Muškarci i žene...i nešto između

Volio bih da vidiš svijet mojim očima, na makar na trenutak.
Boje. Sve nijanse svih boja i sve one sitne, oku zamalo nevidljive, razlike među njima.
Oblaci... u svom sivilu, svejedno sadrže više nijansi nego prosječno ljudsko oko uopće raspoznaje boja - i te su nijanse impresivne.
Sad zamisli kako mi je tek gledati goruće zlato zalaska...

Zvukove. Udaljenost... izvor... točan ton, pa čak i emociju koju taj ton nosi... svaki ton svake, pa i najtiše harmonije koja dopre do uha.
Kad čujem glazbu... to nije samo zvuk. To je... to ima dimenzije, prostor, okus.

Nešto je prokleto drugačije u mojim osjetilima, od onog dana kad sam...
Pokušaj, znam da ne možeš, ali pokušaj zamisliti kako tim osjetilima doživljavam tebe... tvoj miris, sve tonove tvog glasa, svaku tvoju pojedinu nježnu trepavicu nad očima i svaku sitnu iskricu svjetlosti u tvojim očima...
Ne, ne možeš zamisliti.

A ionako, za tebe mi nisu potrebni ni vid, ni sluh, ni njuh, ni dodir... jer sve to osjećam iznutra, bez da te gledam, bez da mirišem tvoju kožu, bez da ti slušam šapat, bez da ti držim toplu ruku... tu si. Nisi tu, a tu si.
I stoga još više zaboli kad se sva vanjska osjetila pobune i vele - ne, ipak nisi tu, ne....

Ne mogu objasniti, ne znam objasniti.
No znade biti zaista užasno nemati te pored sebe, a... čitavo vrijeme, u meni si.

I onda samo velim... volim te.
Umjesto svih opisa i objašnjenja koja ionako nitko ne može razumjeti... volim te.
Kad bi se to dalo nacrtati poput slike, svemir bi bio premalen da crtež stane u njega.

Volim te.



(„nepoznat autor“)



***

s ljubavnim pismima čudno je - mogu biti i završena priča, bez ikakvog nastavka, tek kao djelić nas samih koji je nekad bio, a danas više nije
a može biti i priča koja negdje u nama još uvijek postoji, pa je netko i nešto pogura na površinu. željeli to ili ne.
kao danas ovo. nečije....

Nisam se baš naspavala. I vrag mi od jutros ne da mira.

Žurila sam jučer, pa sam na brzaka obrisala poruku koja nisam trebala. Danas bih mu rado odgovorila i zato molim ako netko dobije sličnu da mi proslijedi nick.

Zahvaljujem!

Nekak', s vremena na vrijeme shvatim da je dobro ovdje biti. Ima više razloga, mijenjaju se kako dani prolaze, pa i mjeseci. O godinama neću.

Zanima me kaj bi bilo da nisam žurila, da sam mu, umjesto kaj sam bila na blogu, posvetila dužnu pažnju.
Da li bih konačno bila privilegirana i vidjela muško spolovilo koje sam, eto priznajem posramljena, zadnje imala prilike odmjeriti negdje davne 2005-te, krajem kolovoza ili rujna. Sjećam se bilo je vruće, crvčci su označavali svoj teritorij, u daljini se čuo Mišo Kovač u obradi muškog glasa nakon dvosatne degustacije domaćeg crnjaka, a ja sam…?

Svaki put me iznenadi muška domišljatost, konciznost izričaja i ne gubljenje vremena na sve ono kaj nije spomena vrijedno.
Za razliku od mnogih, ovaj spomenuti ne robuje formama. Vjerujem da pristojnost smatra licemjernom jer tu smo di jesmo. I naravno znamo zakaj smo, kaj ne?
I znam da zna da svaka žena na Iskri jedva čeka da je u prvoj poruci sugovornik lupi ku*cem po čelu, naravno u aktivnoj fazi djelovanja „one man show“.
Sve ovo razumljivo je ako neke taj isti ku*rac vodi kroz život, pokazuje mi jasno smjer kretanja, bez nepotrebnog zastajkivanja i lutanja po krivim ulicama i kvartovima. A ako im je još i najveća vrijednost koju ili trenutno ili trajno imaju, sve ovo navedeno dobije sasvim čvrsto oblikovan okvir ponašanja.

Zato, svatko tko se smatra neuspješnim u prvim porukama, trebao bi promijeniti taktiku i prilagoditi se uspješnima.
A mi žene trebale bi cijeniti izniman napor, jer mahati sa svojim Miškom po ovim paklenim vrućinama ipak nije lako....

:P

Ne znam kako se mjeri ljubav. Znala bih kad bih svaki put bila sigurna da je baš takva i nikako drugačija.
Znaš, klincima je lako – samo rašire ruke, namreška im se nosić u smješku, propnu se ponekad na prste da budu vidljiviji i uvjerljiviji. Možda nagnu glavu u jednu ili drugu stranu, i u svojom dječjoj neodoljivosti zagrle zrak. Pa obrišu prste umrljane čokoladom u rub hlača i nešto im zanimljivije od ruku u zagrljaju odvuče pažnju.
Njima je lako. I nikad ne pogriješe. I kad vole, samo vole. Ne pitaju. Ne čekaju odgovore. Jer znaju.

Nikad te nisam pitala kakve je boje tvoja ljubav.
Kažu da je ljubav crvena. Možda drugi, ponavljajući slažu tuđu boju kao svoju. A možda se i njihova mijenja kad se sunce sakrije, kad se dan umori, pa prema snovima krene.
Noćas je moja bila tamna. Gusta. Prekidana u trakastom tragu iritantne svjetlosti ispod prozora.
Ne volim spavati sama. Znaš to. Krevet mi je prevelik. Čak mi ni ne godi hladna strana tvoga dijela. Praznina iza leđa nije ugodna. Ni ona ispred s tvojim mirisom u jastuku.
Nije mi se noćas dalo tražiti tragove tvojih ruku. Budeš ti. Znaš gdje si stao. Ja ne znam. Ma znam, zezam te. I ti znaš da te zezam.
Dan mi je bio težak. Gužvovit. Zaspala sam s dlanovima priljubljenim uz bedra, negdje na prvoj polovici filma.

