Muškarci i žene...i nešto između

...ili kiklju



Jedna od blog tema koja se redovito ponavlja, čak i s istih adresa je o uparenim, a na Iskri.
U nastavku se izvuče kamen iz džepa, onaj koji se čuva za svaki slučaj u rezervi. Sigurnim pokretom i čvrstim čvorom zaveže na dovoljno dugu špagu i s njim zavitla zrakom u namjeri pogoditi, a nikako ne promašiti cilj.
Spretni će se izmaknuti. Oni malo manje praviti se da niš ne boli. Neki fućkati, jer kao nije o njima riječ.
A neki drugi će reći da reagiram jer je i o meni riječ.
Da, je, u onom dijelu da nisam solo i da sam na Iskri. Na sve ostalo, i da postoji ostalo, baš nitko drugi na to ne bi trebao brusiti jezik.

Ali...

Kako smo, mi kao ljudi znatiželjni, a nemamo još 8 mačjih života u rezervi, krenu priče uobičajenim ritmom i tijekom, baš kako će i danas biti, pa usput potrošimo jedan u nepotrebnom uvjeravanju da smo mi sami polazišna točka određenih vrijednosti, a nismo jer smo samo jedna u nizu.

Toliko o tome.
Dalje o nečem drugom, dodirno s napisanim, ne samo tu, nego i u drugim zapisima...

Možemo naučiti.
Možemo prepisati, pa na kraju ponavljanjem i usvojiti.
Pokušati i odustati.
Opet probati i uspjeti.
A možemo gledati i vidjeti, slušati i čuti. I na kraju sve to u sebi pospremiti, kao pinklec, kao klinci, za dane kad će nam trebati, a djetinjstvo ćemo ostaviti u fotkama obiteljskog albuma.

Jer starci nam, ne znam koliko smo toga svjesni, ostavljaju tragove po kojima kao odrasli hodamo. Ili ih pokušavamo izbjeći.
Kako tko.
Stvore obrasce muško-ženskog ponašanja koja nam se, bez pitanja, uvuku u memoriju, i priznali ili ne, na neki način nas oblikuju.
Kako koga.

Moj tata je bio tipičan dalmatinac; visok, zgodan, šarmantan, vješt riječima. Aktivan sportaš, poslije rekreativac. Kao klinku me je naučio primati cvijeće i zahvaliti se na doručku u krevetu.
I da, imao je svoje muško društvo s kojim se redovito viđao, ili na špici subotom, poslije placa, ili uz kartanje petkom. Ponekad oboje.
Mama (hvala mama na dobrim genima ;), mama je uvijek nekako, valjda kao svaka žena, držala 3 kuta kuće. Energična, poslovno uspješna, ponekad doma tek toliko da je promjenila stvari u koferima.

Kao klinka sjećam se njih dvojem uvijek na neki način povezano.
O onome kaj je bilo, a nije bilo za dječje uši, ne znam. Ili znam samo kao naknadnu informaciju-dogodilo se, a ja nisam imala pojma o tome.

Ne znam kako bi izgledalo da je ona bila žena koja ga je ritualnim zvocanjem pokušavala zadržati što bliže. A on tip nepovjerljivog muškarca, zauzet brojanjem dana koliko nje doma nema. Vjerujem da bih tatu viđala vikendima, a mama bi u njemu vidjela krivca za svoj, promašeni život.



Čitam da neki povezanost u dvoje mjere blizinom koju dijele. I satima. Zajedničkim aktivnostima.
Valjda i sakrivenim cipelama.
Novim papučama.
Prekopanim džepovima.
Gugutanjem u dvoje, valjda u ime ljubavi.
A možda kratka uzica, fino našpanana govori i o nesigurnosti i potrebi dokazivanja da netko nekome toliko znači da ga želi imati uvijek na dohvat ruke. Noge. Svejedno čega. Bitno da je tu. Razlog nebitan..

Mogu prihvatiti da nismo isti i da, kad ispružimo oba dlana kao vagu, jednako ne mjerimo ono što bi trebalo biti izmjereno.
Nisu ni svi prsti isti. Kao ni dlanovi, kad raširimo prste, jednako veliki.
Nadam se da se prihvaća i moje mišljenje jer i ja mogu prihvatiti da nekome puhanje za vratom, i bez poljupca u isti taj vrat, ljubav je. Jer ionako drugo nemaju.

Možda, da su moji starci bili drugačiji, i ja bih bila.
Ovako, naučila sam uz njih da i u dvoje treba ostaviti dovoljno prostora jedan drugome. I vremena.
Dobrom voljom i vlastitom odlukom.
Da udaljenost, mjerljiva metričkim jedinicama, ne znači ništa osim brojčane oznake. Kao i vrijeme u minutama, satima ili danima.

I zato mogu otići na kavu s frendicama kad god poželim. Baviti se aktivnostima o kojima on zna samo nužne informacije jer ga ostalo ni ne zanima. Biti zatvorena u svojoj radnoj sobi satima dok iz boja i gline ne izvučem maksimum.
I biti ovdje, na blogu. Pisati.

A on s dečkima na cugi. Tekmi. Ili u drugoj sobi, uz film koji nema šanse da odgledam s njim.

Čudno?
Meni ne. Ne zadnjih 12 godina...

