Takac - makac!
Ili...
Brisanje komentara
Ovdje fakat imamo privilegiju zaustaviti vrijeme. Čak i tuđe misli, bilo da ih ignoriramo, neodgovarajući na komentare, ili obrišemo, kao da nikad nisu ni postojale.
Prednost?
Ne bih rekla. Prije nemogućnost prihvatiti različitost, pa bila ona i na granici pristojnosti. Uostalom, zakaj biti „odgovoran“ za tuđe, ovdje napisane komentare?
Brisanjem tuđih komentara, u stvari govorimo o sebi, o putu kojim su nečije napisane riječi došle do nas; da li su nas samo dodirnule u prolazu, ogreble ili pomaknule u točki ravnoteže.
Ne mislim na bezobrazluk u različitim varijantama, blago rečeno, nego na oprečnost u razmišljanju koja se nikada ne razvije ni u razmjenu iste, niti u neki drugi oblik zadovoljavajuće konverzacije, a obrisana pitanjima koja ne dobiju odgovor, kao takva odgovor su.
Ako je to tako, a vjerujem da je, brišući komentare upravo drugima dajemo signale za koje smo vjerovali da ne svijetle u mraku, govorimo ono kaj u riječima skrivamo, a tuđem pogledu ne možemo pobjeći, ma koliko brzo trčali ili koristili mrak kao zaklon.
Znam da će neki reći da svatko od nas ima pravo odrediti na koji način želi s nekim i ovdje komunicirati.
Točno!
Ali točno je i da nismo više klinci koji kad nekaj ne žele čuti, guraju prstiće u oba uha, skakuću na mjestu i već pomalo promuklog glasa, ponavljaju neku od brojalica želeći zaustaviti riječi koje im škakljaju ušne zavoje.
Ni navući kapu preko ušiju nije rješenje.
Brojati mrave po podu ili šarati osmice vrhom cipele može biti zabavno, ali ne za one koji govore da ih se čuje.
A ovdje pišemo da razmjenimo misli; moje za tvoje.
Tvoje za moje.
A čuti?
E, to je za neku drugu priču, za one koji žele čuti i nisu dovoljni sami sebi....
Za današnji dan dovoljno je reći, petak je.
Dobro jutro! :)
08.02.2013. u 8:34 | Komentari: 70 | Dodaj komentar
Blog...
...i ja
(jučer pasemi, danas nastavak)
Kad sam došla tu, a ima tome četvrta godina kako prolazi, dofurala sam sa sobom igračke. Nisam ih skrivala, ni ljubomorno čuvala.
Prvi dan, na mom prvom zapisu, pojavile su se neke zločeste, meni nepoznate tete i maznule mi najdražu lutku, očerupale je, spuknule po ruku i nogu, skratile za glavu i bacile kroz prozor.
Mogla sam pustiti da mi brada zadrhti do točke kad više ni suze ne bum mogla kontrolirati, osim jezikom, u kutu usana, isprobavajući njihovu slanost.
Mogla sam šmrkav nos obrisati u rukav, svoj naravno, nadajući se da nitko ne vidi to kaj tak' šarmantno radim.
Mogla sam zakmečati i ritualno, u rolicu, frkati rub kiklje, podsjećajući na klinku koja neugodnost skriva u tom pokretu.
Mogla sam i stisnuti se u kut, iza neke tegle ukrasnog drveća koja sasvim solidno svojom veličinom skriva od pogleda. Postati nevidljiva u kmici ili odmagliti doma.
Nisam. Niš' od toga.
Znam da smo različiti i da svatko od nas na isto drugačije reagira. Čak i sami unutar nekoliko dana možemo sebe iznenaditi reakcijom koja je oprečna nekoj drugoj, našoj, na istu temu.
Zbog hormona, viška ili manjka, zbog punog mjeseca ili nosa punog svega, praznog želudac ili kreveta, puknutog nokat ili minusa na tekućeg nakon nepotrebnog šopinga, zbog milozvučnog glasića šefa, čujnog i na katu iznad kao rezultat majstorski odrađene hijerarhijske uloge ili tišine znakovitije od hrpe riječi, nemam pojma.
Sjećam se svoje prve reakcije kad sam prvi put bila na blog-dnevnom redu – u pauzi crvenjenje dvaput sam pročitala napisano, provjeravajući da nisam nekaj krivo povezala. Uz ritam srca u grlu hvatala sam zvuk otipkanih slova kao odgovor. U drugoj se pauzi čudila, njurgala sebi u bradu, spominjala autorici, u kombinaciji s domaćim živinama, užu i širu familiju. I prespavala.
Bilo je dana kad sam bila jako blizu pakiranja kofera; zbog sebe, zbog drugih, zbog loše bioprognoze, zbog…kad se sjetim još kojeg razloga, dopisat ću ;)
I nekako, u predvidivosti drugih, pa i u svojoj, a oboje u uzročno-posljedičnoj vezi, odrasla sam.
Da, tu na blogu :P
Čudno?
Meni ne.
Dobro ili loše, kajaznam. Čini mi se da prvo, dobro, hrabro vuče na svoju stranu. Kaj bu bilo dalje, znat ću kad se dogodi. Ako se dogodi.
Mi koji pišemo u nekakvom duljem vremenskom kontinuitetu, pišemo tko zna iz kojeg razloga.
Svatko svog. Nebitno kojeg. Meni.
Ali bitno mi je da se ne čeprka između redova, ne razmiču riječi, ne traže skrivena značenja, dodaju ona koja nemaju nikakve veze s napisanim. Nekad su me zanimale takve igre skrivača, kao potraga za obrazloženjima tuđeg ponašanja. Danas više ne.
Znam da besposlen pop i jariće krsti, tako vele, ali nekako još uvijek vjerujem da godine koje imamo trebale bi nam hod usmjeravati - više po ravnoj nego krivudavoj ili iscrtkanoj liniji. Pa i tu. U riječima.
Pišemo na različite načine. Ni jedan nije ni bolji, ni lošiji od drugog. Samo je drugačiji. Kao i mi, autori, upravo takvi.
