Muškarci i žene...i nešto između

Jučer čitam zapis, između ostalog i o muškarcima koji su multipraktični u retorici, a sve zbog svoje iskonske potrebe spajanja duše i tijela, muškog i ženskog, ili brojčanog niza u kojem fali Ivana i Andrea.
(čitaj: peglanja plahti u dvoje)
A kak imam, naravno uvijek nekaj još za reći, nastavljam danas....

Za početak, čini mi se da muškarci na portalima kao kaj je ovaj naš mali, iskričavi zvjerinjak, imaju samo tri opcije djelovanja:
a) eksplicitna ponuda seksa, kao varijanta u kojoj su svi parametri poznati, osim onih koji se vide tek kad se ostavi odjeća pokraj kreveta
b) ljubavni stihovi, kao alternativa u kojoj niš, nakon prve strofe kao nije poznato, osim da kiša rominja, trava raste, čežnja razdire tijelo i žudi za zajedničkim buđenjem
c) razno, koja obuhvaća sve što nije navedeno u prethodne dvije, a bazira se na popravcima roleta, mijenjanju pipe u kupaonici, hvatanju divljeg mačora po stanu koji kuži da ide na dejt s veterinarom...

Kao time out, pitanje za ženski dio:
kad vidite nekog tipa koji probudi u vama potrebu da se kao suncokret prema suncu okrenete za njim, bez muljanja molim, da li ćete pomisliti – gle kak je zgodan:
-mogla bih s njim prošetati Zrinjevcem
-baš mi takav treba da pogleda kaj mi rošta u vešmašini
-ima dobro dupe...hm...kako se ljubi?

Ha?

Je, je, znam, znam – Zrinjevac i kesteni, pa onda doma da pogleda da li treba zategnuti remen, i na kraju..... ;)

Ajmo dalje...

U zapisu se spominju veze koje su limitiranog trajanja, obično par mjeseci.
Logično.
Sasvim dovoljno, s varijantama na zadanu temu, za provjeriti anatomsku kompatibilnost, i ako nema nikakve nadogradnje, pa ni šetnje Zrinjevcem, uz pečene kestene iz zajedničkog škarnicla, priča završava, obično jednosmjernom odlukom, promjenom nicka, broja mobitela i zametanjem svih tragova.

E sad, tu ide moje uobičajeno njurganje.
Na maglu.
Jutarnje buđenje.
Krelca koji se preko reda ugurao na jedino mjesto pod suncem za moja 4 kotača.
Začohnutu čarapu na puknut nokat.
Vrući čaj i manjak vremena da ga popijem.

I na našu, žensku lakovjernost i naivnost, emotivnu glad i želje veće od očiju, a sve zapakirano u glupost, omotanu šarenim papirom i svilenom crvenom mašnom, istom onom kojom je svizac zamotao čokoladu.

Rogoborim na mišljenja da su muškarci uglavnom niškoristi, a mi smo, u kombinaciji s njima, iskorištene i prevarene žene, neshvaćene u potrebi da svoju ljubav dijelimo na sve strane, kome treba i ne treba. Nema veze – kažu: od viška glava ne boli.

Jer...

Za sve, osim za buljenje kroz prozor, prebrojavanje mrava po podu i osluškivanje zvukova iz susjednog stana, potrebno je najmanje dvoje ljudi.
Za prijateljstvo.
Ljubav.
I seks.

Kad se potrebe poklope i usklade želje, vrijeme ne predstavlja kategoriju u protoku mjerljivih jedinica.
Kad se potrebe počnu razilaziti i želje potroše, e onda nastanu problemi. I krenu priče.
Nije mislio niš ozbiljno.
Iskoristio me je.
Samo mu je do seksa.
Isti je kao svi drugi.
A ona se je do tada, u takvoj vezi žrtvovala, bila ponizna i krotka, maksimalno prilagodljiva. Ziher pogledom, iznad kreveta mjerila pukotinu na stropu, promatrala sjene grana, osluškivala zvukove iz susjednog stana i razmišljala o prolaznosti života.

Ili je ipak bila ravnopravni partner?
Uzimala i davala.
Pružala i primala.
Dijelila.
Guštala.
Uživala.
Dok je trajalo.

Da je vrijedilo, za oboje, trajalo bi i dalje, kaj ne?
I ne bi bilo priča.
A muškarci, ne bi bili svi isti....
I ne bi bilo ni ovog zapisa :)

Vidim, krenula je reklamna kampanja :)

Pa već kad se spominje u komentaru da sam majstorica samoreklame (ne znam da li se misli na zapise ili čavrljanje, možda i na oboje), a smatram da sam napravila dosta propusta, rekla bih čak i neoprostivih, te koristim ovu priliku za ispravak.

Dakle ovak...

