Muškarci i žene...i nešto između

S jedne strane blog je za*ebancija. Ugodno popunjavanje viška vremena, uz manjak drugih aktivnosti.
S druge strane nečije dupe može biti tema zabave.
Onima kojima je zabavno, njihovo dupe nije na prozoru. I naravno da im ne smeta propuh. Ugodno im je. Mekani jastuk iza leđa. Fale još kokice i Cola za potpuni užitak.

Zanima me kaj bi bilo kad bi netko nekom drugom rekao/napisao da je registrirani pedofil, iako se bavi društveno korisnim radom.
Da se zna zakaj je jedna dobila pedalu u firmi jer cuga godinama.
Priča se o drugoj da joj visi uvjetna za vratom jer je mrknula lovu s tuđeg računa.
Treća danima zove ženu tipa s kojim se spetljala i prijeti i njemu i ženi i klincima.
Onaj koji se pravi jako pametan nema ni završenu srednju školu, ali je vješt riječima i za uspomenu ženama s kojima se jednokratno spetlja ostavlja HPV kao podsjetnik.

(svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna)


I dalje bi bilo zabavno? Hihotavo? Onima o kojima je riječ...
Ma daj, pa naravno, to je samo virtuala!

Čak i da je tako, mada sumnjam, nemamo svi isti smisao za zeku. Ne smijemo se jednako. Jednako ne žvačemo laži. Čak i na njih jednako ne reagiramo.

Čude me odrasli ljudi koji ne uvažavaju tuđe granice. Ne kuže da nekoga nekaj smeta. Ne znaju se na vrijeme zaustaviti. I baš naprotiv, reagiraju kao dripci koji šestarom ispod klupe pikajući druge žele biti veći frajeri nego kaj jesu.
A nisu, jer kad se njih opali nogom u dupe, zakmeče i sakriju se iza mamine kiklje, cendrajući kak ih boli guza.


Možda ne znate:
laži i klevete po Kaznenom zakonu RH su kažnjive. Postupak se pokreće privatnom tužbom pri nadležnim Općinskom sudom za koju je potrebno uplatiti (samo) 250,00 kn sudske pristojbe. Svatko od nas ime nekog u svom krugu koji će pro bono odraditi ostatak.
Kod klevete/laži, kako veli onaj tko se kuži u zakonodavstvo, primjenjuje se „presumpcija čestitosti tužitelja“, što u prijevodu pravno znači priznanje navoda kao osnova za tužbu dok se ne dokaže suprotno, tj. dokazivanje optužne strane u istinitost tvrdnje.


I još ovo:


GLAVA PETNAESTA (XV.)

KAZNENA DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA


Kleveta

Članak 200.

(1) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.


Ma, nema veze. Sve je to šala.
Je?
Kako za koga! :)

Dobar dan hihotavcima i šutljivcima!

Jučer, nakon blog slinjenja, potaknuta zgodnim jedinkama muškog roda, danas, naspavana, pri zdravoj svijesti (trebam li spomenuti i savjest?), uz zeleni čaj, pod moralnom i materijalnom odgovornošću, ni od koga nagovarana ni ucijenjena, izjavljujem slijedeće:
kad bih morala ukratko opisati kaj mi je privlačno na muškarcima i zakaj mi u nečijoj blizini klecnu koljena, a ostali dijelovi tijela reagiraju kako reagiraju, krivac je energija, njegova; kako se kreće, govori, čak ako i ništa od toga dvoje ne radi, kako zauzima prostor udaljen metar od mene :)

Sve ostalo, ako je u tabeli poželjnih osobina, samo je bonus.
Ali ako ta, meni bitna energija izostane nevažna je visina, težina, brojčane i ine oznake ostalih vidljivih i manje vidljivih parametara, tko je, što je i zakaj je upravo to kaj je.

Ako ne kužite o čemu pišem, sjetite se nečijeg hoda. Ne žuri. Ne zastajkuje. Koraci su mu odmjereni i sigurani. Ne broji, ali unaprijed zna koliko ih još do vas.
I kad pruži ruku i svoje prste obavije oko vaših, dovoljno čvrsto, ali ni malo prečvrsto, taman toliko da toplina njegovog dlana prijeđe na vaš i poželite da se taj trenutak zamrzne u jedinici vremena.
Kad spusti vam ruku na leđa, vještim pokretom prati anatomiju tijela, sklizne još niže, tamo negdje gdje se kralježnica uvija i započinje guza, pa vas u jasnoj namjeri privuče bliže k sebi, toliko blizu da jedino možete dlanove nasloniti na njegova prsa, zaposliti ih na reciprocitetni način provjeravajući položaj stražnjih džepova njegovih traperica ili čvrstinu leđnih mišića.
I kad stane iza vas, i osjetite ga cijelom dužinom tijela, naslonite se na njega iako još uvijek čvrsto stojite na svojim nogama, a on vas rukama obgrli tako da se stopite s njim, hvatajući zajednički ritam disanja.

Mogla bih i dalje jer i ima nastavak ;)

E, to je ta energija! Na neki način iskonska.
Muška.
Ciljano usmjerena.
Konkretna.
Opozitna ženskoj. Spojena s njom savšena je kombinacija.

A kako spojena, ostavljam vama; ovako ili....

Nakon jučerašnjeg zapisa dobila sam packe.
Frendovske. Uz ispriku, majstorski mi je obrisao nos. Bez puno riječi. Ciljano. I svaka mu je bila na mjestu.

Ali….

Nemam pojma da li je riječ o odgoju, uobičajenom ponašanju, pogotovo ako i kad su neke godine u pitanju, o određenim temama ne piše se i ne govori javno.

Ha?
Da!

