer im u našoj zemlji nitko ne jamči fizičku, pravnu i financijsku zaštitu
¾ mjere koje država provodi protiv osoba koje zlostavljaju žene ili djecu su nedovoljne i preblage – smatra 91% spitanica (8% ne može procijeniti; 1% se s tim ne slaže)
¾ raširenost nasilja nad ženama pokazuje da država ne štiti ljudska prava svih svojih državljana – smatra 74% ispitanica (15% ne može procijeniti; 11% se s tim ne slaže)

(nekaj ne štima s linkom......http://www.azkz.net/assets/files/INTERPRETACIJA%20-%20NNZ-prosi
nac%202003.pdf)

Mrak je gladno progutao dan. Popodnevni sati bili su bliži večernjim. Srijeda je prepolovila tjedan na dane poslije i prije vikenda.

A ja brojim korake. Još 10-tak mojih do crne vitičaste ograde od kovanog željeza na Lašćinskom dijelu Mirogoja. Pa onda na desno, prateći na istoj strani jablane u nizu, klupe između njih u pravilnim razmacima, izbjegavajući korijenje koje je i iznad zemlje pronašlo svoj kvrgav, vijugav put u asfaltu.

Zima mi je. Uvijek mi zimi ispucaju usne. I oči suzama proturječe hladnom zraku. Zaboravila sam šal. Podižem rub dolčevite prema bradi. Promrzlim prstima tražim gumbe, ali svi su spareni s rupicama na drugoj strani jakne. Prividno, rukama stisnutim oko tijela, dlanovima duboko uguranim ispod pazuha, guram zimu od sebe.

Moji i njegovi koraci u istom su ritmu; međusobno ni bliže, ni dalje jedni od drugih.
I pogledom ga pratim. Visok je. Viši od mene za glavu. Malo pognutih ramena, kao da ih tkanina kaputa težinom obavija više nego što ga ramena lakoćom mogu nositi.
Možda mi se čini da mu koraci nisu čvrsti, ali sigurni su u smjeru kretanja.
Zaustavio se u trećem proredu s lijeve strane, uz brezu koja se svojim granama turobno nadvila nad okomitom pločom od crnog mramora.

Šutimo oboje.
Njegov razlog ne znam. Meni je moj poznat - ne volim groblja. Ne volim tišinu koja govori rječitije od tisuće riječi zajedno, a mrzli zrak uz nju još više hladnoćom dodiruje.
Nekako, kao da ne želim ovdje biti, a opet, ne mičem se, ni u namjeri, a ni u želji da se okrenem i odem.
Negdje. Bilo gdje.

Uzdahnuo je.
Dvije ruže.
Gleda me. I ja njega. Ne znam da li vidimo isto. Nije ni važno. Ne danas.
Ali znam njegov slijedeći pokret, kao da sam ga već ranije vidjela; iz džepa izvadit će dvije lučice i pružit će mi da ih upalim.
Slučajno ćemo se dodirnuti, a dodir slučajan nikako neće biti. I neće biti nepoznat. Trenutni, preklopit će se s nekim prošlim, i budućim koji će, tko zna kad i gdje biti.

Skinula sam rukavice, prvo desnu, pa lijevu. Lagano, vršcima prstiju dotakla sam kamen koji mi je, bez odgode, odgovorio svojom glatkom hladnoćom.
Uklesana slova, zlatnom patinom obrubljena, poznata su mi.
Prepoznajem ih svaki put kad se, uz ime, potpisujem svojim prezimenom.

Da sam odrasla uz ljubav njegovih roditelja, da li bih bila drugačija? Bolja? Sretnija?

***
Probudila sam se ranije nego obično. Sanjala sam, noćas nešto. Ne sjećam se što, samo pamtim da mi je bilo zima, da sam bila negdje gdje nikad nisam bila. I latice razasute po zamrznutom tlu ostale su mi u sjećanju. Crvene, kao da su ružine.....

Netko se razbuđuje kavom. Ja čajem, obično zelenim s malo meda i limuna. Njena jutra počinju s kavom, bez mlijeka s dvije žličice šećera.

Volim nedjelje, s razlogom ili bez.

-Mama, tata nije umro, ostavio nas je, je l' da? Sanjala sam ga...

