Muškarci i žene...i nešto između

ponavljam....




Ne znam više kaj da napravim; zblokirala sam ga svugdje gdje sam ga imala-pvt. mail, sms, skype. Samo me frka da mi ne dozna adresu iako nisam u telefonskom imeniku. Ček, tko sve zna moje pravo ime? Informacije cure, obično na glupi način; uz kavu i višak vremena i manjak pameti u laprdanju. Kaj sam mu rekla o sebi? Ma ništa važno! Jesam li?
Obrisat ću profil! Maknut se s Iskre, iz tog sranja. Nije to za mene.
Tek jučer sam skužila da nije stvarno svoj. 15 poruka u pola sata s pitanjem „da di sam cijeli vikend“. A od jutra ne prestaje sa sms-om. Svaki put se stepem kad zazvrnda i vidim njegovo ime na mobu.
Lijepo mi je Dinko rekao da sam naivna, ko kokoš čorava, i da ću se kad-tad grdo zeznuti. Eto! Jesam!
A činio mi se tako normalan....

***
-Oš da ti razbijem pičku? Ostavi mi ženu na miru!
-O čemu ti to idiote? Čiju ženu?
-Koji kurac se praviš grbav! Moju ženu! Marine, ne zajebavaj se sa mnom. Još jednom ti velim-okani se čorava posla. Ostavi je na miru! Ne postoji više. Si čuo?
-Jedi govna!
-Za 15 minuta sam do tebe, pa da vidimo tko će čija govna izist!

***
-Prekinuo je liniju. Ti stvarno si luda. Kak baš uvijek uspiješ naletit na idiote? Kaj čekaju u redu, pred tvojim vratima? Im dijeliš brojeve?
-Nemoj sad i ti. Usrala sam se jučer, a od jutros me želudac boli. Ko da sam se kamenja nažderala. On je stvarno bolestan.
-Nisi ni ti baš zdrava kad si na Iskri. Ajd, kužim zeku, ali da tam tražiš frajera?! Ma daaaaj! Nadam se da ćete pustiti na miru. Ako ne, fakat ću ga razbiti. Nisam davno nikog. Ženo nesuđena, ha kak to zvuči, gremo na cugu. Inga danas radi do 5, imam pol sata vremena, pa moram po malca u vrtić.
-Hvala ti, Dinko!
-Ne kakaj. Za kaj frendovi služe.....

...ima još tko kakvu želju? :)

Link Ne more mi bit - klapa Cambi

Link Arsen Dedić i Gabi Novak "Svi će ljudi dobri biti"

eto i hrabrih ljudi...
Link





još samo fali nekakav recept za kolače :))









...i još malo urbane džungle



...i nekaj domaće, flora i fauna iz mog vrta :)

Kažu, bit će kiše cijeli ovaj tjedan.
Meni svejedno. Volim kišu. Čuti je i osjetiti. Umiri me. Svojim ritmom preuzme moj.

Rekao je jučer da me ne poznaje, da štošta o meni ne zna. Ni ja njega ne znam. Pokušavam ga otkriti, ali uvijek povuče pokrivač na svoju stranu, dovoljno brzo i spretno da ni ne primijetim na vrijeme njegov pokret.
Tek kasnije skužim da na moje pitanje nije odgovorio. Ili je majstorski zarotirao uloge i odgovorio protupitanjem čekajući moju reakciju. I činilo se u tom trenutku kao da ništa važnije ne postoji, ni prije, ni poslije upitnika.
A postoji.
Kao, da li me je namjeravao poljubiti kad smo se vidjeli na kavi, a ja sam namjerno ispruženom rukom odredila udaljenost između njega i sebe, svjesna svog pokreta u kojem se između prstiju zapleo strah neizvjesnosti i očekivanja, mojih, ne i njegovih.
Možda se i inače ljubi, više obrazima nego usnama. Tek tako. Usput. Nevažno za sat vremena ili sutradan, a dan iza više ni kao mogućnosti neće postojati. Zaboravit će, ali ne i ja.

A da me je poljubio, danas na pola puta između kiše i sunca razmišljala bih tko zna o čemu.
Možda o njemu. Sebi. Nama. O rubu koji je sklizak i oštar istovremeno, i ovisno o slijedećem koraku kao podsjetnik osjetila bih jedno od tog dvoje urezano u tabane, čak i hodajući po ravnoj površini čvrsto priljubljenih stopala, usmjerenog pogleda i ravnomjernog disanja.
Brojala bih minute kao sate. Četvrtine spajala u polovice, polovice u cjeline.
Brisala marljivo tragove, vidljive i nevidljive.
Strugala sa sebe dodire jednih ruku da za druge napravim mjesta.
Šutjela kad bih trebala nešto reći. Viškom riječi prekrivala šutnju.
U mraku gledala. Danju žmirila.

A možda bih po tom istom rubu uspješno žonglirala, pridržavajući jednom rukom šareni suncobran, a drugom jednostavno održavala ravnotežu nekoliko metara iznad zemlje. I korak bi mi bio lak, kao da bosonoga hodam travom namjerno izbjegavajući srećonoše s 4 lista jer možda će mi ipak jedna od njih trebati.
Minute bi bile samo minute, a sati 60 njih u nizu.
Šutjela bih kad bi tišina bila potrebna, pričala kad bi bila suvišna.
Noću bih spavala. Danju bila budna.