-znam heklati, štrikati, pikati goblen i pod rebra, ako je nužno
-krojim, šivam, uzimam mjere i ne vjerujem dok ne provjerim da je 20 cm stvarno iskazana veličina
-fino kuham, a jezikova juha s domaćim rezancima mi je specijalitet
-za desert serviram slatko, po potrebi prilagodljivog menia

-farbam sve kaj žudi za promjenom boja i ne ostavljam packav trag iza sebe, osim onda ak me je frka da se ne bum znala vratiti po novu kanticu boje
-ne bojim se struje, mada sam dvaput provjerila da li svijetlim kao žarulja, i ne sjedim u mraku kad kihne osigurač
-iako svaki put njurgam zagnjurena ispod lavaboa, znam očistiti sifon, sve spojiti kak treba i bez straha pustiti vodu da curi, bez kante u blizini
-hrabro bušim rupe di treba, i ni jednom nisam napravila dodatnu, nepotrebnu rupu, čak ni na radnom stolu; one tri se ne računaju jer su funkcionalno iskorištene
-mijenjam štekere, spajam trožilne kablove, montiram police i ostale ostale stvarčice u dijelovima, uz napomenu da gotovo uvijek imam višak metalnih podložaka (po ak nekom koja fali, poruka na pvt.), ali matice su sve iskoristive

-znam natankati, od prve, vodu di treba, za stakla auta
-provjeriti ulje
-majstora značajno pogledati kad mi pokušava, na servisu, uvaliti filter za pelud za soma i nešto kuna
-parkiram na kosini, na rikverc, na rinzol u prvom pokušaju (iako mi se jako rijetko, eto priznajem, dogodi da se čudim kak su tak mala neka parkirna mjesta, a lijevo od mene je karavan)
-na uzbrdici ne koristim ručnu i jako sam ponosna kad vidim muško stvorenje kak desnom rukom nekog vraga hvata pokraj sica
(jedna od novogodišnjih odluka je da naučim mijenjati gume :P)

-šutim kad trebam i čak znam pričati kad se od mene očekuje da budem mutava
-mogu biti bedasta po potrebi, prilagodljiva određenoj situaciji, pa i onda kad ne kužim da sam takva kakva sam
-znam trepteti, nakašljavati se i podizati lijevu obrvu
-psovati u autu i pokazivati srednji prst

I tak, vjerujem se da sam sve bitno, a propušteno do sad, spomenula, te se svesrdno nadam se da sve ovo ne bude shvaćeno kao moja, već gore spomenuta samohvala, jer ja sam skromna, mila i samozatajna ženica koja voli cvijeće i leptire, dlakavce na dvije i četiri noge, čokoladu i sušene brusnice, doručak u krevet i lijene vikende, a sve ovo, gore navedeno postigla sam predanim i mukotrpnim radom, brojeći pokušaje, a svejsno zanemarujući pogreške, iako kažu, na njima se uči.

Ali imam vremena za dodatnu nastavu, a do tada – dobra vam srijeda :)

Sve nešto ovih dana pišemo o romantici, o tome kako je o'šla s jednosmjernom kartom u džepu, nemam pojma kam i netragom nestala....pa se s nostalgijom u duši i pritajenog jecaja u grlu prisjećamo nekih davnih, ali još uvijek pamtljivih vremena kad je sve bilo drugačije, pa i ljubav, kad su ptičice cvrkutale na -10 i ni noć ih nije uspavala, sunce se utapalo u zlaćano-narančastom zapadu, a kao inače zalazi negdje drugdje, i sve nam je bilo tako pahuljasto, mekano, ružičasto.

A nije!

Sve je isto, samo smo se mi promijenili, priznali ili ne.

E sad, za one koji to negiraju i petom kružno kopaju rupicu u zemlji, da pokažu i dokažu kako su čvrsto ukorijenjeni i postojani, i kako se, kad je riječ o romantici, ni mrvu nisu promijenili jer i dalje zrakom šalju poljupce koji na pola puta do nečijih usana poprimaju srcolik oblik, u nastavku bum o sebi.

Kad sam bila mala, onda sam...kad sam bila malo veća, i onda sam...a onda sam jednog dana odrasla i skužila puno toga.
Da romantično može biti ...
Zimi očišćen snijeg s auta.
Prevelike, posuđene, a tople rukavice.
„Ti nisi normalna, kak si to obučena, prehladit ćeš se!“
„Volim blenut u tvoje cice, ali daj se zakopčaj, kašlješ“.
„Pazi kako voziš, na zavoju je zaleđeno.“
„Pa di si ti, 3x te zovem, čuo sam za sudar na Miramarskoj?“
„Aj me ne davi, dođi. Trebam te.“
„Budem ja, pusti.“

Ili bi trebalo biti drugačije.
A ja Bubica, Mucica, Ljubica.
Pa prije posla očistiti snijeg ispred auta.
Provjeravati dubinu svojih džepova, čupkajući niti u rašivenom rubu.
U ljekarni kupiti sirup protiv kašlja i skuhati čaj od sljeza.
Psovati led na zavoju, koji naravno nisam na vrijeme skužila.
I obaviti sve kaj trebam, sama.



A romantika i ja?
Ma, pukne i mene, onak svom snagom, da ne bi bilo čuđenja.
Pa sam njanjava, i mogla bi tada proći crvena ruža, kihnutih latica i zgužvanih listova, ofucani stihovi u muškoj obradi, pojedino zaboravljenih riječi, maglovit, ciljano usmjeren pogled u porno terminu i svaštanešto.
Cmoljim na sretne završetke, čak i one, daleko od kraja filma, predvidive, a nikako spojive sa zdravim razmumom i opipljivim životom, pa se na trenutak svjesno pomaknem u neku drugu realnost, uronim, zažmirim i pustim da traje dok traje.


Ali..