I sve kaj napišemo ima svoju cijenu. Ponekad je doznamo naknadno. Ponekad i prekasno za bilo kakvu promjenu, jer napisano je pročitano. Zaboravljeno ili upamćeno.
Možda kamen otkoturan, knedla progutana.
Možda ništa od toga.
Čitajući druge može mi biti čudna nečija potreba da se tu, na blogu, emotivno ogoli. Ajd ak' izuje cipele, digne noge i potfrkne ih pod sebe, ostavi pulover prebačen preko naslona fotelje, pusti da sklizne naramenica grudnjaka, ali sve ostalo je za mene višak.
Vjerojatno sam i ja nekima isto takva – čudna. Zakopčana. Zašušljana. Rezervirana. I hladna.
Ali kaj sad, nisam od onih koji imaju stalno širom otvorena vrata i ruke ispružene u potencijalnom zagrljaju. Ne mislim (samo) na blog.
Bilo kako bilo, različitost, pa i tu, daje nam priliku da smo na mjestu koje nam pripada, ali bez numeričkih oznaka vrijednosti.
Pišući i komentirajući, što svjesnim odabirom, a što slučajnošću, vama dajem dio sebe koji smatram da je u ovakvim relacijama sasvim dovoljan. Jer i meni, vi kao takvi ste upravo taman, ni više ni manje od potrebnog.
Sve ostalo nije za blog. Ni za virtualu. A nije ni za mene.
Za nekog drugog možda je.
Svakom njegovo, a vama dobro jutro! :)
07.02.2013. u 8:26 | Komentari: 76 | Dodaj komentar
ZA MALU LAVICU!
..fali još love!
Uredi zapis
06.02.2013. u 10:30 | Komentari: 17 | Dodaj komentar
Muška pravila
..u 20...ne, ne ne cm...u 20 točaka
(c/p kao podsjetnik ;)
1. Subota = sport. To je sigurno kao i mjesečeve mijene ili plima i oseka. Neka tako i ostane.
2. Što god da imate za reći, recite to tijekom reklama, ako je ikako moguće
3. Shooping NIJE sport. Oh, da, i nikad nećemo pomisliti da je.
4. Cmizdrenje = ucjenjivanje.
5.Pitajte ako vam što treba. Da odmah pojasnimo:
diskretni nagovještaji ne vrijede!
Grubi nagovještaji ne vrijede!
Očiti nagovještaji ne vrijede!
JEDNOSTAVNO RECITE!
6. 'Da’ i ‘Ne’ su potpuno prihvatljivi odgovori na gotovo svako pitanje
7. Dođite nam s problemom kojeg treba riješiti. To mi činimo. Za sućut su zadužene prijateljice.
8. Glavobolja koja traje par mjeseci ozbiljan je problem. Posjetite liječnika.
9. Naučite se koristiti zahodskom daskom. Vi ste već odrasle curice. Ako je podignuta, spustite ju. Mi ju trebamo podignutu, vi ju trebate spuštenu. Još nikad nas niste čule da prigovaramo zato što je bila spuštena.
10. Sve što smo rekli prije 6 mjeseci neprihvatljivo je kao argument u svađi. Zapravo, svi komentari zastarijevaju nakon 7 dana.
11. Ako mislite da ste debele, vjerovatno i jeste. Ne pitajte nas.
12. Ili zatražite da nešto učinimo ili recite kako želite da se to učini – nikada i jedno i drugo.
Ako već znate kako to treba učiniti – učinite to same.
13. Kolumbo nije trebao uputstva za put. Ni mi ga ne trebamo!
14. Svi muškarci prepoznaju samo 16 temeljnih boja – Windows default.
Breskva je, primjerice, voće, a ne boja. Bundeva je isto tako voće. Mi nemamo pojma što je to “krem-roza”.
15. Ako svrbi, bit će počešano. Mi to tako činimo.
16. Ako pitamo što nije u redu, a vi kažete "ništa“, ponašat ćemo se kao da je sve u redu. Znamo da lažete, ali nije vrijedno svađe.
17. Ako postavite pitanje na koje ne želite čuti odgovor, očekujte odgovor kojeg niste željele čuti.
18. Kad idemo nekud, sve što obučete vam odlično stoji. Zbilja.
19. Ne pitajte o čemu razmišljamo osim ako ne želite raspravljati o:
seksu,
sportu ili
automobilima
20. Ja sam u dobroj formi. Okruglo je forma.
I tko ih ne bi volio nakon takve? :)
Znam da zvučim ironično, ali fakat, muškarci su jednostavna bića na dvije noge, s dvije glave, ponekad funkcionalno zamijenjene, ruku kao u hobotnice kad im dvije nisu dovoljne.
Ne funje se.
Direktni su.
Nisu zlopamtila jer im je prenaporno zapamtiti i ono kaj im je rečeno jučer, za obaviti sutra.
Hodaju od točke A do B najkraćim putem, osim kad se izgube u tuđem kvartu i ignoriraju, po treći put isto križanje i isti smjer kretanja.
Znam da svaka od nas ima poneki prigovor, ali cjelovito gledano, primjenjujući njihova pravila bilo bi i nama jednostavnije.
Ako pamtimo ono kaj nam je važno, 6 mjeseci ne predstavlja nikakav problem, nema baš nikakve veze s protokom vremena i 6 samo označava pola godine.
Ako je okruglo muška forma, još više je ženska.
Ako uz „ništa“ postoji uzdah, znakovitiji od prethodne riječi, zahtjeva barem 5 minuta muške koncentarcije.
Ako prihvate da je subota dan za tjedni špeceraj shoping, da se u poluvremenu tekme može otfurati kućnog ljubimca na piš pauzu, da se baš o svemu ne mora govoriti sa zapiknutim prstom u oku, e onda i glavobolja bude ziher trajala samo uz evidentnu promjenu vremena, podignuta wc daska i nije neki problem, a o svemu ostalom može se pregovarati.
Jednostavno, kaj ne?
Dati da bi se dobilo.
Napraviti isti broj koraka za naći se na pola puta.
Počohati se di svrbi.
Obući veš u omiljenoj boji koja nije ni krem-roza, a bome ni boje breskve.