Možda bih, tko zna što. Jedno ili drugo. Možda i treće, nešto o čemu danas, pred kišu ni ne razmišljam.
Pa bih iznenadila samu sebe. I njega. Da ga poljubim prva....

Jebemti takvo proljeće. Smrzla sam se danas k'o pič.....hjoj, ne bum psovala. Sorry! Daj, ne gledaj me tako. Znam, znam, ružno me je čuti. Ali kaj mogu, izletilo mi.
Danas sam skužila da pametni prate prognozu poslije dnevnika. Oni još pametniji, kad se zbude pogledaju kroz prozor. A treći, nevjerni gurnu nos na friški zrak. Ja niš' od toga. I zato sam jedva dočekala da dođem doma i uvučem se u nekaj toplo.

Čuj, te mogu nekaj pitati? Ček' idem po čaj. Ima još nekakvih ostataka od kolača. Budi tu, odmah se vraćam. Ti nećeš niš', je l' da?

Di smo stali?
Mmmmmm, fino je, ali drugi put trebam staviti malo manje šećera. Preslatko je. Hoćeš ipak malo?

Znaš, ja sebe više ne prepoznaje. Nemam pojma kaj mi je. Daj, ne zezam se. Uvijek sam znala di mi je dupe, a di glava, a sad sam nekak' na pola puta. Ni vrit ni mimo.
Meni ti je super s tobom razgovarati. Slušaš. Šutiš. I znam da me čuješ. Niš' mi više od toga ne treba.
S Brunom sve manje pričam. Ako ja nisam umorna, on je. Ako on nije, ja sam. Prošli vikend planirali smo do Novalje, ali u četvrtak je doznao da je dežuran. I kaj, da mu prigovaram, nemrem. Da mu vjerujem da ćemo to nadoknaditi, mogu. Kajaznam. Budemo. Jednog lijepog dana, a možda i prije.
Ma neeeeeeee, nemoj! Ne klimaj glavom tak' znakovito. Ne znaš baš uvijek sve. I smeta me kad dižeš obrvu čekajući kaj bum dalje rekla. Iritantan si mi takav.
Brunu volim. Znam da i on mene voli. Znaš ono kad se zavučeš u krevet, uguraš u zagrljaj ili te u zagrljaj bez pitanja i razloga povuče, udahneš miris kože, njegova toplina postane tvoja, i to ti je dovoljno za pustiti tijelo da uhvati san. Volim njegove ruke. Volim njegove usne. Kako me gleda. Volim kad me.....uf, znam da ne voliš takve priče. Evo, šutim.
Ak' me i dalje budeš ovako gledao fakat ću morati paziti kaj i s tobom pričam.

Igor mu je sličan. Kaj sad opet ne štima? Nisam ti pričala o njemu? Ma daj, kak' nisam? Stvarno nisam? Dobro. Upoznala sam ga prošle godine. Poslovno. Odradili smo zajednički prvi seminar. Bili na kavi. Pa onda na još jednoj. Ručku. I tak'.
U stvari, sad kad već znaš da postoji, reci mi kaj da radim. Samo mi nemoj počinjati sa spikom da nisam normalna, da sve to nije u redu, da se ljubav ne dijeli. A ni tijelo.
Lako je tebi. Ti sve znaš, i ono kaj je bilo i ono kaj će biti. Nedodirljiv si. Uvijek u pravu. Možda i onda kad nisi, ali ti možeš sve. Izvan prostora i vremena si. Tamo negdje.
Znaš da ti nikad nisam previše dosađivala. Ponekad sam te molila za pomoć, ali uvijek sam ti se zahvalila na danu koji sam odvrtila do kraja i jutru koje će tek doći. Ok, tražila sam i nemoguće, ali nikad nisam bila ljuta kad je želja ostala neispunjena. Ma dobro, jesam. Malo. Ali na svu sreću brzo zaboravljam. A i te želje, znaš, bile su mi potrebne samo kao želje. Tek toliko da mogu dalje. Aj mi reci kaj da napravim.
Daj, prestani kuckati po stolu. Fali još samo da mi počneš mahati kažiprstom ispred nosa.
'ćeš mi vjerovati ako ti kažem da ništa od toga nisam planirala? Baš ništa. Ni jednu jedinu riječ. Ni korak. Dodir još manje. Vidi, nemam fige. A-a, nema ih.
Kaj misliš da je meni lako? Kao jabuka na pola ravno sam odrezana, s istim brojem sjemenki u svakoj polovici. Dvije lijevo...dvije desno.
I dijelim sebe tako. Pola jednom. Pola drugom. Ni jednom više, ni jednom manje od toga. Isto, a različito.
Znam da te ne zanima, ali reći ću ti: Bruno je sve ono kaj Igor nije. Igor je ono kaj Bruno nije. Zajedničko toliko toga imaju. I mene. A ja sam...Kaj sam ja? Nemam pojma! Znaš li ti? Čekaj, povlačim pitanje jer znam tvoj odgovor. Neće mi se svidjeti.
Možeš li mi progledati kroz prste ako te zamolim, ako ti priznam ono kaj nikom nisam? A vidi ga kak' si znatiželjan. K'o bi rek'o!