Nekak mi baš više ne paše uobičajeno cendranje koje provlačimo pod romantiku, ljuljanje na valovima, a srebrne niti mjesečine ostavlja svoj trag na golim tijelima, čvrsto priljubljenim u zanosu strasti, dok se u daljini čuju zrikavci, „Ante nesrićo jedna, vidi koja je ura“ i Mišo Kovač kao zvučna podloga.

:P

Ima li veze s brojčekima u JMBG-u ili ne, nemam pojma.
Možda.
Kajaznam.
Čak i nebitno.
Važnije, meni, da sam uz godine koje sam do sada prebrojala kao svoje skužila da ljubav ima različita lica, pa i naličja. A romantika je njen zrcalni odraz.



I znate kaj, bez ružičastih cvika bolje se vidi, čak i u mraku ;)

Link Sade - Still In Love With You

Ovak…

Idete mi na kiki koji nemam, s pričama svi su isti; jebivetri u niskom startu, na kratke pruge, a prepone vješto izbjegavaju.

A nisu!
Ima još gorih od tih :P
A ima i onih koji se nikako ne uklapaju u prosjek, na njihovu, a bome i na našu sreću.
Čak i tu.
Znam ih.
Znam li ih?
:)

Da bi nekaj u dvoje, više od usputnog mrdanja guzama, klapalo treba se potrefiti na obje strane ista količina potreba, želja i nadanja. Čak i podudarno u vremenskoj jedinici izvršenja.
Ako klackalica prevagne na jednu stranu, ni dobro.
Ako prevagne na drugu, osim kaj je ta druga teža, opet ista stvar.
I sad, tko je tu kriv ako nema ravnoteže?
Nitko?
Jedna, ona druga strana, naravno?
Oboje?

Koliko svoje želje projiciramo na drugu osobu, a da se niti ne potrudimo provjeriti da li su te želje i njene?
Zalijepimo ih za leđa, protrljamo dlanovima da bolje drže i s nestpljenjem čekamo da postanu oblikovne, fino opipljive.

Je, puno pitam, kaj ne?
A odgovor svi znamo.
Netko bu kimnul glavom. Drugi zafrknul nosom, ne priznajući čak ni sebi da je to tak, treći bu gledal kroz prozor čekajući snijeg.


Kad svega toga nema, nema ni njih dvoje ovdje ;)

U komunikaciji, kažu i u ratu i ljubavi, sve je dozvoljeno.

Biti u pravu, a ne biti. Biti u krivu, a ne biti toga svjestan. Biti ni vrit ni mimo, ak' je to trenutno jedina opcija :P

Imati argumente koji drže vodu. Mahati drugima, a cure kao voda kroz sito.

Slušati kaj govori netko nasuprot. I čuti. Slušati, ali koristiti jedno uho za ulaz i drugo za izlaz informacija.



Ali prečesto se zaboravlja da i reakcija ima svoju liniju kretanja. Ponekad istu putanju. Pa i ona koja proziva za izrečeno, negirajući isto.


Medalja s dvije strane.
Samo, vidi li se ona druga?

Pamelin zapis me poškakljao: koliko nam je forma bitna?
I ako je, zakaj nam je važna?



I još jedno pitanje, za koje unaprijed imam odgovor: koliko upoznavanje na sajtu čija je primarna uloga uparivanje u različitim svojstvima ostavlja dovoljno potrebnog prostora za ležerno čavrljanje koje može (a i ne mora), imati svoj nastavak uz dvije šalice kave, za početak?

Malo?
Malo!

Svako muško koje svoju aktivnost gornje glave može nametnuti onoj donjoj, i ponašanjem odudara od standardnog net prosjeka muškaraca nemirnih nogu ispod stola, jednoručne aktivnosti, znat će kaj je potrebno (ne) napraviti da ostavi dojam ekskluziviteta prve poruke.
Pa zamagliti biranim riječima svoje prvotne namjere i umjesto prečacem izabrati šetnju porukama; od jedne do druge, desete, slažući priču, čekajući njen poznati kraj kao da se gleda već n-ta repriza.

Ha?

Ne, ne, ne mislim da je išta loše u tome!
Muško ženski odnosi i jesu igra, istina puno puta s pravilima poznatim samo jednoj strani, s promjenama istih u hodu bez da se traži suglednost one druge, ali i greškama u koracima koje mogu biti šarmantne, nikako za žuti ili crveni karton, nego za revanš u drugoj tekmi.
Loše postane kad isključivo kroz formu procjenjujemo njegove namjere, priljubljujući ih uz svoje želje, a istovremeno nesvjesne da poklon, zgodno zamotan može biti:
bezvezan
nepotreban čak i za skupljanje prašine
jeftina varijanta one koja mami uzdahe.

E sad, zakaj nam je forma ipak toliko važna?
Da se uvjerimo da, unatoč uobičajenom (većinskom) muškom razmišljanju, nismo samo anatomski definirane?
Da nismo broj koji označava niz u istoj jedinici vremena?
Da vrijedimo reciprocitetno onoliko koliko same sebe vrednujemo?

A kaj ako natrčimo, ne mislim samo ovdje, na majstora koji zna snagu riječi, vješto po njima prebire sve dok ne pronađe prave, pa je uvijek jedan korak ispred nas, baš tamo gdje je naš pogled usmjeren, a nema kredit ni za što drugo?

Ha?