Ali opet ali…

Mogu o svemu pričati/pisati. Uvijek ću jasno, za početak, postaviti svoje granice preko kojih ne dam bliže.
Nadam se da znam pravilno odmjeriti i tuđu udaljenost, da se ne približim više nego je potrebno, čak ni u opravdanju svoje znatiželje.
Mogu i o seksualnosti. Kao jučer kroz zezanciju i ironiju o orgazmima.
E sad, može to nekome biti glupa tema, nepotrebna ili neprimjerena za čitanje pod dnevnim svijetlom.
(Kao i reći da će u ponedjeljak doći kasnije na posao jer ide ginekologu. A to bi trebala šapnuti ili izbjeći spominjanje specijalizacije. Je, nema frke ak' je u pitanju urolog, pulmolog, kontrola kod endokrinolog. Ali ginekolog? Psssssssst!)

Koliko smo u stvari osjetljivi na teme o seksulanosti/spolnosti? I iz kojeg razloga?
O tome se ne priča? A ne priča se jer je to, nemrem naći prikladan izraz osim stvar intimnosti, tema koja se tiče određenih ljudi u istom krugu, povezanih zajedničkim interesom?(!)

Ili…

Škakljiva je jer se otkrivamo, pokazujemo dio sebe koji nije vidljiv, pa nas drugi vide gledajući iz novog kuta, ne nužno na način na koji sami želimo biti vidljivi?

Vjerojatno oboje..

Jučerašnji zapis je bio fakat isprovociran. Pa sam i sama dalje provocirala. Mada, mogu sve ponoviti i na drugi način, ozbiljnijim tonom.

Jer..

Sve ono kaj nas obilježava kao pojedince je i seksualnost kao jako, jako bitna odrednica.
Nevažno da li je trenutno u aktivnoj ili pasivnoj fazi. Ali je da se puno toga u životu prelama preko kreveta – i dobro i loše, posredno ili direktno. Ponekad kao početna, a ponekad i završna točka mnogih problema.
A o tome treba pričati. Otvoreno. Bez zaobilaženja. U pristojnoj formi. Ili direktno.

S kim? E, to je druga priča..
Ovdje možda i ne.
Ne znam.

Ali znam da me kao ženu smeta kad (neki) muškarci o nama pričaju kao dijelu anatomije, zanemarujući postojanje i ostalih dijelova tijela i onog kaj nam je pod kožom, zaboravljajući da je seks puno više od scena iz porno filmova i pubertetskog egoističnog ponašanja….

Dobar vam petak! :)

Vidim, postala je moda na pitanje u komentaru odgovoriti novim zapisom, spominjući nick u naslovu :)
Pa 'ajd, idem i ja na taj način…

Presretna sam kaj sam na blogu. Jer mnogo toga ne bih doznala.
Promaknulo bi mi.
Mimoišlo bi me u životu.
Bila bih uskraćena za bitnu spoznaju koja bi mi ziher mogla promijeniti smjer kretanja.
Kao činjenica da muškarci znoje se, naprežu iz petnih žila, krvare, a sve zato da ženi priušte orgazam. Jer mukotrpan je to posao. Njihovu altruističku predanost treba cijeniti i adekvatno verficirati.

Zato...

Drage moje blogerice, suočena ovim činjenicama predlažem da svakom muškarcu koji odradi posao do kraja zahvalimo se na primjeren način; speglanim košuljama, spizom po njegovom njuhu, godišnjom kartom za tekme, tetošenjem njegovih frendova, uže i šire familije, i svakako spomenicom zahvale, uramljene iznad kreveta.
I preduhitrimo njihovo pitanje da li smo svršile.
Jer treba mu pomoći da se ne zamara s nedoumicama da li je bio dobar u krevetu, da li je odradio posao do kraja..ili…

…nije bilo ni 10 minuta, ni do jaja….
Link Elemental - Romanika

(ili da im damo upute za navigaciju da ne prtljaju pola sata više nego kaj je potrebno, upoznamo sa ženskom anatomijom i evidentnim znakovima, vidljivim i osjetilnim, prije, za vrijeme i poslije orgazma? :)

..isto, a različito.




On je blenuo u nju.
Ona mu se nasmiješila.
Otvorio joj je ulazna vrata zgrade.
Pomaknuo u stranu, ali ne dovoljno brzo i sudarili su se u prolazu.
Oboje su izgubili ravnotežu.
Pokušao je pomoći da ne padne, ali se smotao i pao preko nje.
Ona je vrisnula.
On se od neugode zacrvenio.
U fazi dizanja njegove ruke su zalutale na njeno tijelo.
Ispričao se.
Ljutito je otišla.

Kraj priče! Jedne na blogu danas.
Doslovno priče. I ništa više od priče srijedom o jednom utorku na temperaturi +38, možda i u Zagrebu.

Ali ima i nastavak u komentarima koji je (meni) zanimljiv - on je čučao tko zna koliko sati vrebajući žene jer mu je pohota zamaglila pogled, pa ne bira ni način ni vrijeme da odradi ono kaj je naumio.
Riječ je o njegovom zadiranju u osobni prostor, nasilju i u konačnici zadovoljavanja tjelesne potrebe bez privole žene.

Ovo, sažeto iz komentara, zvuči jako, jako ružno. Kao realnost. Mnogo puta mnogima poznata. I nad tim se svatko od nas treba zgroziti.

Ali, čini mi se da nismo čitale istu priču...

Još jednom je evidentno da mnogo toga pročitano, i ovdje, čitamo onako kako možemo. A to znači u osobnim reakcijama izražavamo proživljeno, direktno ili indirektno. Što i nije loše ako se ostavlja dovoljno prostora i za drugačija mišljenja.
Čitamo između redova, i kao mogućnost. Jer jednom je bilo. Negdje. Nekad.
Povezujući s autorom bloga, ne prihvaćamo, ni nakon n-te rečenice, da napisano je samo jedan oblik izražavanja kroz formu fikcije. Pa reagiramo zanemarujući potrebu postojanja zdravog odmaka od pročitanog. Jer opet, riječ je o fikciji.
(Ili se podrazumijeva da sve ovdje mora biti autobiografsko jer na taj način osobno sami sebe promoviramo na sajtu kojem je primarna uloga uparivanje ljudi u različitom svojstvu? Jer drugačije ne može ni biti..)