Čekaj. Idem pobrati veš, kiša samo kaj nije. Vratim se odmah. Ne mrdaj. Možeš mi napraviti i novi čaj. Molim te. Crni. Dvije žličice meda i puno limuna. U frižideru imaš pive. Daj, zezam te. Ne ljuti se. Znam da ne piješ.

Vani je fakat zima. Da pustim grijanje? Hoćeš vestu? Da piješ čaj, mogao bi ovako kao ja ugrijati prste. Ugodno je. Kao kad njegov dlan grije moj hladni. Kako čiji? Igorov.

Stavio si previše limuna. Ili premalo meda. Nije kao moj. Bruno ga voli s malo mlijeka, a Igor samo kad je prehlađen.

Da znam, znam da znaš da kad uzdahnem, treba mi vremena za nešto reći. Pa i napraviti. Ne mogu ništa. Čak ni maknuti se. Ne još. Ne znam kad. Ikad. Nikad.
En-ten-tini....eci-peci-pec...malo mi je neugodno. Ok, 'ajde, kud' puklo da puklo – ja ti njih oboje volim. Eto. Tako. Jednostavno. Jednostavno da bi bilo komplicirano.
Nadam se da me sad nakon ovog priznanja malo drugačije gledaš. Mekše. I ne kao preljubnicu. Ljubavnicu. Posrnulu. Izgubljenu. Mogla bih nabrajati do sutra.
Gle, ak' voliš sve ljude, moraš i mene. Ovakvu. A i u priznanju pola se prašta. Tako kažu. Meni dovoljno. S drugom polovicom lakše ću hodati. Možda i trčati ako poželim.

Ideš već? Si ljut na mene? Te mogu opet pozvati? Znaš da volim tvoje društvo. I znaš, nekak' mi je lakše kad sam ti priznala, kao da s riječima koje sam izgovorila i sama ih čula sve je drugačije. Osim njih. Dvoje.

Pozdravi svoje društvo gore. Razgrni oblake. I pošalji mi malo sunca. Za vikend.
I dođi kad te opet budem trebala. Hoćeš li? Možemo i samo šutjeti. A ti ćeš ionako sve znati....

Je l' mi netko može objasniti koja je svrha sprdnje s nickovima koji šeću na početnoj stranici?

Ili ne znam da je seksulana, ljubavna i ina aktivnost rezervirana samo na one koji su zgodni po univerzalnim kriterijima?


(ako vam se netko ne sviđa, pa ga ne bi iskoristili ni kao držač za bicikl, bilo bi korektno, ak' niš drugo onda barem shodno brojčanoj oznaci uz nick, da to javno, podsmješljivo ne komentirate i prošećete do nekog drugog nicka koji će vam bit ugodan oku)

ps. je l' trebam deaktivirati profil da me ne gađate?

;)

Nekak' kao i velika i mala laž. A laž je laž. Kao i ljubomora.

Zanima me definicija obje, velike i male ljubomore.
Kako se mjeri?
Tko je mjeri?
U dvoje, tko postavlja pravila da je nešto veliko ili malo, a o ljubomori je riječ? Onaj tko više ili manje voli?
I tko određuje granicu do koje se s ljubomormo može ići da ne postane opsesija?
Kaj ako u jednom trenutku jednom u paru sve to nije dovoljno?
Kaj ako drugom je sve previše?
Kaj dalje?

Ne znam da li bi to ovak' izgledalo:
-s vremena na vrijeme mu prekopam mobitel, čekirajući poruke i pozive, čak i ne skrivajući da to radim, a radim jer ga jako, jako volim
-on provjerava s mojim frendicama kad sam s kojom bila na kavi, definirajući vrijeme od do jer mu jako, jako falim kad me nema doma
-kad je sastanku, u sat vremena ga barem dvaput zovem da znam di je i da li je još uvijek na sastanku ili negdje drugdje jer me zanima kak je prošlo
-ako doma dođem kasnije od planiranog, a on dođe ranije nego kaj je uobičajeno, od miline klecnut će mi koljena, zasuzit oko pri pogledu na njegovu ljubav u kvrcanju kažiprstom po satu i pitanju „di si ti do sad?“
-fora mi je kaj zjače uokolo i skenira sve kaj u kiklji hoda na dvije noge, jer ipak je on moje muško koje me voli, a zgodno je kad me malo upikne žalac ljubomore

Fakat ne znam. Molim za pomoć.
Kak' to izgleda praktično jer biti ljubomorna i tu ljubomoro zatomiti, držati čvrsto na uzdi da ne prošeće di ne treba nema tak i tak nikakvog efekta, kaj ne? Očito je treba nekak' pokazati, a ja ne znam kak'.
Jer iz pročitanog shvatila sam da je ljubomora poželjna. Povezana je sa strašću. A bez strasti i mahovina se uokolo hvata.

