Muškarci i žene...i nešto između

(za one koji ne vjeruju u čuda, ponavljam ;)



-Joj Goga moja, fakat ne kužim zakaj žene stalno jamraju na muškarce; em su ovakvi, onakvi, uglavnom nikakvi. Pa još kad postanu bivši, a niškoristi su, najbolje da ih napune piljevinom, prepariraju kao podsjetnik na svoju glupost, i šutnu u podrum da skupljaju prašinu. Meni to onak' jako tužno. I ružno. Se sjećaš Liduške kaj je prošli tjedan pričala o svom Dinku? Ni danas ni mi jasno, ak' je bil kreten kakvim ga je opisivala, zakaj mu je dala da joj tolike godine grije dupe i hrče iza leđa? Ma, ja ti njoj više niš ne vjerujem. Vidla sam je neki dan na Trgu.

Goga i Stjepka znaju se godinama; ona rastavljena, s uspomenom na bivšeg muža u mjesečnim ratama za otplatu njegovih dugova, a Stjepka nikad sastavljena, ali u stalnoj potrazi za ljubavlju koja će je, kako kaže, učiniti sretnom ženom.

-Nisam ti pričala? Zezaš me, kak' nisam? U utorak ili srijedu išla je prema Maloj kavani tak' utegnuta da je, vidlo se i na daljinu, plitko disala. Na štiklama je jedva održavala ravnotežu, mrdala lijevo desno isprčenim dupetom, a šos samo kaj joj nije popucal po šavovima.
-Ma da? Stvarno? – Goga je jednom rukom pokušavala limunu istisnuti dušu i čaju dati kiselkastu aromu, a drugom izvući maramice iz torbe. Već je danima prehlađena, ali Stjepkin poziv na kavu nikako nije mogla, a ni željela odbiti.
-Moš mislit' kak' je išla na pauzu. – Stjepka je nastavila - Ja teglim k'o mazga u tih pola sata, da ne moram poslije posla. Inače ne stignem se ni popišati. Ak' se ne sredim k'o jučer....
-A kae bilo jučer? – Goga nije dočekala odgovor jer Stjepka nije ni čula pitanje.
-....znaš i sama kak' izgledam. Muka mi je kad se sjetim - ak' imam love za frizera, nemam vremena, ak' imam vremena, nemam love, kad imam jedno i drugo, ne da mi se. I tak' da, ma kaj da ti pričam. I prije mi nekaj ni štimalo. Bila mi je sumnjiva, uvijek zrihtana, a onaj njen zgledal je sav pocufan, ko bogec uz nju. I ne vjerujem kaj je pričala o sebi i njemu. Prije da je on nju znogiral jer ga je varala. Ziher je to! – Stjepka je mogla kucnut u drvenu ploču stola, potvrditi svoje riječi skvrčenim kažiprstom desne ruke, ali s istinom skrojenom po svojoj mjeri samo se Gogi zadovoljno osmijehnula i zavjerenički namignula.
-Ej Stjepka, sad si me podsjetila, pa to već duže traje! Ljetos se prčila da Dinko puno radi i da ne mogu zajedno na godišnji. Kak' da ne! Je i ona dela, samo kaj i s kim? I umjesto da je brinula doma o mužu i malom, landrala je po gradu. Nema kaj udana žena šmucat se po kavama. Zna se kakve su to žene. Ma, bolje da šutim...

Utonula je dublje u mekani jastuk iza leđa, zaustavila pogled Stjepki iza ramena i sjetila se svog Mihe i njegovih poslovnih sastanaka u 6 popodne, utorkom i petkom, i jedne subote koju je dočekala budna, bez njega, na svojoj strani kreveta.

- Dromfulja jedna, kak' je nije bilo sram! Imaš praf, Goga! Ali zato je moj Željkec baš simpa. Slatki je kad se smije, ima rupice na obrazima, sočne usne i najzelenije oči koje sam ikad vidla. Joj, kak' mi je...ma znaš, kaj da ti velim, kužiš me, ne? Sorry kaj ti se jučer nisam javila, bili smo na ručku.
-Na klopi? Super! – Tek sad Goga je postala svjesna da integralno pecivo u kombinaciji s light jogurtom samo je jedna od tehnika zavaravanja želuca limitiranog trajanja, a glad poslije zadnjeg probavljenog zalogaja ima još veće oči.
-Aha! Ajme kakvu sam tremu imala. 3 dana sam dežurala po wc-u. Molila sam Boga da me ne prišarafi na pol' puta. Ali u stvari, to je super. Ma mislim, ne trčkalica, nego se sjećaš da sam ti rekla da po nervozi znam da je to to, da je on on. A imam i fino speglan trbuh, ne moram ga uvlačiti. Znaš i sama koja je muka kad te sve špana i nemreš disati.
-I di ste bili? – Goga, sad već znatiželjna pažljivo je pratila svaku Stjepkinu riječ, tražeći na njenom licu i nešto više od tih riječi.
-Nemam pojma. Ostavila sam auto u Savskom gaju, tam negdje kod rotora. Sva sreća da nisam išla dalje jer mi je nekaj pod kuplungom grdo roštalo. Jebemu ak' je opet otišla lamela. Ante je rekel da ne bu dugo zdurala, ak ne pazim kak' vozim. Nemam pojma di bum spuknula lovu za servis. Već dva mjeseca, otkad su nam skinuli plaću, gaće su mi na štapu.
-Dobro, lamela, nema veze...dalje...
-Kaj dalje? Niš, nema dalje, bu popravil. Tak' i tak' me je prošli put zveknul previše, a rekel je da bi bilo i skuplje da mi je ugradil originale.
-Daj, fućkaš auto i Antu, mislim na tvog Željkeca. – Goga se naslonila laktovima na koljenja, dlanovima obgrlila bradu i čekala nastavak.
-A na njega? Joj, kak' je drag, nemaš pojma. E, tam di sam se sparkala dočekal me. Zamisli, pridržal mi je vrata od svog auta. Znaš da nisam baš tak staromodna, ali mi je drago da je pažljiv. Znam da sam i ja njemu draga, inače ne bi bil takav, kaj ne? Tak mi je bilo milo oko srca, ali sam skužila i da mu nekaj ne štima sa suvozačevim vratima jer prije nego ih je zatvoril, moral ih je malo podignuti, pa tek onda zalupiti da škljocne brava. Fura golfa dvojku, crvenog, ne običnog. Ima i dupli auspuh. Kak' je to meni foraaaaaa. I ima super šminkerske felge. Onak', spušten je k'o sportski, ali mi se čini da mu to i nije pametno zbog naših graba; drmuckali smo se po rupama, ili su mu morti malo amortizeri razlohani. Išli smo, nemam pojma kam', ali sjećam se da smo skoro jednog kokota pobrali na cesti, i neki babac je mahal za nama. Ak' sam dobro čula, spominjal nam je užu i širu familiju i mahal srednjim prstom. Ma bezveze, kak' su danas ljudi nervozni, a čude se kad im čir proradi i ostare prije vremena.

Goga se ne sjeća kad je Stjepka, kao danas, o nekom muškarcu toliko pričala, ovakvim glasom i s maglom u očima. Da nisu prijateljice, da joj nije draga, sigurno bi olabavila jezik i pustila da ljubomora odradi svoje.