Nemam niš protov oprečnih reakcija. Zanimljive su za nastavak komunikacije i za propitkivanje osobnih stavova. Ali imam protiv ukalupljenih.

I imam protiv zabrijavanja žena da je svaka muška gesta isključivo seksualno usmjerena.
Jer, u nastavku, muškarci žene i ne mogu drugačije promatrati. I svaki, naravno, čeka u niskom startu na zeleno svijetlo, bez obzira gdje je i s kim je.
(i nije riječ o budalama koje ne znaju na vrijeme podignuti gaće kad im padnu preko koljena).


Negirajući (samo) anatomsku definiciju žene, boreći se za osobni integritet zaglibile smo u suprotnost koja i muškarce stavlja u nedefiniranu poziciju.
Ili definiranu - ne gledaj me, ne smješkaj se, ne dodiruj me dulje od predviđenog trajanja uobičajenog dodira, ne budi mi blizu, preblizu, jasno se izražavaj jer dvosmislenost je uvijek jednosmjerna.

I ne pridržavaj mi vrata jer možda si ti „bezobraznik“ :)

Znam da se ovo većini neće svidjeti.
En, ten, ti-ni...idem dalje...
Mogla bih se i unaprijed ispričati za eventualno krivo shvaćeno, mada bih onda dala do znanja da znam da ću negdje nekaj zeznuti ;)

Ipak....

Svaka godina, osim brojčane oznake, nosi sa sobom nešto svoje. A desetljeće umnožava sve to. Pluseve, a pogotovo minuse.
Žene s 40+ su.... (tražim prikladnu riječ), zadovoljne same sa sobom. (?) 'ajd, može i tako.
Pa se pitam di je nestalo ono naše uobičajeno žensko ritualno njurganje na dnevnoj, tjednoj i inoj bazi?
Gurnuto ispod tepiha?
Iza ormara je?
Kod suseda?
Popapala maca?
A figa čvrsto stisnuta u džepu?


Ili...

Gravitacija nije još pokucala na našu anatomsku adresu.
Hormoni su solidno raspoređeni – kad treba poguraju nas, na vrijeme zaustave, nikad ne zamijene uloge.
Nema viška niti manjka; ni gore, ni dolje, a bome ni u sredini.
Oznaka veličine suknje, bluze, rublja zadovoljavajuća je, o-ho-ho godinama ista, a tkanine obavijaju tijelo bez zaustavljanja daha, uvlačenja trbuha i kolutanja, u nevjerici, očima.
Jutarnji pogled u zrcalnu, nezamagljenu podlogu okrijepljuje pospani duh, budi tijelo i korak čini lakim.
Hvatanje tramvaja u istom je ritmu kao nekad, a duša u nosu je, naravno u nečijem tuđem.
Problemi se rješavaju kao nekad. Nesuglasice. I sve ostalo; solo, u dvoje, troje, u čoporu...


Ha?

E, pa nije.
Ako je, kaj da vjerujem?
Ne bu išlo!

Ne moramo istrčavati s priznanjem o sebi ako nas nitko ne vuče za jezik bez da ga isplazimo.
Nije poželjno o tome ni pričati ako nije nužno, a pričati se može i o nekoj sasvim drugoj temi.
Ali uspoređivati se, u našu korist, sa ženama koje su mlađe od nas brojeći razliku u godinama koristeći svih 10 prstiju, pa možda i u još jednom krugu ponovljeno, ili na pola, je...opet tražim prikladnu, blagu riječ...kontraproduktivno.(?)

Jer...

Negirajući evidentno, plahutajući u suprotnost, itekako govorimo o onome kaj nas neprolazno žulja, misleći da drugi, osim nas, to ne kuže?
Pa bumo žmirile da se ne vidi, šutjele da nitko o tome ne govori i pričale priče u koje vjerujemo pola sata nakon izgovorene zadnje riječi ili u najboljoj varijanti do slijedećeg jutra kad se krmeljave i zgužvane suočimo same sa sobom, s danom iza i ispred nas...

Ha?

Tja!




Volim svoje godine, ali.....
A vi?
Ima li iza zareza još nešto?
Nema?
Hm....
Najs!

Dobar dan, posebno generaciji! :)

Čitam, pa....

Točno je da se određena emotivna stanja u energetskom disbalansu reflektiraju i somatski, pogotovo ako su u nekom duljem, permanentnom slijedu događanja.
Točno je da emitiramo energiju koja istu takvu energiju privlači.
Točno je da smo puno puta samo krivi za ono kaj nam se događa; bilo da smo napravili kaj nismo trebali ili nismo napravili, a trebali smo. Mada ne i uvijek!

Ali...

Zanima me kaj bi bilo kad bi se fakat riješili new age proklamiranih „jahača apokalipse“: zamjeranja, kritiziranja, krivnje i straha?
Pojavili bi se neki drugi? O njima bi bile pisane knjige? I tako do nekih novih tema na temu kako potrebitima prodati maglu, gurnuti ruku u njihov džep i zaraditi ni malo maglovitu lovu.

Točno je da zamjerati, neodobravati nešto, a istovremeno i ne imati kontra afirmativan stav može biti ili samo deklarativne, a to znači izričajne naravi, ili kao takvo idealno stvorena podloga za nezadovoljstvo, čvrsto usađeno.
S druge strane nikome se ne zamjeriti oportuno je, pogotovo ako razlog nije vidljiv. A hodati uza zid priljubljenih leđa i nije baš zabavno.
Sve ovo vrijedi i za kritiziranje. Ali, ako kritiku promatramo kao prosudbu nečijeg stava, mišljenja i ponašanja, onda jasno iskazujemo i svoje vrijednosne sustave. A zamjeriti se lako možemo kritizirajući druge. Jer nitko od nas ne voli kad mu se, pa makar i diskretno, uljudnim frazama, gurne pod nos kontra mišljenje.
I eto uzročno-posljedične veze.