A ritualno buljenje u cice imat će i svoj nastavak. Bez razgovora o automobilima i sportu ;)
(Jutros sam, po prvi put ove godine, čula ptičice u vrtu. Sunčano jutro. Dobro vam bilo :)
31.01.2013. u 9:00 | Editirano: 31.01.2013. u 10:00 | Komentari: 63 | Dodaj komentar
Blog inicijacija
Ili: ostavite nadu svi vi koji imate nekaj za reći..
… friški ste, jer nemate pojma kaj vas čeka nakon prva dva-tri posta :P
Pietreeeeeeeeeeeeeeeeeen, vrati se!
Obećajem pred svekolikim blog pukom (ovjeravam obećanje potpisom), pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću, ni od kog nagovarana, pri zdravoj svijesti (e sad, ovo je malo onak' rastezljiv pojam, alternativno primjenjiv :P), da više nikad, pa ni onda ne bum zapisom odgovarala na tvoj zapis.
Obećajem da ću se suzdržati od bilo kakvih oblika provokacija i da neću žuriti u reakciji.
Svaku ću barem tri noći prespavati, a u pauzi kuhanja i peglanja razmislit ću o svrsishodnosti iste, nadajući se da će mi jezik ostati, lijeno na mjestu, a prsti zaposleni na drugi način, daleko od tipkovnice.
Eto, žao mi je ako sam na bilo koji način pridonijela tvom skrivanju iza nečije mlađahne kilklje :)
I ovom prilikom ponizno se ispričavam.
(napomena: ozbiljna sam :P)
Sjećam se kad ostavila prvi post na forumu.
Muški dio ekipe bio je empatično raspoložen, ne ulazim da li je empatija bila angažirana ili stvarna ;).
Ženski me je gađao di je stigao. Čučale su na jednoj strani, čvrsto ukopane, a ja na drugoj, na vjetrometini. Nisu birale riječi. Prva koja im se našla pod rukom, našla je i put prema meni.
Sjećam se i prvog zapisa ovdje. Em ne kuže, opet one, o čemu pišem, em je predugo, em je..kajaznam kaj je bilo, a ja se rasprostrla u svim smjerovima.
Ali eto, tu sam i dalje. I još uvijek imam nekaj za reći :P
Svi koji zalutaju na blog prolaze svojevrsnu inicijaciju.
E sad, tko se kak' snađe, stvar je osobne spretnost za izmaknuti se na vrijeme, odgovoriti na isti način ili fučkaćuji gledati kroz prozor sunčan dan.
(sunce i dalje u cnetru Zagreba, tko ne zna :)
Zato, neka nitko ne shvati blogersko ponašanje kao eksluzivu prema sebi, kao „vid' budaletine, imaju nekaj protiv mene“. Jednostavno je tako i nikako drugačije.
Pogotovo kad je riječ o muškarcima na jednoj strani i temi koja se tiče nas; nježnih, skromnih, samozatajnih i sramežljivih blogerica, a u očima muškaraca viđene smo u svojim suprotnostima :P
Tko god misli da će proći samo tako, grdo se vara. Da velim da se za*ebao, da me se ozbiljnije shvati? ;)
I tak, Pietreeeeeeeeeeeeeeen, di si? Ne bumo ti niš! ;)
30.01.2013. u 11:01 | Editirano: 30.01.2013. u 11:30 | Komentari: 187 | Dodaj komentar
O vama i nama...i navigaciji u krevetu
Ponavljam se, fakat Pietren opet ima praf!
Pogotovo tam' di piše da muški orgazam i posljedično pad muške energije uzrokuje nepremostive antagonizme između jedinki ženskog i muškog spola, što u konačnici dovodi do raskoraka, i na kraju prekida svih spona između njih, a to znači i bilo kakvih anatomskih i inih aktivnosti.
Muškarac, shrvan nakon seksa, osjeća se, vjerujen, iskorištenim i do kocena potrošenim, i nije za čuditi kad postorgazmički razmišlja o prekidu s trenutnom partnericom koja ga je dovela u to jadno stanje satrtog duha i tijela.
Olakotno je kaj se, kak' uvaženi bloger piše, sve odvija na podsvjesnom nivou, i kao takvo ima značenje bliže istini nego bilo koja druga racionalna, pomno odrađena analiza. S tezama ili antitezama, nebitno ;)
Ako idemo logično zaključivati svezi glede napisanog, a u smjeru rješavanja problema, osnovno kaj bi mi žene trebale učiniti je povećati razmak između dviju seksualnih aktivnosti. Ubaciti pauzu, dovoljno dugu da se zaboravi na nedaće i neugodnosti prehodnog koitusa.
Predlažem prvu i eventualno treću subotu u mjesecum kao aktivnu, a neradni tjedni između bili bi dovoljni za obnovu potrošene muške energije i recikliranje njegovog duha kao obnovljivog izvora energije i čulnih, dvosmjernih užitaka.
Sustavno djelujući uspješno bi prevenirale moguće, radikalne poteze s njegove strane, a usmjerene u potragu za novom kikljom.
Ili, ako to nije izvedivo, i ponavlja se spomenuta radnja u pravilnim, gušćim razmacima, dobro je na vrijeme sjetiti se, prije konačnog uzdaha, važnog, a neodgodivog posla, kao npr. peglanja i ribanja kade ili pećnice, rješavanja križaljki ili sređivanja noktiju, te mu na taj način, brzo i jednostavno omogućiti da sačuva svoju energiju, nedirnutu ili tek toliko, malo načetu, žrtvujući se za dobrobit nas kao para.
U nastavku se spominju valovi, amplitude, gornje i donje sfere djelovanja, a ja se svesrdno nadam da žene u takvim kombinacijama ne pate od morske bolesti, a niti ih nije frka visina, te smjerno i smjelo predlažem slijedeće:
ako je do sada, muškarcima bila potrebna dodatna signalizacija u označavanju ženskog cilja, u duhu tantrično-orgazmičkih aktivnosti potrebno je uključiti i zvučnike, da se čuju upute; naše njima.