Početkom godine, kao, trebala bih biti pametnija, pa znati kaj dofurati iz prošle kao temelj za nadogradnju u ovoj, a kaj ostaviti da tam', u onoj, bez grižnje savjesti i predomišljanja, hvata prašinu i paučinu.
Nemam pojma. Čak mi se ne da ni razmišljati o tome.

Kad sam bila mlađa (zvučim k'o naši starci :P), pokušavala sam na vrijeme napraviti godišnju bilancu, ne muljajući ni sebe, ni druge.
Pa sam u nastavku pedantno poredala želje po prioritetima ostvarenja, ugurala ih, po mogućnosti, u prvu polovicu godine, podvukla crtu u znak zbrajanja i oduzimanja i zakoračila puna planova u slijedeću godinu.

Danas? Ma daj si mira :)

Reći će neki zlobnjikavo da 'oće to s godinama.

Nekako, s vremenom koje prebacimo preko leđa, stisnemo se unutar svoja 4 zida. I unutar sebe.
Postanemo manje zahtjevni, reduciranih želja i planova. Pomalo lijeni, uvučeni u svoju stvarnost, ne mrdajući ni lijevo, ni desno, ako nije nužno potrebno.
E sad, reći će oni koji me poznaju (spominjem ih, a uvijek sam se ježila kad se jednina snage argumenata mijenjala množinom, ali baš paše, u ovoj rečenici, ovdje :P), da me godine još nisu lupile kako treba i da ne ulazim u prosjek žena blizu, jako blizu, pola stoljeća.
Mogu im proturječiti jer sam u zadnjih par mjeseci postala itekako svjesna neposluha svoga tijela, ali gode komplimenti, kaj ne, pa ću šutjeti :)
Zaboravit ću na njih i poslati ih k vragu ako se i kad ponovo sfrčem u klupko, nakljukana tabletama protiv bolova, svjesna spoznaje da bubrezi fakat bole k'o sam vrag i da jutarnji pogled u ogledalo nije ni malo ugodan, a izdajničke podočnjake i umorne oči ne može sakriti nikakav make up.

Ali kaj sad, iz svoje kože nemremo i da hoćemo.

I nemam pojma kad sam skužila, pa u slijedećoj fazi i prihvatila, da se s godinama suzuju mogućnosti. Pretumbaju prioriteti.
Vrijednosni sustav, s vremena na vrijeme provjerava.
Izbor baš i nije izbor, iako dobro zvuči, nego jedna od dviju opcija, obično izabrana nešto bolja od one koja je ostala na polici.
A mi smo tu gdje jesmo.
I ja....

***

E, ovo je napisano prije par dana, a danas nemam pojma o čemu je trebalo biti u nastavku. Možda o godinama i očekivanjima. Obično neralnim. Plahutanjem između stvarnosti, želja i potreba. Naših. Tuđih. I nesvjesnosti ili naknadne svjesnosti pogrešnog odabira, kad ostajemo zaglavljeni na pola puta.

Napraviti pauzu, pa se probati vratiti u nekakav kontinuitet baš i nije tak' jednostavno.
Ić' spavati u isto vrijeme.
Dizati se prije, trećeg, ponovljenog alarma.
Uhvatiti, nakon ljenčarenja, ritam na steperu.
Pohvatati sve ono kaj je do neki dan ostalo na čekanju.

I biti na blogu. Pisati. Kao nekad.
O čemu, nemam pojma.

Eto, priznajem da mi je sve teže biti tu, unatoč guštu koji imam, pišući. Počela sam se, sa svima vama, vrtiti u krug. A to mi se ne sviđa.
Ne volim vrtoglavicu.
Istu putanju kretanja i povratak opet, na istu točku.
A kao slovo Ž.
Početak i kraj bez promjene.

Zadnje kaj sam pročitala na blogu, a bilo je ugodno, meko i toplo ovo je:
Link

Fale mi takvi tekstovi, nebitno čiji.
I oni koje sam sama napisala, a nikad objavila na blogu.

Riječi mogu ugrijati dušu, ali i rashladiti.
Znamo to, kaj ne?

Jer....
Energija koju utkamo u riječi vraća nam se nepromijenjena.
I ljudi oko nas isti su takvi. Kao mi. Privlačimo ih ili odbijamo svojom energijom.
Ovdje, riječima jer jedino njih imamo.

I nekako, čitajući, ne samo ovih dana, ne vjerujem da su nam riječi samo sive.
Rubno crne.
Iskrzane.
Guste.
Teške.
Neporozne.
Kao čičak pikave.
Gadljivo ljepljive.
Kao da su tuđe, a nisu.

Da, ne sviđaju mi se takve!
Htjela bih da su drugačije...

Možda bum sutra, o svemu ovome, na drugi način razmišljala. A možda i ne.
Kajaznam, bumo vidli.

Jer ne ovisi o meni. Ne samo o meni....



A vi?

Dobar vam bio! :)

...a tu, u nastavku dopišite kaj sami želite :)

Jer...

Mogu vam poželjeti štošta, a ako to nije ono kaj vam u slijedećoj godini treba, fulala sam za svih 12 mjeseci.
Mogu i napisati standardne želje, univerzalno primjenjive, ali mi se ne da jer mi je bzbz. ponavljati ono kaj ste do sada toliko puta čuli ili već za par minuta budete, a uz osmijeh samo klimnuli glavom, kao znak da vas sluh i dalje dobro služi;)

Samo...