Kaj vjerujete u to?

Nemam pojma zakaj sam se sad sjetila one famozne ženske gluposti kad je kreten udari, pa ona kaže „ali on me voli“.

Ljubomora je ljubomora. Mala ili velika, problem je. Prvo naš jer smo nesigurni, pa različitim pi*darijama pokušavamo dobiti potvrdu (njegove/njene) ljubavi koja nam, kako gladnom šnita kruha treba. I nije bitno tko je uz nas jer nesigurnost je u nama.
S druge strane, opet na istu temu, kad je ljubomoran-a, opet samo zbog sebe i klimavog ega treba nam uvrnuti dokaz da nas voli.

Uvjerite me da nije tako, da nisam u pravu. Ali ne kroz nekakve pričam ti priče o maloj ljubomori kao adrenalinskoj zabavi, strasti koja iz nje izvire.

Čekam…a do tada, dobar vam dan :)

Link J.Naylor – Losing my religion



Čitam o tipkanju, o očekivanjima, krivo shvaćenim porukama i pravo shvaćenim, ali u krivo vrijeme ili u pravo, ali s pogrešnih adresa.
I u stvari, nekak' mi se čini (vraga mi se čini, ziher sam), da sva ta zavrzlama, neodvezivi čvorovi i sfufljane riječi nemaju veze ni sa kim drugim nego s nama samima. Uglavnom.
Mada znam, prije ćemo reći da nas ne bole vratima slučajno ili namjerno pričepljeni prsti, a bole k'o sam vrag, nego priznati da smo mi, ipak polazišna točka mnogih nesporazuma.
I tu.
(da ne bi bilo zabune, ne pišem o krelcima spuštenih gaća jer s njima je ionako sve čitljivo nakon prve ili druge poruke i na njih ne treba trošiti ni riječi ni vrijeme ako im se ne želimo pridružiti gologuzi)

Zakaj tak mislim jednostavno je: od prošlog tjedan tipkam s jednim simpa blogerom; o njegovom i o mom blogu, puno više o onom između, pisanom i nenapisanom, uz zezanciju i ponešto ozbiljnijih, pa i ozbiljnih odgovora u porukama.
Ni jednom, baš ni jednom ne čitam ga kao nekog tko želi nešto više (sad nebitno da li je imao namjeru ili ne jer znam, naravno da nije), pa shodno tome sve napisano pročitam upravo kako i je, od prvog do zadnjeg slova i nikako drugačije. I bez traženje dodatnog značenje u zarezima, proredima, ne provjeravajući da li ima išta dvosmislenog u tome, mogu li ga ovako ili onako tumačiti i kaj je od ta dva tumačenje točno, a već slijedeću minutu tražim treće.
A sve to zato (možda i važnije) jer ni sama nisam u potrazi za takvom vrstom zabave, i u njegovim porukama nema ničega kaj bi bio bonus, dodatak ili korak bliže. Jer ga ne tražim. Ne od njega. Ni od kog.
(iako, da ponovim-simpa je, zabavan i šarmantan)

Koliko u komunikaciji (i ovdje) , unatoč zdravom razumu, logičnom zaključivanju, pa i prijašnjim urezanim iskustvima kao relevantnim ipak puno toga pretpostavljamo i unaprijed zaključujemo (neovisno o sajtu koji kao takav ima definiran sadržaj, pa i ponašanje; možda i zbog toga), a da nismo istovremeno sigurni da je to baš to? I da nije nešto drugo, bitno drugačije.
Možda bolje.
Možda lošije.

Prelijeni smo provjeriti? Pa o (priu)pitati?

A jednostavno je pitati. Pogotovo ako znamo kaj ćemo s odgovorom, bio on u plusu ili minusu....

Znamo li?

...pa onda krenu priče kak' bi ga trebalo iskoristiti..



Poziv na kavu je već ionako prilično ofucan.
Šetnja gradom je prejeftina.
Za otić' negdje preko vikenda je prerano jer treba popiti barem 5 kava, 3 soka i jednu pivu za spakirati stvari.
Upoznati s ekipom u kvartovskom kafiću nije pametno, ne još....

I tak' ostaje jedini izbor: ugodna večera u nekom tihom, romatičnom restoranu s pogledom.... može povremeno i ispod stola ili u dekolte.

A to otprilike izgleda ovak':

Link

:)

Nakon prospavane noći, krmeljavog jutra suočena s još jednim danom bliže vikendu, popodneva kad bih najradije spojila s idućim jutrom, ne mogu ne reagirati.

Znam da je zeka, zeka. Ali sve treba imati svoju mjeru.
Znam da svima ista jednako ne paše i da 20 cm nije uvijek 20, ali s obzirom da je moj nick izrijekom spomenut u nedoličnom kontektu, ovom prilikom informiram autora zapisa da sam mu prijavila blog i poslala mail na Iskricatočkacom.