Kako sam i inače sklona vizualizaciji, ne znam da li bi to nekako ovak' izgledalo: to, to...čekaj, malo lijevo...e tu...ne, ne, fulao si, aaaaaaa...k vragu, kaj delaš?...uuuuuuuuuf, dobro je...nastavi...e, ma di ćeš?...ajme, čupaš me...pomakni ruku, žulja me lakat...kaj da kuham sutra?....sam stavila lenor u zadnju turu za ispiranje?.... još malo, sad ćuuuuuuuu.....konačno....toooooooo.....aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah.....!
Na kraju, u znak zahvalnosti nikako ne zaboraviti milo ga i zaljubljeno pogledati, utisnuti mu poljubac na mjesto po osobnom izboru i trenutnoj inspiraciji, zahvalno potapšati po guzi i zašušljati ga da se odmori.
Gaseći svjetlo, tiho, na vršcima prstiju zatvoriti vrata za sobom.
Iako je ponedjeljak, i dalje ga smatram najodurnijim danom u tjednu, pogotovo iza vikenda koji i nisam imala, sve ovo gore navedeno potpisujem, u znak ozbiljnosti, svojim nickom!
S poštovanjem,
vaša meija
(mogu li sad otpetljati prste u figama stisnute? ;)
***
Pišući o seksu uglavnom se piše kao o tehničkom načinu spajanja dvaju tijela, njihovoj anatomskoj (ne)kompatibilnosti, trajanju samog čina, uz pokoju, hrabro ubačenu lovačku ili ribičku zgodu, i doživljenom ili neostvarenom orgazmu.
Eventualno u pričama postoji i ono kaj je prethodilo, kao potvrda požrtvovnog djelovanja, osvajanja, nagovaranja ili samo ponavljanja već nekoliko puta ranije potvrđene učinkovitosti primjenjene metode.
Obično izostane onaj dio poslije. A taj je itekako bitan.
Meni.
A vama?
Ne mislim na brzopotezno skupljanje odjeće po podu, nervoznim prstima popravljanje razbarušene frizure, na polupognute poglede uz neizgovorena pitanja i eventualno prigovore.
Ni na očekivanja tko će učiniti slijedeći korak. I da li će ga biti.
Ali mislim na fazu kad se stisnemo uz njega, upijamo mirise, svoje i njegove. Hvatamo isti ritam disanja, teškog tijela i lakog, istovremeno, lijeno ne mičući se.
I puštamo da trenutak traje. Jer samo to nam je potrebno.
Dovoljno.
Tada.....
A meni sada treba druga šalica čaja.
Dobro vam ponedjeljkasto jutro! :)
(zamolba Pietrenu: malo uspori, vidim da kasnim jedan zapis, nemrem tak' brzo sve pohvatati….ponizno zahvaljujem ;P)
28.01.2013. u 8:41 | Editirano: 28.01.2013. u 9:00 | Komentari: 31 | Dodaj komentar
Emancipacija
Ma, ima naš, uvaženi bloger Pietren praf: hebeš emancipaciju!
Kaj fali biti podčinjena?
Fakat ne kužim žensku potrebu za ravnopravnošću. Kaj nam to treba? Mislim ono, biti jedinka za sebe, bez muškog privjeska kao simbola ženske kvalitete i potencijala, jednakovrijedna uz bilo kojeg muškarca, ne nužno (samo) svog…
Baš svašta!
Ženi je pamet tak i tak višak. Čak štoviše, nepotrebna!
Ma diš žensko dijete gurat u školu? Ionako joj niš od toga ne bu koristilo u životu. Neka lijepo nauči fino kuhat, krpat čarape, mijenjat gumu u gaćama, mučat u kutu i povremeno treptati, tek toliko da svima da do znanja da diše.
I umjesto da čita svakakve gluposti koje joj mogu stvoriti samo probleme u životu (jer kaj će s hrpom beskorisnih informacija), pametnije je da pika goblen i osluškuje otkucaje sata, očekujući da čuje i njegove korake.
Nema većeg gušta nego na zvuk ključa u bravi hitro skočiti, u pokretu dohvatiti njegove papuče i s osmijehom ga dočekati u hodniku. Tko to nije probao, nema pojma o čemu pišem.
A tek hod metar iza njegovih leđa? Uf….pravo muško tako ženi krči put, a tko to ne kuži, fakat ima problem sam sa sobom.
Lova? Ma dajte, pa novac kvari ljude. I žene! Sve kaj njoj treba, muškarac se pobrine. Ionako on bolje od nje zna njene potrebe. A ako je spretna, može mu, prije pranja veša, isprazniti džepova i spremiti zalutale ili zaboravljene kovanice, spremiti ih na sigurno i nekaj si kupiti, za svoj gušt.
Skromnost je vrlina, a poniznost osobina pravih žena.
Svaka žena treba biti svjesna da je stvorena od muškog rebra. I zato svom muškarcu treba redovito puhati pod rep, s peruškom gladiti dupe, ljubiti tlo po kojem hoda, biti uvijek kooperativna, pa i onda kad je fakat boli glava, tiha, odmjerena i pokorna.
I neemacipirana!
A kad jednog lijepog dana on poželi zamijeniti „staro za novo“, neka na vrijeme spakira svoje stvari i stvari klinaca u par pinkleca i krene. Negdje. Kajaznam di. Ne zna vjerojatno ni ona. Ali neka je vodi misao da je „sutra novi dan“.
I zaboravi na HR zakone koji ženu u takvoj situaciji izostavljaju. Jer ne postoje, ne u formi koji bi trajno riješili novostvoreni problem.
Fuck!
Ne tako davno bila je nekakva anketa di su naši dragi HR muškarci odgovorili u nezanemarivom postotku (znam da mi je reakcija bila: ideeeeeeeeš!), da je ženi mjesto u kući.
Ok. Super!
Sve mi žene volimo, ono baš volimo, uživamo, hendlati na barem dvije strane.
Poludimo od dosade na godišnjem i jedva čekamo da se vratimo na posao, u uobičajeni ritam od 8-16, pa onda u nastavku, svakodnevno treniramo tegleći klopu za kućne gladuše.
Doma se uživimo u ostale uloge kojima dokazujemo da držimo 3 kuta kuće. I tak iz dana u dan.