Nemojte puno planirati jer ionako se planovi znaju zavrtiti u obrnutom smjeru ili razvući u realizaciji pa i zaboravimo što smo zapisali u planer, a one želje koje se ni ne maknu dalje od slova jedno su razočaranje više.
Kažu pametniji da treba s novogodišnjim odlukama pažljivo jer od početnog penjanja po stepenicama, ako fulamo koju, možemo završiti i tvrdo prizemljeni, a mekani jastuk nije nam na dohvat ruke.

A opet, ako zaboravimo sanjati, maštati, planirati, dosadi brojanje koraka po istoj liniji kretanja.

Zato...

'ajd da vam ipak nekaj poželim:
sreću; malu, veliku, nebitno kakvu, neka bude po vašoj mjeri ;)
A uz nju sve je lakše.
Ako i nije, barem je zabavnije.

Za sve ostalo pobrinite se sami....
Hoćete li?





U nastavku za Bell....



Budem i ja posložila kaj ti imam za reći po brojčekima :)

Ovak'....

1. jedna fali, ako odeš
2. pa u nastavku: odi vrit!
3. tnx za ono u zagradi :)
4. bolje od odlaska je ostanak sa srednjim prstom u zraku
5. razno

I ako misliš da bum ti pridržala vrata, e zeznula si se. Ne bum!

Razlog je jednostavan: ne volim kad se s Iskre odlazi u ljutnji. Razočaran. Jer i bez Iskre, sve to kao razlog brisanja nicka, vučemo sa sobom. Možda prije prožvačemo daleko od virtuale. Možda i ne.

I nekako vjerujem da kad ti netko namjerno stane na nogu, nije rješenje pomaknuti se u stranu. Ili pogledom tražiti ispriku. Biram varijantu ležerno zapiknutog kišobrana u uzak prostor između ruba cipele i noge i umilni pogled uz šarmantno „oh, oprostite“ ;P

Ili...

Ostati, za inat tu, gdje jesi, a ovaj mali zvjerinjak od bloga će ti pomoći da pronađeš kišobran koji ti paše uz obleku ;)

Vrijeme je svima nama prijatelj i odradi puno toga umjesto nas.
Osim ako smo nestrpljivi....

Čitam.
I nikak' se nemrem oteti dojmu da bi i mi odrasli trebali štošta naučiti/ponoviti, pa korigirati svoje navike i ponašanje, od prehrambenih, higijenskih i vezanih uz spolno zdravlje, do onih koji se odnose na komunikacijske vještine, socijalno ponašanje i u konačnici poimanje nas samih kao jedinke.

Piše...
c/p
●razlikovati pojmove prijateljstvo, zaljubljenost, ljubav, bliskost, seksualna privlačnost
●raspraviti kako se stvara bliski odnos između dviju osoba; što nas privlači, kako razumijemo sebe i svoje potrebe, kako izreći vlastite potrebe
●izraziti želje i potrebe, prepoznati osobne načine rješavanja problema i sukoba

Ha?
Je, je, reći ćemo da smo to apsolvirali. A onda, u nekoj situaciji, obično post festum, buljit ćemo u zid i birati di ćemo lupiti glavom, za svaki slučaj, kao podsjetnik za neki slijedeći kad se zeznemo, pa prijateljstvo zamjenimo zaljubljenošću, a seksualnu privlačnost kao signal tijela partnerskom ljubavlju.



Dalje čitam...
c/p
●preuzeti odgovornost za sebe i svoje zdavlje
Ma, da, budemo. Sad je prava prilika za odbrojati dane do kraja godine i od prvog dana slijedeće biti sebi na prvom mjestu, kroz odluke koje nas usmjeravaju na djelovanje, pa do odgovornosti za njih. Zaokružiti dan kad ćemo obaviti kompletan sistematski pregled. I ginekološki, ne samo PAPA test, urološki sa svim brisevima, i jedni i drugi uz test na ostale podstanare.
SF?



Ima još....
c/p
●obrazložiti važnost odgovornog spolnog ponašanja (zaštita)
●usporediti različite vrste zaštita i ulogu stavova pri razvijajnju navika
●objasniti SPI i rizike ranog stupanja u seksualne odnose

Kondom, smeta? Ne treba?
Da li sve žene znaju da muškarci ne moraju imati ni simptome, ni funkcionalne probleme vezane uz SPB, ali mogu uspješno, za uspomenu ostaviti čohajuću podsjetnicu, na svu sreću, uglavnom rješivu kurom antibiotika. A o ostalom, za trajno sjećanje, razmišljamo li na vrijeme kad se zgužvamo s nekim, prerano? Vrijedi obostrano.
Grdo zvuči?



U nastavku....
c/p
●objasniti vezu između predrasuda prema ženama i njihove diskriminacije u povijesti
●raspraviti načine prevladavanja spolnih/rodnih stereotipa
Kako klincu objasniti da je nešto loše, a u praksi još uvijek je primjenjivo jer mi odrasli se ponašamo onako kako ne bi trebali?
I znamo li razliku između spolnih i rodnih stereotipa?
Hm...





Zakaj sve ovo?

Kajaznam. Sve 5 vezano uz kurikulum o zdravstvenom odgoju.

Samo...

Klinci, iako kad ih gledamo, rastu kao gljive poslije kiše, ne žive pod staklenim zvonom. Upijaju sve. I dobro i loše. Testiraju svoje granice izdržljivosti, a bome i tuđe.
Postaju odrasli prije vremena, a ostaju blentavci s palcemu u ustima kad se od njih očekuje odgovorno ponašanje.