Nekako, s godinama, više na maglu ne gledam romantično.
Prebrišem rukom, da bolje vidim, orošena stakla.
I ne crtam kažiprstom krivudave oblike….

;)



Link Nola - Iznad oblaka

A da malo probudimo blog, ha?

Svi volimo priče; kao klinci prije spavanja, kao malo veći, kad se još u bajke vjeruje, pa i nevezano s godinama, može uz šapat, u dvoje ;)

Jedna od vježbi na radionicama kreativnog pisanja je vezana i uz fotke, kao podloga za pričam ti priču.
Zanimljivo je kaj ni jedna ispričana nije bila ni u kakvoj vezi s realnom situacijom, uhvaćenom u djeliću vremena, kak se veli, okom kamere.

Zanimljivo je i kaj u stvari na taj način, pričajući takve priče, ponirući u fotografiju, puno pričamo i o sebi.

Ajmo se igrati, pričati, pisati..... :)

Vrbin dio zadaće su jutarnje fotke, a naš je, tko želi, ispričati priču vezanu uz fotku, na način kako je vidi...kao jutros ova - kuća na rubu, možda kao i ljubav na rubu ;)

Dobro vam jutro! :)

Intrigantno pitanje by Ergo: kaj bi vi stvarno željele imati muškarca uz sebe koji vas razumije?


(je, je, kasnim..opet bum dobila po prstima da nisam ažurna, ali za ovaj zapis je „kriva“ i pasemi i njen jučerašnji ;)

Pa si mislim, fakat kakvo je to pitanje? Onda još njegovo čuđenje zavučeno između običnih riječi... Trebao je, zbog boljeg dojma nevjerice, natrndrčiti nekoliko upitnika, lijevo-desno klimati glavom i razgrnuti pogledom oblake i tamo, nekog gore, kao solidarnu mušku pomoć, potražiti u rješavanju enigme zvana „žena“.

Naravno da žudimo svim svojim bićem za muškarcem koji nas razumije, kojem ne treba navigacija, dodatna objašnjenja, crtanje kredom po zidu, jučer spomenuti post it-i zalijepljen posvuda, da se ne izgubi u prostoru i vremenu, uz upute za korištenje svega onoga kaj ima svoju namjenu, i prst u oko da na vrijeme skuži o čemu je riječ kad je o nečemu riječ.
Mi jednostavno želimo da budemo shvaćene ovakve kakve jesmo, bez njegovog kolutanja očima, zafrknutog nosa i poluironočno nakrivljenih kuta usana i obrve na istoj strani lica!
(kaj, da stavim još koji !, opet zbog boljeg dojma i uvjetrljivosti napisanog?)

;)
Zezam se.
Ne zezam se.

Ha?

I kaj bumo s njim, takvim? Cendrale kad nam pukne nokat? Uz kavu mu prepričavale tko je s kim i na koji način negdje bio viđen? Pa onda uz peemesično stanje duha i tijela, kad se pozdravimo s mozgom, a sprijateljimo s dugim jezikom i hopsajućim žifčekima obješenim na hozntregere podsjećale sebe i njega, u detalje, obično nebitne, kae je bilo davne 2005, u kolovozu.
A kad ne znamo kaj bi same sa sobom, a ni s ljudima oko sebe, 'ćemo nasloniti glavu na njegovo kršno rame (zaboravljajući da to isto rame, uz ono drugo, može poslužiti za daleko praktičnije i korisnije aktivnosti ;), pa čeznutljivo uzdahnuti i sa zahvalnošću ga pogledati kad kaže:
„Draga, ne moraš mi više niš reći. Oooooo, znam kako ti je. Isto sam i sam doživio.“


Ha?


Željela bih vjerovati da su ove tu priče, pa i one s druge strane ekrana, o njima i nama, ili vama i nama (ne mislim pri tom na sve one stvarne, nepomirljive probleme koje nas uporno, uspješno i na kraju trajno, kao dvoje u paru, udaljuju) dio standardne podjele uloga u koje smo uletili ponekad i bez suglasnosti, zezancija, benigno provociranje začinjeno hormonima i očekivanim suprotnostima, ponekad i namjerno naglašenim.
I ništa više od toga.

Voljeti nas ovakve kakve smo, svakakve i nikakve, a najčešće baš onakve kakve trebamo biti, puno, puno više je od razumijeti nas....

Pospanci, dobro vam jutro :)

Drage blogerice i blogeri,

(kažu u rodno osviještenoj politici da je potrebno spominjati i žene i muškarce u pripadajućoj formi), nadam se da vam ne idem baš previše na žifčeke. Ali kaj mogu kad me je lako, ovih dana, povući za jezik, bez da se ikome beljim.

:P

Idem po redu....

Dakle, slijedom Mainog zadnjeg zapisa, opet zaprtog, zamolila bih za pomoć u usaglašavanju blog stavova da li je predloženi kolega Ergo prikladna osoba za arbitražu.
Nije potreban konsenzus, ali dvovećinska trećina da.
(napomena: listiće za glasanje, uz naputak kak' trebate glasati i kaj zaokružiti, poslat ću vam na pvt.)
Ujedno ću zamoliti nekoga od vas, tko je s njim dobar, da ga nagovori, ako je nagovaranje potrebno, da prihvati tu, privilegiranu ulogu i s ponosom je odradi ;)

Dalje...