Krivnja bez ikakve osnove može biti, naravno, negativistička. Ona povlači za sobom i strah. I opet hvatamo sami svoj rep.
Ali kaj ako nakon nekog postupka ipak osjetimo krivnju? Zar to ne govori dovoljno samo za sebe, da smo učinili nešto što je protivno našim osobnim uvjerenjima, pa savjest proradi? I osjetimo strah jer svaki naš potez pogrešno odigran, namjerno ili slučajno, ima svoj refleks?


Ali sami sebe staviti u poziciju ukorijenjenog straha jer ako se ne ponašamo po određenim šprancama narast će nam rogovi, zakrečit će nam se zglobovi, razgmilit će nam se tijelom različiti bolovi, oćelavit ćemo, zaraditi čir i na kraju ziher i kancerogenog podstanara na nivou je plašenja klinaca baba-rogama.

Di je tu zdrava logika koja odgovara na određena pitanja?

Pa i ona da postoje predispozicije za neke bolesti. Mnoge genski uvjetovane. Uostalom kao i ćelavost. Da je nastanak čira povezan sa želučanim bakterijama koje izazivaju eroziju sluznice. Artritis, degenerativna promjena koštanog sustava.
Još do dana današnjeg u znanstvenim krugovima nisu usaglašena mišljenje o nastanaku stanica raka, gdje kako, i zašto, jer da je tako, zanemarujući farmaceutsku industriju koja jedino uz bolest opstaje, odavno bi i te dijagnoze zahvaljujući entuzijastima u domeni znanstvenih istraživanja bile, ako ne trajno rješive, onda svedene pod kronične probleme.

Nitko me ne može uvjeriti da možemo živjeti kao pod staklenim zvonom, nedodirnuti od drugih ljudi i mi sami nevidljivi za njih.

Svi mi griješimo.
Zamjeramo.
Kritiziramo.
Osjećamo krivnju.
I bojimo se.

Život nije ravna crta. I nikome ne uspijeva žmireći hodati do cilja bez rušenja prepreka. A popiknuti se, pa i pasti najmanji je problem. Ako nismo zaboravili nastaviti di smo stali – prigovarajući sami sebi zakaj nismo krenuli drugim putem, kritizirajući one koji su ga bez probleme prošli, a nisu nam pokazali prepreke, i bojeći se da ne ponovimo i drugi put istu grešku.

C'est la vie! :)


("Žensko tijelo, ženska mudrost" , dr. Christiane Northrup...vrijedi pročitati i doznati kako se problemi mogu uspješno rješavati u kombinaciji konvencionalne medicine (autorica je ginekologinja/kirurginja) i alternative, ne negirajući ni jedno od toga dvoje.)

..i obećajem - ne bum više ;)




Nedavno, jedan od većih faca HR pera rekao je da se pisanjem bave ljudi koji imaju potrebu nekome nekaj reći.
Pa sad, ak' je to tak', a s obzirom na njegove ispisane i uspješno objavljene nebrojene stranice zna o čemu govori, trebamo mu vjerovati.

Kak' stoji s nama blogerima?

Zajedničko nam je da svi pišemo - zapise i/ili komentare - tematski i stilski različito, dijeljenjem istog virtualnog prostora, ponekad čak i u isto vrijeme.
Ako se nadovežem na prvu rečenicu potreba za pisanjem vrijedi i za nas.

A to znači....

Ako zanemarim kao fejk priču one koji kažu da na blogu pišu za sebe i samo sebe (a zanemarujem namjerno jer da je tako pisali bi u bilježnicu, notes, bilo gdje, a na kompu bi tekst ostao u nekoj od mapa), pišemo jer se nadamo, očekujemo da će netko nekog vraga i pročitati (ak' nema kaj pametnije raditi :).
A ako pročita, da će imati i nekakav stav prema zapisu, uobličiti ga u komentar i pustiti ga u virtualni prostor.
Dakle, ak' je tako, a uglavnom je (razuvjerite me da nije), riječ je o komunikaciji. Ne uvijek nužno očekivanoj, ali je.

A potreba za komunikacijom iz različitih je razloga:
-pišemo jer imamo informacije, spoznaje; vjerujući da su točne i da znamo o čemu pišemo očekujemo suglasje
-u nekakvim smo (možda) dilemama, pa nam treba i drugo mišljenje
-nismo sigurni da nešto je onakvim kakvim ga vidimo i u nesigurnosti nam je nužna ili potvrda ili razuvjeravanje
-ili želimo samo čavrljati (tnx. slipi... :)...nekak' uvijek zakasnim na vaše čavrljanje, već ste se razmahali, pa vas je teško pohvatati ;)



Nema problema kad je komentar afirmativan, nekritički intoniran, kliznog pokreta niz dlaku.
Ima kad je riječ o opozitnom mišljenju. I to je (često) polazišna točka svih ostalih (komunikacijskih) problema.

Znam da smo različiti. I da svatko od nas ima drugačiji stil argumentiranja svojih stavova.
(ponekad bih i sama zarovala po osebujnom rječniku uobičajene i uvijek razumljive retorike, ali ne činim prvo zbog sebe, a onda i zbog sugovornika)
Znam i da je teža pozicija opravdavati napisano nego kontrirati jer i sama sam na obje strane.

Ali....

Tu smo svi odrasli ljudi.
I za očekivati je da se suprostavljanje mišljenja shvati kao dobra jezična vježba misaonih aktivnosti, bez namjerne, unaprijed inicirane provjerave napetosti tuđih, pa i svojih žifčeka, funjenja, otpuhivanje kose s čela, mreškanja nosa, nervoznog lupkanja prstima po stolu i bez znakovitog signaliziranja kažiprstom iz prethodnog zapisa na istu temu ispred tuđeg nosa.

Opet ali...

Čitajući komentare pitam se kako neki izvan virtuale rješavaju verbalne konflikte?
Mašu rukom u znaku time out-a?
Gledaju prema vratima?
Po podu prebrojavaju fuge ne pločicama?
Sjete se da imaju nekaj jako važno i neodgodivo za obaviti?
Furaju se na new age spiku izbjegavajući ih jer su pročitali da se tako treba ponašati?
Započnu mrmljati jednu od mantri i sfrkaju se u lotus položaj?
Ili se uhvate za izgovorene riječi i argumentirano kontriraju?