Ali...

Ako im mi kao odrasli ne ponudimo prihvatljive obrasce ponašanja, s pravom nas mogu pitati koji im klinac sve to treba.
I mogu, u što kraćem roku iskoristiti oba uha za ulaz i izlaz informacija, barem onih koje im se u datom trenutku čine suvišnim, glupim, ili samo nerazumljivim jer im mozak zauzet drugom aktivnošću.

Recimo, pražnjenjem flaše kiseliša u parku za 15 kn, umjesto kupljenog kondoma...

Link All I want for Christmas is you - Mariah Carey

Ha, vidim, još smo tu.
Ni nas niš strefilo, nije nam prozujala, iznad glava nikakva svjetleća kugla.
A bome ni u javnim medijima ne znaju kad će taj, tako dugo najavljivan smak svijeta - zadnja informacija je u podne i 11 minuta, a ak' ne bu tad, onda se pomiče za par sati kasnije, na 21.11.

Bilo kako bilo, kae tu je :P

Samo, ne znam kaj se s ovim na parkingu dogodilo – ili je zaboravil nekaj kupiti i strpati u vreće s poklonima, ili mu se grlo osušilo, pa ga je otišel podmazati kuhanim vinom, a možda mu se samo pripiškilo, i otrčal je do prvog grma.

Mada, čini mi se da je poslal sve k vragu, nazval komada i rekel nek mu zgrije krevet ;)


by Art&Design

Moja Sanja je sjajna-i nakon 18 godina braka, dvoje klinaca još uvijek, dok njenog Ivana nema doma, noću je budna k'o sova.
Ako je na putu 3 dana, 3 noći ne spava. Dan više, i noć više. Čak ni podočnjake više ne skriva.

Znala sam je zezati da je baš bedasta kaj ne iskoristi krevet samo za sebe, razbahati se u svoj njegovoj širini i dužini, s pokrivačem baš onoliko koliko joj treba da ne bude ne pretoplo, ni prehladno.
Kombinaciju s nekim drugim nisam ni spominjala jer znam da bi me ošinula svojim smeđim pogledom i spretno utopila u bujici, više-manje ciljano biranih riječima.

Noćas ću se, konačno naspavati.
Osluškujem kako diše. Tiho i mirno. Pokušavam uhvatiti njegov ritam tako da bude i moj, ali ne ide mi.
Mogla bih ga dodirnuti. Prstima proći kroz kosu. Vršcima slijediti liniju obrve. Obrazom prošetati do njegovih usana. I na njima se zadržati.

Neću.

Ako mu pomaknem kosu sa čela, možda neće ni osjetiti. A mogla bih skliznuti sa svog jastuka i utonuti u njegovu tolinu tijela. Mogla bih, ali neću ni to.

Ne spava mi se.

Jutros sam htjela priznati mu da sam opet zaspala u njegovoj majici. Navučem je preko skvrčenih koljena, ne provučem ruke kroz rukava, nego s unutarnje strane sama sebe zagrlim. Kao i jastuk, i njegov miris s njim.
Na njegovoj strani kreveta.
Prošlu noć.
I noć prije.

Ne volim kad ga nema više od dvije noći za redom. Prve, sjećam se prethodne. Druge razmišljam o slijedećoj kad će biti, opet tu.

Sanju više ne zezam jer, neću joj priznati, gora sam od nje.
Skvrčim se uz rub kreveta, k'o izgubljeno siroće u mraku, bezusješno pokušavajući ignorirati zalijepljenu prazninu na leđima. Mogla bih je učiniti manjom, spavajući poprijeko, na trbuhu, ali zavarala bih, i nju i sebe nakratko. Noć bih skratila za sat, toliko koliko uspijem uhvatiti san u prolazu.

-Spavaš?
-A-ha!
-Ma daj, ne spavaš.
-Sad više ne.
-Kaj će biti u petak?
-Koji petak?
-Ovaj.
-Petak.
-A kaj ako je to zadnji? Poslije njega nema više.
-Niš.
-Kak' niš?
-Tak'. Koliko je sati?
-Pola jedan prošlo.
-Odi spavati. Sutra se dižemo u 6.
-Ne spava mi se. U stvari bih mogla, ali neću. Razmišljam o petku.
-Doći će i proći.
-I?
-Sve će biti isto k'o i danas.
-I?
-Kaj i?
-Mi?
-Bit ćemo.
-Gdje
-Tu.
-I?
-I dalje ću te voljeti.
-I?
-Daj, umoran sam. Ne priča mi se. Dođi.



..petak, ha? :)
tu su i ostale priče ....Round Robin, pa ak' vam je dosadno, imate kaj za čitati ;)


Link

…volim kad prepolovi tjedan, pogotovo kad je drugi dio samo dva dana do godišnjeg.

Kašljem i dalje, ali sad se već trbušni mišići i ja volimo.
Volim doručak u krevet.
Krevet je jutros ostao popunjen i topao.
Topao je i dodir u kojem je ono kaj nam treba.
Treba mi vakuumski nosač za navigaciju.

Ne, nisam se izgubila :P
Ali jutros sam skužila da je super osjećaj kad prerastemo neke ljude u životu. Čak i sami sebe ;)

Vrbi, di si? :)

Uf....

Za početak, ponizno se ispričavam vegi zbog njene svakodnevno jutarnje mrzovolje.
Nisam znala da sam uzrok iste. I nije mi ni na kraj pameti bila namjera da je iritriram, a ni da joj dižem tlak, uzrokujem tahikardiju ili nedajbože aritmiju.