-A ručak – mumljajući, Stjepka je nastavila – tak' fine čevape davno nisam jela. Bilo je baš romantično; karirani crveno-bijeli stolnjaci, vaza sa svilenim cvijećem koje samo na dodir skužiš da nije pravo, domaći ajvar, tak' su rekli, ali isti takav sam kupila u Konzumu, prošli tjedan na akciji. Ma, nema veze, bitno je društvo, kaj ne?
-I kaj priča? – Gogina podignuta lijeva obrva uvijek je označavala onu točku u kojoj se njena koncentracija preklapa sa znatiželjom, ali ovaj put uspjela je samo slušati i ne previše zapitkivati.
-Tak'. Onak'. O svemu malo pomalo. A zakaj svi dragi muškarci imaju bivše žene koje im ne daju disati i stalno im pušu za vratom? Veli da mu ova njegova, odmah poslije plaće, iscica svaku kunu. Baš mi ga je žao. Vidi mu se na faci da je dobar. Ma zamisli koja gadura, nagovara ga za jamca, za nekakav kredit, da treba za decu i kajaznam za kaj još. Rekla sam mu da nema frke za klopu, da ak' nema, da bum ja platila, ali nije dal. Kaj nije galantan?
-Je, je... – Goga se u zadnji tren zagrizla za jezik i ispustila pod stol svoj komentar o njegovoj galantnosti, čevapima i kariranim stolnjacima Bogu iza nogu. - A kak' izgleda?
-Zgodničko. Simpa. Fura cvike. Baš je onak', k'o da se znamo iz osnovnjaka. Veli da je na dijeti i da planira do kraja godine skinuti najmanje 10 kila. Pola glave je viši od mene. Malo prosjedi, kratko ošišan. I imal je šminkersku, smeđu, pletenu vestu na kopčanje, s kožnim zakrpama na laktovima i plave samterice.

Zaustila je Goga kroz zezanciju, ali pomalo i ironično nadopuniti njegov izgled spominjući prugaste čarape i bokserice s medekom na strateškom mjestu, ali Stjepkin zanesen pogled zamrznuo je njene riječi na pola puta.

-I znaš kaj, cipele su mu bile zglancane k'o pesja jajca. A ti znaš kol'ko mi je to važno. E, nisam ti rekla da i ja imam nove. Ajme kak' su super. Kod Roberta, za 120 kunića na dvije rate, one, svijetlo sive sa šarenim kamenčićima koje smo zadnji put gledale. Sva sreća da od auta do restorana nismo puno hodali jer su me fest nažuljale. Opet me zajebava natisak na istom mjestu. Bum morala do Ančike da to riješim. Obukla sam haljinu na cveteke, tvoju, koju si mi poklonila za rođendan. Malo sam je skratila. Sad, kad sam se zdebljala koljena mi nisu više tak kvrgava, i taman mi je. Baš sam si bila zgodna.
-Pa ti si se zabumbala u njega!
-Ma nisam, kaj ti je? A dobro, jesam. Malo.

Goga Stjepku dobro pozna. Dovoljno je da na trenutak uhvati njen pogled usmjeren ni u što, pa da zna da opet žuri.

-Poslije ručka smo otišli na još jednu kavu, do, kak se zove ona pizzeria na Horvaćanskoj?
-Misliš tam di smo bile na lazanjama? U Baschieri? – Goga je, ne pitajući pojela, nakon svog i Stjepkin čajni kolačić, ostavljajući samo nekoliko mrvica na rubu njenog tanjurića.
-Tam, da tam. E, stara moja, svaki put kad bum išla liftom, bum se sjetila Željkeca.
-Zakaj? Kae bilo?
-Niš!
-Kak niš? A smijuljiš se.. - pomalo smijuljila se i Goga.
-Znaš one špigle?
-Da, i?
-Stajal je iza mene. Pa sam otkopčala gumb na kiklji. Pa smo se gledali u tim špiglima. Ono, kužiš: gle-da-li. I onda mi je najednom stavil ruku na dupe. Prvo jednu, pa drugu. Onak fino sočno primil. I pošmucal se uz mene, nekoliko puta Nisam znala kaj da napravim. Malo sam se zacrvenila, malo mi je bilo vruće, malo neugodno. Ne znam kae on mislil kad sam otkopčala gumb, a samo sam htjela izvaditi mrvice kruha koje su mi zalutale u cice. Ali znaš kaj, baš me briga, i nemoj se smijati, a ni krivo gledati, pasalo mi je. Uf, i onda se lift zaustavio.
-Ti nisi normalna!
-Zakaj? Daj, nemoj! Osjećam da smo srodne duše. Znaš-on, ja, jedno. Ma, ovaj put bu bilo drugačije. Znam. Sigurna sam.

I Goga bi bila sigurna da prije nekoliko mjeseci nije čula istu priču.

-Kaj sad, prije ili kasnije. – Stjepka se nije dala smesti - Tak' i tak' je svejedno. Sutra ili idući tjedan, ruka sim ili tam. Čuj, a je l' i tebe tange žuljaju? Meni su bezveze s tom žnjoricom. Bolje su mi one obične gaće, pamučne i mekane. Jučer sam se cijelo vrijeme meškoljila. Došla sam u napast da ih skinem, ali bilo bi mi bez njih, onak k'o propuh doma. Joj daj, kaj si tak blenula? Pa ni niš bilo. Morti bu danas. Drž' mi fige. Obećal je da bu mi pogledal kae s osiguračima. Opet sam u subotu ostala u kmici.

Stjepka je pomalo nervozno cupkala na mjestu, nemirnim pokretima preskakala vrijeme i u mislima bila već u sutrašnjem danu

- Buš ti platila? Moram do DM-a, imaju nekakve parfemčeke na sniženju. Ak' i niš ne kupim, bum se samo malo pošprickala. Čujemo se. Bežim. Zvrcnem te sutra. Pusa.


Na drugom kraju grada, Željko je kupio nekoliko različitih osigurača i dvije zidne utičnice. Pričala mu je Stjepka da se svaki put namuči kad pokušava ugurati bilo koji utikač u utičnicu pokraj frižidera.
Sutra će kupiti i kolače kod Vinceka. Možda i cvijeće na Cvjetnom. Zna da voli kesten kocke i šarene latice.

(Stjepka i Željkec su obrisali profile prije 3 i pol mjeseca. Viđeni su jučer kod Arkada; on je nosio veliki cvjetni aranžman, Stjepka je lagano uz njega hodala, provučene ruke ispod njegove.
Goga je odustala. Tu je. Možda baš netko s njom od vas tipka.)


Svaka sličnost je slučajna, osim onda kad nije ;)

Rijetko me koja od poruka iznenadi.
Zbog jedne noćas nisam imala lake snove. I to samo zato jer mu nisam odgovorila, jer ga nisam pohvalila i dala mu vjetar, vjerojatno u kršna leđa, da i dalje bude uporan u osvajanju ženskih srca svojim osebujnim stilom.

Ali eto, priznat ću vam....

Pročitavši je, dukoko sam uzdahnula.
Osjetila sam trnce duž leđa.
Toplu ugodu koja se kao živa nekontrolirano razlijevala tijelom.
Pa sam još jednom uzdahnula, pustila čežnju da se raskomoti.
Onda sam tri kruga o(p)trčala oko stola.
Raširenim dlanovima skliznula bokovima.
U međuvremenu popukala konce koji su virili iz ruba rukava.
Lakim korakom, na vrhovima prstiju, pjevušeći provjerila da li je točna priča o sjaju u očima. I je, ne lažu kad kažu da su oči ogledalo duše u kojoj se i probuđena strast zrcali.