Prestala je kružiti žličicom po šalici. Zveckajući, odložila ju je pažljivo na rub tanjurića. Pogledala me je polako.
Bez riječi digla se od stola, zastala na pragu, na trenutak, kao da mi je nešto željela reć, ili mi se učinilo, i otišla iz kuhinje.

-Ti mene više ne voliš!
-Ma, volim te. Kaj ti je?
-Ne, ne vjerujem ti.
-Zakaj?
-Zato.
-To nije odgovor.
-Eto ak' baš hoćeš znati-jučer me nisi ni jednom poljubio, a ja tebe jesam, dvaput prva; u jutro prije doručka, i popodne kad smo pili kavu.
-Ok, onda po ovom kaj ti veliš, ni ti mene ne voliš.
-Daj, pričaš gluposti!
-Ne pričam, jako dobro znam o čemu govorim.
-Ali ja ne znam.
-Prošli tjedan, u utorak sam ti rekao da super izgledaš, u srijedu sam te zagrlio, u četvrtak očistio snijeg s tvog auta, a u petak...samo da se sjetim kae bilo, ziher nekaj je...


Ovako bi bilo, naravno karikirano, zbrajanje u dvoje. I oduzimanje. A na kraju dijeljenje po pola.

Pročitah jedan od zapisa i pitam se: kaj se stvarno u ljubavi ljubi s kalkulatorom u ruci?
Tako bi i inače trebalo biti?
Vratiti nekome onoliko ljubavi koliko se ljubavi prima, odgovoriti reciprocitetno, ni manje, ni više?
I ako se zavoli, ljubav se (uvijek) mora vratiti u nepromijenjenom obliku, kvalitativno identičnom, kvantitativno jednako, po mogućnošću i više?
Jer ako se to ne dogodi, zabludi se mislima, osjećaji su trenutni, prolazno zaneseni, riječ je o iluziji i željenoj projekciji realnosti, nikako o ljubavi?

Ha?

Ako je to tako (a znam da nije, nije li?), shvatih, povezujući napisano, da sam negdje opako fulala...
Jer sam jednom voljela, pa sam tu ljubav priznala, onda se zasramila, i sebe i priznanja i te ljubavi. Na kraju je gurnula negdje gdje nikome, a pogotovo njemu nije bila vidljiva. I pustila sam da ista ta ljubav pokupi svu prašinu i paučini po putu, i u simbiozi s vremenom, promjeni se, meni, u prihvatljiviji oblik.
Jer sam, drugi put voljela manje nego što se mene voljelo, pa onda, nakon toga više nego što mi je on ljubavi mogao ili želio dati.
A bilo je kad sam i požalila što sam nekog, trećeg ili petog pustila bliže nego je bilo potrebno, jer je pogledom prema vratima držao jednu ruku na kvaki, ali iako sam fulala u izboru adrese na kojoj sam tražila ljubav i nadala se da stanuje na prvom katu, nikad je nisam negirala.
Ponekad sam se i pitala što bi bilo da sam n-tom rekla, možda bi...a možda i ne bi...

I sad volim, danas više nego jučer, možda više, a možda manje nego sutra, ne znam, a prekosutra će biti subota, i novi dan.

Ma, ovo samo kao primjeri, a svi ih imamo; iste, slične, tu negde prepoznatljive.

Znam da nas ružna iskustva mijenjaju, nesvjesni promjene ogrubimo na neki način. Ponekad i namjerno, želeći iznivelirati emotivni disbalans kojeg verbalno opisno ne prihvaćamo jer bi prihvaćanjem bili svjesni sami sebe, a to znači i svojih mana i grešaka i krivih odabira. Kad razgrnemo sve svoje slojeve, zadovoljni ili ne s onim što pronađemo, itekako znamo što nam je pod kožom.

Ali...