Eto, ja jedva čekam da danas dođem doma i da se pripremim za vikend. Tijekom tjedna se polako ugrijavam, da budem za subotu u fit formi. Samo ne znam da li da prije odem na plac, speglam tri ture veša, pospremim kaj se pospremiti mora, nadoknadim on kaj nisam stigla prek tjedna…
Svaki muškarac koji laprda da je ženi mjesto doma, neka pokaže svoju imovinsku karticu i dokaže da je sposoban zaraditi za cijelu familiju, ne samo za kruh i mljieko i jednom tjedno meso.
I neka ne maše anatomijom, dokazujući da je on br. 1 u obitelji.
Sve ostalo je na nivou čipiranog ponašanja, tako svojstveno (nekim) muškarcima koji imaju potrebu dokazivanja svoje premoći zbog tko zna zbog kojih razloga.
Njima samo znanim...
25.01.2013. u 8:56 | Editirano: 25.01.2013. u 9:03 | Komentari: 54 | Dodaj komentar
Tantra
(za Pasemi ;)
-Ljubeeeeeeeee...
-A?
-Daj...
-Kae?
-Jaje. Ajde prekini to kaj delaš. Imam ti nekaj za reći.
-Samo malo, skoro sam gotov. Čekaj, kaj to znači?
-Niš ne znači. Osim...
-Osim...?
-Bila sam jučer s Gogom na kavi.
-I to je tak važno da nemre čekati 5 minuta?
-Je i nije!
-Aj me ne pilaj. Znaš da ne volim kad imaš 15 godina i cimaš me.
-Jebote, kaj si se tak narogušil.
-Nisam, samo znam kad počneš ovak, da ne bu dobro.
-Bude!
-Slušam.
-Znaš da Goga ima nekog novog lika...
-Je, koji je to po redu u zadnjih godinu dana?
-Kaj te briga! Ni bitno. Ovaj njen ti je tantra majstor.
-Kae? Kaj mu se nemre više dić, pa joj priča priče i puše joj za vratom?
-Ti si blesav! Baš onak blesav, za praf!
-Da odem baciti smeće, pa budem manje blesav ili da čekam nastavak?
-Ajmo i mi probati.
-Kaj? Duhovno se ševiti?
-Ma, vidi ga. Priča mi Goga da je i njoj to bilo onak smešno, ali kad je prvi put svršila bez kontakta, okinula je kao nikad do tada.
-Je, je..i vidla vrtne patuljke kak trče prek ulice.
-Baš si neki. A znaš mi gurnuti pod nos da nisam kao prije, a sad kad je nekaj pokušava, ti se sprdaš s tim.
-Zlato moje, evo potpuno sam predan slijedećim informacija. Da zgasim TV?
-Ok, priča Goga da je teorija jedno, ali trebamo probati pa da skužimo o čemu je riječ.
-Dobro. Kaj trebam napraviti?
-Sad niš.
-Mogu onda po pivu? Žedan sam. Ti malo pobeglo danas s čilijem? Krepat ću ak me počne zaebavati žgaravica ko neki dan.
-Bumo prek vikenda.
-Kaj?
-Odi vrit! O čemu pričam zadnjih 10 minuta?
-Tantri?
-Ok, bum našla nekog s kim bum probala. Mi Goga možda posudi svog...
-A ja bum mu sredil face lifting. Trajno. Besplatno. Ajmo ovak-ne bum te zezal, a ti probaj što kraće s edukacijom o tantri.
-Za početak zaboravi da buš ga parkiral.
-Kaj bum?
-Čul si! Veli da je u tantri najvažniji protok energije i da se za početak moramo negdje ugodno smjestiti.
-Znam di. U krevetu.
-A-a. Ona voli to delati na podu.
-Je, ko lud sam da si zravnam kičmu. U stvari može, ali ja sam gore.
-Ti si vriti, uopće me ne slušaš...
-Slušam. Dalje...
-Trebamo potaknuti intimnost bez dodira. Za početak.
-A kaj bumo delali? Gledali se? Puknul sam te drugu večer, a sad se bumo gledali?
-Bumo. I zajednički disali.
-Goli?
-Ne, u pidžamama! Kaj ti je, naravno da goli.
-A kaj ak mi se mam digne?
-Budalo!
-Koliko to sranje traje? Mislim gledanje, disanje, žuljanje na podu...
-Dugo. Kad dođemo do točke da nemremo više izdržati, veli Goga, pomaže meditacija.
-Daj me nemoj jebat! Em ti ga nemrem uvaliti, em bum moral i nekog kurca mumljati. I još bu me na kraju boljela jaja. Fakat, jedva čekam subotu. Ko lud sam za tantrom. Pozdravi Gogu. I onog njenog meštra.
-Znala sam.
-Kaj si znala?
-Da buš tak reagiral.
-Ma ti znaš da je tebe volim i ovak netantričnu. Idem baciti smeće i pustiti pesa pišati.
Aj se ne funji. Bumo probali. Ali ak ne bum mogel izdržati, obećaj mi da buš se smilovala, bez odgode. Obećaješ?
24.01.2013. u 8:44 | Editirano: 24.01.2013. u 17:39 | Komentari: 34 | Dodaj komentar
Srijeda
Jučer, kopajući po kompu tražeći nekaj konkretno, kak' to obično biva, našla sam nekaj kaj nisam tražila – zapis nikad zahaklan na blogu, kao nastavak nekakvog tuđeg zapisa i komentara, na temu udvaranja na Iskri.
Prva reakcija je bila – ajme, koliko ja toga mogu natrkeljiti u kratkom vremenu.
Pa onda okrutna spoznaja….
Ima pravo Et, fakat sam verbalno erektilna :P
Pravo ima i Medonjo kad veli da ne moram o svemu imati mišljenje, a ako ga i imam, ne moram ga jasno uobličiti. Pa ni tu.
E sad, i jedno i drugo reducirati, baš i nije lako. A i čemu? To sam ja.
Tješim se činjenicom da s brbljavcima mi je ugodnije, iako ima faza, a valjda je tako njima sa mnom, kad hvatam njihovu, svaku n-tu riječ, klimnem glavom, a pauzu koristim za nekaj drugo.