Shvatila sam da se ipak trebam smiriti. Brojala sam nekoliko puta do 10, provjeravajući lijevom rukom na desnom zapešću nemirno srce.
Nakon toga, smirenijeg ritma, nazvala sam frendicu. Samo je šutjela, ponekad solidarno uzdahnula i na kraju mi rekla da sam sretna žena.


Ne znam koliko godina ima. Pretpostavljam dovoljno i da je odavno sam naučio brisati nos i guzu. Da je naučio da žene nisu samo anatomski određene.
Ali ipak, od srca mu se zahvaljujem, ganuta do srži svog ženskog bića zbog poruke na ponudi da budem na skype svjedokom njegove predane ručne aktivnosti.
Jer davne 199 i neke godina je kad sam po zadnji put vidjela muško spolovilo i, moram priznati, uz sav napor da se to ne dogodi, slika neumitno blijedi.



I tak....

Rasterećena priznanjem, ovim putem sličnim namjernicima ponizno savjetujem, jer pita me neki dane netko kak ženi uletiti na pvt - g. Miško treba biti diskretniji u svojoj aktivnosti, iako mu je u gaćama tijesno, i da umjesto s njim, po drvu se može kuckati i skvrčenim kažiprstom.
A vlasniku istog upućujem kritiku - gaće spuštene na koljenima i nisu baš u modi.
Uostalom, prehladno je :P

On je zgodan.
Zaposlen.
Sa krovom nad glavom u vlasništvu.
Racionalan i emotivan po potrebi.
Trenutno u fazi točke na kraju rečenice.

Priča mi nedavno da je razlomljen po pola-s jedne strane fali mu ona, fakat fali, stišće ga sama pomisao na nju, a s druge zna da ne može protiv sebe jer ih previše nepomirljivih stvari razdvaja.
Sad je u fazi odvikavanja, vjerojatno s apstinencijskim krizama.
Nisu više zajedno.



Koliko smo u vezi (ne)sposobni sebe prilagoditi drugome, a istovremeno bespogovornu prilagodbu i sami, bez previše objašnjenja i navigacije, očekujemo?
Kompromisi? Di su?
Tkogod kaže da u dvoje nisu potrebni jer su upitne vrijednosti i znače gubitak, nemam pojma čega, ili ne zna da su nužni za suživot, vjeruje u svoju sposobnost gutanja problema u ime ljubavi ili zna će se nametnuti drugoj strani jer opet zna da je u ljubavnom suficitu kao startnoj prednosti.

Koliko egoizma ima i u ljubavi, pa očekujemo da nam se gleda kroz prste, a mi sami, punim dlanom zaklanjamo pogled, kao sunce kad nam smeta?
Prigovaramo na ono kaj sami sebi dozvoljavamo. Dozvolimo što drugome ne bi. I ne kužimo razliku.
Kao i to da ljubav sama po sebi nije recept za uspješno premošćivanje svakodnevnih problema na koje se usputno spopikavamo ili stalno u njih udaramo.

Jer...

U određenim godinama, priznali ili ne, bili toga svjesni ili ne, imamo pinklec na leđima vremena koja su realno prošla i oblikovala nas ovakvim kakvi smo. U njima ima i lijepog i ružnog, spremljenog na sigurno, ponekad toliko blizu da i mimo naše volje tu su, potrebno za dohvatiti je ispružena ruka ili samo prsti.
I nije lako krenuti dalje. Pogotovo u dvoje.

Prilagođavanje je nužnost takvog opstanka. Drugačije ne ide.
I nije riječ (samo) o popuštanju, nego i o ugađanju zbog svega onog kaj nas veže; bilo da je riječ o kompatibilnosti tijela, ugodne šutnje u dvoje ili planova koji čekaju na realizaciju.

Žao mi je kaj nisu uspjeli.

A mogli su....

Brendiranje je priča koja prodaje proizvod.
S obzirom da smo tu di jesmo, i da svaka roba ima svog kupca, nije nužno da je ona u suglasju s kvalitetom i cijenom.
Važnije je drugu stranu pravovremeno uvjeriti, koristeći različte marketinške alate, da je baš taj proizvod, u tom trenutku optimalno rješenje za...nebitno kaj.
Tako, ukratko ide s robnim markama.

A osobni brending?
Tu...

Čini mi se, po pričama, da ne bi bilo zabune ;), da muška ekipa kvalitetnije odrađuju svoj PR.
Bez zafrkancije. Ozbiljno to mislim.

Jer ako su tu zbog seksa i samo seksa, sasvim je normalno da su i fotografije prilagođene toj aktivnosti. Pa ako su uz nju navedeni i anatomski parametri, barem znaš na čemu si. Ili na čemu možeš biti.
Uostalom, i kad kupujemo, npr. TV, postoji deklaracija koja nam je bitna (osim cijene i dizajna). Tak da, fakat ne vidim svrhu frktanja na takvu reklamu.
To kaj je nama TO možda bzv., nema veze s realnom situacijom. Jer kako ćeš se „prodati“ ako „kupca“ ne uvjeriš, za početak u kvalitetu, pa i kvantitetu.
Ili obrnuto?
Hm...

Dam se okladiti da, sad mislite da ironiziram. A ne! Nego fakat tak mislim.
:)

Jedino mala zamjerka - ponekad pretjerana reklama kontraproduktivna je. Kao kad nam pokušavaju nekaj uvaliti, kao super povoljna ponuda, samo ovaj vikend, a onda skužiš da taj „samo ovaj vikend“ traje i nekoliko mjeseci jer reklamirano je ili preskupo ili ima neki feler ili je jednostavno obično smeće koje je netko zabunom uvezel iz Kine, pa pod prijetnjom otkaza ,zbog krive poslovne odluke mora što prije očistiti skladište.
Eto, to bi bilo za one koji žele samo hopa-cupa.


Druga kategorija je onih koji bi nekaj još uz to.
E tu već počinju problemi. Nekak su sramežljivi. Obično na fotkama za osobne dokumente. Izgubljenog pogleda u kojem je „ajme, kaj ja tu delam“.
Svaki takav, koji uz ženu želi i krov na nad glavom, bilo da ga nudi ili uglavnim traži, trebao bi proširiti ponudu. Pa se fotkati s vrečicama u rukama, iz kojih proviruje hrpa zelenjave, ali ne samo kao dekoracija.
Ziher sam da bi bio jako uvjerljiv zagnjuren ispod sudopera, s papagajkama u rukama.
Na slijedećoj u kombinezonu, potfrknutih rukava, da se vide mišići, fotkani iz posebnog kuta kao uočljivi.
Pa još jedna na kojoj hrabro visi na lojtrama i farba strop.
A tek fotka u vrtu; ne mora baš mirišati ruže jer može doći do zabune u procjeni osobnosti, a s time i zbrke u zainteresirano/ciljanoj populaciji za suradnju, ali može kositi travu. Šišati živicu.
Ne bi bilo zgorega ni ona u kuhinji. Nije pod mus, ali nije ni višak, s pregačom, oskudno odjeven, ali trebao bi biti uvjerljiv u tome kaj dela i da je to na kraju jestivo i bez gastala pri ruci.