Jučer sam s balkona gledala u živici magličastu opnu paukove mreže. Ne volim ih. Mada kažu, ako ih se sretne unutar 4 zida, da donose sreću. Uvijek tebi ostavljam da ih iseliš. I ritualno, po istoj špranci prigovaram ako ostanu zalijepljeni na papuči.
Za sreću je potrebno tako malo, i dobro je da je tako.

Nemam pojma zakaj ti pišem. I ne sjećam se kad sam zadnji put i kome pisala pismo.
Htjela bih da bude ljubavno. A više ne znam kako se pišu ljubavna pisma. Trebala bi počinjati s „dragi“, a to mi zvuči onako nekako obično, ponavljano, kao kad po inerciji odgovaramo na pitanje da smo dobro, a nismo.
Uostalom, znaš da da te volim, a voljeti je puno više od dragosti.
Baš me zanima, se sjećaš kad si prvi put ti znao da me voliš? Znaš onaj trenutak koji je totalno drugačiji od ostalih, prepoznaješ ga u nekim detaljima, nekad opipanim, pa i tuđim rukama, a opet, sve je novo.
Ne znam da li na isto mislimo, ali pamtim kad sam ti pričala o svojim strahovima, a ti si me samo zagrlio, kao klincu između prstiju dodirivao ušnu resicu i rekao da šutim. I ja sam te poslušala i zašutjela.
Možda onda kad si me na pola puta do auta poljubio i rekao da si ponosan na mene, a ja sam već tada dva dana umirala od treme, nemušto sprdajući se s njom, i u kombinaciji sa strahom i skvrčenim, više praznim nego punim želucem čekala svojih 5 minuta.
Pamtim i dan kada si prvi put vidio moj ožiljak, meni ružan i neizbježan. Bojažljivo prstima taknuo ga, lagano dodirom izmjerio njegovu dužinu i poljubio. Pa još jednom. Ne znam da li si primijetio da sam pogledom hvatala rubove plahte i htjela se što prije zavući dalje od tvog pogleda, ugasiti svjetlo i pustiti mrak da prvo mene, pa tebe zagrli.

A ja, kad sam ja tebe zavoljela? Puno puta. Kao ispočetka. I svaki put kad sam mislila da ne mogu više, prelila sam se preko ruba i zeznula. Na svu sreću. S paukom ili bez.

Nisam ti nikad rekla da sam nakon naše prve svađe otišla sama na kavu tamo gdje smo prvi put bili, planirala do Jaruna gdje si u mraku, opet prvi put, prebrojavao gumbe na mojoj haljini, ali nisam stigla dalje od pola.
I ostala sam iznenađena koliko mogu bez prekida plakati.
Namjeravala sam te poslati k vragu, ali nisam mogla. Sad znam i zakaj. Tada sam bila samo svjesna da bi mi bez tebe bilo teže nego s tobom. Pa i u svađi.

Znaš, sve ostalo ću ti reći kad se vratiš. Nekako, ovako napisano šupljikavo zvuči. Kao da se između prstiju može provući. I neopreznim pokretom potrgati.

A možda ti neću ništa reće. Ne znam. Možda ću te samo zagrliti. Onako. Znaš kako. I znat ćeš bez riječi sve što trebaš znati. U stvari, znaš već, samo ću ti ponoviti....

M.

Možda!



Prvo, pitanje: koja je krajnja točka m/ž uparivanja?
Odgovor je....?
Ha?
Brojanje zvijezda, u potrazi za padalicom?
Međusobno grijanje hladnih nogu zimi?
Zajednički kredit za novi auto?

Je, kak' da ne!

Jer, ono o čemu razmišljamo, ako razgrnemo i u stranu gurnemo sve priče i pričice, odmotamo zamotano, i gledamo oku vidljivo, onak' je, fino rečeno, sljubljivanje.
Tjelesno. Anatomsko.
Sve ostalo je nadogradnja; omotač koji smo u početku odmotali, priča koju smo do pola čuli, ne znajući njen ni nastavak ni kraj, i vidjeli što se trebalo vidjeti i bez žmirkanja na jedno oko.

Kažu da prije anatomije treba odraditi i sve ostalo, pa onda na red dođe i krevet kao praktični komad namještaja višestruke, ovaj put znane namjene. Ali, sve to, ti koraci po uvježbanom ritmu, melodiji koju samo jedan od dvoje čuje, ali drugog vješto vodi (samo) je dio igre.
Zabavne. Potrebne. Uglavnom, opet.

E sad, zakaj je potrebna,igra?

Da nekoga bolje upoznamo?
A-a, jer za probuditi tijelo dovoljno je par pogleda na točno određenim mjestima.

Da se ne zeznemo?
Zeznuti se možemo tak' i tak', i obično nam i uspije. Ni prvi ni zadnji put.

Da se ne osjećamo jeftino, s istaknutom cijenom, nekoliko puta prekriženom?
Je, naravno. Pogotovo onda ak' žena o sebi misli da daje, a ne uzima. Ispod plahte osjeća se neravnopravnom, kao na rezervnoj klupi. I ne kuži da je za sex potrebno dvoje, u podjednako aktivnim ulogama.

Ili, 'ajmo ovako...

Kava. Tip je po svim skeniranim točkama nama savršen. Čak, ako i ne uspijemo pohvatati sve njegove riječi jer nam misli lutaju, zanimljivo zvuči. Pa se meškoljimo na stolici. Gledamo mu u ruke. I sve ono kaj pogledom možemo uhvatiti. Djeluje, hm...kaj da velim, primamljivo. Razmišljamo o tim istim rukama ne samo na udaljenosti metar od nas. Počnemo, nesvjesno, razmišljati i o...o...o...
I kaj sad?
Dić' ručnu?
Ok, zakaj ne! Puno puta dobro je žuriti polako.
Ali zakaj da?
Jer trebamo vremena za doznati da li hrče kad spava? Da li voli kelj na lešo? Više li mačke ili pese? Psuje li kad gleda tekmu? Kakvi smu mu frendovi i starci?

