Muškarci i žene...i nešto između

Kažu:
„Može, ali ne moja žena.“
Ili..
„Dobra je za pojebati, ali ne i za ženit'.“



Dvostruka mjerila?
Licemjerna?
Ili samo realnost?


Dam se okladiti da će većina muškaraca zarotirati mišljenje o ženama kad počnu razmišljati kao o svojoj; sadašnjoj ili budućoj.
Jer za nju vrijede, naravno druga pravila, prilagođena muškom mozgu s unaprijed predefiniranim sadržajem, ograničenog radijusa razmišljanja i djelovanja.




Točno?
Netočno?

Točno!

I neću reći - dematirajte me, jer tam' negdje u trećem osnovne prestala sam vjerovati u bajku o princu, žapcu i djevi bajnoj.


Dobar vam dan, posebno dečkima u ugodnom čavrljanju dva kata niže :)

Veli meni frend, ovak' nekak':

Zajebi priču s emancipacijom, žensko treba biti žensko, a ne da me u ime te jebene emancipacije drži za jaja kad treba i ne treba.



Pa sad slijedom toga, jasno definirane rodne uloge su poželjne?

Da?
Ne?

Na pokušajima i pogreškama, više svojim, manje tuđim, skužila sam da da. Određene varijacije na temu moguće su, poželjne, ali ne mijenjaju suštinu, ne na dulje staze.

Dobro ili loše?
Nemam pojma.
Ovisi o nama samima. Naravno, i o drugoj polovici našeg para...



(prigodna fotka za današnje tematske zapise ;)

Link Shania Twain – I feel like a Woman

(bok lafe, sam' da ti velim da sam saštrikala leđa i prednjice, ali fali mi vune za rukave :)



Pročitah:
„Muško-ženska prijateljstva su propuštene ševe!“



Točno?
Netočno?

Pada li u teoriji jedno od mišljenja da on i ona mogu biti frendovi samo onda ak' je on homo ili mu hidraulika ne šljaka, i ne samo na nju, a ona ima dobre crte lica, ali krivo spojene, i anatomske parametre čudnih brojčanih omjera?

Pročitano za trojicu vrijedi.
Za jednog ne.
Za petog, pola-pola.


Zbrajam i oduzimam; pamtim jedan, pišem dva, onih pola mičem na stranu.
Rezultat: 2:0



(pozdrav autoru citirane rečenice..ako čitaš, mogao bi opet i pisati, ha? ;)

Link...

Fine Frenzy – Almost Lover

Znam, znam, rekao mi je jučer zg-lav da mi je pametnije primiti se štrikanja. A ja fakat super štrikam-nema kombinacije očica koje ne mogu s fotke skinuti. Nekad sam sasvim solidno zarađivala upravo na pravim i krivim očicama.
Ali da ne začatavam samu sebe, ne bum dalje.

Ovih dana sam malo onak na svoju stranu. Možda bih se trebala resetirati ili očistiti hard od spama, a do tada.... :)

Moj fejsić, a nekadašnji bloger piše...(znam da mi neće zamjeriti): ..“ volio bih da mogu prepričati neki svoj san, bez bojazni da će se neka mustra bez razloga rugati...“

A na pvt me je dočekala poruka drugog blogera na temu zapisa, štucanja kao posljedice spominjanja nicka, mog pisanja i tuđeg, uz savjet da se čuvam „dvorišnih nasilnika“.

A meni vrag (opet) ne da mira, pogotovo zbog prvog koji se maknuo s bloga.
(znam i razlog, nebitan većini, važan onima, nama koji ga poznajemo imenom i prezimenom... ..probala sam ga nagovoriti da se vrati, nije mi uspjelo, i znam da neće, ma koliko se trudila i bila možda uvjerljiva u argumentima sve dok je blog ovakav kakav je)

Ali...

Mogu fakat popizditi kad se razvlače ljudi po blogu samo iz razloga jer nekome/nikome ne pušu pod rep, ne pljuju u dalj kad je na redu disciplina tko će dalje i sočnije, ne plješću kad se od njih očekuje frenetični aplauz, ili ne očekuje, ali zbog boljeg dojma bilo bi dobro imati višak aktivnih dlanova na svojoj strani.