Treći su oni koji super zarađuju, pa im sve to ne treba. Jer imaju dovoljno love za majstora, a s obzirom da se ne umore obavljajući kućne poslove, orni su za svaku krevetnu aktivnost.
Takvima je dovoljno da se fotkaju u odijelu, samo neka na vrijeme skinu etiketu s cijenom, ili nek je zguraju u rukav.
Poželjno da se fotkaju uz autić, ne jeftiniji od 25 tisućaka. Naravno ne kuna. Može i susedov.
Dobra čuka je obavezna.
Kao i zglancane cipele.
Skupe cvike.
Kartice koje, kao diskretno vire iz džepa.
I pogled koji odaje sigurnost: „Najbolji sam u ponudi, mala, bi mi dala?“

Napomena: o onima koji nisu ni u jednoj navedenih kategorija, naravno da o njima nema ni jedne riječi ;)



A žene na Iskri?

Uf, trebaju još puno naučiti.
Ili samo biti kooperativne.
Ili...

Ili sam u zabludi?

;)

Ili: neprijatelj?



Neki dan bila je zanimljiva tema na blogu o frendovima frendova, onima koji to nisu, i nama u toj, često puta, nezavidnoj kombinaciji jer očekivanja su jasno naznačena, iako ne i izrečena.

Čitajući komentare i zbog svog kontra stava od većine, shvatih da sam fakat čudna. Da sam picek, tražila bih da li netko od vas ima glistu viška :P

Jer...

Nikako ne mogu prihvatiti korektan odnos, uopće ikakav odnos, ako nije nužan, ako ga ne mogu ni na koji način izbjeći, s nekim s kim je moj frend u koliziji i rado bi onom drugom zavrnuo vratekom.
Ne mislim tada na nekakve bedastastoće, glupe nesuglasice koje već sutradan ne postoje, a prekosutra ih se više nitko, i da želi, ni ne sjeća.
Govorim o ozbiljnijim situacijama koje za posljedicu imaju trajno poremećene odnose, dublje zagrebane od površine, s tragovima koji postoje i kad otrgnemo nekoliko listova kalendara.

Ne znam da li je itko o tome razmišljao komentirajući zapis, ali pomalo sam iznenađena stavom „to nije moj problem“. Ili u prijevodu-oni su u svađi, ne ja.

A bome je!
Jer ako nekog imam na listi frendova, imam ga zato jer su nam mnoge točke u stavovima podudarne, one bitne koje nas ocrtavaju kao ljude, koje nas povezuje. Pa i ljubavlju. I lojalnost je nešto što bi trebala biti neupitna.

Ili, zarotirajmo pozicije...

Da li se bitno mijenja mišljenje kad je o nama riječ? Kad netko tko nam je prijatelj, iz tko zna kojeg razloga ne zna povući granicu i u ime prijateljstva ne razmišljati dalje od svog dupeta. Pa i onda kad mu nesmotreno izlete riječi „ali on/ona mi je simpa“ ili „prema meni je uvijek fer“.

Ha?

A mi se osjećamo iznevjereni, razočarani, pa i ljuti, jer nam glavom zuje pitanja o zaebu u procjeni međusobnog odnosa koji evidentno nije reciprocitetan, nije onakak kakav nam treba.



Međuljudski odnosi su kompleksni. Uvjetovani, ne uvijek nužno kroz angažiranost koja za svoju posljedicu ima bilo kakvu korist.
Ali jesu na sve druge načine, socijalno obilježene.

Puno puta zaboravljamo da je potrebno i slušati i čuti, gledati i vidjeti ljude u svojoj okolini, promatrati kako se ponašaju prema drugim ljudima, pogotovo onda kad ne znaju da ih se gleda i sluša.
Štošta možemo o njima doznati. Pa i sebe staviti u poziciju da će se jednom, možda i nama isto dogoditi. Ugodno ili neugodno.



Kao i ovdje, na blogu, gdje je vrlo jednostavno, ako želimo, stvoriti mišljenje o nekome ne samo kroz njegove zapise, nego i međusobnu komunikaciju, mimo nas.

Povezanost?
Meni da.
I važna, da o nekome stvorim mišljenje, pa i svoj stav prema njemu; tu čitajući, komentirajući ili zaobilazeći u širokom luku.

Je, je...znam, zaglamano sam zahtjevno komplicirana..... :)

Štovano admin društvo,

koliko imate godina?
I zakaj vam je filing za zezanciju ostao kod suseda u podrumu?


Na neki način se osjećam odgovornom zbog zadnjeg zapisa i Vaše reakcije jer ne kužite ni pinku zezancije. Interne zezancije.
Moš mislit kak je velika stvar osvojiti nagradu u vidu 3 boce nekakve cuge. I da u cilju regularnosti natjecanja treba fakat lupati ravnalom po prstima sve neposlušne, a one kojima to nije dovoljno, sterati u kut.
Kao kaj ste napravili s Ergom.
Piše: Član je obrisan sa strane Iskrice.

Fakat je napravil grozan prekšaj. Drznuo se, kao i Styx , zaigrati, otpuknuti prašinu s Iskre i maknuti paučinu s bloga.
Sram ih bilo! Odrasli ljudi, pa se tak ponašaju.

Zanima me...
Da li ćete biti dosljedni i obrisati sve one koji na istoj adresi imaju i muške i ženske nickove i evidentno je da su zaigrani, iako pomalo na čudan način, a u hladovini privatnosti pvt. zaebavaju se na tuđi račun?

Ha?

Nemojte biti tako kruti u ponašanju i selektivno primjenjivati pravila koja ste sami postavili, a ne pridržavate ih se.
Niste do sada reagirali na mnogo toga što je na blogu bilo za osudu, a reagirate na benignu zezanciju.
Ne znam da li kužite da na taj način rušite sami sebi kredibilitet...

Znam da ovo ne bu niš promijenilo.
Ili bude.
Volim iznenađenja...

:)

Vrijeme je, konačno, da pokažemo svoju žensku snagu (ne samo tegleći spizu poslije posla), i međusobnu empatičnost hormonalno definiranu.

Iako smo pametnije, sposobnije, uspješnije od konkurencije (što i nije potrebno posebno naglašavati), trebamo to i u praksi pokazati jasno definirajući ciljeve i rokove izvršenja.

A prvi je potuć mrskog testosteronskog neprijatelja, prislit ga da ponizno klekne na mmmkinu kuruzu, skine gaće i zavitla njima u znak predaje pognute glave i uzdignutog.....(e tu sam sad htjela nekaj dodati, ali ne priliči ni vremenu ni trenutku ;)

Zato....

Podržite našu uvaženu, dragu blogericu STYX i pomognite joj da uz vas, nas, pobijedi u novoj nagradnoj igri, u kojoj ćemo same dokazati da bez muškaraca (kao i inače), možemo napraviti velik iskorak u svijetlu budućnost.

Ujedno molim volonterke zinteresirane za kampanju, kao i donatore da se jave na pvt. s prijedlozima i novčanim prilozima (ili simpatizere ako imaju konstruktivnu, učinkovitu i lako provedivu ideju kako prvo Erga eliminirati iz daljnjeg natjecanja).


Zahvaljujem.

S poštovanjem,
Vaša meija

Prvo sam mislila malo ovdje cendrati jer sam na bolovanju, neispavana, s prebrojanim, i nekoliko puta, pločicama u kupaonici, svjesna u potpunosti svoje anatomije, s naglaskom na bubrege i građevinski materijal u njima.
Onda sam skužila da se savršeno, uz stanje svog duha i tijela, uklapam u jučerašnji Ergov mrgud zapis, samo ne znam da li da budem onak ushićena od veselja jer sam dio čopora, mada za nadrkanost kao opozit leteće-leptirasto-namiješenim bićima imam i objektivan i subjektivan razlog ;)
I na kraju me je dotukla Jane s poželjnim ženskim karakteristikama koje otvaraju sva vrata, muška srca i njihovu nježnu dušu.