Ako se odlučimo prehititi na leđa, na leđima bi trebale biti samo zato jer baš TO MI ŽELIMO! Zbog SEBE! I onda, kad želimo; odmah, sutra, za mjesec dana, tri, nevažno kad za druge.
I ne zbog emotivne kompenzacije i rješavanja repova prošlosti, dokazivanja, sebi i drugima ono kaj se i ne treba dokazivati. Jer je ionako nedokazivo. I obično postoji u nekom doglednom vremenu kao opori podsjetnik na nešto što smo napravile, a nismo trebale.
A njegove vješte obećavajuće riječi koje tako meko i podatno (trenutno) zvuče trebale bi biti samo to. Riječi.
Sve ostalo, prethodno napisano, za i protiv, nevažno je. Pa i to kaj bu on mislil, i da li bu pobjedonosno mahal svojim gaćama i njenim gaćicama misleći da je uspio, bez puno truda, još jednu odvuć' u krevet, treću ovaj tjedan ili ovaj mjesec.

Ali....

Problem nastane i ostane zaglavljen u onom trenutku kad otplahutamo u planovima, pa nakon kreveta već smo u njegovoj kuhinji, pri zajedničkom doručku, listajući kuharicu u potrazi za ručak idejom, i u pauzi sneno i samozadovoljno razmišljamo kaj bu bilo sutra, idući tjedan, za mjesec dana.
A s njim smo u krevetu podijelili samo 3 sata gužvanja, istina jako ugodnog i učinkovitog. I nismo provjerile postotak podudarnosti njegovih i svojih planova. Čak ni želja...



Dalje može biti:
Link Elemental -Romantika
ili:
Link Liky - Ti si more

Link 38/4





-Jutro Nika – Igorov glas bio je kao ravna linija. Nikad ga takvog nije čula.
-Joj, sad me sve frka kaj ćeš u nastavku – Nika je zastala na pola puta ne dovršivši rečenicu. I da je htjela, Igor bi je prekinuo pitanjem.
-Misliš da treba biti nastavka? – u daljini čula je zvonjavu drugog telefona.
-Znam da ti, ako niš drugo, dugujem ispriku. Nisam mislila da bu tak ispalo. U stvari, nisam mislila niš, u tome je problem.
-I?
-Kaj i? Ispričala sam ti se. Mogu još jednom. Ustvari, znaš kaj, nisi ni ti fer, provjeravao si priču s mobom ostavljenim u firmi....to znači da mi i inače ne vjeruješ...
-Ali nisi rekla zakaj sve to? Nisam te provjeravao. Ne guraj mi ono kaj nije. Slučajno sam po navici kliknuo na tvoj broj i skužio da nekaj ne štima. Kasnije povezao. I tko je tvoja frendica? Isto jedna od zaigranih iskričarki? U stvari ne zanima me. Ne više.
-Čekaj, kaj sad to znači? Daj....
-Znači da sad idem jer sam u gužvi i da trebam sve ovo prožvakati i da se čujemo. Valjda...Bok Nika!


Nika je od Igorovog jutarnjeg poziva shvatila što znači kad je vrijeme rastegnuto do krajnje, nikako prihvatljive elastičnosti; sat iako ima samo 60 minuta traje kao da je u njega zbijeno i nekoliko puta po 60 jedinica vremena. Svoju nestrpljivost, ako je i znala obuzdati, nije htjela. Kao sad kad je Igoru poslala mail.


----- Original Message -----
From: Nika
To: Igor
Sent: Thursday, June 07, 2012 12:40 PM
Subject: sorry...

....znam da čim pošaljem mail, zažalit ću.
ne znam da li ćeš mi vjerovati, ali fakat nisam željela da ispadne ovak kak je. kad sam ti već poslala Aninu fotku, nisam znala kak da se izvučem. da je barem ona bila pametna, kad ja već nisam i da nije pala na moje cmoljenje da ode s tobom na kavu
....pričala sam ti o Goranu. ali nisam ti priznala da sam godinu dana lizala rane, izlizala i jezik...i da sam tek u zadnje vrijeme ponovo naučila disati. uz tebe.
znam da me svrstavaš u glupače i da baš i nemam argumente da te uvjerim u suprotno...ali sve kaj sam ti rekla, to sam i mislila. ok, zaebala sam sa fotkom, ali u sve ostalo nemoj sumnjati. niti u mene.
eto, puknut ću: podvukel si mi se pod kožu i uhvatila me frka kaj dalje. nadala sam se da bu Ana skužila, umjesto mene tuke, da si blebetavac bez pokrića... vidi vraga, još jedan zaeb u nizu. nisi.
i tak...ne znam nastavak...pitao si me jutros da li je potreban.
sad pitam ja tebe...i evo ti moja fotka. sad smo 1:1

fuck i teatralnost!

__________ ESET NOD32 Antivirus informacija, verzija baze podataka virusnih potpisa 5181 (20100608) http://www.eset.com.hr

***

(sat kasnije; sms)

dođi do mene. Šubićeva 21, 2 kat. poslije 5 sam doma.

7. Lip 2012 13:27
To: Igor

***

Da ne luta ulicom koju je do sada samo poznavala u prolazu, nekoliko minuta poslije pola 6 zaustavila se u taksiju ispred Igorove zgrade.

-Ja sam.
-Otvoreno je, gurni samo.
-Igore...
-Šuti, dođi.
-Nisi više ljut?
-Nisam. Jesam. Ne znam. Nevažno.

U popodnevnu tišinu zavukao se metalni zvuk patentnog zatvarača i šuškanje tkanine.