Kaj ak' On i Ona nađu se na istom mjestu, u isto vrijeme, s istim ciljem, a oboje su vrsni emotivni matematičari, istovremeno tvrdoglavi, inatljivi i nepopustljivi, jakog ega i slabe volje za prvi korak?
I čekaju li čekaju tko će prvi od njih dvoje popustiti, izreći znakovite riječi, prvi napraviti nešto, dokazati nešto i premostiti udaljenost koja to i nije.
Pat pozicija, vjerojatno.
Mjerkanje sa strane.
Kalkuliranje.
Zbrajanje i oduzimanje, dok nekom ne dopi*di i slučajno, u prolazu ne naleti na nekoga tko umjesto matematike voli glazbeni i likovni, ili povijest čak, i dalje, unatoč nekoliko puta krivo izračunatoj jednadžbi, još uvijek vjeruje u ljubav.
Svoju i tuđu.
I zajedničku.

I nema figu u džepu, ako...
Da, ako kaže prvi/a „volim te“, ako „trebam te“, ili ništa od toga nego samo potraži njenu/njegovu ruku i ispreplete je svojim prstima.....

I tak', fakat ne kužim zakaj se na zimu intenzivnije njurga kad padne snijeg.

Ja eto, npr. svaki dan s nestrpljenjem i pritajenim ushitom pomno pratim vremensku prognozu. I svaki dan me preplavi oduševljenje pri pogledu na temperaturni minus. Pa još ak' je brojčica veća nego dan prije, razgalim se do srži, a snovi mi postanu pahuljasti uz činjenicu da će me dočekati sniježno jutro.
I je. opet. Jutros.

10 minuta pokušavala sam odgoditi suočavanje s utorkom, ali druga zvonjava na mobu vratila me je u grubu stvranost neodgodivog ustajanja. U 15 minuta skinula sam san s tijela, umila krmelje i vodom isprala otisak čipke s jastuka priljubljenog uz obraz.
Najteža odluka, uz bosu nogu na parketu u potrazi za lijevom papučom, bila je ona ispred otvorenog ormara. Što dalje od sebe gurala sam pomisao da je ipak najbolje, u jutru kao što je današnje, zavući se natrag u krevet i spriječiti njegovo hlađenje.
Informacija o trenutnoj temperaturi na Griču i Maksimiru nagnala me je da brzinski ispitam učinkovitost slojevite odjeće u kombinaciji s nesputanim kretanjem i koliko-toliko prepoznatljivim izgledom, zanemarujući ideju zamotavanja u deku, što opet u konačnici vraća me na prvotnu ideju zašušljavanja u horizontalnom položaju.

Nekak' si mislim da je zima idealna za ljubav, pogotovo za one kojima fali malo uzbuđenja i uljuljkali su se u svoju svakodnevnicu.
Recimo, dok mene moj, s trepćućom željom u očima skida već pola sata, i u 31-oj minuti skuži da još na sebi imam 3 majice, dvoje čarapa i tople, aseksulane bokserice, znam da njegova čežnja raste. Osim ak' u međuvremenu oboje ne zaboravimo zakaj smo tu di jesmo i radimo to što radimo.
Ma, ima neke pritajene romantike u slojevitoj odjeći – nikad se ne zna tko će u nestrpljenu ubrzati ritam, ili sputan još jednim, neplaniranim komadom odjeće odgoditi nastavak za neko drugo vrijeme.
I žudno čekati...

Suočena s hladnom realnošću, umjesto „dobro jutro, sused“ bilo je „u, jebote koji snijeg“.
Dok su njih dvoje razmijenjivali aktualne informacije o prognozi do kraja tjedna, visini snijega u Vrgorcu i na Sljemenu, zimskim gumama i jučerašnjoj tekmi, ja sam, razniježena bjelinom oko sebe pratila njegove otiske nogu u snijegu, svjesna trenutne činjenice, ne nužno uvijek primijenjive, da i nije loše hodati metar iza muškarca.
Još sam jedne spoznaje vrlo brzo bila svjesna – nema boljeg razgibavanja od jutarnjeg čišćenja snijega s auta, po mogućnosti vlastitog. Oboje smo bili istovremeno gotovi; uz šmrkavu pusu za dobar nastavak dana, svatko je otišao na svoju stranu.

I tako, krenula sam prema centru, ganuta do suza jer ću konačno isprobati isplativost investicije u vidu zimskih guma koje sam kupovala godinu dana, a skoro isto toliko i otplaćivala.
Vožnju do posla iskoristila sam za odmrzavanje mozga, treniranje strpljenje i isprobavanje čvrstoće mojih i tuđih živaca. Ne znam da li je pristojno spomenuti, ali, eto priznajem, omakla mi se koja psovka (vraga mi se omakla, ali bolje zvuči), upućena krelcima sa ljetnim gumama zbog vijugavih tragova koje su ostavljali iza sebe.