Ali, ne kužim sve to....kako, zakaj, otkad...hm?

I nekak' mi se čini, čitajući njenu reakciju, da ipak vrijedi davno izrečeno: u drugim ljudima iritiraju nas sličnosti - lako ih prepozajemo, pa se stepemo kad vidimo kakvi smo; ili različitosti jer nismo kao oni, a pritajeno, željeli bi biti.

Ha?

Kužim da smo svi oviha dana k'o na klackalicu i hvata nas predblagdanska luna, ali vegu, očito po zadnjem zapisu, malo više od ostalih.
Uostalom, kao i prošle godine. I one ranije.
Tja, valjda zbraja i oduzima, po mjesecima radi godišnju bilancu, pa nikak' da navuče na pozitivnu nulu.
Tu joj ja baš niš nisam kriva. A bome ni vrbica.

Ali ipak....

Meni je nje, ružno za reći, onak' fakat žao.
Uz sav talent koji ima, hrpu zanimljivih tekstova koje je objavila na ovom blogu, ponaša se ko zadnja baba na placu kad pokušava, uspoređujući se s drugim ženama pokazati da ima skuplju ili barem moderniju kiklju.
Spušta se na najniži nivo, kad pljuvanjem po drugima, želi za sebe, na brzaka prikupiti koji bod više i mahati s njim ispred nosa svekolikog bloškog puka.

Da nisam jedna od 15-tak žena koje su do sada bile teme njenih zapisa i meta za rješavanje njenih internih nezadovoljstava (znam da ne trebam ni jednu imenovati i podsjetiti vas), možda bih pomislila da je riječ o pravu na vlastito mišljenje javno izrečeno. I možda bih se zaustavila na onome kaj je jučer o meni napisala i zapitala otkud me tak' dobro poznaje kad može sa sigurnošću odvagnuti napisano na mom blogu, a po njoj je u suprotnosti jer sam izvan virtuale drugačija.
Ovako, kao jedna u nizu, ne i zadnja :P, a dosta dugo pošteđena njenog jezika, mogu samo se pitati – ma, čemu sve to? Kaj joj to treba?

Ali ajd', ako se nakon tako intonirano pljuvačkih zapisa, pod formom iznošenja osobnog mišljenja, osjeća bolje, zadovoljnije, manje mrzovoljna, super!
Jefinije nego da plaća psihoterapiju ili neki drugi oblik krpanja duše. Ili, ajme, cvokoće nekom muškom o nečemu kaj ga uopće ne zanima.
I u stvari, kad malo bolje razmislim, više me niš, kad je vega u pitanju, ni ne čudi, ni ne iznenađuje. Ne nakon njene izjave da voli nagaziti, pa s guštom slušati kako netko skviči (njene riječi), uživajući u svojoj poziciji tako stvorene nadmoći.
Fakat priznajem, gušt bez premca.
Zabava za izabrane.
Profinjeni intelektualni nivo, nepoznat većini.

Je, moš mislit! :P

I ne znam da li kuži u kojem grmu leži zec i di je problem?
A problem postoji. O da.....

Ali ipak, opet....

Poštujući vrijeme koje je potrošila guglajući dijelove mojih zapisa (a nisam ni znala da me čita jer je nekoliko puta napisala da me preskače), i kao, pronašla tekstove na netu uz koje moji zvuče prepisano, a kak' volim sve istjerati do kraja, predlažem vegi da,uz linkove mojih zapisa zahakla one koje sam, kak' veli, preradila, prepričala i svojim riječima oblikovala.
Jer je zaključila da su SVI moji tekstovi djeluju prepisano!

Znam, znam, reći će da je napisala sve kaj je namjeravala. I da nema vremena za gluposti. Da ide delati. Prošetati šaponju. Kuhati ručak.
Poznata retorika ;)
A ja ću ponoviti da ni nakon opetovane, pristoje zamolbe nije do dan danas citirala tekst ili dio teksta koji sam, navodno, prepisala s njenog bloga, i nakon dvije godina, čitam jučer, vraća se, opet, na istu temu. Valjda joj sve to zajedno treba da njen, jučerašnji zapis dobije na autentičnosti.
I sumnjam da će ovaj put biti drugačije, da će reagirati ne samo pustim pričama, nego i činjenicama.

Ali možda i hoće.
Pa da provjerim....

'ajde vega, na tebi je da samo ponoviš ono kaj si jučer napravila - kopiraj linkove di se nalaze tekstovi koje si prepoznala u mojim zapisi, i stavi uz naslove istih.
Valjda možeš odvojiti toliko vremena da potkrijepiš navedeno u svom zapisu.
U suprotnom, ježi ga, opet ću morati napisati da ti je mašta dobila krila, a laž se zalijepila za jagodice prstiju, mada ovaj put, priznajem, fino zapakirana u formi tvojih pretpostavki koje ti čuvaju odstupnicu ;)

I bez zezanja, ozbiljno te pitam-kaj se osjećaš toliko nesigurnom da se hraniš na ovaj način, vječito u dokazivanju koliko si drugačije od ostalih, a gazeći po nogama sve one koji ti na bilo koji način, po tvom mišljenju, u tome smetaju?