***

-Hoćeš Cole ili ..? Gladna sam. Idemo van nekaj pojesti?
-OK, samo malo...
-Kaj radiš?
-Brišem tvoj broj iz moba.

Jedino što je Nika, unatoč suzama, uspjela izgovoriti bilo je „jebi se!“ Tresnula je vratima i bez pozdrava otrčala u noć koja je prekrila Šubićevu ulicu...

Link...38/3





Ana je na dogovorenu kavu stigla par minuta nakon 8.
-Igor? - (ma kaj mi je to trebalo) - Bok, je l' trebam reći ime? - (a kaj da sam mu rekla svoje)
-Hej Nika, već sam pomislio da nećeš doći.
-Zakaj? - (a i ja pitam svašta, pa znam da se na Iskri mulja i pušta krelce čekati dok mu crvi vriti ne postanu nestašni) - Mrzim centar, uvijek ista frka s parkingom.
-Nisam znao da imaš auto. Očekivao sam te ili na rolama ili na bicu.
(ajme, fakat ću je udaviti u kaj me uvalila) - Ma, nije moj, ali kao da je - (je, a moja baba bu ga otplaćivala još 3 godine).
-Kava?
-Radije ledeni.
-Ne piješ kavu?
(je l on to mene provjerava? Nika pije kavu, ja ne) - Vruće mi je - (je, od muke kaj me glupača uvalila u svoje sranje, koje je btw. postalo i moje)
-Ti nije ovo malo čudno? Ispisali smo traktate, a malo nam fali da nastavimo o prognozi vremena za sutra –Igor je gledao u nju tražeći sve ono što su međusobno u riječima podijelili.
-Ma je. Kajaznam. Ne znam - (fakat ne znam kaj dalje...kaj da ga pitam kakve su mu boje bokserice, ili da pošaljem poruku Niki i s pitanjem da li ih nosi...to sigurno zna.) - Ajmo kao da se ne znamo. Reci mi nešto o sebi kaj još ne znam - (aaaaaa, ovo se zove kupovina vremena...i limitiranje mlataranja jezika u krivom smjeru).
-Pa znaš više o meni nego i jedna druga.
-A ima drugih? - (da l' Nika zna da nije jedina?..u stvari, kaj me briga) – Ana je premjestila fokus svog interesa s ruba čaše ledenog čaja na Igorove ruke koju su otapale šećer u kavi i pogledala ga je.
-Ne volim kelj. Kao klinac slomio sam 2x istu ruku. I alergičan sam na ubod pčela. Da, i želim te upoznati sa starcima.
(vješto je izbjegao odgovor..hm...kelj ne volim ni ja) - Starcima?
-Zezam se, samo provjeravam da li me slušaš. Nisi baš tu.
(ne nisam, na Marsu sam...jebote, triput provjerim svaku riječ prije nego mi izleti..i nek mi netko kaže da sam normalna kad sam se dala na ovo nagovoriti) - Tu sam. Malo umorna - (Nika bi ga do sad, već sigurno, kao slučajno... moš mislit...trknula nogom pod stolom čekajući da li će je pomaknuti..a ne bi bila ni tak bedasta, tip fakat dobro izgleda, sad je kužim zakaj levitira u zadnje vrijeme).
-Drugačija si.
-Nisam. Čini ti se - (osim kaj ja nisam Nika, a to ti tak i tak nije važno jer ti već 10 minuta buljiš u moje cice) - Igore, zakaj ja? - (ajd da odradim kaj trebam odraditi i da gibam doma).
-Ne znam na kaj misliš.
-Više nismo svatko iza svog monitora. Mogu te i dodirnuti...
-Želiš li?
(kaj bi sad Nika odgovorila...napravila? kak sam se super zapetljala, valjda bih lakše ugrizla sama sebe za dupe nego se izvukla iz ove zavrzlame) - Koji bi te odgovor zadovoljio?
-Ne bi odgovor.
-Kaj ne bi?
-Zadovoljio.
-Nego?
-Znaš...
(a ja bih kao sad trebala znati kaj su njih dvoje šuškali u noćnim satima) - Igore, znaš kaj mislim o tebi -(bolje da ne znaš) - ali ovo mi je malo, ne znam kak da velim, kao da nismo nas dvoje tu.
-Neugodno ti je?
-Malo.
-OK. Ajmo ovako, idem platiti cugu, otpratit ću te do auta i čujemo se sutra.
-Dogovoreno - (koje olakšanje, ali nisam niš doznala o njemu, osim da je zgodan, da ima nekaj, ne znam kaj i da zna pravila igre) - Nazovi me na ovaj broj, službeni je, ali nema veze, zaboravila sam svoj mob u uredu (čovječe...lažem, a ni da trepnem, ali bolje da zvrcne mene nego Niku...dok se nas dvije ne čujemo)

(15 mimuta kasnije)

-Ana, kaj je bilo? Upravo me Igor nazvao i prekinuo. Kad sam ga probala ponovo nazvati, mob mu je isključen? Ne kužim...
-Đizis, nemaš kaj kužiti! Sad smo zasrale obje do kraja.
-Kak to misliš? Kaj sam sad ja opet kriva?
-Niš, baš niš, osim kaj si se javila na mob prije nego sam ja stigla nazvati tebe. A sad se vadi sama kak znaš i umiješ. Ja se mičem iz tog sranja.
-Ma, jebote pa daj mi reci kaj trebam znati! Bili ste na cugi i...
-Je, bili smo. Tip je OK, ali ti nisi. Nisam ni ja kad sam se dala navući na tvoju spiku. Dala sam mu svoj broj moba, da ne zove na tvoj, a kao tvoj je ostao u uredu. Mom. Tvom. Kajaznam di. Jer ak te dobije prije mene, može spika krenuti, a ti mutavo kmečati s druge strane. Kužiš sad? Ne znam da li te je slučajno nazvao ili namjerno. To ćeš morati sama provjeriti. Niki, moram ić', vozim, a i kasnim. Čujemo se. Pusa.