Kad sam, bez puno truda skužila da nikako, pa ni onda neću stići na vrijeme, više mi ionako ništa nije bilo važno; osim grijanja u autu, skidanja komada leda s prednje šajbe koji sam, čisteći stakla namjerno ignorirala, i novog Erossa na Anteni.

Link ... INEVITABILE-Giorgia feat Eros ramazzotti


8 sati je odavno prošlo. Pri pogledu na Zeleni val koji je postao smeđi, za očekivati je da se tati grada štucalo, ali zato djelomično prazno besplatno parkiralište ugrijalo je moju promrzlu dušu.

Do ureda sam skužila da imam neke mišiće na tijelu za koje nisam ni znala da postoje, ili sam ih zaboravila. Korak mi je bio prilagođen sivo-smeđoj bljuzgi. Na semaforu sam uspjela, kao slučajno, a u slučajnost rijetki vjeruji, zveknuti pingvina koji me je cijelim putem drsko provocirao imitirajući moje maloprije spomenute korake i bezobrazno se beljio. Primijetila sam da je samo iznenađeno zakolutao očima, malo se zaljuljao, ali uspješno održao ravnotežu.
Skrenula sam u haustor, a on je produžio.

Uz čaj s medom i limunom, otopilo mi se inje iz nosa. U nastavku sam skužila da imam 3 propuštena poziva; dva s istog broja, a i prvi bio je s adrese za koju znam da provjerava moje vozačko umijeće.

Iako je prošlo tek podne, s nestrpljenjem sam čekala odlazak doma. Volim zamor radnim obavezama zamijeniti razbuđivanjem na hladnom zraku, kad uz struganje zime sa stakla auta, razmišljam što prije napraviti – obrisati cureći nos ili toplim dahom ugrijati smrznute prste.

Umjesto uobičajenih 15-tak minuta, više od pola sata uživala sam u pogledu na sniježni Zagreb.
I svima po redu *ebala sve po spisku, pogotovo onima koji i dalje cvrkutavim glasom govore da vole zimu i uživaju u snijegu.



P.S.

Ma, mogla sam samo napisati: *ebite se vi i vaš snijeg, ali kak' uvijek imam još nekaj za reći, od jedne rečenice nastalo je puno više, vjerojatno i previše.
A za one kojima je i ova prva, u dodatku dovoljna, kao kontra zimi, evo nekaj za vas...
Link

Uživajte!

Jedan dan u tjednu dijelim sa simpa ekipom. Jedanaest nas je. Malo po malo upoznajemo se - uz ime i prezime doznajemo tko smo, što smo i kako smo, ponešto od toga kroz razgovor, velikim dijelom kroz pisanu riječ, a najviše u kombinaciji jednog i drugog.
Pišemo, pričamo, komentiramo. Smijemo se i šutimo. Kritiziramo i pohvaljujemo. I opet se smijemo jer nas je netko svojim riječima poškakljao. I šutimo, jer su nas neke druge gurnule u kutak iz kojeg smo, tko zna kad i zašto pobjegli.
U početku smo nespretno tapkali na mjestu, više pogledima nego riječima govorili. A i same riječi bile su pomalo neutralne, bezbojne, izgovorene na vrhovima prstiju. Ali priča po priča, hod nam je postao čvršći.

Od jučer znam da nitko od ekipe neće tuđe životne puzzle izvući izvan okvira slike, a da pri tom ne pita smijeli, ako već zna da može. Jer podijelili smo nešto, a to nešto je jako, jako puno....

I jer...

Ma, nije potrebno dodatno objašnjavati razloge zašto je to tako kako je i zašto neće biti drugačije.
Odrasli smo ljudi. I to je samo po sebi dovoljno. I bez obzira na našu međusobnu različitost znamo da sunce uvijek izlazi na istoku, tone u noć na zapadu, i da postoje pravila ponašanja koja nam se mogu, a i ne moraju sviđati, ali uvažavajući one nasuprot sebe prilagođavamo se, ugodno naslanjamo na ono što nam je podudarno i poznato, a na različitost gledamo kao priliku dopunjavanja, nikako razdvajanja.