Pa si mislim....

*ebote, ja sam u sasvim drugom filmu!

Ženstvenost mi je ostala, nemam pojma di.
Gipka sam uz limitirano kretanje, a to znači samo ono koje je trenutno nužno.
Namrgođena.
Puknutog nokta na desnom kažiprstu.
Frizure koja to nije.
U mekanoj trenirci koja je vidjela i bolje dane, ali još je se ne odričem.
Sexy? Kae to? :))

I tak....

(ne znam da li znate da na hitnoj urologiji, u Vinogradskoj, radi jedan, hm....jako, jako zgodan doktor ;)

I opet si mislim da u nekim godinama, kad postanemo svjesne di nam je dupe, a di glava, treba se ipak spustiti s flafastog oblaka i presložiti prioritete, pogotovo kad su muškarci u pitanju.
Može on biti san snova, muškarac na koga nam i nakon nekoliko mjesec u istom ritmu, uz ostale tjelesne signale, klecaju koljena. Šarmantan i zabavan. Poželjan svim frendicama s kojima ga upoznamo, a dovoljan je samo njegov kurtozani stisak ruke u znak pozdrava.

A kaj kad nas stisnu problemi?
Kad umjesto zaljubljenog pogleda potreban nam je samo njegov brižan.
Dodir u kojem je sigurnost i ništa više od toga, jer nam tada baš to treba, a sve ostalo je višak, čak iritantan.
Jastuk ispod leđa.
Pileća juha s povrćem.
„Pusti, ja ću!“

Ha?

Znam da nitko od nas ne razmišlja preventivni o problemima koji mogu u neko dogledno vrijeme promijeniti kut gledanja u dvoje. I dobro je tako. A opet, i nije...
Jer tek tada, kad je frka, postanemo svjesni/e onog tko je uz nas. Ili nije.

I treba si priznati da ne možemo sve u životu sami, ma koliko željeli upravo to, tko zna iz kojeg razloga. Čak i nebitan koji je.

U dvoje je lakše. Čak i jamrati....

Na književnim radionicama princip rada je slijedeći – zadan je dio teksta, ponekad i samo rečenica dvije, ili likovi u određenoj situaciji, i na nama je početak i/ili nastavak priče, koristeći naučene i usvojene alate struke.
Svaki put, baš svaki put, unatoč smjernicama, priče su bile drugačije, neke i sadržajno dijametralno suprotne, nespojivog toka misli jedna s drugom.
Ljepota pisane riječi upravo je u tome, da se s klupka odmotaju niti i stvori nova mustra; i rupičasta, prozračna, ili gusto zbijena. Možda oboje, u fragmentima izmjenjive.

A blog?

Bilo je zanimljivo pročitati komentare na zadnjem zapisu. Nešto slično, kao s radionicama se dogodilo. Ne prvi put. Ni zadnji :)

Dam se okladiti da pišem o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, neki od komentara ziher bi se zahaklali na prašnjave, opojno-mirišljave muške čarape zgurane ispod kreveta i njihove ostavljene gaće na tuđim adresama, spopiknuli bi se na muškarce, one s mudima i bez. I naravno, bila bi riječ o Iskričarima, iako o njima nije ;)

Znam da se svatko čoha tam di ga svrbi. Pa i uz štok ak' nemre sam.
Vjerojatno i ja tak reagiram, namjerno ili nesvjesno. Na kraju komentari ispadnu samo kao dodirna točka s napisanim.
I je, zanimljivost u komunikaciji je i u tome – pričati/pisati i o onome kaj nije jasno naznačeno, a provlači se između riječi, ili u sadržaju ni ne postoji, ali napisano asocijativno zvuči, svakom po osobnim iskustvima, životnim fazama koje su ostale negdje pospremljene u nama.

U stvari, htjela sam o nečem drugom...

Mogla bih se sad sprdati i u formi savjeta napisati da svaka pametna žena na dnevnoj bazi treba čekirati njegov mobitel, pomno voditi evidenciju kretanja, redovito mu „pospremati“ džepove. I s vremena na vrijeme provjeravati, postavljajući mu u nepravilnim razmacima ista pitanja, di je bio između 6-8 navečer u svibnju, zadnji četvrtak u mjesecu.
Jer ako ima određenih odstupanja u odgovoru u odnosu na prethodni, itekako mora biti na oprezu da joj se neka druga ne zavuče u krevet. Ili on u tuđi, ak' već i nije.

Neću o tome, ali hoću o povjerenju u dvoje...

Sumnjičavost opterećuje!
U nekim realnim situacijama, kao i iz zadnjeg zapisa, ne bi je trebalo biti. Ne ako je sve ostalo posloženo kako treba.
A kaj ako je, ako je sve na svom mjestu, pa opet postoji? Uspješno ruje svoj put u jednom smjeru, bez mogućnosti povratka?
Zar to ne govori dovoljno o nama, ako hodamo, unatoč svemu, po tankom rubu nepovjerenja? Pa pušemo partneru za vratom tražeći iznova nekakve, dovoljno opipljive dokaze vjernosti, pripadnosti, u konačnici i ljubavi. Jer bez toga nije to to. Nama. A ono jučer nam više nije dovoljno, gladne tražimo još...
I čim se dogodi neki pomak od uobičajenog, uglavnom nama bitno vidljiv, od mile, drage žene postanemo nepovjerljive, sumnjičave namčoraste čangrizavice koje ne vide prst pred nosom, a kamoli nekaj drugo, pa i realne činjenice zakaj se nekaj dogodilo.
Kao...
Zaboravljeni mob u autu.
Prazna baterija.
Kašnjenje.

Ili...

-Kako možeš zaboraviti mobitel u autu? To ne kužim!
-Ma daj, a di ti je punjač?
-Ako sam ja došao na vrijeme doma, mogla si i ti. Di si bila?

Ha?
Drugačije zvuči kad se zamijene uloge?

Sumnjičavost je naporna, kaj ne?
Ljubavno suicidalna....

..koji i nije morao takav biti ;)



-Do kad si danas u uredu?
-6.
-Ideš doma ili imaš još kaj za obaviti?
-Nemam pojma. Javim ak dolazim kasnije.
-Ok. Pusa.

Zajednički ručak zvan večera. Pretumbali dan. Moj. Njegov. Ja na fuš. On s dečkima na cugu.

Zovem ga na mob. Ne javlja se. Zovem na službeni. Odbio poziv. 10 sati prošlo. Ups!
Odradila sam kaj sam trebala. Pripremila sve za sutrašnji nastavak. Zavukla se u krevet. Zaspala prije nego sam planirala. Nemam pojma kad se vratio. U jutro je otišao uobičajeno prije mene.

-Jutro!
-I tebi.
-Spavala si kad sam se vratio. Ko kokica.
-Aha.
-Kaj sad to znači?
-Niš.
-Kak niš?
-A kaj znači odbijanje poziva jučer?
-Kad si me zvala? Imam samo jedan propušten, ali to sam skužio u autu. Zaboravio sam mob.
-Ok. Zvala sam te i na službeni.
-Znaš da se uvijek javljam. Ili ako sam na sastanku, isključim ga.
-Je...
-Daj, kaj ti je?
-Niš mi nije. A tebi?
-Idem delati.
-Bok.

Savršena kombinacije muške i ženske energije – moja je cupkala na mjestu, vjerojatno sam vrtila olovku ili igrala se s nečim dugim na stolu, a njegova kao ravna crta, odmjerena i dozirana.