(na Iskri te večeri)

Srijeda, 06.06.2012. u 22:38
Pošiljatelj: zelenooka010
Primatelj: black_ and_ white
utorak
hej, Igore...


Srijeda, 06.06.2012. u 22:42
Pošiljatelj: zelenooka010
Primatelj: black_and white
vidim te online...
...daj se javi. znam da si ljut :((


Srijeda, 06.06.2012. u 22: 44
Pošiljatelj: zelenooka010
Primatelj: black_and_white
.....
sorry...nisam mislila da bu tak ispalo. daj, pa znaš da sam blesava i da sam sklona glupostima. :((
ok...ak se sad funjiš, funji se i dalje.
idem u krevet.
noć

Link ... 38/2




-Joj, ubit ćeš me. Napravila sam sranje – Nika je preko Aninog ramena pogledom pratila džepove na stražnjem dijelu traperica konobara koji im je upravo donio kavu i istim brojem koraka vraćao se do šanka.
-Kae bilo?
-Znaš za Igora, onaj lik s Iskre?
-Da, i? –iako umorna Ana je pokušavala pohvatati Nikine razbacane riječi.
-Ma, nemam pojma zakaj sam to napravila, ali kad mi je došlo iz dupeta u glavu, već je bilo kasno.
-A da mi veliš kaj si napravila!
-Prvo mi obećaj da nećeš popizditi. Koliko smo frendice? 8 godina, od druge godine faksa?
-Ovo mi se ne sviđa. Da, bit će na jesen 8 godina.
-Ok, ovak..poslala sam mu tvoju fotku. Znaš onu, s Lošinja kad smo...
-Kaj si napravila? Si ti normalna?
-Daj, pa rekla sam ti da nisam niš mislila. A imaš i cvike, pa te nemre baš skužiti. Fuck, znala sam da sam zasrala.
-Obriši profil.
-Neću, u stvari ne mogu. Dogovorili smo kavu.
-I pravit ćeš se blesava? Ti stvarno nisi svoja. Kaj ti to treba? I tko je on? Osim kaj se svaki put rascmoljiš kad mi pričaš o njemu..
-Pa, u stvari..upoznat ćeš ga večeras.
-Aha! Moš mislit. Nemam pametnijeg posla nego vam držat svijeću. Tri baš i nije neka dobitna kombinacija.
-Neće biti tri. Bit će dva. Ja.... ne idem.
-Ček, ti ne ideš...ti su luda! Ne vuci me u te svoje igrice. Znaš i sama kaj mislim o Iskri i da sam ti odavno rekla da je to za krelce koji se ne znaju u stvarnom životu riješiti kurjih očiju, a kamoli nekaj drugo.
-Vidi, plizzzz, nikad više te neću niš tražiti. Evo, odričem se i onih sandala, mene ionako žuljaju, a tebi bolje stoje. Odi s njim na tu jebenu kavu. Pol sata. Ni minutu duže.
-Ma, ni pod razno. Imam dosta svojih sranja i ne trebaju mi još i tvoja.
-Daj, molim te! Ja više o njemu ne mogu normalno razmišljati, otplazil mi je pod kožu. Jebote, pa znaš da soliram skoro godinu i da sam zagorila. Se sjećaš koliko mi je trebalo da prožvačem ono sranje kaj mi je Goran napravio? Bojim se da se ponovo ne zajebem, a ti ćeš moći odmah skužiti da li je muljator. Kaj hoćeš da te podsjetim da sam glupača kad su muškarci u pitanju? I da između normalnog i krelca, budem izabrala ovog drugog?
-Da, ajd još malo igraj na moje emocije. Nije fer to kaj radiš. I kak se kasnije kaniš izvući?
-Ma ne igram se. Znam da tak izgleda...i daj ne preokreči očima. Fakat, tip je onak sumnjivo dobar, ali kao da mi tu nekaj ne štima. Zato te cimam da ga ti prva stepeš i pitaš za zdravlje i pamet. Kava, pola sata?
-Pitam, kaj kasnije?
-Kasnije? Kajaznam, bum nekak, znaš da znam biti uvjerljiva.
-OK. Znam da ću zažaliti i poželjeti te udaviti ko piceka. Gdje i kad?
-Buldog. Sutra. 'ajmo do mene da pročitaš zadnje poruke. O njemu ionako sve znaš, a ono kaj ne znaš, doznat ćeš.
-Luda si, a i ja s tobom!

Ili: ok, ali nisi u pravu!




Čitam blog ovih dana. Poneki me ponuka na reakciju. A reakcija je zato kaj se s napisanim ne slažem. Čak imam i, recimo meni, jasno definirane argumente protivne pročitanom.

A reagirati mi se ne da. Razlog je samo jedan jedini – bilo kako bilo, ne sjećam se kad su suprotna mišljenja ovdje na blogu shvaćena samo kao način da se nekome nešto napiše jer se drugačije o istom misli. Ni više ni manje od toga.

Jer...

Različitost u mišljenu može biti zbog različitih razloga, a oni su uglavnom na našoj adresi, začeti u dosadašnjem životnom iskustvu, oblikovani formom u kojoj smo vidljivi drugima, a i sebi ako smo realni.
O nama samima ovisi kako ćemo ih drugima verbalno ponuditi i da li će u nastavku biti dio konverzacije koja slijedi ili će biti kraj bilo kakvog suglasja.
Pa i onog da imamo pravo na različito mišljenje. Da svatko od nas iz svoga kuta čitanja može pročitati drugačije. I da to drugačije nužno ne mora biti ni bolje ni lošije, nego je tako kako je, i uglavnom krivo shvaćeno.

Zakaj ovdje u stvari pišemo?