Ovo sve pišem i zbog bloga. Jer i ovdje imamo samo riječi kojima dodirujemo druge: lagane, tek toliko u prolazu primjetljive, one koje će nas zaustaviti na mjestu, ili one zbog kojih ćemo u čuđenju stati, očekivati nastavak, ili sami odrediti gdje je kraj.
Pišem i zbog onih koji su stavili zadnju točku, na zadnju riječ zadnjeg zapisa i maknuli se s bloga, otišli da se možda nekad i vrate ili svojim odlaskom znali su da se to nikad neće dogoditi.

Namjerno uspoređujem nas jedanaest, i nas ne znam koliko na blogu.
I razmišljam da je drugačije, možda bi:
-virtuala ostala samo virtuala omeđena binarnim jedinicama i nestajala bi kad treba nestati
-reala bila i ostala tamo gdje joj je mjesto
-riječi imale značenje koje im je primarno dano, bez alternativog sadržaja
-pročitano bilo shvaćeno izvorno napisanom, bez uguravanja u drugi i/ili tuđi sadržaj, promjenjiv kao loša kopija
-nažuljani jezik hladio bi se na druge načine, a ne skupljanjem prašine po podu
-provokacije imale svoju svrhu u izazvanoj reakciji, i na tome bi ostale
-napisane uvrede bile u ravnoteži i isprikom, makar i zakašnjelom
-selektivno ponašanje i parcijalno pamćenje bilo usputno i zanemarivo
-povučena crta koja označava osobnu granicu ostala nedodirnuta i poštivala se bez zapitkivanja i objašnjavanja zašto je tu gdje je

Kad bi barem nešto od toga bilo, ne bi bilo ni ovog zapisa, ali bi bilo svih onih zanimljivih ljudi koje sam rado čitala, ostavljajući komentar ili ne.

I da, fale mi, iz egositičnih razloga!

(3 godine moje virtuale učinile su svoje - sjetih se iritantnih nickova koji su nama, novim blogerima gurali pod nosu prošla vremena, naravno bolja vremena, a sad isto to i sama radim...ježi ga :)

Treći put prošli tjedan vidjela sam ih u isto vrijeme, na istom mjestu - 4 sata popodne, nekoliko minuta više, u uličici kojom se prolazi namjerno, obično do parkiranog auta, ili slučajno zaluta, tražeći tko zna što.
Prvi dan su razgovarali, nagnuti jedno prema drugom, toliko blizu da bi i šapat, kad bi ga bilo, čuli, ili prepoznali neizgovoreno, čitajući samo s usana.
Drugi dan bili su zagrljeni, isprepletenih ruku, priljubljenih tijela, bez riječi koje bi iz dana prije suvišno i nepotrebno zvučale, ostale negdje zagubljene i beskorisne.
U četvrtak ljubili su se, nesvjesni malobrojnih prolaznika, pa i mene, promjene vremena i kazaljki na satu, sami sebi dovoljni, u malom, odvojenom svijetu pomaknute realnosti u kojem je skučenost prostora prednost, a nikako mana.
Ne znam tko su. Nebitno. Ali nekako, od prvog dana kad sam ih slučajno ugledala, vjerujem da postoje samo u ukradenom vremenu, u minutama koje smo nenamjerno, usputno podijelili; ja u prolazu, a oni tu gdje jesu. Jer samo ljubavnici gladno se ljube, baš onako kako su, neki dan i oni ljubili se.
On, 40-tih. Ona, sićušna brineta, 10-tak manje. On dovoljno snažan da se u njegovom zagrljaju izgubi i nestane. Mada, možda joj i nije bila namjera utisnuti mu se u tijelo. Možda ništa od toga nije željela. A možda je samo htjela, kao i ja jednom u liftu, sakriti pogled, da on ne vidi ono što ni sama sebi još nije mogla priznati.