A za vas ostale – nemojte me gađati; nikog nisam zveknula pod rebra, podmetnula nogu u prolazu ili izmaknukla stolicu.
Samo reagiram kad me se proziva, k'o prava šteberica ;)

Dobro vam jutro, mrzovoljnima i nasmijanima :)

Psiholozi kažu da je laž odraz nesigurnosti.
I straha.

Suočiti se sam sa sobom, nakon što se konačno obriše zamagljeno ogledalo, nije lako.
Tuđa, kontra laži izrečena istina ne oslobađa baš uvijek. Nekima može biti i kugla oko noge koja usporava korak.
A da bi se ubrzao, uhvatio nekadašnji ritam, jednostavno je, zbog osobne koristi, modificirati istinu, preoblikovati je kao glinu i ostaviti na njoj tragove svojih dlanova. Možda i noktiju.
Artističko djelo bez potrebnog certifikata.
Prodano na licitaciji, s početnog, vrtoglavog iznosa za samo 5 kuna.

Mogu, uvjetno rečeno, prihvatiti nalazeći za njih opravdanje u dubokim korijenima. Jer ako ih se isčupa, više ništa i nitko nije kao nekad.
Poljuljan, narušene ravnoteže.
S vremenom gubi boju.
Vlagu.
Osuši se.
I nestane.

Kao i slika, pomno stvarana, a samo u par riječi razbijena.
I zato na takve laži više ne reagiram. Možda samo žalim vlasnicu razbijenog ogledala.

7 godina nesreće? Ne vjerujem u to.
Dovoljna je nesreća biti sama sa sobom, kad se ugase svjetla reflektora i skuži, obično prekasno, da mrak i nije najbolji prijatelj.

A jutro je daleko....




Naše tu.
Moje maglovito i vlažno.
Kašljucavo i radno.
A podne ispred.

Dobar vam dan! :)

Kako mrzim snijeg, valjda i zbog juga u sebi, ćaće i njegovih korijena, i nitko me ne može uvjeriti da u njemu, sa zanosom okorjele romantičarke mogu uživati dulje od sat vremena, a budući da me je frka bilo kaj drugo napisati jer......Mai, kako si?....;), samo ovakva snježna varijanta kod mene prolazi......



Dobro vam jutro!

(kak' ne mogu ostati dužna, a iznimno poštujući Main trud svezi glede njenog zadnjeg zapisa, nadoknađujem jučer propušteno ;)




Dakle ovak'....

'ajmo konačno, nas dvije, do kraja raspraviti zakaj te toliko žuljam na blogu, pa da više ne dosađujemo ekipi internim zapisima.
Mogla bih ti samo reći „odjebi, naporna si“, ali nekak' to nije moj stil. Pa zato, idem redom....

Ne sviđaju ti se moja razmišljanja!
OK. I kaj bumo sad?
Da li baš na sve ljude koji ti se iz raznoraznih razloga ne sviđaju brusiš jezik, ono isplaziš ga i s njim pometeš prašinu po podu?
Kak' ti to već ne dosadi? Kaj nije jednostavnije zaobići ono kaj ti je iritantno, kao ja npr.?
I pametnije. Zdravije.

Zanima te zakaj sam na dejt sajtu, a u vezi sam?
Da li i susedima, naravno nepozvana, guraš nos pod poplun, i uz dobro jutro zapitkuješ ono što svatko tko ima minimum pristojnosti ne pita jer ga ne zanima? Ili ako ga i zanima, ima toliko pameti da zna da je nepristojno postavljati takva pitanja.
Pročitaj moj profil. A budući da pomno pratiš kad sam online, onda znaš da svaki put, kad se maknem s bloga deaktiviram profil.
(Kaj bi rekla na to da ti kažem da imam hobby koji mi je drugi posao, da sam zadnjih mjeseci angažirana na još dvije strane uz sve to, i da on i ja nismo par koji se mora držati za ruku svaki slobodni trenutak, da znamo da smo zajedno i da znamo da sve štima? Toliko i o meni i vremenu koje provedem ovdje, pišući ;)

Groziš se kaj sam, kak' veliš, za razliku od tebe, pametne, obrazovane, sofisticirane žene, obična žena, tipičnih estrogenskih stavova.
I kaj sad, opet? 'oš me preodgojiti? Glumit mi mamu? Izvest na pravi put, ili barem pokazati ga svijećom?
Ak' ti velim da sasvim solidno guram kroz život na svoj način i da sam pri tom zadovoljna, hoćeš li se prestati snebivati?
Možeš li, bez kolutanja očima, prihvatiti da smo različite i da je jednostavno to tako? Svaka od nas ima život po svojoj mjeri, a mjeriti moj tvojim je glupo i nepotrebno.

Pozivaš se na pravo na istinu i moj boravak na Iskri.
Tko si ti meni ili ja tebi da se petljaš u tuđi život, pozivajući se na istinoljubivost? Za to treba ipak određena doza drskosti. Ili, već maloprije spomenute gluposti.
Pušeš li za vratom svojim frendovima, kolegama, susjedima? Guraš li se, u ime istine, tamo di ti nije mjesto?
Nisi vjerodostojna, Mai, jer muljaš o nečemu tako benignom kao što su godine uz nick. Bitne stvari ostavljam tebi, da ih odvagneš, da li su istinite ili ne.