Sa šutljivcima nikad ne znam na čemu sam. A volim znati jer sam nestrpljiva, znatiželjne i s vremena na vrijeme sasvim solidan freak control, tak da..da…ne šutim s njima.
Mada, ima ljepote u šutnji. Onak', fino znakovite, kad riječi nisu potrebne. Čak su i suvišne. Rekla bi Pasemi, impulsi putuju, ali osjećaju se na drugi način. Možda i spojenim stopalima, dlanovima ili samo pogledom. Ako to traje i traje, možda se tišina pretopi u nakaj tantrično, dok prvog ne uhvati ili cera ili grč od položaja koji nije uobičajen ;)
Se sjećate kad ste zadnje nekom rekle: moramo razgovarati? Ja obično, uz to izgovorim i ime, valjda da me se shvati ozbiljno. Ozbiljnije.
Zadnji ozbiljan razgovor je bio telefonski. Monolog. Moj. Završen prekinutom vezom. S moje strane.
Jer prepoznam trenutak kad se više ne znam zaustaviti, a ni vratiti unatrag, pa preveniram moguće probleme bezobrazlukom.
Kužite li točke u kojima gubite kontrolu? Ili netko tko je nasuprot vas?
Kažu da je u komunikaciji potrebno poštivati određena pravila, da bi se izbjegli tuneli u kojima se gubi signal.
Ok! A kaj ako tako gubimo i dio sebe? Fino se ukalupimo i hodamo po crti, ispruženim rukama, nogom ispred noge…
U stvari, htjela sam vas samo informirati, znam da vas to ne zanima, da sunce šeće centrom Zagreba, ali eto, ni ovaj put mi nije uspjelo napisati nekaj kratko :)
23.01.2013. u 12:25 | Editirano: 23.01.2013. u 12:28 | Komentari: 11 | Dodaj komentar
Utorak
Jutros, bila sam u nedoumici – koji od modnih dodataka danas izabrati. A kak' sam bila neodlučna još u pidžami, uzela sam sva 4: teleskopsku strugalicu, mali partviš, književno rečeno - miščafl i lopatu.
E, nemate pojma kakvu lopatu imam! Kad sam birala, bila je to ljubav na prvi pogled – metalna, prekrasne sjajne površine, glatke na dodir, s 3 ukrasna detalje s gornje strane, tamo di se nastavlja drvena drška. A tek ona – lagano zakrivljena, da bolje sjedi u ruci, muškoj, ženskoj, svejedno, uf… I lopata je najveća koja je postojala tada u ponudi. VEEEELIKA!. Tak' velika, da nakon trećeg zamaha osjetite kak' vam fino leđa odgovaraju bolnim pritiskom.
Gledam kroz prozor i fakat ne znam zakaj ljudi ne vole snijeg.
Eto, ja npr. uživam kad mi curi nos, a zima mi je skinuti rukavice. Pa onak' diskretno, nadajući se da me nitko u krugu od nekoliko metara ne čuje, šmrcam i šmrcam, do one točke kad šmrcanje više ne pomaže, pa na brzaka tražim po džepovima nekaj prikladno za obrisati isti.
Volim i kad ostavljam tragove u snijegu, a pogotovo šljapkajuće, u bljuzgi. Volim točno definirane tragove, stopalo za stopalom, pa i moje u tuđem otisku, ali ipak najviše kad su ti tragovi proklizani, pa provjeravam usput i gipkost svojih nogu i čvrstoću bedrenih i karličnih mišića.
Ipak, priznat ću vam, iz dubine moje nježne, ženske duše, svaki put se razgalim u krivoj procjeni gore spomenute bljuzge, kad skužim da dva cm nije dva nego nekoliko puta više, a da reklamirane gležnjače ipak propuštaju vodu.
Još kad mi lagano, niz vrat, s krova uz koje brojim svoje korake sklizne nekaj mokro, dan može početi…
Moj je. Dobro vam jutro! :)
E da, još ovo: mrzim snijeg!
Da li sam napisala da mrzim snijeg? :P
22.01.2013. u 8:39 | Editirano: 22.01.2013. u 8:45 | Komentari: 51 | Dodaj komentar
Muškarci i žene - psi i mačke
Tipkamo na fejsu (i) o mica-macama.
On muško. Ja žensko.
On kontra. Ja pro.
I nikak' da se pomaknemo s mjesta.
Volim mačkonje. Općepoznata stvar. Živim s njima, tj. one žive sa mnom već o-ho-ho godina. I kužimo se. Uzajamno. Ljubav u ravnoteži.
Odrasla sam s cuckonjama. Konkretnim. Velikim.
Imala sam svakojake kućne i ine ljubimce, ali mace su mace. Onima koje ih vole, ne moram objašnjavati kaj to znači. Za one koje ih ne vole, svaka dodatna riječ bila bi tak' i tak' suvišno beskorina.
Iako je prije nekoliko godina bio uporan u nagovaranju da nabavimo lajajuće stvorenje, moje muško, uz mene, zavolio je mijaukavice. I one njega. Ali znam, da može birati, miconju bi zamijenio za lajavca. Ali kak' nemre, na njegovu žalost, a moju sreću, prilagodio se meni. I njoj.
Zakaj muškarci vole pese, a mace zaobilaze (ako mogu ;)?
Prvi odgovor koji mi se nameće je nemogućnost dominacije nad macama.
Mo'š joj prijetiti, mo'š je ucjenjivati, ali na kraju bu bilo onak' kak ona hoće ili ne bu bilo nikak'.
Ne mogu joj ni na koji način nametnuti svoju volju, ako to nije i njen izbor, pa taman da kao one hodaju na sve 4, mijauču, šmucanjem se umiljavaju, milo gledaju i prave se da znaju kaj rade. A muškarci obično i misle da znaju ;).
Frend mi kontrira dalje stavom da su one obične nezahvalnice koje ignoriraju sve oko sebe, a u potrazi za punom zdjelicom postaju svoja suprotnost. Zaborave na prgavost i jeftino se prodaju za klopu, a kad nepune želuček, vrate se na staru poziciju. Ignorantsku.