Mrzim neonska svijetla koja svojom sterilnom mliječnom bojom otkrivaju sve ono što se ne bi trebalo vidjeti, a sve u naznakama, u tragovima, manje vidljivo ako se glava nagne u jednu ili drugu stranu, postaje stvarno.
U liftu je bilo takvo, blijedo, nimalo prijateljsko. Lijevo od ulaza, a ispred mene, ogledalo. Iza mene on. I da nisam vidjela njegov odraz, znala bih da je tu, ne zato što je bio, nego zato jer sam ga osjećala.
Mogla sam leđima nasloniti se na njega. Mogla sam, ne pomičući se, s rukama iza leđa, otvorenim dlanovima izmjeriti udaljenost od njegovih kukova do metalnog zatvarača na hlačama. Zaustaviti se. Lagani dodir pretvoriti u čvršći. Stati. I svojim disanjem pratiti njegov, uhvatiti ritam kao da je moj. Mogla sam svojom rukom, i njemu i sebi poznatim linijama tijela voditi njegovu, pomaknuti prorez suknje i pustiti da dalje sam nastavi. Otkopčati jedan, pa još jedan gumb, kao slučajno prstima popraviti nabore bluze, i ostaviti, više nego manje da se vidi.
I gledati sam ga mogla, onako drsko i prodorno, pogledom koji muškarci vole, tražeći u njegovom ono što sam željela vidjeti. I što sam znala da ću vidjeti.

Ali nisam ništa od toga.

Tražila sam u ogledalu sebe, smjelu i putenu, a vidjela sam ženu s postkoitalnim, izdajničkim crvenilom na obrazima, sjajnih očiju u kojima su skriveni uzdasi, iskorištena stras i nepotrošena želja. Usne su mi i dalje bridjele od poljubaca i zaigranih ugriza, ispunjene bojom koju ni jedan ruž ne može naglasiti. Tijelo, imalo je njegov miris, iako je voda isprala sve što se isprati moglo. Valjda, koža prepoznaje dodire, žudno ih upija, i u porama sprema sve tragove za sjećanja u vremenima koja dođu, obično ranije od planiranog.
Dok je vraćao ključ, ovaj put sobe 207, kat više nego prošli put, dan je postao tamniji, a noć bliža.

Znam da i dalje ima firmu, poslovno je uspješan. Preselio se u Samobor. Uvijek je govorio da će se maknuti iz Zagreba.
U međuvremenu dobio je sina. Mali je dvije godine mlađi od mog.
Nadam se da je sretan.

Povijest, ona naša, drugima nevažna ponavlja se? Da, ponavlja se.
I ja imam polubrata. Moj sin nikad neće upoznati svog.





(svaka sličnost sa stvarnim događajima slučajna je, osim onda kad nije)

Link (pogledati na vlastitu odgovornost :)


Za*ebimo lovu, interese i sve ostalo kaj vrti ovaj svijet.
I danas mi se *ebe za priče o repovima prošlosti koji nam ne daju disati.
Kakva takva, moja je. I vaša!

Ali...

Di je ta Europa bila prije 20 godina?
Tada joj nismo bili zanimljivi jer smo bili nekakvi divljaci na Balkanu, neartikuliranog govora, čudnih zahtjeva, još čudnijeg ponašanja.

A gle vraga, zadnjih par godina postali smo im, najednom, interesantni. Brinu o našim interesima, kao da su njihovi. Pohvalno, ha?
Pitam se zakaj?
Ma ne pitam se...

Danas odmorite jezike, jer od sutra dovoljno je samo isplaziti ga i polizati med i mlijeko koje će nam biti na dohvat ruke...ups..jezika!
Samo pazite da ga ne nažuljate...

Zanima me koliko ima istine:
-da je godišnja članarina HR za EU 550 milijuna eura
(koliko će svatko od nas, zaposlenih/s prihodima godišnje pljunuti za članarinu?)
-da ćemo plaćati penale ako ne slijedimo rast BDP-a u određenom postotku i u određenom periodu
-da ćemo u EU kasicu-prasicu odvajati 50% od PDV-a i još toliko od HR carine

I nakon toga se nameće pitanje samo po sebi, di ćemo namaknut' lovu za sve to, ako nemamo dovoljno love za sve što država treba SAD servisirati, ako je ujedno i najveći dužnik, i ako je za ovu godinu srezan (ili će biti) budžet, a to znači da će netko iz proračuna ostati kratkih ili kraćih rukava?