Da li se nadaš da ću prihvatiti tvoje velikodušne savjete, maknuti s Iskrinog bloga i prebaciti se negdje drugdje, na neki drugi blog?
I zakaj bih tebe poslušala? Zato kaj si starija? Dulje na blogu od mene? Zato kaj i dalje, u niskom startu provjeravaš količinu raspoložive muške anatomije na Iskri i bez cenzure osobno svjedočiš o opetovanim mlohavim iskustvima?
Dok god mi bude gušt pisati i komentirati, tu gdje jesam, morat ćeš me trpiti. A ako ti to, na žalost, predstavlja problem, to je tvoj problem, ne moj.


Da ponovim: ti mene ne zanimaš, ne toliko da bih o tebi pisala, uspoređujući sebe s tobom. Ili, zanimaš me samo prinudno, dok ti ne odgovorim na zapis u kojem me spominješ.
(Koji je to po redu u zadnju godinu dana? Peti? Šesti? Sedmi? Znam da će ih biti još :P)
Ali fakat me zanima zakaj se toliko spopikavaš na mene? Od 30-tak zapisa u 24 sata, pa ni vrag da baš nema ni jedan, osim mog, koji može privući tvoju pozornost i na koji se možeš referirati.

Rado bih s tobom razmijenila komentare, ali tvoji, ako i ne vrijeđaju, a to je jako, jako rijetko, gotovo zanemarivo, obično otplahutaju daleko od teme zapisa, ali se zadrže na onom kaj je samo tebi važno, iz tebi znanih razloga, i završe na besplatnoj reklami u kojoj se svojski trudiš požrtvovno odraditi glavnu ulogu i sve ostale, sporedne.
Tak' da sumnjam da ćemo i ovaj put završiti priču. A rado bih. Jer smatram da nije ni malo naivno očekivati reciprocitet u ponašanju, kako moj prema tebi, tako i tvoj prema meni.

Etoc...


U duhu predblagdanskog raspoloženja i nadi da za dobre želje nije prerano, želim ti da u slijedećoj godini konačno, bez puno, truda natrčiš na vlasnika konkretne anatomije, da tvoji zapisi više ne budu orijentirani na mlohavce, da prebrojiš barem 100-tinjak komentara na jednom od svojih slijedećih zapisa, jer umara brojati iste na tuđim, a u kombinaciji prvog s drugim valjda bu nestala i tvoja nabrundanost, ne samo na mene.



Sretno Mai! :)

..i još štoštanešto...



Bolovanje je savršena prilika za nadoknaditi propušteno.

(offtopic-da li znate da kašljanje u trajanju barem 3 dana sasvim solidno oblikuje trbušne mišiće?)


Tako čitam danas naslove s otvorenog fb linka:
-kak' upecati savršenog frajera
-kaj napisati u sms nakon prvog izlaska
-na koji način otkriti u njegovom pogledu da li želi seks
-na kakvo ponašanje dražesni muškarci pretvaraju se u svoju suprotnost

Pa u nastavku savjeti da manje je više, ali ne uvijek.
Da crvena boja prolazi i na trepćuće žuto.
Limitiran broj riječi u minuti bolji je od jezičnog slobodnog hoda.

Tu sad još fale savjeti kak se utegnuti u steznike koji će konfekcijski broj učiniti vizualno prihvatljivim, cice staviti na halo....

Nisu višak ni oni kako se šarmantno meškoljiti na stolici, prebacivati nogu preko noge, baš u trenutku kad njegov pogled sklizne na njena koljena.
Taktičko skretanje teme na ono čitljivo između redova, a svaka žena je majstorica u tome.

Vjerojatno dalje slijede tekstovi kako ga poljubiti, skinuti, obljubiti i zadovoljiti. Ostaviti trag parfema na njegovom jastuku. I svileni šal za uspomenu....

Kako mu jasno dati do znanja da uz famoznu G točku postoji još jedna, a o njoj će biti sve javno objavljeno nakon pomne analize provedenih anketa, najkasnije u proljeće.

Kad se uhvati uobičajen ritam u dvoje, nisu na odmet savjeti kako i dalje biti u fit formi, lijepa, šarmantna i zavodljiva na -15 i poslije sat vremena hoda do firme, kako s malo love sve to odraditi i spojiti početak i kraj mjeseca bez velikih rupa.
I na kraju, po potrebi kako se brzo i učinkovito riješiti muškarca koji više ne zadovoljava svoju primarnu, sekundarnu i n-tu namjenu.



Znam da smo mi žene potrošači takvih i inih savjeta.
Ciljana skupina.
Možda željne učenja. Nadogradnje naučenog.
U poziciji da svoje komparativne prednosti želimo iskoristiti na najbolji način.
Ugoditi njemu da bi ugodile ipak sebi.

Fakat, blago nama ženama. Da nema takvih savjeta bile bi izgubljene u prostoru i vremenu, nesvjesne svega bitnog kaj se događa oko nas :P


Samo...


Pitam se kak' su naše mame uspjele odvaliti barem tjedan dana bez istih ili sličnih savjeta? I biti, uz sve to, sretne žene...
Ili su bile bistrije od nas i skužile da je život ipak nekaj drugo, da ga treba vlastitim rukama opipati, jezikom kušati, nosom omirisati, pa o zeznuti se ako ne ide drugačije ;)



Budite danas , za promjenu, tupkaste, bedaste i nasmijane, ako je potrebno i ovakve:



Dobar vam dan! :)

Kažu: božanski je opraštati.
Kažu i da oprost čisti dušu.

Pitam se, čiju.