Jer....

Suprotna mišljenja nisu napad ni na koga.
Ako sam u pravu, probat ću (ti) dokazati na sve moguće načine.
Ako nisam, dokaži (mi) da nisam.
(u protivnom ne priznajem podmetanja ispod stola, iza vrata, na tuđim, pod rep puhajućim blogovima, a povlačenje iz dijaloga manifestom snage i premoći...ma koliko teško za vjerovati, priznat ću da sam (se) zeznula, teško, ali priznat ću i bez da mi se pričepe prsti:P)
Tolerancija nema nikakve veze s uvažavanjem gluposti ili mišljenja koje se ne mogu potkrijepiti relevantim dokazima. Ima s prihvaćanjem suprotnog mišljenje, ali reciprocitetne vrijednosti, a to znači: ako očekuješ da uvažim tvoje iz zapisa, očekujem da uvažiš i moje u komentarima. I obrnuto.

A povuć' na svoju stranu nije teško ako su riječi jasno oblikovane, onaj tko ih izgovara čvrsto je uz podlogu priljubljenih stopala, a tko sluša, vidi i čuje oboje....




I tak', imam čuku vremena i raspoložena sam za raspravu, može niz i uz dlaku.
Hoće netko?
Evo, razgibala sam prstiće...... :)

Link Cher - Strong Enough


Slušajući s jedne strane žene koje traže odgovore na pitanja u knjigama, mnoge žive po ispisanim stranicama, ja koja sam svojedobno čitala sve kaj je bilo estrogenski obojano i mislila da ću biti pametnija, bolja, uspješnija, zadovoljnija, ukratko malo manje krivo nasađena, i s druge strane promatrajući generacije naših mama kojima sve ovo nije bilo dostupno jer ga nije ni bilo, pitam se kako su uopće dogurale do godina u kojima jesu; ni manje ni više zdravije, zadovoljnije i uspješnije nego kaj ćemo mi biti u njihovim godinama?
(i ne priznajem da su drugačija vremena iako jesu, ali svako vrijeme, pa i njihovo bilo je obojano na svoj način, s problemima koji su nama možda marginalni, ali njima su bili itekako bitni)
Jer čitajući sve kaj nam se servira (namjerno zanemarujući činjenicu da su žene zahvalna čitalačka publika i da čitaju puno više od muškaraca), izgleda da nam stalno neki vrag treba da nas pogura naprijed.

Da li je stvarno tako?

Da li i bez takve literature znamo frajera zaintrigirati, osvojiti, zavoljeti? Pa ga se riješiti kad nam više takav kakav je ne treba, ili nam je trenutno neki drugi potrebniji?
Da li su potrebne upute kao navigacija di nam je kaj na i u tijelu, da ne moramo uzdisati po špranci, grebati mu po leđima jer tako negdje piše da treba biti kad nas lupi orgazmička luna?
Bez priručnih knjiga očito bi bile zapuštene žene, nadrkane na dnevnoj bazi, nesvjesne svega onoga kaj se događa oko nas, a pogotovo ono kaj se događa u nama.
Vjerojatno bi s dva dignuta prsta u zrak tražile vrijeme za sebe. I bile jako zahvalne ako bi nam bilo dodijeljeno bez ispunjavanja nemogućih uvjeta.

Karikiram sve ovo, naravno, po starom dobrom običaju.
I znam da sve što na bilo koji način doznamo, pa i serviranim informacijama za koje ostavimo solidnu lovu nakladnicima i izdavačima tiskovine pomaže.
Jer ne lutamo.
Doznamo ono kaj nismo znale.
Ili ako smo i znale, a nismo bile sigurne, dobijemo čitko napisanu potvrdu na 35-oj stranici.

A onda se pitam, opet zanemarujući činjenicu da muškarci uglavnom radije rješavaju sportsku, ritmički se češkaju i manje čitaju nego žene, da li je u pitanju samo ženska znatiželja i otvorenost prema novim spoznajama, pa i načinima rješavanja problema mimo muškog lupanja šakom po stolu, ili je sve to tako kako je, ali drugačije upakirano: može li nam se prodati priča, a mi ćemo je pročitati kao da smo uhvatile Boga za bradu i mirno zaspati?




Ha?

S pričom ili bez nje nećemo zaboravile disati ako nam se to ne napiše na komadu papira i ne gurne pod nos. I snovi će nam biti kakvi će biti.

Ponekad je ipak najvažnije vjerovati u sebe i bez da to pročitamo kao jedan od savjeta.

Link... Cee Lo Green - FUCK YOU

Reći nekome nešto možemo na različite načine.
Pogledom.
Pokretom.
Rukom ili samo jednim jedinim prstom, najčešće srednjim.
Šutnjom.
I riječima.

Ako je nasuprot nas onaj tko ima isti ili sličan verbalni sustav izražavanja, problema nema. Ili ima ako namjerno ne želimo čuti ono kaj nam se priča, iz nebitno kojeg razloga, možda samo kao svjesni odmak dok ne smislimo odgovor. I obično je u formi „ne razumijem o čemu pričaš“ ili postavljenim pitanjem u kontra smjeru dok se u glavi, na brzaka slaže odgovor.
Poznato, kaj ne? :)

Ali kaj se događa kad nas različitost toliko razdvaja da čujemo samo kaj želimo čuti, a ne čujemo ono kaj bi trebali čuti?
Tad riječi dobijaju drugačije značenje od izvornog jer u njih ugrađujemo svoj sustav vrijednosti, mjereći uz njega i tuđi.
Pa onda obično i „odjebi/odhebi/od*ebi“ postane kamen spopikavanja, nakašljavanja i kolutanja očima, uz ostale psihosomatske pojave svima vidljive i na udaljenosti od 10 metara.
A ne bi trebalo tako biti.
Jer npr. uz navedeni glagol u aktivnoj fazi dilema nema. Točno se zna njen sadržaj i bez da se pita za dodatno značenje. Eventualno se može tražiti objašnjenje „zakaj“, ali ništa više. Ali uglavnom, i bez odgovora, znamo kaj smo i di zeznuli.
Zamislite kad nekom morate pristojno objašnjavati nekaj, a tlak vam zalijepljen za plafon, strpljenje u podrumu, a žifčeki vam se klatare na rubu prozora, k'o na klackalici? I postoji mogućnost, ako vam sve to i uspije unatoč evidentnim pokazateljima da vam je pun kufer svega, da ćete uz puno više riječi od spomenute biti krivo shvaćeni.
Zato s „odjebi“ dilema nema. Ni nesporazuma ;)




Reći će neki da samo negativne misli imaju energiju zbijenu u kratkim izričajnim formama.
Netočno!