Početni motivi mogu biti različiti (moji su se u međuvremenu, od prvog dana bloganja do danas znatno promijenili); u konačnici imati i određeni cilj, nebitno kakav. Ali ono kaj je u sredini, između jednog i drugog potreba je nekaj reći, napisati, drugima dati do znanja.
Ako je to tako, a je, nakon zadnje otipkane točke očekujemo i reakciju. Jer u suprotnom, zapis i ne bi bio editiran, nego bi ostao u jednom od foldera na kompu.

E sad, tu ide nastavak početka ovog zapisa. I pitanje: zakaj je ovdje tako lako narogušiti se na suprotna mišljenja (namjerno ignoriram zaklonjenost virtualom)?
Zar ona ne bi trebala biti jedan od načina da revidirano svoje; bilo da potvrdimo da smo u pravu, obično onima koji nam kontriraju, ili skužimo da smo fulali, pa promislimo drugi put prije nego istrčimo s rečenicom viška (ne nužno javnim priznanjem)?

Različitost je zanimljiva. Može biti i inspirativna. Nadogradnja. Čak i ona koja je korjenito opozitna nama samima jer stavlja nas u poziciju da svojevoljno ili ne selektiramo sve što nas dodiruje, pa možda napravimo mjesta u svom dosadašnjem rasporedu (bitnih stvari), pomaknemo se i usvojimo kao svoje, ili ostanemo tu gdje jesmo jer pomak, ni uz najbolju volju, nije potreban. Ne nama.




A ovdje?
Teško.
Ili nije?

Iako ne volim biti demantirana, s guštom ću priznati da nisam u pravu.....

Nadala sam se da će ponedjeljak biti još jedan od onih dosadnjikavih dana kojim započinje novi radni krug.
Ali gle vraga, nije.

Tamo, negdje između temperaturne razlike od 30 do 33 celzijevaca, moja uobičajena svakodnevica zarotirala se u neplaniranom smjeru.
Ne prvi put. Ne i zadnji.
Znam, bit će ponavljanja u cikličkom toku s varijabilnim elementima koji u konačnici ništa bitno neće promijeniti.
Osim kuta gledanja.

A jučer u takvom jednom kutu, zaklonjena od vrućine, uz čašu hladnog zelenog čaja shvatila sam da je ponekad, kao neuspješan pokušaj ,unaprijed osuđeno skrivanje onoga što se sakriti (ne)treba. Ili ako treba, ne može.
I zato, eto, priznajem-imam ljubavnika.

Kažu da uz priznanje lakše dišemo. Da je knedla u grlu manja. Da je pogled bistriji. Ako i nije, barem se više ne skriva. I snovi više nisu tamni, a dani pregusti.

Samo...

Problem je, ako se tako može reći, kaj ja, do jučer nisam ni znala da imam ljubavnika. I da je taj ljubavnik on, bloger.
Iznenađena i suočena činjeničnim stanjem (tuđeg duha i upitne svijesti),pokušavam se sjetiti kak' se zove.
Možda je Petar.
Nikola, možda
Luka?
Jozo?
Ante?
U stvari, nemam pojma tko je on. I znam da on nema pojma ni tko sam ja. Samo znam(o) da smo nas dvoje u ljubavničkom odnosu. To je ipak, pogotovu tu, najvažnije.
Tak' vele oni koji znaju o nama ono kaj mi sami ne znamo. Ali i oni, dobrohotni proslijeđivači, sve to znaju s neke druge adrese, čak i nevažno koje, ali bitnije je da su informirani. Pravovremeno.
Jer znati tko s kim, koliko, kad, kako i do kad ovdje je ipak jako, jako važno.



Nedavno, jedan od uočenih fb lajkova, ovak' je nekak' zvučao: nemoj pričati laži o meni jer bih mogla ispričati istinu o tebi.

Često puta kad je istina nedostupna, ili dostupna, ali nezanimljivo upakirana, laž se ispod ruke provuče kao alternativno rješenje.
I jednosmjerno bolja opcija.
Ponekad i jedina.
Nekima. Čak i tu....

I kaj reći?
Niš!
Ili....
Blago budalama kojima je tuđi život u njihovoj režiji zanimljiviji od njih samih :P

Ostalima, dobar dan…i drž'te se hlada :)

Razmišljam da li reagirati ili ne, jer na gluposti i ne bih trebala reagirati.
Jer sa strane promatraču lako promakne tko je tko u originalnoj podjeli uloga.
Jer ignoriranje bolja je opcija, da ne kažem pametnija.
Jer...ziher ima još poneki argument, ali ipak, zakaj ne?

U ove tri godine koliko sam na blogu zanimalo ju je kaj radim na Iskri a nisam solo.
Kad sam krenula s pričama, zapitkivala je koja je priča moja, istinita, a koja nije.
Dobrohotno me savjetovala neka odem pisati na neki drugi blog, a ne tu.
Zatim je tražila njegov broj moba jer bi s njim rado otišla na kavu i jer je zanima kaj on misli o mom boravku na Iskri.
U zadnjih par dana vidim da je opet postala jako znatiželjna.

Nije znatiželja loša. Naprotiv.
Ponekad nas pomiče s mjesta prije nego smo se ukorijenili, dajući nam priliku da skužimo kak' je ugodno i zabavno hodati.
Drugi put zbog nje pomičemo svoje granice, tek naknadno svjesni da smo ih postavili na krivom mjestu; ili preblizu ili predaleko prema nekim ljudima, čak i sami prema sebi.
Ali kako u svemu treba imati mjeru koja nije samo osobne vrijednosti, tako i benigna znatiželja uzastopnim ponavljanjem može postati drsko guranje nosa tamo di mu nije mjesto.
I može biti iritantna. I je. Itekako.
I znakovita!


Znam, mnogi će reći da reagiram na nekaj na kaj ne bih trebala. Da je ovo virtuala i da ima svoja pravila ponašanja koja puno puta nemaju veze s onime kaj nam je bitno izvan binarnih kodova.
I u pravu su.

Ali...