A mogu i ne reagirati.
Znam, pametnije je. Sutra. Danas teško, ne ide mi.

Do tada, dobar vam dan :)
U Zg-u oblačno. Do doma su me pratili...
Link Gotye - Somebody That I Used To Know (feat. Kimbra)
a pišući ovo, sjetila sam se....
Link Cee Lo Green - FUCK YOU

....ili slušati, čuti




Do sad, ak' se ne varam, nisam kopirala komentare s bloga, ali uvijek postoji prvi put...
c/p

jutro..dan :)

uvijek ima i bit će onih koji njurgaju, prigovaraju ako je nešto lijevo, a trebalo je biti desno, pa ako je desno, a trebalo je biti lijevo, neovisno o kome je riječ.
ali ako je riječ o nekom tko im je zapeo za jezik, iz samo njima poznatih razloga, reakcija je žešća. ali ostalima još nerazumljivija

:)
Autor: meija | 15.04.2012. u 11:44 | opcije

*riječ je o Kokinom zapisu, o onima koji prigovaraju, a ni sami ne znaju kak' bi nekaj napravili, ali im je jednostavnije kvocati iza, kako i sama piše, zavjesa i promatrati druge

U nastavku ide Martin zapis, njen i moj komentar:
c/p

3.ali ako je riječ o nekom tko im je zapeo za jezik, iz samo njima poznatih razloga, reakcija je žešća. ali ostalima još nerazumljivija


Autor: meija | 15.04.2012. u 11:44 | opcije

Hehe..Zaista me brine kaj je Meiji nerazumljivo nekaj kaj pišem/činim.
Zemlja je okrugla vs Zemlja je ravna ploha.





Pa i pitanje: kako to da se ljudi prepoznaju u situacijama kad nisu imenovani, pa čak i kad nije o njima riječ?
I dalje.....
Koliko i u ovakvim laprdajućim formama, kao što je blog, govorimo (puno/previše) o sebi i onda kad nas se ne proziva, kad nije o nama riječ, kad je napisano u nekom sasvim drugom kontekstu? Pa požurimo s reakcijom, i kažemo ono što inače (možda) ne bi.

Ako preskočim neverbalnu komunikacija kao rječitiju formu i od samih riječi, a meni zabavniju, ovakva, recimo indirektna zanimljiva mi je. I ne samo na blogu. Jer pruža mi priliku, a ja je naravno iskoristim, da ljude vidim i iz drugog kuta. Obično onog koji nije uvijek uočljiv. Meni. Možda i drugima.

Svi oni koji znaju pažljivo čitati i slušati, pročitano i čujno povezati u sadržaj koji ima svoj i početak i kraj, logično povezan, mogu štošta o nama doznati, unatoč vjerovanju da smo im uspjeli, i bez fige iza leđa prodati priču.
Zato, ponekad je bolje ne reagirati. A to znači – i šutjeti. Ili barem na vrijeme provjeriti o čemu je riječ, da nam se ta ista riječ ne vrati kao bumerang.

Pozdrav može isto biti takav. Da provjerim - dobar vam dan! :)

....ili slušati, čuti




Do sad, ak' se ne varam, nisam kopirala komentare s bloga, ali uvijek postoji prvi put...
c/p

jutro..dan :)

uvijek ima i bit će onih koji njurgaju, prigovaraju ako je nešto lijevo, a trebalo je biti desno, pa ako je desno, a trebalo je biti lijevo, neovisno o kome je riječ.
ali ako je riječ o nekom tko im je zapeo za jezik, iz samo njima poznatih razloga, reakcija je žešća. ali ostalima još nerazumljivija

:)
Autor: meija | 15.04.2012. u 11:44 | opcije

*riječ je o Kokinom zapisu, o onima koji prigovaraju, a ni sami ne znaju kak' bi nekaj napravili, ali im je jednostavnije kvocati iza, kako i sama piše, zavjesa i promatrati druge

U nastavku ide Martin zapis, njen i moj komentar:
c/p

3.ali ako je riječ o nekom tko im je zapeo za jezik, iz samo njima poznatih razloga, reakcija je žešća. ali ostalima još nerazumljivija


Autor: meija | 15.04.2012. u 11:44 | opcije

Hehe..Zaista me brine kaj je Meiji nerazumljivo nekaj kaj pišem/činim.
Zemlja je okrugla vs Zemlja je ravna ploha.