Znam da će mnogima sve ovo činiti nepotrebnim, ali ako ništa drugo očekujem respektabilan odnos prema mojim godinama i dugogodišnjem boravku na blogu.
Možda ne bih ni reagirala, čak ni na eksplicitno spominjanje golotinje i nećudorednog ponašanja, ali u kontekstu s kavom izrečena je notorna laž. Jer kavu ne pijem!

Svezi glede navedenog očekujem ispriku autora inkriminirajućeg, drskog i krajnje uvredljivog teksta, ne na manje od dvije kartice.
Dakle Win, rok je do ponoći.

A svima vama želim ugodan dan.

***

I ovdje vrijedi da je važno tko kaj piše, a ne ono kaj je napisano, bilo da je riječ o pozitivnom ili negativnom sadržaju.

Ovisno tko nam je koliko simpatičan/antipatičan, i naša reakcija bit će vezana uz međusoban odnos; ispruženim kandžama i jezikom u full speedu, odmahivanjem ruke kao na nešto nevažno ili prihvaćanjem spike u istom tonu.

Štošta se o nama može doznati upravo iz i u reakcijama, direktno ili čitajući između redova.

Zanimljivost međuljudskih odnosa je i u tome…

Svezi glede aktualnih zbivanja na blogu i pritajenog, jedva čujnig vapaja uvaženog blogera, osmijelih se pomoći mu.

Dakle...

Dogovorena kava = osnovni preduvjet!
Drugi, još važniji je pojaviti se u isto vrijeme na istom mjestu.

Dalje bi trebalo biti bez žgaravice.
Recimo.
Možda.
Valjda.
Kajaznam.
Nisam ziher.

Preskačem dio kad pokušavaš jednim pristojnim pogledom obuhvatiti sve ono vidljivo i nevidljivo na njoj, s naglaskom na pitanja koje ti zvrndaju u glavi, a nije ih dobro čvršće uhvatiti u potrazi za odgovorom jer bi mogao ili sliniti kao jedan od cucaka iz Pavlovljevog opita, ili bi imao pogled koji bi govorio tko zna kaj, ali ziher ne ono kaj (još uvijek) stranci ne trebaju na prvu znati.

Dalje...

Svakako za početak, kad sjednete, precizno izmjeri udaljenost između sebe i nje, zaboravljajući da famozni razmak između kažiprsta i palca tvoje ruke nije, naglašavam – NIJE 20 cm. Jer ne smiješ smetnuti s uma da „intimna zona“ (ne, neeeeeeeee, ne mislim na međunožje, kaj ti je?), na metar je, a ako je bliže, i ti si bliže.

Nakon kaj ste naručili cugu, prati njene pokrete. Ak' buš imal sreće, izmeđa dva gutljaja prstima će slijediti liniju stakla svoje čaše, zabavljajući se sama sa sobom, ali i s tobom, budeći maštu, svoju i tvoju.

Pomno prati kaj govori i kako govori jer njeno, iako diskretno zijevanje itekako može biti znakovito.

Nikako nemoj zaboraviti znakove tijela. Njenog! Ovaj put ti i tvoj Miško za sad niste bitni.
Možda bude pomaknula glavu u jednu stranu, nesvjesna svog dodira po vratu (je, mo'š mislit'), nagnula se prema tebi u potrazi za dodatnim šećerom u tak' i tak' preslatkoj kavi (ali ti naravno ne znaš da je takva i da inače pije gorku), dajući ti priliku da se diviš finoći čipke njenog grudnjaka (jučer kupljenog, plaćenog u 2 rate).
Možda bude s vremena na vrijeme premještala nogu preko noge (namjerno polako, ranije uvježbano, ali valjda buš skužil kaj to znači), pažljivo ravnajući nabore suknje (je, je, točno - milujući bedra).
Ak' to sve odradi, 1:0 za tebe. Možeš dalje.

E sad, ak' nisi znao njene evidentne znakove zainteresiranosti iskoristiti spikom, ponekim slučajnim dodirom koji nikako slučajan nije i pogledom usmjerenim tam' di treba, ne bu dobro. Fakat ne bu dobro. I bit ćeš još jedan od kreleca koji ne zna čitati ono kaj ne piše. I čuti ono kaj se ne govori.
A pogotovo ne bu dobro ak' bu počela k'o klinac čupkati ušnu resicu kad je pospan jer ti u stvari indirektno govori da si joj dosadan, ali ne još toliko da bi fingirala iznenadnu obavezu koju je kakti zaboravila. Ili aktivirala fejk poziv na svom mobu poslije kojeg žurno mora otići u suprotnom smjeru od tvog smjera kretanja.
A ako svoj labuđi vrat iskoristi da ostavi tragove noktiju, nije baš više sigurna da li je trebala biti danas tu di je, s tobom, s Brojčekom ili Vukom, ili bi joj bilo zabavnije speglati turu dvije veša.
Ako ne znaš kaj dalje, trkni nekaj, kao slučajno sa stola da možeš zaviriti ispod (ne, ne pod njenu suknju..cccc) – ako su joj stopala usko priljubljena, a između koljena ne bi mogao progurati ni kreditnu karticu, zaboravi na nastavak na drugoj kavi.
Kad se vratiš na mjesto, a spretno izbjegneš provjeravanje glavom (gornjom, naravno) čvrtoću materijala od kojeg je stol izrađen, pogledaj u kojem su joj položaju ruke. Ak' ne kucka s njima po podlozi mjereći minute kad bu doma, najvjerojatnije je laktovima, isprepletenih prstiju naslonjena o rub stola. Što su bliže visini lica, ti si bliže za odstrel.