Vrag mi nije dao mira i pogledala sam popis zadnjih poziva. Njegovo ime pod „ured“ i „posao“. Dva broja. Nakon toga provjerila sam s kojeg me je u zadnje vrijeme zvao. Naravno s onog drugog.

-Si u gužvi?
-Jesam. Reci.
-Čuj, tko od tvojih kolega ima broj....?
-Marko. Zakaj?
-Niš. Pozdravi ga i ispričaj mu se. Valjda sam ga jučer probudila kad je otkantao poziv.


Koliko, u stvari, malo fali da zabrijemo na nekaj, ufuramo se u film koji nema veze ni sa čim, pustimo mozak na off i reagiramo kako ne treba?

Neki dan gledam prilog na tv-u o zdravoj komunikaciji i načinima kako rješavati probleme u dvoje.
Postoje pravila. Postoje riječi koje se koriste. I one koje bi trebali izbjegavati. Naravno, ako želimo izbjeći i nepotrebne konflikte i uvrede na osobnom nivou, obrambeni stav sugovornika i ukopanost na mjestu obje strane.

Moja nestrpljivost je ujedno i moja prednost. Recimo. Uz uvjet da ne kažem više od potrebnog :P
Mogla sam čekati da on prvi nekaj veli. Ali do tada bi moja mašta, da sam ljubomorna, stvorila barem 4 paralelna scenarija, a svaki od njih bio bi toliko u tom trenutku realan da realniji nemre biti.

Koliko smo u raspravama svjesni jačine i težine izgovorenih riječi, realnosti trenutka, s ciljem riješavanja problema, ako ga i ima?
Ili jesmo, pa ciljano koristimo baš one riječi za koje znamo da će biti učinkovite jer emotivno nabijeni, tijesne kože, stisnutog grla i ne možemo drugačije? Ili ne želimo!
Provociramo i ne znamo stati na vrijeme...
Ljude koje volimo, s kojima raspravljamo, s kojima se i svađamo, stavljamo u dvostruki kontekst.
Točno znamo na koji način možemo riječima prokopati rov do njih. Znamo i kako će reagirati; koliko im treba da im se živci nategnu do krajnje elastičnosti; tko će prvi prekinuti nit, a tko će prekinutu zavezati u čvor.
Tražiti ispriku. Ili se ispričati.

Predvidivost koja je dobra.

S druge strane, zbog emotivne povezanosti osjećamo i određenu sigurnost. Ponekad ne vidimo granice do kojih možemo ići, i da iza ograde nije friško pokošena trava. A u ime ljubavi nadamo se da će biti sve oprošteno. Jer već puno puta do tada je....

Hoće li, još jednom?

„Ako muskarac svjesno vrsi nasilje nad zenom ...sta je on ..psihopat ?
Ako zena zivi sa muskarcem i svjesna je da taj muskarac postaje agresivan u odredjenim okolnostima ...znaci da ga je takvog prihvatila i izabrala iz nekog samo njoj poznatog razloga.“
Čemu takva pitanja i nedoumice? Ma kakav psihopat! On to radi za njeno dobro. Jer zna kaj je najbolje. I za nju.
Žena je ta koja mora šutjeti, trpiti i biti dama. Prihvatiti ga bez pogovora, nabaciti osmijeh na lice i kupiti na vrijeme novi tekući puder.
(ironija, naravno)



Namjeravala sam ostaviti komentar na jednom od noćašnjih zapisa, ali sam odustala. Pa sam htjela i preskočiti post, ali nemrem. A nemrem zbog nekih rečenica. Pa i prve citirane i riječi „ako“. Jer nema „ako“.
„Ako“ je riječ koja kao pogodbeni veznik ostavlja mogućnost da će se u određenim uvjetima nekaj dogoditi. I neprikladna je kontekstu kad se spomninje svjesnost nasilja nad ženama. Jer svaki, svaki muškarac itekako je svjestan pokreta svoje ruke, snage koja je stisnuta u šaku, i nikako nije riječ o slučajnosti, nego o namjeri da dokaže da može. I udariti.



„A svijest muskaraca ...mislim da je vec sad na visokoj razini i da su se muskarci prilagodili jednom nacinu zivota koji im priroda nije podarila.Zbog jedne manjine svi smo na losem glasu.“
Ne znam da li je poznat podatak, i Ivanu, da u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena je fizički napadnuta. O psihičkom maltretiranju nema podataka. Nema ni o onim koji nisu prijavljeni.
Manjina?
I ne znam o kakvoj je prilagodbi riječ koju im (kao) priroda nije namijenila? Možda o onoj da njihova treba biti zadnja, pa o uz nužnu, ako je potrebno, demonstraciju sile?



Zakaj sve ovo pišem?
Zato kaj me iritiraju muškarci koji pametuju o ženama, površno grebu po problemima, ne zadirući u bitno. Pa i između redova, kao ovaj put, savjetuju kako se mogu izbjeći situacije koje završavaju nasiljem. Jer svaka pametna žena treba valjda znati di su joj ključevi stana, nužne stvari i koliko joj treba da trčeći izbjegne nasilnog partnera.
A ona koja je glupa, valjda šuti, trpi, vjeruje da će biti drugačije, skriva pogled nadajući se da je ono jučer bila slučajnost, nikako svjestan čin.

Jer ne zna da može biti drugačije. Ako zna, da li ima snage da to drugačije i bude....



„Samo sumnjam da majka s jedno , dvoje ili vise djece zeli da oca te iste djece strpa u zatvor.“
Ma jok, kakav zatvor. Umilno će ga pogledati, nježno pomilovati po ruci, onoj istoj kojom je ostavio otisak svojih prstiju na njenom licu, skuhati omiljeno jelo. I sve zaboraviti.

Ili...

S guštom mu zavezati jaja u čvor, obesiti ga naglavačke, da visi, pa i iza rešetaka, s pogledom prema nebu!

A zakoni?

Klinci su bili mali kad je pobjegla, zajedno s njima. Našao ju je. Ponovo pretukao. Oteo djecu. Iako nisu bili još službeno rastavljeni, pravno otmice i nije bilo. Napravila je isto. S frendom i kumom, još pospane u pidžamama iz vrtića odvela u nepoznatom pravcu. Bila podstanar. Našla posao. Kupila stan na kredit.
Danas su to veliki dečki. Jedan brucoš. A i drugi će biti za dvije godine. Odgojeni. Pristojni. Pametni. Uspješni. I mami uvijek iza leđa.
Iza nje je 13 godina parnica, od rastave, skrbništva do alimentacija.
Ponosna sam kaj mi je prijateljica, a volim je kao da mi je sestra.
Uspjela je sama. Zato kaj je željela. Morala. I nije imala drugi izbor.

Ovo sve i zbog nje!

I zbog onih muškaraca kojima je dovoljno da su muškarci po anatomskim parametrima. Samo to....

Sunčan četvrtak, iako je počeo s kišom.

Udavih, i jučer i jutros, frenda koji se još uvijek ljuti na mene. Poslao mi je samo mail kao odgovor na moj: „Nazvat ću te kad budem bio za razgovor.“

Znam da bi svaka pametna žena trebala znati kaj dalje – primiti se heklanja ili štrikanja, rješavanja križaljki, pospremanja ormara, čišćenja šljiva za marmeladu s cimetom, i sličnih aktivnosti kao popunjavanje slobodnog vremena i umanjivanje mogućnosti za slijedeću glupost.
Ali ja nisam u toj kategoriji. Ne ovih dana :P

Ova njegova rečenica podsjetila me i na onu famoznu „moramo razgovarati“.
Obje su nekako znakovite, mada „moramo razgovarati“ zvuči određenije, onak' „daj mi poplun da se zavučem, da ne čujem kaj mi imaš za reći“.