Pa i pitanje: kako to da se ljudi prepoznaju u situacijama kad nisu imenovani, pa čak i kad nije o njima riječ?
I dalje.....
Koliko i u ovakvim laprdajućim formama, kao što je blog, govorimo (puno/previše) o sebi i onda kad nas se ne proziva, kad nije o nama riječ, kad je napisano u nekom sasvim drugom kontekstu? Pa požurimo s reakcijom, i kažemo ono što inače (možda) ne bi.

Ako preskočim neverbalnu komunikacija kao rječitiju formu i od samih riječi, a meni zabavniju, ovakva, recimo indirektna zanimljiva mi je. I ne samo na blogu. Jer pruža mi priliku, a ja je naravno iskoristim, da ljude vidim i iz drugog kuta. Obično onog koji nije uvijek uočljiv. Meni. Možda i drugima.

Svi oni koji znaju pažljivo čitati i slušati, pročitano i čujno povezati u sadržaj koji ima svoj i početak i kraj, logično povezan, mogu štošta o nama doznati, unatoč vjerovanju da smo im uspjeli, i bez fige iza leđa prodati priču.
Zato, ponekad je bolje ne reagirati. A to znači – i šutjeti. Ili barem na vrijeme provjeriti o čemu je riječ, da nam se ta ista riječ ne vrati kao bumerang.

Pozdrav može isto biti takav. Da provjerim - dobar vam dan! :)

Kaže:
„Gledao sam neki film u kojem se tip mojih godina ili tu negdje spanđao sa klinkom i sad, svi ga pljuju, ženske frkću, grebu i zavijaju, muški (zavidni, naravno) bespogovorno osuđuju i sebe predlažu kao svijetle primjere obiteljske kreposti. I tako, pita ga jedna ženska, onako, lijepo, mirno, da joj objasni zašto je ostavio ženu, djecu, bla,bla, a on joj lijepo otvori duši i veli, pa kad me privukla ne zato što je čvrsta i mlada nego što je tako BLAGA, smirena, vesela razumna, nezahtjevna, ne predbacuje svakom drugom riječju, ne pravi pitanje od tri pive ili frendovskog gledanja tekme, ne zajebava ako sa kojom uz put popričam, pruža ljubav bez zadrške, nikad je "ne boli glava", ne kuka nad tužnim financijama i mračnom budućnošću, uzima te onakvim kakav jesi i NIKADA, NIKADA ne pokušava da te promijeniti ,niti traži promjenu ovog ili onog.....“




Točno?
Netočno?

Točno!


Ali.....


Od nježne, poželjne žene do kvocave rospije----->kameleonska pretvorba ima i svoje opravdanje
Da nije možda, kojim slučajem i zbog njih, zbog vas, muškaraca?

Hm....

...ako već niste, zagrlite i poljubite one koje ste jučer zaboravili.

Vama i svima onima koje volite.....

Skužila sam da na blogu ne reagiram na bogatstvo vokabulara pojedinih nickova u osebujnom izričaju, gdje je spominjanje uže i šire familije, flore i faune, pojedinih dijelova anatomije toliko postalo uobičajeno da niti ne registriram.
Ali na lažima zapnem. Reagiram. I tražim objašnjenje za navedeno. Dokaze. Ne toliko zbog istinoljubivosti koliko zbog manipuliranja riječima koje mogu dvojako zvučati. Ovisno tko je s koje strane. I da li mi nešto je ili nije važno.

A lagati svjesno, namjerno i ciljano o nečemu što izvire i izvan ovog bloga, pa ponoviti nekoliko puta u sličnoj formi više nije obična zaebancija, rekreativno mlataranje jezikom uz razgibavanje prstića.