Zanima me kaj bi tek bilo da ona i ja imamo više dodirnih točaka osim ovih koje su nam zajedničke-virtualni prostor i vrijeme koje dijelimo, iako jako rijetko podudarno?

Možda bi bila drugačije?
Shvatila bi na vrijeme da neka pitanja, iako su postavljena, neće biti odgovorena iz samo jednog razloga?
Da pristojnost u komunikaciji trebala bi biti reciprocitetna, barem u onoj nužnoj mjeri koliko kulturni dijalog zahtijeva?
Možda bi povezala da ignoriranje nje same dovoljno govori samo za sebe, i zaobilaženje iako rezultira većim brojem koraka, put čini ugodnijim?

Sumnjam!

I upravo ova sumnja ( u benignu znatiželju) drži me (još) samo na blogu; na mojem dok ne završimo s čavrljanjem i na onima gdje tuđu vibru osjećam kao svoju.

Sve ostalo nestaje u onom trenutku kad se odlogiram, ili u novije vrijeme deaktiviram profil.
I dobro je da je tako, ni malo sumnjajući u to....

Link Priče...nečije...38


-Tipično žensko! :P
-Ha? A di ti je „dobar dan“? I još da mi objasniš tipizaciju, ja sretna.
-Nema se kaj objašnjavati. Stisnuti i prdniti istovremeno ne ide. Dobar dan :)
-Nisam ni jedno, ni drugo. A vidim tebi prduckanje i dalje ide bez problema :P
-Je, ko i tebi stisnuta koljena. Priznaj, već te malo bole :)))
-A kaj tebe tak brinu moga koljena?
-Brinula bi me jedino da ih nažuljaš, čak i sa mnom ;)
-Čekam definiciju iz prve poruke...
-Buldog. Jučer.
-I kaj s tim?
-Niš, niš, osim da mačku nije ubila znatiželja ;)
-Ne kužim.
-Kužiš, ali je bolje praviti se blesava. Super ti ide.
-Kaj, blesava sam zato kaj i dalje s tobom tipkam? :P
-Vidim, stanje duha i tijela u 24 sata nepromijenjeno. Uvuci kandže :)
-O mili moj, ne znaš kak izleda kad su u full pogonu :))
-Opa, napredujemo. Više nisam budala ;)
-Aj ozbiljno. Kaj oćeš?
-Sve ono kaj vole mladi. Ili, ono kaj i ti :)
-Ideš mi na živce s tim smajlićima.
-I to je napredak. Bolje nego da me ignoriraš.
-Nisi odgovorio na pitanje.
-A pitanje je bilo...
-Zakaj tipkaš sa mnom?
-Tak, nemam kaj pametnije delati. Zadovoljna odgovorom?
-Naravno, od tvoje iskrenosti kanula mi suza niz obraz.
-Daj, zezam se. Ali nisam se zezao za kavu.
-E, ja fakat vas ne kužim. Zakaj bih išla s tobom na tu kavu.
-Zato kaj nemaš kaj pametnije delati :))
-Imam.
-Vidim :))
-Koja vam je to fora zvati svaku po redu? Uporni ste pa će se jedna ipak uhvatiti? :P
-Kak znaš da to radim?
-A kao ne radiš?
-Vjeruj ili ne, ne!
-Ma daj, i zemlja nije okrugla :P
-Evo, obećajem da ti na kavi ne bum pod stolom pipao koljena. Dogovoreno?
-Nema smajlića?
-Ne jer sam ozbiljan. Ali ne znači da ti ne bum buljio u cice :)
-Bit ću zakopčana do grla :))
-O-la-la, kaj to znači da se vidimo? ;)
-A-ha. Naravno. Pa valjda ne sumnjaš? :p
-Danas moram ja tebe prvi pozdraviti. Idem s dečkima na tekmu u kvartu. Inače, ja sam Igor. Lp :)
-Pozz :)

(svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna, osim onda kad nije :)

Link

Dobra zabava :)

Nemam pojma kako ću biti shvaćena, a riskiram da budem pogrešno....

Još uvijek vjerujem da ljubav ne poznaje granice ni u kom obliku.
(pišem o onoj zbog koje se nitko od nas ne skriva, ne govori potiho, okrećući se da li itko tko ne treba sluša)
Vjerujem da bi ta ista ljubav trebala biti takva da svakog od nas čini do zadnje pore sretnim čovjekom, prihvaćajući oscilacije kao nenimovno kretanje potaknuto životnim problemima, ali u konačnici zadovoljstvo koje se prepoznaje i bez pomnog gledanja.

Ne zanima tko je kakve seksualne orijentacije. Jer me ne zanima što se događa iza njegova 4 zida. I vjerujem da bi tako trebalo i inače biti.
Uostalom, i ja svoj privatni život pokušavam držati ,koliko god mogu, dalje od onih ljudi kojih se ni u kojem obliku ne tiče. Tako se i ponašam, a tako bih se ponašala i da sam homoseksulka.

Ali...

Ne sviđa mi se transparetnost intimnog života uličnog djelovanja jer na neki način ono što je samo naše postaje roba kojim se trguje, cjenka i dobijaju bodovi ciljano usmjereni, a u suštini ništa se ne mijenja. Ne još.
Osim što se na par dana probudi empatična reakcija rezulirana tapšanjem po leđima, više manje osobnog usmjerenja afirmativnog djelovanja kao poželjna forma slobodnog duha i liberalnih shvaćanja.
I s druge strane uzburkaju se duhovi koji ne budu ni za 50 godina u svom razmišljanju bili tiši i pomaknuti s mjesta jer sve to ne mogu zbog svog limitiranog mentalnog sklopa.