Ok, pa kaj ako se ponašaju angažirano i uglavnom su prefrigane gadurice? Volim ih i takve. U stvari mi baš pašu.
Imaju svoj stav:
zakaj bi me mazio, ak' mi se na mazi,
zakaj bi mi mahal ispred nosa nečim šarenim kaj mi ide na žifce, a meni se spava,
zakaj bi se s tobom igrala ak' mi se ne igra i zanimljivije mi je promatrati kako se snijeg topi, naslonjena s capama na rub prozora, otisnute njuške na staklu?
I tak', zakaj bi radila nekaj da tebi ugodim, a ne vidim niš' ugodno, a bome ni korisno u tome za sebe?
Ha?
Pametne beštije! :)
S cuckima je lako i jednostavno - di mu prstom, u formi komande pokažeš, tu će ostati i nekoliko sati ako treba. Migneš, u znak poziva, s tim istim prstom skvrčivši ga, mam mu se rep pretvori u propeler, zaokruže oči i isplaženog jezik veselo dotrči preskakući stepenice i zaobilazeći usputne prepreke.
Po potrebi donese šlape. Novine. I lajnu za šetnju.
Hoda uz nogu. Stane kad treba. Sjedne. Legne.
Uz par ponovljenih vježbi, dodatnih ako zbog rasne pripadnosti teže pamti, imaš poslušnog i odanog kućnog ljubimca, prilagođenog sebi.
Sad se pitam: da li zbog toga muškarci više vole pse? Treba li im netko tko ih pokorno sluša, na prvu reagira i predvidiv je u svakoj slijedećoj reakciji? I maše repom kad treba i ne treba?
Znam odgovor!
A vi?
I gdje smo mi žene, u svemu tome?
Tvrdoglave.
Inatljive.
I svoje.
Ha?
Ja u ponedjeljku. I dalje ga ne volim. Dobar nam bio….. :)
21.01.2013. u 8:39 | Editirano: 24.01.2014. u 8:15 | Komentari: 43 | Dodaj komentar
Pomoć, molim!
Znam, znam, ponedjeljak je.
Vjerojatno je i vama, kao meni, mozak još u vikendu i polako, nakon tople tekućine kojom se razbuđujemo hvata radnu temperaturu.
Ali ipak...
U dilemi sam!
Opakoj.
Žuljajućoj.
I trenutno nerješivoj.
Suočena s tuđom glupošću razmišljam već minutu i pol da li na tu istu glupost reagirati ili ne:
a) da
b) ne
(ako imate veliko srce i meku dušu, a znam da blogeri imaju, u čistoj savjesti i pri bistroj svijesti, pomognite mi svojim odgovorom :)
Jer...
Ako reagiramo na glupost, da li to istovremeno znači da smo i sami u krugu te ili slične gluposti?
Ako ne reagiramo, izvan kruga smo, na sigurnom?
A kaj ako po našoj definiciji nešto je glupost, a drugima nije, pa izostane naša reakcija, da li se i naša glupost zbog zbog toga multiplicira?
Ili još gore, zapetljamo se u tuđu glupost nepotrebnom reakcijom, a nitko sa strane ne vidi njenu nužnost i opravdanost, pa i sami postanemo isti.
I kaj s onom glupošću koja vuče na trenutnu, adrenalinsku reakciju, a prespavana je minimalizirana, ali ipak postoji, pa naknadno, ipak, umirimo prstiće odgovorom?
Ako u trenu reagiramo, da li je adreanalin olakotna okolnost u naknadnoj racionalizaciji postupka ili otežavajuća?
Postoji li neka optimalna mjerna jedinica za glupost – onak' da jednostavno, bez pogreške u redoslijedu, poredamo jednu do druge, od manje do veće, ili obrnuto, pa prema njima prilagodimo i (ne)reakciju?
Ha?
Eto, priznajem, nemilosrdno, do krajnje točke bolne izdržljivosti, ova pitanja razaraju me od ranog jutra. I u potrazi sam za odgovorima.
Za sad imam samo dva. Oba jednoglasna – ne reagirati!
Ali jedan od odgovora je na mojoj drugoj adresi, onoj di stanujem kad sam racionalna. Svatko od nas ima vrageca u sebi koji vuče na stranu tam' di ne treba. Moj je jutros budan, raspoložen za gluposti, cupka na mjestu i čeka prvi mig. Moj! Vaš!
Zato, molim za pomoć, da znam kaj dalje. I da li, uopće, dalje..
U znak zahvalnosti mogu vam tu ponuditi kavu ili čaj (s mlijekom ili bez), kolače (istina od jučer), čoškanje po leđima (za ostalo se morate pobrinuti sami).
Posudim vam i Vrageca, ak' vam treba. Samo, vratite mi ga. Nemrem i neću bez njega.
Upravo sam ga zveknula po prstima jer gura se da nekaj, u moje ime napiše, pjevuši.... Link...i ovo, nasmijan, pokazuje:
Znakovito, ha? :)
14.01.2013. u 8:38 | Editirano: 14.01.2013. u 8:38 | Komentari: 32 | Dodaj komentar
Provokacije
Kajaznam, možda je bedasto, ali ja tak šljakam – tuđe ponašanje pokušavam vidjeti iza leđa, doći do one točke koja je bila polazna za nekaj. A to nekaj se direktno tiče i mene.
Je, reći ćete - nepotrebno gubljenje vremena!
Možda.
Sigurno, pogotovo za ono koje na prvu izgleda kao prst u pekmezu. Namjerno gurnut. Čak i bez skrivanja.
Meni, to zavirivanje iza leđa, izgleda kao skupljanje informacija potrebnih za odgovor.
Kakav? Ovisi o skupljenim grančicama. I o onom zbog koga sam ih skupljala :)
Veli on meni, obično sutradan – kužio sam da provociraš, ali mi se nije dalo reagirati.
Zakaj, upitno.
Izbjegavanje nepotrebne rasprave, vjerojatno.
I pametnija opcija.