Kao što sam i jučer komentirala, dok god se laže o drugim ljudima, napisano možemo shvatiti upravo tako kako je, ili posumnjati, ako imamo dovoljno prostora za sumnju.
Ali kad znamo da je laž laž jer je adresirana na naš nick, sve dosadašnje priče o nekim drugim ljudima više nisu upitne jer se zna da su barem jednim dijelom lažne, ako ne u i kompletu.

Mogla bih nagađati koja je i kakva podloga takvog ponašanja. Mogla bih pretpostavljati, ali znam da je s lažima vrlo jednostavno – lažima obično pokušavamo steći određenu korist, prednost, time out u određenom trenutku.
Ali ako nema računice, nema neke konkretne dobiti, e onda je riječ o ponašanju koje više nema baš nikakve veze sa vlastitim dupetom, ali ima s neracionalnim ponašanjem koje se u nekim stručnim krugovima označava i/ili patološkim.

Znam da će neki reagirati da se pretjerano pjenim, da je sve ovo virtualna zaebancija, da ne treba trošiti energiju na nešto što je samo po sebi konstantna na dnevnoj, mjesečnoj i inoj bazi, ali dok god ostaje u okvirima bloga, ok je.
Ali ako me se optuži da sam nekome davala ideje i poticala ga da nekom trećem zakorači u privatni život prijetećim pismima, e onda dragi moji, bilo to u virtuali ili ne više i nije tako bezazleno.
Ili bi i na to odmahnuli rukom?
(baš me zanima koliko smo svi skupa tolerantni, i da li imamo jasno povučenu granicu između virtuale i reale kad je naša guza na prozoru)

Bilo kako bilo ponovit ću Anđi: molim te kopiraj moje komentare u kojima sam Drmaksa navodila na pisanje prijetećeg pisma vegi, komentare u kojima sam ga savjetovala na koji način da otvori lažne profile na fejsu, valjda opet zbog vege? I nemoj se izvlačiti da su njegovi blogovi izbrisani i da ne možeš doći do komentara.
Jer znam da sve što je škakljivije u zapisima, a može ti koristiti u nekakvim virtualnim svađama pravovremeno kopiraš.
Uostalom, imala sam priliku pročitati tuđe komentare koje si kopirala, iz tko zna kojeg mjeseca, iz tko zna koje godine.

Nisam sklona svađama jer mi takav način komunikacije, kao ispušni ventil ne treba.
Nisam ljuta ni na sebe, ni na svijet oko sebe pa da moram na bilo koga nagaziti riječima da se osjećam bolje.
I ne želim da ovaj zapis bude nastavak jučerašnjeg dana, ali jednostavno ne volim manipuliranje lažima ili anagažirano iskrivljavanje činjenica.

Zato sve ovo….

U pauzi, uz toast sendviče i kiselo mlijeko malo se danas zatipkah. Nemam pojma tko su, čak i nebitno jesu li ili nisu to što jesu. Podijelili smo vrijeme i prostor i niš više od toga.

Ukratko..

Prvi pristojan; poruka mu je vezana uz nekaj iz mog profila, odgovara poruku po poruku, u njegovima (a bome ni u mojim :), nema niš dvosmislenog, onak nekakva normalna spika (ima li toga tu? :P)
Drugi znakovitog nick; lupa na seks, ne da se ni na koji način smesti, najvjerojatnije cupka nogom ispod stola u poznatom ritmu već ranije viđenog/pročitanog.

Zanimljivo u svemu ovome je da sam ja prema njima ista, a njih dvoje u odnosu na mene su na kontra stranama, jedan drugome (na prvu) suprotnost.
Ne zanima me kakve su im namjere i da li su im iste jer vjerojatno jesu, samo se služe drugačijim metodama, ali je fora sa strane promatrati kako jedno te isto može biti drugačije; jedan eksplicitno direktan, „sirov“, ono „mala, biš mi dala“, a drugi uokolo šeće i gleda prema malim vratima.

E sad, kak bi s njima bilo na kavi?
Isto?
Očekivano?
Totalno drugačije?
Zarotiranih uloga?