Sad zamislite kad vam netko veli „volim te“, „želim te“. Samo dvije riječi, isto jasno definiranog sadržaja. I namjere.
Negative, ima li je? Nema? Ha?

Riječi same po sebi imaju značenje ovisno u kakvom su kontekstu izgovorene. A to, osim sadržaja razgovara kao razmjena mišljenja u komunikacijskoj formi, ovisi i o temperamentu sugovornika i njihovom međusobnom odnosu koji je itekako bitan za razumijevanje izgovorenog kao cjeline.
U razgovoru bi trebali biti ravnopravni. Ako ne intelektualno i stilom izražavanja, onda barem reciprocitetnim uvažavanjem da svatko ima pravo reći ono što misli da treba reći i na način na koji smatra da je u tom trenutku adekvatan. A to znači i razumljiv. Pogotovo onome kome je rečenica upućena.
Dalje...
U zrelom dijalogu trebali bi naučiti prihvatiti i ono kaj nam baš ugodno ne titra u ušnim zavojima i ne lupka kao peruška pod dupetom, nježno klizeći niz dlaku. Odgovoriti kao odrasli ljudi (pa i sad „odjebi“ ako treba), a ne kao klinci funjeći se, drhturave brade, frčući rub majice oko prsta i gledajući preko ramena sugovornika u potrazi za mamom i tatom, ili prijeteći, kao ovdje, zbog različitog mišljenja hlađenjem na ignoru.
I ne manipulirati ljudima, furajući se na suptilnost izričaja, usmjeravajući ih preventivno ispruženim, ljuljajućim kažiprstom i neizgovorenim no, no, no, uz upute o tijeku samog razgovora, u namjeri da se mi pri tom osjećamo bolje, komotnije. Zbog vlastitog dupeta.
Jer u konačnici riječ je ipak, ako već s nekim razgovaramo, i o nepoštivanju sugovornika. I o tankoj crti kad komunikacijske vještine ne koristimo kao emininator eventualnih prepreka u (ne)razumijevanju, nego kao način da sugovornika oblikujemo po svom kalupu. Jer drugačije ne znamo. Ili ako i znamo, ne da nam se jer je jednostavnije otvoriti ladicu, sortirati ljude i nježnim pokretom zatvoriti je.

A to, ipak, samo po sebi govori o nama. I samo o nama.

(Koko, vidiš da se sve može, kad je riječ o razgovoru, pa i tu, gledati s jedne i s druge strane; s jedne su moderatori pristojnog dijaloga, a s druge manipulatori gladnog ega. Ponekad na istoj adresi. U predzadnjem zapisu na tvojoj.
Osim drskosti u sortiranju ljudi, za takvo ponašanje treba i određena doza gluposti, pogotovo kad je riječ o onima koje ne poznajemo, insinuirajući o njima nešto samo kao opravdanje ponašanja. Našeg.
Ali opet, to govori o nama samima. Ovaj put, i ne samo ovaj put, o tebi. A ponavljanje nije uvijek vezano uz mudrost, Koko.)

..za dečke s bloga: HVALA VAM!

Link

(odgovor za Koko :)



-Kaj opet klima ne radi? Jebote, krepat ću!
-Je, ne radi. U stvari radi, ali curi Kovačićima na balkon. A curi već tjedan dana.
-I kaj sad, zbog njih bum krepal u stanu? Di je daljinski od klime?
-Ako ti netko zdrapa auto, znaš da je to Dinko napravil.
-Jebat ću mu mater.
-Bilo bi bolje da si zval servis.
-Zaboravio sam. A mogla si i ti. Ionako, sad kad su deca kod mojih glavinjaš po stanu cijele dane.
-Molim?
-Kaj moliš? Koji ti je klinac, stalno si nadrkana?
-Ja nadrkana? Ko je počel prvi?
-Aj me ne jebi i ti danas. Je l' znaš da smo popušili posel? I da ću gaće na štapu imati do jeseni ak ne platim PDV?
-A je l' ti znaš ka je bilo jučer?
-Tekma. Kae je bilo, nemam pojma.
-Ma niš, nema veze.
-Kak nema veze?
-Tak kak sam rekla.
-Ok, kaj ima za ručak?
-Vruće mi je bilo danas. Salata s piletinom.
-Oooooooooooo, super. Piletinu ne volim, od salate na tanko serem. Ček, ti to meni onak nekaj guraš pod nosu?
-Da ti gurnem i smrdljive čarape, ne bi skužil. I kad ćeš konačno zmazani veš stavljat' di treba?
-A kad ćeš me ti prestati kljucati odmah s vrata?
-Jednog lijepog dana, a možda i prije.
-Sad ide faza durenja?
-Možda.
-Jebalo te to tvoje možda. Ćeš mi konačno reći zakaj frčeš nosom.
-Zanima te?
-Ne baš, ali nemam kaj pametnije raditi. Naravno da me zanima jer ….
-Jučer. Zaboravio si otići do mojih staraca.
-Daj, zbog toga sve ovo danas?
-Da i ne.
-Kaj, ima još nešto?
-Nazvala me je Nataša danas.
-I?
-Niš. Kruno je pobrao stvari i otišao.
-Znam.
-Znaš i nisi mi rekao?
-Da, jer me je zamolio da ti niš ne pričam.
-Koja si ti budala.
-Ja budala, a ti alapača.
-Nataša mi je frendica.
-A meni Kruno. I kakve veze njih dvoje imaju s nama danas?
-Niš.
-A da si taj niš stetoviraš negdje?
-A da ti skratiš jezik?
-Ma znaš kaj, jebi se. Ne da mi se danas s tobom prepucavati.
-Ne da se tebi više niš u zadnje vrijeme. I onda se čudite kad...
-Kad kaj?
-Kaj kaj?
-Dovrši kaj si započela.
-Ma nemam kaj dovršiti.
-Ti to mene na suho?
-Si razgovarao s Krunom, ti rekao zakaj se pobral?
-Ne.
-Onda niš.