Pri povratku doma, ak' nisi izgubio hrabrost ili interes (ona odavno je), a ima stisnute ruke na grudima, prekrižene noge, a ne piški joj se, što prije se okreni, odmagli u noć. I zaboravi je.
Jer će ona tebe i prije nego se izgubiš iz njenog vidokruga.



A ak' bu sve kak' treba....e onda izgleda ovak':



(napomena: dečki, skinite vjenčani prsten na vrijeme!)

...još malo, pa prožvakano :)




Prvo, pitanje adminima: zakaj mi je, ak' sam odavno, k'o prava štreberica ispunila test o kompatibilnosti netko maznul rezultate? I da li to ima veze kaj više nisam premijum?

Zahvaljujem!

Dalje...

Nakon Winovog i Inndinog zapisa, pa i Doninog komentara o kompatibilnim elementima nužnim za razvoj uspješnih bilateralnih (emotivnih, socijalnih i inih) odnosa, provjerila sam kak' nas dvoje s tim stojimo:
-on nema veze s umjetnošću, ja da
-ja nemam veze s njegovom poslom i ponekad mi je dosadan, ali on u njemu uživa
-čitam sve i svašta, osim SF, on koluta očima na new age spiku i moju spiku u nastavku
-Alieni, Terminatori i ostala čudesa zanimljivi su mi kao i mravi u susedovom dvorištu, a on se sprda na Kućanice, Housa, Uvod u anatomiju, Sex i grad, slične pričice
-od mjuze rock mi je nekak' hard, a on nikak da se navikne na r'n'b
-volim jesti u krevetu, a njemu je krevet samo za zabavne i spavajuće aktivnosti
-zelenjavu jede pod prijetnjom, a ja volim sve osim prokulice
-F1 i hokej mi je gledljiv samo ak' se nekaj ne(u)obič(aje)no događa, a on sve to prati ni da trepne
-da može birati, imali bi cucka za kućnog ljubimca, a kak' ne može, imamo mačkonju
...etc.

12 godina zajedno.

Ha?

Neću namjerno napraviti popis koji nam je zajednički.
(svatko od nas/vas ima i jedan i drugi, u nekim točkama ziher podudaran, a u nekim i sasvim kontra)

Ali...

Kažu da niije toliko važno ono kaj nas razdvaja nego sve kaj nas povezuje. A povezuje nas puno toga. Pa i kompromisi kao nužnost, a kojih se mnogi u dvoje groze jer imaju filing da gube dio sebe. Ili da kompromisno suglasje ima određenu cijenu, ne uvijek adekvatnu ponudi.

Opet ali....

Obično kad emotivne spone olabave, sve postane jako, jako važno. I tada nam počinje ići na živce ono kaj nam je nekad bilo simpatično, simpa zbog njega/nje, a u stvari nam je oduvijek iritantno.
Pa primijećujemo nešto što nikad ne bi. Ili ako smo i primijetili, u međuvremenu je od sitnice postalo itekako vidljivo s pristojne udaljenosti.
Smeta nas ako šuti. I ako govori. Ako nekaj napravi. Ili ne napravi. Sve kaj voli, i ono kaj ne voli.

A to više nema veze ni s glazbom, knjigama, ni s filmovima, slobodnim vremenom kako se provodi, u dvoje ili solo, ni s prokulicom, a bome ni s mačkama ili cuckima.

Ali ima s metrima kojima se mjeri međusobna udaljenost. Čak i ona koja fizički još nije jasno definirana....

..ili kak izgledaju kondicione pripreme za dejt



c/p


* ONA - 28 i pol sati prije susreta:* Zvao ju je, Isuse, zvao ju je!!! Zove najbolju frendicu i melju četiri sata o tome treba li ići na frizuru, kod pedikera, psihologa, fakira i na barem tri plastične operacije ... Priča s mamom do tri ujutro o tome kako je mladi tata, dok je mami pjevao serenadu u Tisnom pokisnuo i dobio šarlah ... Noć provodi besano, hipnotizirajućim pogledom gledajući u ormar ne bi li joj se 'ukazala' garderobna kombinacija. Ujutro na 'dan D' odlazi u grad i kupuje potpuno novu odjeću jer je zaključila da ništa u ormaru nije dovoljno dobro.

*10 sati prije dejta:*Šizi zbog podočnjaka i provjerava što joj fali od šminke ... Trči do obližnjeg DM-a po olovku za oči koja će joj pasati uz torbicu ... Olovka je 3 cm veća od nesesera pa je skracuje tatinim kombinirkama i zasere si nove krem hlače koje su joj do te sekunde bile savršene ... Ide po nove hlače i na putu doma shvati da su jojispucali vrhovi ... Plaća frizerki duplo da ju primi preko reda ... Potpuno neplanirano farba kosu, ali kasnije shvaca da joj je boja katastofalna ... Kupuje usput i novi parfem, iako mu u dućanu još nisu ni cijenu ispisali ...