Razmišljam o sebi. Ma koliko nekima djelovala jako distancirano, nikad mi nije problem razvuć' emocije kao tijesto za štrudlu.
Veći mi je problem slagati ih u sebi, pa kad je gužva, odabrati koje ću maknuti da drugima napravim mjesta.
Ili još gore ignorirati da postoje, a grebu me i pokušavaju zgibati van.

Zato ne kužim ljude kojima je lako žmiriti i šutjeti. Prije bih od muke petom iskopala rupicu u zemlji za pikulanje nego zapakirala ono kaj osjećam i gurnula ispod kreveta.

I ne kužim kakva korist od igre skrivača. Osim skrivanja samih pred sobom….

Znam da iskrenost ima svoju cijenu. Pa i onda kad nekome želimo reći koliko nam znači. I da li nam više ništa ne znači.
Puno puta cijenu doznamo kasnije. Uvjete plaćanja. Nema popusta na avans,a ni na jednokratnu uplatu. I da nema povrata, unatoč reklamaciji.

I kaj sad?
Niš!
Čekati reakciju.
Doznati da li se isplatila.

Ja čekam. I kopam rupicu petom…. :)

U 10-tak godina dvoje dragih ljudi otišlo je u arhivu. Ne mojom voljom, da ne bi bilo zabune. Jer da je, ne bi bilo dilema zakaj su tamo. Ovak', upitnik mi i dalje leluja ispred nosa.

Prvi, ne znam njegov razlog.
Ne znam ni za drugog.
Oboje skoro na isti način, osim kaj je ovaj drugi dulje trajao.
Bili smo si dobri. Čak i frendovi. Tu negdje, ak' se pod frendovima podrazumijeva više od idimi-dođimi odnosa i popunjavanja prostora i vremena sadržajem koji je puno puno više od „dosadno mi je“.

I tak', i zbog njih, ovih dana ponovo shvatih da muškarcima nije lako kad se nama ženama aktivira software za funjenje i tihe mise, kad umjesto razgovora tražimo mrave po podu, otpuhujemo kosu s čela, a stisnuta nam je u rep i nemamo šiške, uzdišemo znakovito i vrškom natikače crtamo osmice po podu, a oni, bez nužnih činjenica za shvaćanje stanja ženskog duha i tijela, u nevjerici sliježu ramenima, odmahuju rukom ili odmagle u vidu lastavičjeg repa dok se ne stiša bura u kahlici.
Jer sad sam na njihovoj strani kužim koliko je to iritantno. I djetinjasto. Bezveze. Nimalo korisno.

Znam da u komunikaciji može doći do krivih spojeva. Kažemo kaj ne mislimo, kažemo kaj mislimo, ali na krivi način. U krivo vrijeme. Prerano. Prekasno.
Ali za očekivati je da se te krivudave crte isprave, nategnu do ravne. Da se kaže kaj se ima za reći. Pa i „goni se k vragu“, možda i uz spominjanje nekakve muško/ženske anatomije, uz navedeni razlog, a u ime, zvučat će teatralno, prijateljstva.

Znam i da sam komplicirana, zahtjevna i naporna žena. Dobro, ne baš uvijek. Ima faza kad sam mila, krotka i podatna. Istina da tada mnogi pitaju „ti ni dobro?“, ali ne znaju da sam sve to ja. I još ponešto. A to ponešto je i tvrdoglavost i srodna joj upornost.

U komunikaciji mogu biti sve to, ovisno s kim sam u dijalogu, o kojoj je temi riječ, koji je dan i doba dana, i da li su atmosferske prilike povoljne.

Ne znam da li me muškarci svrstavaju u one žene s kojima je pametnije manje razgovarati jer sve što kažu, misle, bit će ionako previše, i kad tad vraćeno servirano hladno, poslije jezikove juhe.
A nije tako. Uglavnom.
Istina da pamtim i ono kaj ne bih trebala, a to znači da mi nikako ne promakne nešto važno, ali zbog svoje nestrpljivosti ne taktiziram čekajući povoljan trenutak kad ću nekom dati do znanja kaj sam i kad zapamtila.
Sve kaj imam za reći kažem odmah. Sutradan. Ili najkasnije prvom prilikom. E sad, bilo to dobro ili ne, ne znam. Ponekad i nisam sigurna da je.
Nisam od onih koje arhiviraju probleme, povremeno brišu prašinu i kao kuglice na drvenim brojalicama svakodnevno ih guraju s jedne na drugu stranu.
Iako znam da je ponekad pametnije napuniti usta vodom i zaustaviti riječi na pola puta, nekak' mi to ne ide. Ili, išlo bi da strpljenje stavim na špagicu i pustim je u laganu šetnju.

Ali...

Je, opet taj ali.
Ne znam s frendovima koji se najednom povuku. Ono, nema meeeeeee. Bez „ulovi me!“
Skrivača sam se igrala ko klinka. Igram se i danas ako oboje znamo da se istovremeno igramo. Sve ostalo mi je hrapavo. I stalno negdje zapinjem.
Kao npr. ovih dana...

Obično u verbanim začkoljicama moja cmoljava podznakovska račica pobegne, a djevičica volonterski odradi i prekovremenu šihtu.
Postavljam se u poziciju da se problemi, nedoumice i nesporazumi rješavaju lako, ako se naravno žele riješiti. A za to je potrebno ipak dvoje. Najmanje.
Tada postavljam pitanja. Očekujem odgovor. Ako mi nekaj nije jasno, pitam ponovo.
A kad odgovor izostane, e onda k'o da me nekaj pikne u dupe i prozujim :)
Znam da je i šutnja odgovor. Puno puta znakovitija od hrpe riječi. Hladan bumerang.

Opet ali...

E sad, tu nastaje problem. Meni. Za mene.

Započnem s varijacijama na temu tražeći odgovor u šutnji, pogotovo ako znam da nisam niš onak' grdo zeznula. Šutnju jednostavno, ne mogu prihvatiti samo kao paket, bez da ga odmotam i zavirim kaj je u njemu.
Znatiželja? Možda.
Možda i potreba završiti započeto jer ne volim nedefinirane statuse. Jer i sama se tako ne ponašam.
Ne durim se. Ne funjim. Ne skrivam se. Ne preskačem stepenice, osim kad mi se jako žuri.
I ne preskačem pitanja. Osim kad šutnjom želim dati do znanja da mi je netko nevažan – ono boli me patka kaj bu mislil.
A kad postavim pitanje, pitanje je tu gdje je zato kaj me zanima odgovor. I zato kaj mi je važan onaj na kome je red da odgovori. Ili ako i nije red, onda barem nadam se da mu/joj toliko značim da će se potruditi sastaviti par suvislih rečenica u odgovor. A kad odgovor izostane, a bilo je prilike da ne bude tako, ovisno o kome je riječ i moja reakcija je rastezljiva.
Kad mi je netko puno više od nekog koga i ne primijetim kad ga nema, snuždim se ko kišna glista. Zavučem u kut. Šćućurim. Još samo fali da napišem da brišem nos u rukav majice, pa da bude potpuni vizualni doživljaj :P

Kažu da bi ljude shvatili trebamo hodati u njihovim cipelama.
Ali ima još nekaj, obrnuto – razumjeti nečije ponašanje možemo i prislanjajući ga na svoje.
Pa se i vratiti tamo gdje je izostao (moj/naš) odgovor. Tada je puno toga jasnije.
I šutnja...
Ježi ga!