Znam da je ponekad provokacija jedina uspješna metoda. I da, ako se iscrpe sve ostale mogućnosti ne biraju se načini za slijedeći korak.
Ali neka me netko tko je upućeniji u zbivanje na homo sceni informira da li se nešto vezano uz njih događa i između godišnjih „parada“?
Kaže Dežulović, jedna od javnih osoba koja je ovih dana imala mikrofon ispod nosa, da je riječ o javnom govoru manjina, ne samo onih koji su drugačije spolne orijentacije od većine Hrvata.
Da?
Neka me se dematira, ali nigdje u medijima nisam primijetila da je itko od homoseksulanih, ženskih grupacija javno progovorio protiv prijedloga Zakona o radu kojim se izjednačavaju žene s muškarcima, a o godinama za starosnu mirovnu je riječ.
Nisam primijetila da su se pridružile prosvjedu žena Kamenskog koje su se kao statistička brojka u službi tuđih interesa našle prvo na ulici bez primanja, a onda i na Burzi s jasno definiranim statusom, zacrtanim dok ne steknu uvjete za bilo kakvu mirovinu.
Ne znam da li je itko od njih organizirao bilokakav humanitarni koncert, pa prihod uplatio ciljano tamo gdje je lova potrebna, i medijski sve to popratio.
Jer ovakvim načinom skrenuli bi pozornost na sebe i bez transparenata, dvosmislenih poruka, scenskog nastupa i dignutog srednjeg prsta.


Načina ima.

Ponekad ako se ne može ući na glavni ulaz, s vrtne strane možda je otvoreno.
Samo, onda ne bi bilo ni onih kojima je lupanjem nogom po zaključanim vratima zabavno....

-Smetam?
-Sad ide i pitanje u kojem sam kvartu?
-U kojem si kvartu? :)))
-Ne u tvom :P
-Kaj fali mom?
-Nemam pojma di stanuješ.
-Pitaj.
-Ne zanima me.
-A kaj te zanima?
-Cijena benzina u siječnju iduće godine.
-A zakaj si tak nadrkana?
-A zakaj si ti tak glup?
-Na glupost odgovaram na isti takav način.
-Sad u nastavku ide da su sve žene na Iskri iste.
-A muškarci nakon prve poruke pokušavaju se uvući u vaše gaćice :P
-Ti kao nisi takav?
-A ti ćeš mi kao vjerovati ak kažem da nisam?
-Ovdje samo budale vjeruju muškarcima.
-A ti?
-Kaj ja?
-Ak te pitam da li si budala, frknut ćeš me na ignor?
-Provjeri!
-Hvala, ne. Ovdje mi je sasvim ok :))
-Da? A zakaj?
-Ti baš voliš postavljati pitanja.
-A ti neodgovarati.
-Pitaj kaj te zanima.
-Kaj si smuljao u profilu?
-Niš.
-Ne vjerujem ti.
-Ionako ćeš vjerovati kaj želiš. Oćeš mi poslati fotku?
-Neću. Očekivala sam pitanje par poruka ranije. Sad slijedi i o mobu, kaj ne?
-Zajebavam te jer vidim da si narogušena :))
-Nisam, samo mi sve ovo već pomalo bezveze.
-A zakaj si dalje tu?
-Daj, kaj će sad krenuti psihoanaliza?
-Ne, samo mi glupo biti na fuck sajtu, a frktati na svakog tko nekaj pokuša.
-A kaj ti pokušavaš?
-Niš. Baš niš. Još ne ;)
-Ma daj, moš mislit kak ti vjerujem.
-Ok. Pokušavam te odvući na kavu i prije kave poševiti u nekom od haustora. Zadovoljna?
-Je, tak si neodoljiv da svakoj kad te vidi mozak se resetita na početni 0-ti mod :P
-Upravo tak. I da mi odmah pinove svih kartica i ključeve svog stana :)
-Vidim, imaš iskustva u zašprehavanju.
-A ti u stisnutim koljenima.
-Naravno. Stvar treninga. I onog tko je nasuprot mene :P
-Mogu biti ja. Poslije 9 sam u Buldogu ;)
-A meni za 10 minuta počinje sastanak. Pozz.



(svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna, osim onda kad nije :)

U prvom čitanju bilo je: „*ebote, a ja mislila da je on ok“.
U drugom: „hm, gle vraga, ima nekaj u tome“, a u nastavku „muškarci su manipulatorski govnari“.

Pokušavala sam pohvatati di je zeznul, u kojem grmu se sakrio zec, koji broj kvake je na redu l i zakaj u daljini čujem ratne pokliče.
Ne ide.
Ili ide jer znam da je ogoljeno napisao to kaj je napisao i da uz ironiju i specifičan humor (ipak) izaziva i žgaravicu.

Ali....

Ponekad nešto napisano (ne zanima me razlog, motiv, dodatni angažman), ono kaj većina muškaraca o ženama na Iskri misli.
E sad, bljak za pročitati, sviđalo se to nama ili ne, tak' je kak' je.

Svako iole konkretnije muško, ne samo po tjelesnim parametrima, ako o ženama zna nešto više od anatomije, može joj prodati priču, a da ni sama neće biti svjesna njene cijene.
Neki će to i napraviti, iskoristiti svoju umiješnost, trenutnu situaciju i njenu potrebu. Neki ne. U tome je razlika između jednih i drugih.
I nemojte me uvjeravati da to nije tako.
Jer je.
Jer u emotivnom disbalansu vjerovat ćemo i u ono u što inače ne bi. I to samo zato jer gladan sitom ne vjeruje. A u gladu, kao i u strahu velike su oči.

Koliko puta ste naknadno skužile da ste ispale tuke, da vas je netko zavrtio oko malog prsta u smjeru u kojem vam i sama pomisao na njega inače izaziva vrtoglavicu?
Ja jesam. Ni malo, ni previše. Dovoljno da znam o čemu pišem.
I neću vam vjerovati kad kažeta da vi ne znate.

Istine bole. Zaruju dublje od nivoa podnošljivosti.
Na žalost njih smo puno puta svjesne kad se više baš niš' ne može napraviti. Osim prihvatiti da je ispalo na kraju balade onako kako na njenom početku nismo planirale. I da glupost ne događa se drugima.

A živjeti sa svojom ipak je najteže...