Razmišljam koga bi uzela za sekundante.
Treba biti žestoko žensko koje kaže kaj treba, kad treba i na način na koji treba. Pošalje i u maminu, ako je potrebno. Pametna je da zna kad treba napraviti korak unatrag, vješto pričepljujući štiklom one koji smetaju, a i dva naprijed, šarmantno gurajući one koji se slučajno ili namjeno nađu na putu.

Mmmmmmmmmmmmmmmmka, di si? ;)

Ako ima drugih prijedloga, rado ću ih razmotriti. Za muškarce molim fotografiju u boksama, format minimum 500x500, i broj mobitela.

Zatim...

Trebamo definirati vrijeme verbalnog duela.
E sad, tu bu bilo problema. Grdih. Jer moje vrijeme uz komp obično je u zadnje vrijeme u jutarnjim satima dok kolege ne skinu krmelje, popiju treću kavu, pretresu dnevna događanja, ili u popodnevnim, uz radne obaveze koje u to vrijeme imam. Vikendi, e ne bu išlo. Nikako.
Ali valjda se bumo nekak' uskladile, pa našle u istom vremenu, na istom mjestu, zbog istog razloga.

Tema....

Čini mi se nepriličnim otvarati nove teme ili apsolvirati postojeće dok god se moja pitanja, ostavljena Mai, na dva zadnja zapisa i dalje, uspješno ignoriraju.
Moram ih, uz dužnu ispriku svima vama, ovom prilikom ponoviti, jer ih možda Mai nije pročitala:
-prvo je bilo, kao zamolba, da mi kopira komentare u kojima sam je spominjala cijelo nedjeljno jutro u nećudorednom sadržaju, a drugo, kao pitanje, koji je pravi razlog njenog opetovanog spopikavanja na mene, te zakaj je smetam kaj pišem tu, na Iskrinom blogu, a ne negdje drugdje, na adresama koje mi već neko vrijeme dobrohotno predlaže, indirektno savjetujući da se maknem s ovog, dragog mi bloga.

Sjetila sam se faksa i ispita – bila sam jako vješta u zaobilaženju pitanja na koja nisam znala odgovore, ali znalo je biti mudraca s katedre koji su pohvalili moju retoriku, ali su mi i jasno dali do znanja da me to, o čemu pričam već 10 minuta, nisu pitali. I da ih to, ne zanima.
I nemam pojma zakaj sam se sad sjetila i uvažene blogerice Mai.
Možda ipak, ponavljam, zato kaj sam joj na zadnja dva zapisa ostavila pitanja, ali gle vraga, izostali su odgovori, ali ne i njeni komentari o sasvim nečem drugom, trećem, a bome i četvrtom.

Pa sad...

Svezi glede simptomatičnog ponašanja i dosljednosti u izbjegavanju pitanja na koja se mogu, ako se žele, dati koncizni odgovori, nemam pojma u kojem bi smjeru, nas dvije mogle kvalitetno razgovarati, tu na blogu.

Hm...

Tu bi sad Ergo mogao odraditi velik dio posla. Ergooooooooooooooooo, di si? Oš biti moderator?
Ne znam da li voliš kolače?
Ak' treba mogu ti skratiti trapke.
Pokrpati čarape i gaće.
Speglati veš.
Zalijevati cvijeće kad si na godišnjem.
Sam ti rekla da si zgodan i pametan i poželjan muškarac?
A?

:))

I tak...

Draga Mai, rado ću s tobom razgovarati o svemu, samo me frka da ćeš se opet povući na svoj blog i preventivno zaključati vrata, pa na uobičajen način brundati na pristojnoj udaljenosti.
A to nije fer!
Pogotovo onda kad ti jezik ritmički zapinje tam di ne treba, a nemaš muda (koja toliko spominješ pišući o muškarcima), ostaviti blog otvoren za komentare i pročitati reakciju onih koje imenuješ.
Moju, npr.
I nekak' mi šuplje zvuči tvoje objašnjenje kao opravdanje zaključavanja bloga, pogotovo kad pišeš, citiram:
„ al vi trućate (ti meija) zato kaj tvoj ego nije mogo malo rasti po mojoj livadi od bloga“.

Jer ako me sjećanje ne vara, a imam jako dobru memoriju, mogla bih brzo i jednostavno prebrojati sve komentare koje sam ostavila na tvojim zapisima u ovih 4 godine koliko sam na blogu (10-tak, koji više, možda), i uvijek su bili samo kao reakcija na tvoje spominjanje mog nicka u zapisu.
Ostalo me nije zanimalo i ne zanima me, pogotovo ne teme u kojima multidisciplinarno, na filozofsko-anatomskoj razini, u nekoliko krugova, citirajući citirano, mudro raspravljaš o, kak' veliš, mlohavim ćunama i bezmudim muškarcima.

Pa, slijedom svega navedenog, a u duhu predblagdanskog raspoloženja, zbog Djeda Mraza i vrtnih patuljaka koji jamraju da im je zima, a posebice dragih nam blogerica i blogera koji se mogu zeznuti i čitati slijedeći zapis u raspravljajućem tonu, a kao posljedicu imati gastro-intenstinalne probleme, predlažem da ostanemo na dosadašnjim temama zapisa (jer ne vidim baš nikakvu svrhu u ponavljanju već napisanog ovih dana); ti na mlohavcima (svesrdno se nadam da ćeš uskoro stresti nekog uzoritog i ponositog koji će uz tebe, bez oklijevanja prkositi gravitaciji), a ja na cmoljavim bapskim pričama, muškarcima i ženama i onom između ;)

Eto, u pomirljivom tonu skidam svoje mamuze.
Mai….