U ovim danima Adventa, svatko od nas na neki način zbraja i oduzima ono što nam je obilježilo mjesece koji su ostali na izlistanim stranicama kalendara.
I sigurna sam da smo nekoga nama dragog uvrijedili riječima, gestama ili djelima. Učinjenim, a ziher sam i propustom.

Ne znam kae gore – jedno ili drugo.
I ne znam da li je teže tražiti oprost ili čekati da bude oprošteno.
Biti svjestan da smo na nekom ostavili trag koji peče, pa pokunjeno, s kotrljajućom knedlom u grlu tražimo oči u kojima će mekoća pogleda zamijeniti oštrinu. I nastavit ćemo di smo stali, istina, malo usporenim korakom, ali i takav je korak naprijed, dok se ne uhvati zajednički ritam.

Kažu: mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti.
A ja se pitam: kako mogu oprostiti nešto što u meni i dalje postoji jer pamtim?
Da li je riječ ipak o potrebi da uvjetnim oprostom zavaram samu sebe, pa i na kraju uvjerim u nešto što u svojoj suštini i dalje postoji? Jer ne zaboravljam...
Prije će mi se dogoditi da svjesno pokušam potisnuti osjećaj kojim je netko u meni zahrapavio glas, zadrhtao bradu, oči napunio suzama.
Pa ću, u duhu optimizma i prethodnih pozitivnih rezultata, čekati da vrijeme učini svoje i isti taj osjećaj učini pomalo amorfnim, sve dok na neki način ne izbiljedi. Ili postane takav da ga se prisjećam tek svjesno prebirući po prošlosti, onda kad sama želim, a ne kad me, nepozvan, izdajnički lupi posred nosa.
Ako mi sve to uspije, oprost neće biti ni potreban jer zaborav će učiniti svoje.

Bilo kako bilo, za nastaviti u istom smjeru treba puno više od pukih riječi.
I od onih koji to nisu, ali zato jesu egoistične. Zbog mirnog sna, onog koji traži oprost....

Hm....

Čini mi se da je postalo moderno na seks gledati kao na redoviti trening.
Pa još ako postoji jasno povučena crta koja odvaja emocije od pukog zadovoljavanja trenutnih tjelesnih potreba, di'š bolje.
A u svrhu oblikovanja teorije u praksu potrebno je imati i „fakić“ frenda koji će znati sve ovo, navedeno učiniti zabavnim.

Hm...opet!

Kak' to šljaka, onak' za praf, nemam pojma. Nisam probala. Čak nisam ni bila u situaciji da zadovoljim svoju, inače groznu znatiželju.
Tko bi od mojih frendova mogao ući u uži izbor, ne bum ni razmišljala jer ih predobro poznam i nikak' ih nemrem vidjeti spuštenih gaća, a da se pri tom ne počnem ceriti i mahati rukama u namjeri da ih upozorim da su smiješni i da je pametnije da ih navuku do pupka :P

Moje znanje na zadanu temu jako je oskudno, onak' samo teoretsko.
Znam da bi on i ona kao trebali biti u idimi-dođimi „vezi“, bez puno pitanja, planova. Nikako zapetljenih, kompliciranih situacija koje za posljedicu povlače za sobom spomenuta, nepotrebna pitanja u potrazi za odgovorima.
Kad nisu zajedno, kao da su na različitim stranama svijeta - ne traže mahovinu da se orijentiraju prema sjeveru i jedan od njih dvoje nema pojma kaj se događa s onim drugim koji je krenuo prema jugu. Možda ih čak i nije briga di je tko.
A kad su zajedno, znalački odrade kaj trebaju, bez problema, od prve pronalaze točke ugode, šuškanjem odjeće u obrnutom smjeru zaborave kae bilo prije par minuta, tapšanjm po guzi i ritualnom cmokom u čelo pozdrave se i čuju se kad se čuju.

Tak nekak?
Sam nekaj fulala?

Realno, kompatibilni su u krevetu, solidno dihtaju, imaju, uz anatomske, puno i ostalih dodirnih točaka, kuže se i prije izgovorenih riječi, ali...
Ne vide jedan drugog, izvan fucka, kao partnera. Fali nekaj.
Jednom.
Drugom.
I onom kaj je između njih dvoje.

Ak' je to tak', u stvari, fakanje s frendom je alternativa.
Lošija varijanta.
Trenutno jedina moguća.
Daj kaj daš.
Jer nema nikog drugog u kombinaciji.

„Ma, super je curka, luda, otkačena, zabavna, dobra u krevetu, ali nije za nekaj više“.

Ha?
Jer da je, ne bi bili fuck frendovi. Bili bi par i na danjem svjetlu.

Kaj ne zvuči, kad se sve razgrne, onak' malo ponižavajuće, takav odnos - ok za krevet, ali ni za kaj drugo, pogotovo ako se zna da se u dvoje, u istoj točki rijetko podudare emotivne i ine amplitude? I uvijek postoji, makar i mali korak u raskoraku, a bliže zvijezdi padalici i skrivenoj, nikad izgovorenoj želji.
A kad jedan pronađe nekog s kim poželi dijeliti više od kreveta, onaj drugi ostane visiti ni vrit, ni mimo, do nekog drugog fuck frienda....



Je, je, reći će neki da sam tradicionalna i konzervativna, dignute ručne i stisnutih koljena, i da nemam pojma kaj propuštam, da za mene, na žalost, nema nade.

A ja ću se zahvaliti na komplimentima.
I poželjeti dobar dan, i njima i vama :)