*5 sati prije dejta:* Počinje s donjim rubljem. Izazovno - ne, jer ne želi da on pomisli da je laka ili nedajboze kurvica ... Ozbiljno - isto ne, jer ne želi da mu bude dosadna ... Otkačeno - takodjer ne, jer ne želi da je shvati neozbiljno ... Postupak ponavlja nebrojeno puta ... Grudnjak joj ipak ne paše uz bluzu. Plače i maskarom si zasere hlače...

* 3 sata prije:*Pere se, depilira, voskira, šmirgla zube, trga desni. U kadi je 30 centimetara debeo sloj raznih soli, kiselina, ljekovitog šljunka i izumrlih školjkaša. Čupa obrve, psuje, grize na svaki pokušaj ulaska u kupaonicu ... Njezin tata od muke piša u kriglu ...

* 1 sat prije:* Nenadano dobija obilnu mengu i zasere hlače ... Poluluda uzima mamine hlace iz njenog ormara ... Svi u kuci joj se miču s puta jer je divlja i luda ko' kupus ...

*10 minuta prije:* Polijeva se miomirisima i skuži da se zaflekala parfemom po hlačama. Lupa glavom o volan automobila koji ne uspjeva upaliti ... Ulazi u tramvaj u kojem svi bjeze od nje i njezine zestoke i napadne kombinacije mirisa ...

*15 minuta nakon termina:* Stiže na dogovoreno mjesto. Ugleda ga i pomisli: 'O, Bože, kako je lijep!!'





* ON - 3 sata prije susreta:*Gleda telku i kopa nos. Pokušava se sjetit što se dogovorio za večeras. Nježno se čohajuć po jajima, shvaća da nije bacio majmuna već dva dana jer se u subotu tako zapio da je tek jučer donekle došao sebi. Nakon drkice se ipak sjeti da ga večeras očekuje kavica s jednom od dvije ženske koje je u subotu upoznao u kafiću ... No, "k vragu", ne može sjetiti ni face, a kamoli imena ... Na svu sreću pronašao jedan broj telefona koji je tu vecer napisao kemijskom na podlaktici ...

*2 sata prije dejta:*Odlazi gladan u kuhinju čohajući se i dalje, kad tamo na stolu čvarci, špek i luk. Razmišlja dobre tri sekunde ima li se smisla žrtvovati, a onda fino posoli glavicu. Obilatu večeru zalijeva s dvije pivice i podriguje silinom tustog nilskog konja, sve dok bijesna mama ne uleti u kuhinju ... Žica mamu 50 kuna, pravda se zato sto jos uvijek nije nasao posao i objašnjava joj da ima novu curu te da bi joj kupio neki cvijetak ... Mama ganuta vadi 64 kune i kartu za tramvaj i počne pričati kako joj je tata '56. donio na sastanak pet ukradenih crvenih ruža, ali je došao vlasnik vrta s grabljama pa su morali bježat ... Ne dočekavši kraj dobro poznate sage, bježi netragom iz kuhinje do dućana ... Od mamine love kupuje pljuge i pivu od te u birtiji odgleda kraj tekme Inkera i Slavije ...

*Pola sata prije:*Dolazi doma i suočava se s vječnom dilemom. Tuširat se cijeli ili samo oprat spolovilo? Gleda sažetak finsko-islandske treće nogometne lige zapad i zaključuje kako ionako sutra ima nogač, pa će se oznojit te nema smisla da se danas cijeli smoči ... Dok desnom rukom pere onu stvar, lijevom uspješno ruši sve četkice za zube u lavabo ...

*15 minuta prije:*Sjedi na krevetu i šnjofa jucerašnje carape te zaključuje da još uvijek mogu poslužiti ... dok nakon duzeg razmisljanja shvaca da jucerasnje gace ipak vise nisu za upotrebu ...

*15 minuta nakon termina:*Došetava na mjesto sastanka igrajući džepni bilijar sa svojim jajima. Ugleda ju i pomisli: 'A, u kurac, bas nemam sreće! To je ona s manjim sisama ..

Kažu da manje od 10% u komunikaciji zauzimaju riječi. Ostalo je ono kaj vidimo ili čujemo, neovisno o sadržaju, svidjelo se to nama ili ne.

Možemo tim neveralnim komunikacijskim elementima naglašavati sve kaj nam je u emotivnom dijelu ostalo riječima neoblikovano - namjerno, čak i manipulativno ili sasvim slučajno, neplanirano.
Možemo i obojati u nakani da same riječi dobiju jači pigment, a time i svoju snagu (iz)govora.
A ako znamo da izrazom lica, gestama i određenim pokretima tijela možemo štošta reći, onda je itekako taj i takav vizualni identitet važan. Jer je rječit.