Takoc....to bi bilo to, za sad :P
Ok, ne bum više.
Valjda.
Kajaznam.
Možda.
Ma, ne, ne bum…..



Srijeda. Volim srijedu.
Dobra vam srijeda :)

(baš si mislim da li sam sve napisala kaj sam imala za napisati :P)

Nova moda?



Se sjećate scene kad on dođe doma nabrundan, frkne ključ stana i auta na jednu stranu, jaknu na drugu, cipele završe ne tamo gdje im je mjesto, a na pitanje „kaj se događa“ odgovor je „niš, nisam za razgovor“.
A mi k'o hrčak vrtimo po glavi sve moguće varijante odgovora i svaka slijedeća je sve groznija. Jer nemamo pravu informaciju kaj mu je, a ono kaj imamo bogata je mašta koja fakat može svašta. Pa i napraviti sranje kojeg u stvari i nema.

Ima i varijanta kad se mi, od mile, drage ženice pretvaramo u durilicu, pa na isto to pitanje odgovaramo „nije mi niš“. A svašta nam je nešto i još puno više od toga.
On uglavnom slegne ramenima, možda podigne obrvu u nadi da će ipak nekak uhvatiti kakav mig na nježnom licu i znati kaj dalje – povući se i ne inzistirati na odgovoru, uzeti daljinski i izmjeriti dužinu trosjeda ili odnijet smeće do kontejnera.

U oba slučaja zatvaraju se vrata pred nosom i prekida komunikacija, obično na prvu, bez vidljivih razloga.

A meni to fakat ide na žifce jer imam jako učinkovitu maštu i sposobna sam uz 10 postojećih stvoriti još jedan rezervni scenarij kao alternativni odgovor na gore postavljeno pitanje.
Jer nemam toliko strpljenja da na vrijeme skužim da je jutro uvijek pametnije od noći i smatram krajnje nepristojnim, bez pravog objašnjenja, doziranim informacijama, drugoj strani ne dati do znanja o čemu je riječ.

Nekak' je slična priča i s blogom i zaključavanjem komentara.
I s onim ljudima koji zverglaju kaj imaju za reći, okrenu dupe i odu. A ima ih u zadnje vrijeme sve više.

E sad, zakaj je to tak', razlozi mogu biti svakojaki.
Npr....
-ignoriranje potencijalnih sugovornika jer ih se smatra nezrelim, glupim, nedovoljno kompetentnim za suvisli razgovor
-samoljubivost uz koju se gubi realitet, a nosekom se provjerava mekoća oblaka
-nesigurnost koja se skriva iza ključa jer komentari mogu biti kontra napisanom, a moć hvatanja u ravnopravni verbalni duel jednaka je potrazi četverolisne djeteline u magli, na današnji dan
-etc.

(ak' se još kojeg razloga sjetim, dopisat ću, možete i vi ;)

Pisanje na blogu, kao javnom mediju, interaktivno je. Barem bi trebalo biti.
Ne mislim pri tom na formu pisanja s jedne strane i čitanja s druge, nego onu koja nas na zapisu cima da komentarima oblikujemo svoje mišljenje i objavimo ga, bilo da se slažemo s napisanim i pročitanim ili ne.
Zanimljiva mi je takva komunikacija, pogotovo ona u kojoj su stavovi oprečni, pa svatko od nas na različite načine, više manje uspješno, ako je tema iole ozbiljnija, pokušava drugu stranu uvjeriti u suprotno.
A uglavnom svi to radimo, priznali ili ne :)

A zaključana vrata?

Hm....



Nekak' vjerujem da više govore o onima koji su jednim uhom naslonjeni na ta, zatvorena vrata, pa zaustavljajući disanje osluškuju kaj se događa s druge strane, nego o nama koji jednom ili dvaput pristojno pokucamo.

Kuc-kuc, dobro jutro :)

(Poseban pozdrav uvaženoj blogerici Mai i pohvala na uspješnom ponavljanju nickova nepoćudnih blogerica koje treba osvijestiti, preodgojiti i usmjeriti u pravom pravcu, te zbog dosljednosti u ponašanju pri pažljivom zaključavanju bloga čim padne mrak ;)

(zapis u dva dijela; drugi je za Mai, s obzirom da opet brusi jezik na mojem nick-u, a budući da je mudro zatvorila blog za komentare, odgovaram joj na ovaj način.. :)

I dio: NE!



Znaju li svi kaj to znači?

Znaju li (neki) muškarci da poziv na seks nije:
-suknja iznad koljena
-čipka samostojećih, slučajno vidljiva u prorezu iste te suknje
-rub grudnjaka u dekolteu
-premještanje prekriženih nogu, dvaput u minuti
-visoke pete
-druga čaša vina
-kava u 10 navečer
-hod mračnijom stranom ulice
-glasniji smijeh od uobičajenog
-neodgurnuti poljubac
-ni nick na Iskri

Znaju li?

Znamo li mi da, ti neki, to ne znaju?