Iluzorno je vjerovati da ćemo iskoristiti sve mogućnosti koje nam, kao EU pruža i isplivati iz drekeca jer ni do sada nismo uspjeli povući dovoljno love iz EU fondova, pa da na mogućnost gledamo kao na realnost.
I mo'š misliti kak' ćemo do puberteta biti na EU cici.
Kaj dalje kad se zatvori pipa? Možemo li dalje sami? Ili će nam se dogoditi sve ono kaj lupa Grčku, Mađarsku, Italiju, Irsku, Sloveniju...?

Nitko baš niš' u životu ne radi tek toliko da popuni vrijeme i prostor. Pa ni EU prema HR. Interes pokreće sve. Lova! A ako je interes oblikovan lovom ili je materijalno u nekom drugom obliku, osim monetarnom, za upitati se je u kojem grmu leži zec?

Hvatati se na priče o pružanju mogućnosti da bude drugačije, neće ići. Jer kao neće nam automatizmom, naravno, biti u EU bolje, nego ćemo imati mogućnosti da nekaj napravimo.
Ali...
Da li ima istine u tome da se poticaji za poljoprivredu određuju prema trenutnom standardu koji određena zemlja ima (samo jedno od pitanja, a možda vrijedi i za ostale segmente?)
Gdje su tu mogućnosti, ako već u startu samo su deklarativne naravi u koju nitko ne vjeruje kad se podvuče crta?
Da li netko zna koliko je love povučeno jer nismo imali projekte, jer ako smo ih imali, nismo poštivali rokove, ako smo sve u roku obavili, obavili smo nekaj sasvim deseto kaj u samom projektu nije bilo definirano kao ciljana aktivnost?
Da li netko zna zakaj je propala lova koju smo, prije par godina dobili kao stipendije za srednjoškolce koji su trebali biti nekoliko mjeseci u Bruxellesu kao predvodnioca mlade i obrazovane generacije koja, već ovih dana treba zaokružiti DA ili NE na referendumskom listiću?

Pročitah da je Europski parlament samo scenografija Europske komisije koja donosi zakone, propise i ine dokumente o kojima se u Parlamentu raspravlja, ali ne odlučuje.
Ima li u tome istine? Ako ima, gdje je tu demokracija na djelu? Ili je i ona deklarativne naravi? Ili samo način da parlamentarci zarade svoju mjesečnu plaću koja je u rangu naše godišnje?

I ne nevažno, a zanima me odgovor: zakaj smo mi sad odjednom EU zanimljivi, a nismo bili prije 20 godina?
Interes možda?
Me ne, ne vjerujem....da li da vjerujem?

Za prosperitet potrebna je ravnoteža interesa.
A koji je naš? (da nam možda bude manje sranja pod nosom nego kaj nam je sad?)
Ne mislim na interes garniture političara koji će se uhljebiti u Europskom parlamentu, ne mislim na iste one koji su i sad u Hrvatsko zaštićeni bolje nego lički medvjedi i zaboravljaju opće interese, stranačku ideologiju, nepomirljive i nepremostive političke razlike i misle samo na svoje dupe...

Politika me zanima samo onoliko koliko se reflektira na stvarni život. Sve ostalo mi je nevažno.
Ali, ako moram o nečemu odlučivati, i od mene se očekuje razborita reakcija, želim uvidjeti sve mogućnosti-i one koje su pozitivne, a bome i one negativne, bez skrivanja.

Kaj je zgurano pod tepih, a dogodit će se kad (ako) referendum prođe?
Ha?


(možda su odgovori u već objavljenim zapisima, idem čitati....)

...i pitanje: znatiželja ili nekaj drugo?



Pročitah i shvatih:

-da sam glupa jer reagiram na nekaj na kaj mnogi/neki samo odmahuju rukom
-da kompliciram jer problem i nije problem, samo ga ja takvim vidim
-da imam pomaknutu percepciju povjerenja i da ga trebam što prije revidirati
-da pojam privatnosti nije ono kaj ja o njemu mislim
-da prijateljstvo nije sve ono čime ga, opet ja, definiram
-da....