Željka se primila peglanja, a Marko je ipak pojeo salatu s piletinom. I oprao suđe. Bacio smeće. Prošetao cucka.


A moglo bi biti i drugačije.....

Marko se poslije 5 vratio s posla. Pogledao Željku, zaustio da nekaj kaže, ali je odustao. Željka je nazvala majstora za klimu, za petak.
Pitala je Marka, usput: -Si umoran?
-Jesam, odgovorio je
U tišini, pristojno, ne previše zveckajući vilicom o rub tanjura, pojeli su salatu s piletinom.
Ispričala mu je, raspremajući stol, da se čula s Natašom. Marko je samo nešto promrljao, protrljao potiljak i u prolazu uzeo daljinski tv- a s komode. U međuvremenu nazvao ga je Kruno. Dogovorili su kavu za pola sata. U prolazu poljubio je Željku. I rekao da ne zna kad će doći doma.
Željka se, nakon pranja suđa, primila peglanja. I dovršila ručak za sutra. Bacila smeće. Prošetala cucka.


Toliko o pristojnom i uljudnom razgovoru, biranih riječi i odmjerenog tona glasa,i onom bez cenzure :)

...još malo :)




Dakle ovak'…

Drage moje curke, previše idealizirate ljubav. Nemojte se ljutiti, ali da ne vidim brojčanu oznaku uz nick mislila bih da je riječ o komentarima mlađahnih žena kojima je ljubav na dohvat ruke, ali nisu je još uspjele uhvatiti. Pa romantično o njoj sanjaju, želeći da bude baš takva i kad im kroz prste, laganim dodirom kao svila prođe.
Ma, nema niš loše u takvom razmišljanju, ali treba se ponekad i probuditi, protrljati oči i skinuti krmelje.

Jer…

Koliko je realno u godinama u kojima svi jesmo, plus minus zanemariv broj, očekivati da ljubav bude takva?
I kaj se događa kad nas realnost opali posred njonje i skužimo da mjehurić od sapunice štipa za oči?

Imati 40+ godina i sanjati o visokom, crnokosom, šarmantnom muškarcu, situiranom, a to znači stambeno i materijalno sređenom, zaljubljivom na prvi naš treptaj, tolerantnom na sve što se inače ni nakon trećeg žvakanja nemre prožvakati, pa još bez ikakvih obaveza u vidu klinaca koji su se pred koju godinu odvojili od mamine cice, uz bivšu ženu koja je još uvijek tu negdje, taman kao poveznica između njih i njega, kaj da kažem da je..?
Ma neću. Odgovor znate i same.

Realno je da su muškarci u tim godinama ili u braku, pa će do daljnjega i ostati, ili nikad nisu bili, pa im vezivanje pada na pamet samo kao rješenje za zmazani veš, hladan ručak i zatvorena ustašca familije, s napola izgovorenim pitanjem „kad ćeš se konačno srediti?“
Oni koji su sve to već odradili, i solo su, više nisu klinci kojima treba mama da ih pita da li su kakali ili piškili, istovremeno podučavajući ih o stvarima koje su do svojih 40 i nešto naučili na drugi način.
Imaju svoje navike. Ritam na koji su se navikli. Obaveze koje se mogu zanemariti tjedan dva, ali ne i više.

Sve to vrijedi i za vas. Nas.

A za spojiti jedno i drugo treba puno više od dvosatnog gužvanja pod plahtom, cmoke za laku noć i/ili dobro jutro. I pričica koje imaju predvidiv i početak i kraj.

I nekako, u cijeloj toj kombinaciji ne vidim danonoćno gugutanje, cvrkutanje i plahutanje. Zanesene uzdahe. Suzu u kutu oka od ganuća.

Ali vidim štošta. I nadrkane dane. Tišinu. Povišene glasove. Sitnice koje nisu sitnice. Krupne stvari koje postaju nevažne. Probleme preko kojih se neće više prijeći, pa se prespava dan i s jutrom skuži da je i ono jučer bilo nebitno.

I ne znam da li vidimo isto.
Vjerojatno ne jer o ljubavi ne razmišljamo na isti način…

S obzirom da nisam skužila da sam na ignoru, a tipkala sam i tipkala odgovor na njegovu poruku, pristojno, ni malo drsko, bez puno stranih riječi, da mu sadržaj bude razumljiv od prve do zadnje riječi, moram si ovdje dati oduška :)
Dakle, ovo je sasvim privatni zapis. Reći će neki i kao opravdanje, ali kaj sad, svatko ima pravo na svoje mišljenje, a moje je da ga ili pokušam razuvjeriti ili uz manje-više muku prihvatim kao nepromjenjivu konstantu.

Dakle, ovak'…

Zadnjih dana, po porukama skužih da su ovdje (za neke) žene samo iz jednog jedinog razloga: moraju ili jako zinuti ili se prehititi na leđa. I to nakon prve poruke. Bez zapitkivanje. Bez dodatnog objašnjenja. A sve ostalo nije spomena vrijedno.

Ili im se pokušava objasniti svrha bivanja na ovom portalu, s naglaskom na blog jer sve koji smo na blogu na neki način se prostituiramo, i opet, ona koja nema namjeru nikoga pustiti pod svoje skute, nakon prve ili eventualno druge poruke, trebala bi se, bez pogovora maknuti s bloga, zatrti sve tragove svog postojanja i nestati.