S druge strane, baš taj prvi kontakt koji imamo, čak i (ili samo) u šutnji, informacija je koja nam šalje impuls o nekome koga ne (po)znamo za korak dalje. Ili još bolje, bliže.
I svatko tko kaže da tako nije, gleda, a ne vidi, ili se fura na viši level s kojeg kao može, bez grešaka, iskusnom pronicljivošću čitati kome kaj piše na nosu.
Je, moš' mislit'!

Ja eto, ni od koga nagovarana ni ucijenjena, priznajem: oduvijek volim visoke muškarce, konstitucije tak' da me lako može nositi piška lonca i nekoliko kilometara ako treba, a da po putu ne stenje, ne puše, ne koluta očima i ne pokušava me po istom tom putu usput, kao slučajno (a u slučajnost ni on, ni ja ne vjerujemo), ostaviti.
A onda davno, kao primjer da je ljubav ('ajd nazovimo to i hormonalno-kemijskim karuselom) varijabilna, zaglavila sam ni s visokom, ni jakim, ali plavookim. I voljela sam ga dugo, i bez piška lonca. Dok ga nisam prestala voljeti. I on mene.

Zadnje, prije 12 godina na prvi pogled zaljubila sam se u njegove usne, nisam štopala, ali čini mi se 5 minuta nakon međusobno razmijenjenih imena. I cijelu večer razmišljala i zamišljala kako se ljubi. Kako me ljubi.
Je, visok je. I može me furati piška lonca, ali *ebe ga lijevo koljeno kao posljedica ganjanja lopte u godinama kad ga razvaljeni meniskus podsjeća da je bilo pametnije i komotnije pasivno promatrati. Više nije tamnokos, sad je šarmantno prosjed. I da, još uvijek znam blenuti u njegove usne, promatrati kako izgovarajući riječi miču se, a istovremeno bez imalo krivnje ne imati pojma o čemu priča(ju).

O tome pišem kad tvrdim da je izgled bitan. Meni. Po nekim mojim vrijednostima. Po takvim da kad me odmjeri, osjećam se gola i meka. Zadovoljna, a istovremeno nestrpljiva. I čekam, a ne mičem se s mjesta.

Poznato?

Kaže mi frend kad govori o ženama - ili mu miriši ili ne. Osjeća je. Nisam pitala kojim dijelom tijela jer mogu pretpostaviti, i biti sigurna da nisam fulala, ali znam da mu je nevažno da li je i drugi takvom vide. On je gleda.

Poznato, opet?

Sve ostalo je nadogradnja. Važna. Jako važna. Toliko bitna da se jedva čeka druga kava ili zahvali nakon prve.

Pa i tu.
Nakon par poruka ili toliko ispisanih da je vrijeme rastegnuto na pojam kao da se ljudi znaju dugo. Godinama.
I kad se upoznaju i skuže, ako dodir u rukovanju traje dulje nego inače, izvan forme koje nameće puka pristojnost, da napisane riječi mogu biti kao ruke u zagrljaju.

Na kraju i postanu.
Zagrljaj. Koji traje...



...i....

Link Giorgia feat. Eros Ramazzotti - Inevitabile

3 godine sam na blogu, i osim ekipe koju imam kao frendove na fejsu, nikoga od vas ne poznam.
Ne zanima me ni tko ste, ni što ste i da li ste to što jeste na blogu.
(namjerno ne navodim ljude koji više za mene nisu ni iskričari, ni blogeri, a ni fejsići jer su mi postali frendovi u pravom smislu te riječi)

Ali zbog komentara unutar zapisa kako je jedan od blogera doznao nečije ime odavno sam odustala od upoznavanja novih ljudi koji su mi virtualno dragi i simpatični, koje bih i poželjela sresti.
Razlog je vrlo jednostavan, a toliko već puta evidentiran na blogu - ne želim biti (i ja dodatna) tema uz kava-laprdanje. I to ne zato jer bi moglo o meni doznati nešto jako zanimljivo i škakljivo, nego ne volim priče iza leđa.
A ako netko treba nekaj znati, pa i moje ime i prezime, smatram da je fer da sama budem izvor informacija.

Nikad mi nitko na pvt. ni o kom od vas nije poslao ništa privatno. Čak nisam bila ni u prilici da prekinem takvu komunikacijsku razmjene podataka jer nije bila ni započeta.

Ako želimo, svatko od nas može se logirati svojim imenom i prezimenom. Svatko može o sebi javno pisati što želi. Njegovo pravo, koliko je to pametno nevažno je, kaj ne?
Tu smo (samo) nickovi, i postoji razlog zakaj je to tako.




Ali biti u prilici doznati nečije privatne podatke i o tome javno pisati, hm...čudno mi je.
Jer, ako nije inicirano (čitaj: uokolo zapitkivano na adresama koje mogu biti izvor podataka), onda je s druge strane informacija do nekoga došetala zato jer je taj netko svojim ponašanjem jasno dao do znanja da ga to zanima.

I nemam pojma kaj će s tim. Osim da u eventualnom sukobu mišljenje i u pomanjkanju relevantnih argumenata može smatrati da je u velikoj prednosti jer zna nečije prezime.
Mahati s tim u kontekstu koji nema logičan slijed, znakovito je.
A nastavak mi se ne sviđa jer može biti...

..i ne samo danas