Sve što netko o meni treba doznati, neka pita, ili mene ili one koji imaju informaciju/e o meni. Mada, da mogu birati, radije bih da ja sama budem njihov izvor; što zbog mogućih krivih (namjernih ili slučajnih) interpretacija, što zbog prilike da odgovorim ako želim, i ne odgovorim, ako smatram da se nekog moj odgovor ne tiče.

Popi*dila bih:
-kad bih primijetila da netko, bilo tko (ovisno o statusu, i moja reakcija bila bi prilagođena), otvara moje mejlove, čak i da ih samo čita, bez mog znanja, meni iza leđa
-kad bih skužila da zvuk primljene poruke na mom mobu mamac je za znatiželjne, pogotovo one koji istu tu znatiželju ne znaju držati u granicama (opće prihvaćene) pristojnosti
-kad bih znala da je moj džep poprimio otisak tuđe ruke, da mi stvari u novčaniku/torbi nisu u istom rasporedu kao pola sata prije
-kad bih....

Potpuno je nevažno:
-da li je mejl poslovni ili privatni
-da li je u sms-u dogovor za bapsku kavu, njegova ljubavna ili pasmater poruka, ili samo neka štura obavijest
-da li u džepu imam rukavice, u novčaniku samo par kuna, a u torbi zgužvanu, šmrkavu maramicu
-da li...

Jer reagiram na aktivnost, pa i namjeru:
-čitanja preko ramena, na brzaka kad nitko ne vidi, poskrivečki kad nitko neće ni vidjeti, ni znati da je pročitano
-prekopavanja po stvarima koje imaju drugog vlasnika, a nestašnim prstima zanimljive su iz samo njima znanih razloga
-guranja nosa tamo di mu nije mjesto, i nikada neće biti (naravno po osobnim procjenama)

Ili možda...

Da se vratim na početak: glupa sam jer nemam niš baš tak' važno za skrivanje, pa je nevažno sve nabrojano kaj me smeta.
I trebala bih se osjetiti počašćenom kaj je netko pokazao interes za moje fwd. mejlove i zekalice, ponude i račune, dopise i ine prepiske, i najvažnije-kukanje na kraju dana frendicama kojima se još nisam popela na vrh glave.
I ziher ne kužim da čitajući sms na mom mobu u stvari provjerava status baterije i pokrivenost mreže; da mi signalizira što trebam iz inbox-a odmah brisati, da mi ne zauzima memoriju; da mi diskretno pokušava dati do znanja da, ma koliko je torba velika, ne treba sve u njoj biti, i da...

Prije godinu i nešto nekaj sam zeznula na kompu. A kak' sam, kad je o IT tehnici riječ plavuša, a istog takvog imam i doma, jednostavnije, brže i učinkoviti bilo je da se frend zahakla i vidi di je problem. I naravno da ga riješi.
E pa sad, ak' je negdje zalutao di nije trebao, a ja nisam skužila, iako smo oboje bili online i vidjela sam njegovo kretanje kursorom po ekranu, sama sam kriva, kaj ne?
(Da ga pitam da li zna moj pass sa skype-a? Dugo ga ne koristim, pa sam možda zaboravila.)

Ali da naknadno skužim/doznam da je netko nepozvan, bez kucanja uletio u moj prostor, pa taman da je (samo) riječ o binarnom, iskoristivši moje povjerenje, lakovjernost i nekoliko puta danas spomenutu glupost, bio prijatelj ili ne, imao konkretnu namjeru ili samo višak vremena i manjak pameti, letio bi u suprotnom smjeru bez dodatnog objašnjenja.

A možda se, fakat bezveze uzbuđujem:
-kad se zakasni 5 minuta, 10 puta više objašnjava razlog kašnjenja, a ne kuži da je vrijeme uzalud bačeno
-kad se ljubav, zaljubljenost ili privrženost zove čudnim imenima
-kad se ljubomora i puhanje za vratom smatra jednim od dokaza ljubavi, zaljubljenosti ili privrženosti
-kad se ružne riječi zbog 5 minuta kašnjenje i šamar u nastavku oprašta zbog svega navedenog, zajedno ili odvojeno
-kad počne bezazleno, a završi ne baš tako....



Je, mo'š misliti!