Pa me baš zanima kak to izgleda i izvan virtuale.

Recimo…

Normalno je da žena ak' ima suknji par cm iznad koljena, upitne je moralnosti. Jer svaka pristojna žena navlači rub preko koljena.
Normalno je da ak' ima pete 6 i više cm, izaziva u hodu jer pristojna žena šuta kamenčiće klompama ili natikačama i nikako ne gleda svijet oko sebe par cm viša.
Normalno je da, ak' je vani poslije 10, zna se zakaj je, jer svaka pristojna žena u to vrijeme ili pegla, ili kuha za sutra ili gleda zadnje vijesti.
Normalno je da će se ženi uletiti sa spikom ako je s frendicama u naveeno vrijeme na cugi, jer zna se zakaj je tu di je i nema nikakvih dilema. Samo joj treba dati do znanja ono kaj ona ne zna. Pa i lupiti po dupetu u prolazu, platiti cugu i zavrtiti ključevima auta kao pozdrav.
I normalno da žena na Iskri je tu samo zato jer je potrebita, jer žudi za nečijih par cm smještenih u gaćama. Jedva čeka da je netko pozove na kavu u grmlje, pa iako se nećka, nećka se samo zato da ne ispadne laka. Jer da nije tako, ne bio bila tu, kaj ne?
Njima je normalno.

Predrasude su *ebene. Na njih se svakodnevno popikavamo.
Ali ne kužim svakodnevno popikavanje na istom kamenu. Kaj to ne boli, ono, zveknut palcem u tvrdo, jauknut i opsovati svima sve po spisku?

Ponavljanje grešaka baš i nije u kategoriji mudrosti. Više gluposti…

Tak', mogu dalje ić' delati..dobar vam dan :)

Link Soldier of love...Sade

U zadnje vrijeme u fazi sam priljubljenog hoda, kad osjećam svaki kamenčić i neravninu. I mogu reći da mi je ugodnije nego na vrhovima prstiju.
(a kad bum otplahutala, opet će mi se sviđati oblaci i tražit ću u svakom drugi oblik, naravno samo meni vidljiv :)

E sad, vezano uz prvu rečenicu, a u nastavku o ljubavi bit će riječ, iznenađuju me razmišljanja ljudi rođenih debelo u prošlom stoljeću kad o njoj govore primarno kao urezanom srcu u drvenoj klupi, s dva imena u sredini, uz matematičku oznaku između i teatralnu strelica na pola zapiknutu.

Ne, nemam niš' protiv romantike. Baš naprotiv. Moja podznakovska račica itekako me zna povući u stranu, i koračajući uvijek istim korakom bespogovorno je pratim.
Ali....
Ne znam da li sam se promijenila i prilagodila, ali otkad sam u ljubavi postala praktičn(ij)a, puno mi je jednostavnije. I njemu. Sa mnom. I meni s njim.

Pitaj kaj te zanima.
Reci kaj imaš za reći.
Odgovori s najmanjim brojem riječi jer višak bit će nerazumljiv.
Ne traži skrivena značenja. Jer ih nema.
Ako ih ima, daj do znanja da su pronađena.
Od točke A do točke B pravolinijsko kretanje najjednostavnije je.
Ako se vrluda i ide okolnim putem, neka bude osobni izbor.

Jer...

Život je jednostavan, osim onda kad nije. A nije uglavnom zato jer ga sami zakompliciramo. Svjesno ili nesvjesno. Ili ga zakompliciraju drugi, opet na jedan od dva načina, a mi se uhvatimo u čvor i ne raspetljavamo ga.
Namjerno ili ne, ako znamo.
Ako i ne znamo, barem imamo opravdanje.

Reče mi neki dan netko: znam kakva bi trebala biti, znam i kakva je, a znam i kakva ne treba biti.
Opet, o ljubavi je riječ.

A uglavnom, za one s drvene klupe, trebala bi biti meka i ugodna na dodir.
Ružičasta i nježna.
Prilagodljiva kao velur rukavica po mjeri.
Tiha, šaputava.
Sveobuhvatna. Lako obgrljiva.
Neodgodivo reciprocitetna.
Predvidljiva kao ugodno iznenađenje koje znamo da će biti, a ipak širom, u čuđenju, otvorimo oči.

... a svizac na kraju zamota čokoladu....

Možemo mi planirati i željeti kaj god želimo i trebamo. O ljubavi pisati, crtati ako riječi nisu dovoljne, pričati ako su nam priče potrebne, ali život, onaj opipljiv, i gladak i hrapav, ponekad u točki dodirivanja, nekaj je sasvim drugo.
I ljubav.
A ona je, i oštra riječ.
Preglasno izgovorena.
Krivo izgovorena.
Ili u krivo vrijeme.
Psovkom oblikovana.
Vratima zalupljena.
I tišina nakon toga, neugodna.
Plan koji je ostao nerealiziran.
Dogovor koji je prolongiran.
Pitanje zbog pitanja, bez odgovora.
Nespeglane košulje kao odgovor.
Kelj kao prehrambena alternativa, nikad usvojena.
Ženski inatljiva.
Muški tvrdoglava.
Nervozno jutro.
Nestrpljiv dan.
Umorna večer.
Snovi uz rub kreveta, a praznina između.

I novi dan kad sve ovo postane nevažno. Jer, i je nevažno. Ne samo taj dan.



Se sjećate snježnih kugli za Božić i prhanja snijega kad je okrenete i protresete?
Sad to, unutar kugle, usporedite s okusom snijega na vrhu jezika, na licu kad kao pahulja sklizne niz obraz, u ruci kad ga stiskom oblikujete u grudu, pod koracima kad škripi ili kad zaboravite da ste odasli i ležeći u snijegu rukama i nogama ocrtavate krila anđela.
Teško, ha?
Ili lako, jer su kao nebo i zemlja?

Život u kugli je dosadan.
Siguran, a opet i dalje dosadan.
Kao i ljubav na površini, bez vidljivih otisaka prstiju, bez okusa i mirisa. Tu je, a kao da je nema....