Ljuta sam na žene kad svoju lakomislenost, naivnost, pa u konačnici i neodovornost prema samoj sebi opravdavaju pričama o nekakvom pravu na nedodirljivost tjelesnog i duhovnog integriteta koje, kao svi, trebaju pravovremeno uvažavati i poštivati, a ponašaju kao da su mozak pustile na godišnji, zaboravljajući da ne mogu očekivati, kao uvijek ostvarivo, ponašanje druge strane onako kako njima/nama odgovara. Ni znati da svi u lancu događaja imaju/imamo iste etičke vrijednosti.
Nismo odgovorne za tuđa ponašanje, ne za ona koja same ne iniciramo, ali jesmo za svoje. I moramo biti!
Jer izbjegavati, ako možemo, sve ono kaj može završiti kako ne planiramo, mudro je i pametno, a nikako preoprezno i ziheraški.
Jer ima budaletina koje ne čuju kad im se kaže NE, i vrlo lako i jednostavno postanu spodobe koji ostave neizbrisiv trag; i na tijelu i na duši.



Davno je bila jedna ženska priča na blogu o neugodnom iskustvu i prvoj kavi.
Tipkali su.
Kliknuli su, valjda.
Dogovorili kavu.
Upoznali se, konačno.
S njegovim autom otišli, kajaznam di, na večeru, Bogu iza nogu.
Na pol' puta, na šumskom putu, u čvrstom dodiru zalutala mu je ruka tamo di nije trebala.
Uspjela je pobjeći iz auta, tako je pisala.
Nemam pojma kako se vratila doma.




Mogla je biti jedna od žena koja bi nakon tog dana, zbog svoje gluposti, ponašanja u raskoraku s godinama koje je imala, postala broj više u statističkim podacima o silovanim ženama.
Bila bih sretna kad bih znala da je on samo pokušao. Nešto.
I da bi se zaustavio na vrijeme kad bi ona odmaknula njegovu ruku. Ispričao se i rekao da ju je želio samo poljubiti.
Mada sumnjam....



Koliko se same, nesmotreno uvalimo u probleme iz kojih se ne znamo izvući ili se izvučemo u zadnji tren?
Odgovornost je, naša, u tome – u krivim procjenama; i situacija i ljudi, koje nemaju veze sa stvarnošću.
Nije u podijeljenoj krivnji samog čina, jer takve krivnje NEMA.

Kasnije, razmišljati tko je što trebao napraviti, ili nije smio napraviti, ionako je prekasno. Možda samo korisno kao podsjetnik i opomena drugim ženama, u sličnim situacijama.


Nemojte me gađati komentari.


Ni jedna od nas neće dignut palac u 2 poslije ponoći i sjesti u nepoznati auto.
Jer znamo da je pametnije pozvati taksi ili produžiti i ubrzati korak osvjetljenom stranom ulice.
Jer, iako ne mora, može se dogoditi da neplanirano završimo u mraku, pritisnute tuđim tijelom koje ne možemo ni centimetar pomaknuti.

I zato....

Ne vidim ni jedan opravdan razlog da se i inače, u sličnim situacijama, ne ponašamo pametno.
I oprezno, zlu ne trebalo...






II dio – odgovor Mai

c/p s njenog zapisa:
„Pa tako bloško jato (vrbi, slipi, meija, vega, krpa, bella) uredno cijelog jutra lamentira o...mojim uvojcima, mojoj pičci (oprostite na prostačenju), mojoj djeci, mom jebanju, mojim orgazmima etc...“

Hm...

Svakaj sam na blogu, iz pera uvažene blogerice, doznala o sebi.
Osim kaj se redovito spopikava na mene i razloge mojeg boravka na blogu, uz spominjanje veze u kojoj sam, da je podsjetim ak' ne zna, 12 godina i namjeravam ostati i dalje ;), jutros sam pročitala da sam jučer, cijelo nedjeljno jutro lamenitrala o njenim uvojcima, da oprostite na citatu, o njenoj pički, jebanju i orgazmima, djeci....
(a ostavila sam post za Vukovar i otipkala ukupno 4 (slovima: četiri) komentara :P)

A kako ne volim čak ni virtualne insinuacije, bit ću zahvalna Mai da citira di sam i kad sam bila zaokupljena spomenutim temama, te u kojem sam je kontestu tako nepoćudno spominjala.

Da joj pomognem u potrazi, kopirat ću SVE svoje jučerašnje komentare; prvi njoj upućen, na njenom zapisu, a ostala 3 na slipinom blogu:

Br.1
koliko toliko sam pohvatala kae jučer bilo

ne kužim potrebu čupanja iz konteksta napisanog i guranja u sasvim drugi sadržaj
osim....mahanja reklamnom zastavicom :P
Autor: meija | 18.11.2012. u 10:25 | opcije
--------------------------------------------------------------
Br.2
jednostavnije je tako, nekima, jer lakše opravdavaju svoje stavove koji su takvi kakvi su, a često baš i nemaju previše veze s onim o čemu je riječ

lakše se vidi ono kaj je spred nosa, nego par metara dalje

jutro :)
Autor: meija | 18.11.2012. u 9:58 | opcije
------------------------------------------------------------
Br. 3
meni nije, slipi
jer kužim zakaj sve to

ali se mogu čuditi kad je netko ukopan na mjestu i ne želi čuti kaj mu se govori.
Autor: meija | 18.11.2012. u 10:01 | opcije
--------------------------------------------------------------
Br. 4
ma, svatko od nas može ovdje biti krivo shvaćem. isto tako možemo i komentare pročitati onako kako u biti i nisu napisani
ali zato, ako ima volje, dodatno se objasni stav. postavljaju se pitanja ako nekaj nije jasno

svatko tko se povuče, ne objasani kaj je nekom rečenicom želio reći, ne može očekivati da će biti drugačije shvaćen nego onako kako zvuči, bilo to tako ili ne
Autor: meija | 18.11.2012. u 10:09 | opcije