Ovaj prvi, možda bi se sfufljal, spiku okrenul na zeku, nadajući se da zeka i nije samo zeka, a drugi bi možda samo, diskretno-pristojno gurnul ruku ispod stola i provjerio dužinu suknje, brzinu svoje, a i tuđe reakcije.

Ha?

Koliko ljude koje ne poznajemo, niš bitno o njima ne znamo, a s obzirom gdje smo ih sreli, u startu kategoriziramo, i shodno tome prema njima se i ponašamo, bilo dobro ili loše?
Pa onda, na kraju otvorimo ladicu koja još nije dupkom puna i uguramo ih do neke druge prilike kad budemo imali vremena, a i volje provjeriti sadržaj ili nam je jednostavno dosadno i sami sa sobom ne znamo kaj bi?

Super je kad nam takvo ponašanje skraćuje put jer ne gubimo vrijeme i ne lutamo sumnjivim kvartovima, sigurnog smo hoda i ne šutamo kamenčiće po putu.
Ali kaj ako nas limitira i istovremeno usmjerava u slijepu ulicu, a tek naknadno skužimo da smo zalutali i uzalud pola sata mjerili dužinu svojih koraka?


..... ili.....


Npr. kao ovdje.
Jer ovdje se sve zna, misle neki, kaj ne?

Kaj god! Nemam je. Zvuči uvjerljivo, ha?
Kaj god! Imam je. O daaaaaaaaaaaaaaaa…..

A imam je uvijek kad mi je nekaj jako važno, čak neovisno o tome koliko sam sigurna da sam posao odradila kako treba, da nisam mogla bolje, jer to za mene ne vrijedi. Uvijek, baš uvijek, ako je samo o meni riječ i ako mi je nekaj bitno, mislim da sam mogla pinkicu bolje. Možda i drugačiji.
Vjerujem da se to moja zahtjevno-pedantna djevica gura u prvi plan, sklona perfekcionizmu, kontrolfrikasta, a cmoljava račica drhturi u kutu od eventualnih kritika i poskrivečki briše nos u rukav.
U stvari, ne žalim se, mada tako zvuči. S tremom u koljenima znam da je riječ o nečemu neprolaznom, ne tek toliko, usput odrađenom, bilo po inerciji ili obavezi. I onda kad prođe sve to, pa i trema odgmiže dalje od mene, mogu s guštom uživati.

A do tada?

Kažu da se na meni ne kuži, ali sam je itekako svjesna. Dovoljno da s čežnjom pogledavam da li su u blizini vrata s dva čarobna slova, da osjetim da mi knedla u grlu pokušava u oba smjera, a to znači i gore i dolje, pronaći svoj put, a put je uzak, stisnut tek toliko da je zamjetno prohodan. Pa još ako čujem glas koji kao da nije moj i jedva čekam da što prije završim započetu radnju, znam da me opako oprala.
Ne pomaže mi ni autosugestija, ni u kutu mozga svjesnost da sam napravila sve što sam planirala i na način na koji sam planirala, a bome ni uvjeravanja sa strane jer na njih gledam kao na solidarno-prijateljsku gestu razbijanja te moje faking treme.

I zato, odmah na početku sve okrenem na zeku. Ne skrivam tremu. Svima dam do znanja da bu mi glas možda, kažem možda vidljivo izdajničko hopsal, da bum zamuckivala, nakašljavanjem pokušavala eliminirati grebanje u grlu, šutala nogom kamenčiće po podu, tražila po tom istom podu mrave i brojenjem ih postrojavala. I odmah mi lakše.

Kažu da su naši demoni manji kad se s njima suočimo, pa ih pokušamo, ak niš' drugo, s vremena na vrijeme opaliti nogom u dupe.
valjda vrijedi i za tremu.....

A kaj ako ih nismo svjesni?
Ili jesmo, a ignoriramo ih? Pravimo se da će jednog dana proći mimo nas i skrenuti na prvom semaforu suprotno od nas?

E, tek onda je frka, kaj ne?

I znam, vama je trema nepoznat pojam :)
Ha?
Je?