Ima ko viška papirnatih maramica? Paket? Dva?

:)

Da, jedan od onih dana o kojem sam razmišljala da će, ipak jednom, doći. Nisam znala kad. Ni da li će biti utorak ili srijeda. Bio je običan petak. Zagrebački, zaustavljen na 14 celzijevaca.
I tri dana poslije. Danas. Ponedjeljak. Sunčan.

Pametnija? Ni malo!
Razočarana? Manje nego jučer, više nego sutra.
Tužna? Ne znam. Znat ću kad ugasim svijetlo.
Ljuta? Jednako!
I prehlađena. Barem nešto korisno. Kad ponovo osjetim da mi se nos puni i oči izdajnički postaju mokre, reći ću: jebemti prehladu i zaustaviti pitanja.
Kao, ispuhat ću nos. Dva-tri puta trepnuti da ne razmažem maskaru. Kažiprstom, tamo gdje se suze skupljaju, potapkati kožu jagodicom prsta i utapkati višak tekućine.
I kao da se ništa nije dogodilo.
Da su dani topli i suhi ambrozija bi bila opravdanje, umjesto nje je seronja zbog kojeg se osjećam usrano. Dragi seronja. Još uvijek.
Ovako, za druge ostaje samo kiša. Gole noge u sandalama. Glupo ignoriranje vremenske prognoze i jutra koje se osjete na naježenoj koži.

Kažu da neke ljude treba što prije trajno sastrugati sa sebe, isprati dovoljnom količinom vode i pustiti da se u vrtložnim kretnjama izgube kroz rosfrei rupice kadi.
Kaže mi frend da ona njegova s njega svaki put uspješno skida sloj po sloj. Da je, opet, svaki put sve tanji. I nestat će jednog dana. Za nju. Ali bit će za neke druge. Tako kaže.

Mene je pola nestalo u petak. A s ovom drugom polovicom nemam pojma kaj da radim.

Gledam se jutros u tamnom staklu Konzuma, između sivih reklamnih slova. I ne okrećem glavu. Gledam se kao stranac, kao netko tko nekoga prvi put vidi i pogledom skuplja informacije važne za korak naprijed ili u stranu.
Siva suknja do koljena. Bijela bluza. Crna kožna jakna. Kosa stisnuta u rep. Crvene sandale kao jedina boja.
Tražim mane. Vidljive u prvih nekoliko sekundi. Ne vidim ih. Možda da ih uočim bilo bi mi lakše. Uhvatila bih se za njih i bile bi dovoljne kao odgovor. Za ljutnju. Moju. I prema njemu i prema sebi.
Koliko pametna žena treba biti glupa da u tuđoj igri riječima traži opravdanja za nešto što je bilo, a nije trebalo tako biti?
Puno? Taman toliko da vjeruje u ono kaj nitko drugi ne bi?
Ma, ne vjerujem ni ja. Tek nekim malim dijelom, dovoljnim i potrebnim, da se razočarana ne razlijem u svim smjerovima.

Poslala sam mu mail. Ipak.
Nije odgovorio. Još nije. Ne znam ni da li će. Sumnjam.
Mogla sam preduhitriti ponizno čekanje i neodgovor blokiranjem njegove adrese. Obrisati broj jer ionako ne pamtim brojeve. Čak nemam ga ni zapisanog. Bilo bi jednostavno. Onako kako bi trebalo biti. Kao. Pospremljeno. Sve na svom mjestu. Zatvorenih vrata i prozora.

Još neki dan htjela sam mu reći i....

Doznati da li ljubi polako ili u žurbi, opravdavanoj nestrpljenjem, ostavlja svoj trag. Mjeri li dodire toplinom dlana ili vremenom koje je potrebno za prijeći s jedne točke na drugu. Traži li u pogledu odgovore ili samo zeleno svijetlo za dalje.

Da jesam, jutros bi mi koža bila crvena. Neugodno osjetljiva na dodir. Moj. Bilo čiji.
Glupost bi se popela na stepenicu više. Ponos jednu niže.
A možda, ja na istom mjestu, s onom drugom polovicom znala bih što bih.
Ispuhala nos.
Stavila još jedan sloj maskare.
Toplije se obukla.
Zaboravila na opravdanja.
Pozdravila ljeto.
I njega, s jebi se....

Link
RANDY CRAWFORD.... Rainy night in Georgia





(za vrbi :)

Kažu da treba odluke prespavati. Jesam. I niš se nije promijenilo.

Iako shvaćam da je nekima laž kao pozdrav za dobar dan, i da im je laganje jedan od oblika socijalizacije jer drugačije ne znaju, reagiram i danas.
Ne zato kaj nemam kaj pametnije delati nego zato kaj volim istjerati stvar do kraja.

Dakle ovako...

Opetovano, u razmaku od nekoliko mjeseci ponovo mi se gura pod nos da sam s Drmaxom bila u kompi vezano uz anonimno pismo poslano Veginom poslodavcu.


c/p
krpo, ajde ponovi laž da sam Drmaxa nagovorila da vegi pošalje anonimno pismo na radno mjesto :)
je, i Ana Ivanova vam je smetala, pa je vega fotošopirala njenu fotku?

gle, hebe mi se tko s kim i kako, da li netko nekom iz x razloga puše pod rep, ali da ste usrali blog svojim ponašanjem jeste!
da napišem da je danas utora, ti ćeš mi skočiti za vrat. ali to dovoljno govori o tebi, kaj ne?

etoc....jutarnje prolistavanje zapisa gotovo. nemoj se zahliknuti pljuckanjem po meni. valjda ima još nekih na blogu koje nisi počastila svojim karakterističnim riječnikom ;)

pozdrav ostatku ekipe, čitamo se :)
Autor: meija | 04.09.2012. u 9:07 | opcije


jesi, nagovarala si ga
žao mi je što su mu izbrisali blogove
jel to ona ana koja je tvrdila da aludiram na njenog muža nickom anđa pokojnog kurca
Autor: mokra_krpa | 04.09.2012. u 9:08 | opcije




Zaebavati se na ovaj način, tu na blogu, i upetljavati me u priču koja nije virtualna i s kojom nemam nikakve veze, a istovremeno uz laž i dalje laprdati i jezikom brisati prašinu s poda, bez dokaza za napisano, možda se mnogima od vas čini zgodno, zanimljiva razbibriga u sezoni kiselih krastavaca. Sutradan zaboravljeno.

Meni ne!

Lagati o nečemu što je u konačnici nekome, ovaj put Vegi, moglo stvoriti ili je stvorilo problem u privatnom/poslovnom životu nije zabava. Zaboraviti s koje smo strane monitora nekome može biti samo greška u koracima.

Meni ne!

Pretpostavljajući da mokra_krpa ima sasvim solidnu arhivu i svojih i tuđih zapisa, komentara, sortiranu po godinama, temama, nickovima, pogotovo onih koji su joj opozicija, pa s tim i zanimljivi (do sada smo se uvjerili u njenu sistematičnost), i da joj priča o obrisanim, a nepravovremeno kopiranim Drmaxovim blogovima na kojima je evidentna moja upetljanost u anonimno pismo ne drži vodu, nadam se da će i meni i vama dokazati da ne laže.

Čekam….

U suprotnom, ovaj dio priče, virtualni, za mene je završen!


Dobro vam jutro :)