(napomena: moji komentari su bili na slipinom blogu vezano uz zapis o hvatanje pojedinih riječi u komentarima, ne čeprkajući tko je kaj hvatajući mislio reći/napisati jer iz zapisa (meni) nije čitljivo, a ni autorica nije eksplicitno navela)

Etoc...





Mai,
čekam odgovor.


Ispričat ću ti se ako sam te jučer negdje, kajaznam di, spomenula, uvrijedila tebe i i tvoju pičku (opet se ispričavam čitateljima na retorici :P), a tvoje jebanje, orgazme i djecu stavila na dnevni red bloga.
Ako nisam, zamolit ću te opet, pristojno da me zaobilaziš u svojim zapisima. Isprika, znam da će izostati, pa je ni ne očekujem ;)
(mogla bih napisati i da od*ebeš, ali ne bum, mada znam da će biti i druge prilike za to :)




Možemo se razilaziti u mišljenjima.
Možemo neuvažavati tuđe. Smatrati ga glupim i površnim.
Kontrirati tek toliko da se nekaj piše, popuni binarni prostor i potroši slobodno vrijeme.
Možemo se gađati komentarima, svatko na način koji mu je kao osobi svojstven, slučajno ili namjerno korištenim riječima.

Ali k vragu, prevelike smo za insinuacije i laži, kaj ne Mai?



Ponavljam, nestrpljivo čekam.....

...i kad se ugasi svijeća, da ne zaboravimo

Link

Kaj napisati?
Nemam pojma.

Nadam se da Bog jutros ne spava.....

Link
online čitanje presude

Bože, hvala ti!

Dobro, ne baš uvijek. I ne u svakoj situaciji. Ne bum danas o centimetrima, možda nekom drugom prilikom… ;)

Ali budem o udvaranju…

Priznali ili ne, svidjelo nam se to ili nam svaki put nategne živce provjeravajuću u kojoj točki pucaju, i udvaranje je dio igre u kojoj su na suprotnim stranama dvije jedinke uglavnom zainteresirane za istu aktivnost, ali ne nužno i vremenski podudarno tempirane.

Pravila udvaranja, naravno postoje. I naravno mijenjaju se, e sad da li na sreću ili nesreću, ne znam, s godinama koje slažemo uz svoje ime.
U ovima u kojima jesam, nekak mi je draži ciljani pristup bez puno frfljanja jer sam prerasla fazu leptira, tratinčica, buba-mara i svih ostalih gmižućih i letećih stvorenja. Ali to ne znači da nisam obično žensko koje se može rascmoljiti na nekakvu čitajuću ili gledajuću ljigicu i ni malo romantično šmrkati u potrazi za maramicom.

Cijenim upornost do određene granice. Intrigantna je. Neki će reći – puhajuća pod rep. Ok, je. Tak je :)
Ali tanka je crta kad postane iritantna, a on dosadnjaković koji ne zna stati na vrijeme i ne kuži da mu je vrijeme odavno iscurilo.
I sve one priče i pričice podvučene pod profurani stil upucavanja trebale bi biti arhivirane.
Jer smiješno zvuče kad se ponavljaju u više-manje pravilnim razmacima, s jasnom namjerom prema slijedećim koracima kretanja koje obje strane znaju bez da se posebno objašnjavaju.

E sad, može se dogoditi i nekaj sasvim čudno, totalno, zdravim razumom i nakon n-tog pokušaja, neobjašnjivo – 28. put ista rečenica ponovljena može zvučati čarobno jer….
U tom trenutku baš nam to treba.
U tom trenutku baš nam on treba.
U tom trenutku …..

Od muškarca se uglavnom očekuje da zna kad, kaj, u kojem trenutku i na koji način nekaj napraviti/reći.
Zna li?
Pokušaji i pogreške?
Druga šansa?

Nije njemu lako! Ovo bez imalo ironije.
Pogotovo ako mu se nasuprot nađe gotovanka koja očekuje da je dovoljno dva-tri put trepnut, malo se nestašno promeškoljiti na stolici, pa da on zna kaj to znači. I kaj treba u slijedeću minutu i pol napraviti. A za 5 ne treba ni govoriti…

Možda je ljepota i u toj neizvjesnosti, zakulisnoj igri u kojoj se pravila odmah ne kuže jer je potrebno ipak malo približiti se da se jasnije vide.
Koliko? Možda na dohvat ruke… ;)

A ovdje?
Ha….
Predvidljivost.
Očekivanje.
Preskočene stepenice.
Projekcija želja.
Potrebe jasno definirane.

I onda se ipak nađe netko tko je drugačiji, pa sruši cijelu priču o pravilima, možda baš, sad u novoj poruci ;)

..kakav on, muškarac mora biti ;)

Link

(sve napisano, da ne ponavljam :P)