......................!

prasac, ne da mi avatar.....
i ne mogu odgovoriti na poruku koja me je ganula u dušu, pa i malo niže....

sudbo gorka bez zvijezdice....!

i kaj sad?

niš..tu sam...

dobro vam jutro! :)

...kad nečija postane naša.
Ili obrnuto.




Kava.
Priča ona.
Pričam ja.
Treća šuti. Smješka se. Diskretno diže obrvu, možda i nesvjesna svog pokreta. U pauzi pije kavu. Tu i tamo, ako joj uspije, progura se između nas svojim riječima, uglavno pomno biranim, realno održivim, kao ravnoteža između nas dvije.
Priča ona dalje.
Ja kontriram. Pomalo pikam. Prvociram. Bez efekta. Ili mi se tako čini.

Skoro 3 sata u komadu: psihoterapija – gratis, bez kožnog ležaja, bez sata za hipnozu i naočala na vrhu tuđeg nosa čiji vlasnik osjeća profesionalni izazov. Naplativ. Isplativ.

Zanimljivo je kad naša priča postane nečija, ne slučajno, nego osobnim izborom. Jer ne vjerujem u slučajnost, makar na prvu tako i izgledala.

Zarotirane uloge – jednom proživljeno, drugi put iz drugog kuta gledanja. Tuđeg. O istom. Nekad mojem. Danas njenom.

Da li to daje (meni/nekome) za pravo da znam(o) unaprijed tuđe korake?
Pretpostavke bazirane na osobnom iskustvu, sa zaebom ili bez?
Ili suočena/i sa zrcalnim odrazom, na udaljenosti prstima dohvatljivoj i sebe vidim(o) u pomaknutoj fazi?
Realnije?
Možda...
Zbrajam(o) i oduzimam(o) ono što se trebalo ranije izračunati, prije nego zvono zazvoni za kraj (sata)?
Prigovaram(o).
Čudim(o) se.
Ne prihvaćam(o) i tražim(o) opravdanje forme radi koja ionako neće promijeniti sadržaj.
(umjesto točke mogao bi biti i upitnik)

Bilo kako bilo, zanimljivo iskustvo. Meni. Za mene. A vjerujem i njoj. Zbog nje.
I nimalo nevažno, zbog nas dvije. Jer prijatelj je lako biti dok ga ne testiramo. Dvostrano. Stavimo na kušnju. Sve ostalo je mogućnost koja može i ne mora biti.

A ono pravo ostaje i dalje nakon riječi koje baš i nije ugodno čuti, izgovorene ciljano ili samo kao trenutni, možda i nesvjesni refleks nečeg odrađenog, arhiviranog ili skrivenog i od same/og sebe, a ponovo posredno doživljenog.

Nas dvije smo sad na istoj strani. Dobile smo dodatni bonus.
Rukavice smo ostavile na šanku kafića.
Dolazi proljeće, neće nam trebati....

('ajd da probam napisati nešto u par rečenica. Možda mi, i bez da poželim još nekaj dodati, uspije.)

Za.
I protiv.

Ovisi:
-kako kad
-kako s kim

Rječitija, ponekad i od stotine riječi.

Dvoznačna zato:
-jer ima se štošta za reći, ali nije baš ugodno onome tko govori/sluša
-jer sve je izrečeno i šutnjom se prekriva trenutni deficit riječi

Ugodna je, miluje uho.
Neugodna je, traži odgovore.

Inatljiva je.
Predvidljiva.
Provokativna.

Jedini izbor.
Pametan način.

Povezuje.
Razdvaja.

Na početku.
Na kraju.

E sad, ak' krenem dalje, ovo gore, u zagradi više neće vrijediti, pa zato samo dobar vam dan i ...




(Moram još nešto dodati, vezano uz jedan od zapisa o lažima....Pam, bok :)!...: umjesto istine na dlanu, dobro je šutnju (is)koristiti, barem do trenutka dok nismo sigurni da ne postoji drugi način, a ako i ne postoji, da svjesno prihvaćamo sve što se posljedično može dogoditi. A dogodit će se. Sigurno...)