Provociram obično kad nemrem na uobičajeni način doći do reakcije. Da li očekujem točno određenu, pa stišćem fige u džepu, nadajući se da će biti takva i da neću blenut iznenađena ili sam fakat otvorena za sve opcije, druga je priča. I ne baš pravocrtna :P
U stvari, fakat, zakaj provociramo? I ciljano, koga?
I tko je u tome na vrhu tobogana, a tko je našpranjal dupe na pohabanim daskama ili puknutoj plastici?
Možemo onak', usput laprdati, riječima pikati, ko špriherima gađati, a bez nekakve konkretne namjere. Samo ritualno vježbanje verbalnih sposobnosti i niš više. Čak i puno puta nesvjesni da zvučimo provokatorski.
Možemo konkretno, ne onak' usput, biranim riječima puknut' nekog, pa zaustaviti dah i čekati kaj bu dalje. A nadamo se da bude. I da bude kak' treba biti. Jer želimo nastavak, uglavnom u svojoj režiji, iako su nam uloge povezane ;)
A možemo i bez ikakvog, realno vidljivog razloga provocirati, provjeravati gipkost vlastitog jezika, odraz dupeta u ogledalu jer totalno je nevažno tko nam je nasuprot.
Jer sve što radimo, radimo propeti na prstiće, da budemo viši, mašući ručicama, da budemo uočljiviji. Krajnji cilj je ionako na našoj adresi: Mr/Mrs. Ego…
Kad smo na drugoj strani, provocirani, s ovim prvima može čak biti i zabavno. Jer nema zloradosti. Samo benigno popunjavanje prostora i vremena. Niš više od toga.
S drugima, sad tu ide ono zavirivanje iza leđa. Kao preventiva. Zaustavljanje krivih koraka. Riječi. I onih koje će biti u formi isprike. Planirane uloge treba odraditi do kraja.
A s trećima?
Reagirati? Smo sigurni da će reakcija biti shvaćena na pravi način? Ili je dovoljan sućutan pogled jer neprijatelj čuči u njima samima?
Možda ni to neće primijetiti…
Ha?
O provokacijama koje bude želju i u nestrpljenju vremensku jedinicu čine jasno naznačenu, drugi put ;)
Dobro vam jutro!
11.01.2013. u 8:29 | Komentari: 3 | Dodaj komentar
Bok, da vas upoznam...
Bilo je davno, a ne toliko da bih zaboravila. Ma, u stvari je, ali nemam razloga ni za brisanje, ni za teškom mukom prisjećanje ;)
Prva godina faksa. Ja solo. Frendica sretno uparena. Njen komad ima frenda. I gle vraga, k'o naručeno, i on je bio solo.
I normalno, 1+1=2, u njihovim planovima.
Sve sam o njemu, kaj je bilo bitno i vidljivo, doznala i prije nego smo se upoznali.
Ostalo sam odradila sama. Uz njegovu svesrdnu, velikodušnu pomoć.
Nemam pojma kak je bilo kaj se tiče mene i informacija o meni. I bolje da nisam znala jer trema u kombinaciji s nečim čudnim oprala me i bez te spoznaje.
To nešto čudno bilo je i u pitanju – ak' je tak divan i krasan, koji kiki mu trebaju frendovi da ga upare? S druge strane, daj, pa kaj si nemrem sama naći komada?
Kad su se ta dva pitanja začvorala sa znatiželjom, a i zadnjom subotom kao jednom u nizu koja je prošla uz čubljenje doma, nije me se trebalo puno nagovarati.
Tjedan dana razmišljanja o ambalaži. Ni jedna varijanta nije bila dovoljno dobra.
Knedla u grlu.
Prijateljevanje s wc-om zadnjih par dana.
Pokušaj odustajanja u zadnji tren, uz nekakvo opravdanje u koje ne bi povjerovao ni klinac kad mu veliš da injekcija ne boli.
Utegnuta. Zategnuta. Plitkodisajuća. Par centimetara viša. S podignutom kosom jer kao goli ženski vrat zanimljiv je za muške poglede.
Zabavno provedena večer u Samoboru.
Drugi dan, valjda okuražena njegovom zainteresiranošću, za inat drugačija, baš onakva kakve njemu, reče on, ne zapinju za oko - frčkava, rasčupana, ocufani traper, minica, čizme. Zaboravila sam da su mi noge adut. I da je njegov pogled uglavnom bio spušten niže od mog vrata.
Više nam frendovi nisu trebali. Ni meni moja, ni njemu njegov. Skoro 3 godine proveli smo zajedno.
Kaj, veli knjiški znalac da ljubav traje upravo toliko?
Sve u svemu, i danas, nakon toliko vremena, lijepo je prisjetiti se. Čuli smo se prije, kajaznam koliko. Nekak' mi vrijeme nedefinirano proleti.
On u braku. U privat biznisu i dalje. Ja sigurno ulogorena u dvoje, na svoj način.
Kavu još nismo odradili. Planirali smo. Tko zna da li i budemo. Vjerojatno ne. Ali nikad se ne zna….
Imati 40+, ili tu negdje, biti solo, a ne željeti više biti, kako dalje?
Svi se krećemo u nekakvim zatvorenim krugovima.
Potencijalni partneri, za one mlađe, još uvijek se furaju u kombinaciji sa ženom, klincima, kućnim ljubimcima, kreditima, obavezama i planovima.
Oni stariji to su već odradili, pa ili pušu na hladno, friškog sjećanja na nekaj u kaj su uložili sebe, a ošlo je k vragu, ili su dobili krila misleći da njihovo vrijeme tek dolazi, pa su malo, puno otplahutali.
Biti tu i sam sebe gurati u klasu optimista, čekajući poruku koja će biti drugačija od ostalih i trajati dulje od one na koju je odgovoreno: ne, hvala, nisam zainteresirana za seks u troje, s tvojim frendom ili susedom, a da ti škicaš s dalekozorom iz susjednog nebodera, zbrajajući loša iskustva i nikak' jednim dobrim poništiti negativni rezultat.
Izlasci se svode uglavnom na bapske kave, uz pretumbavanje problema na dnevnoj bazi, solidarnoj podršci koja traje tek toliko koliko je potrebno da se zaključaju vrata stana i uroni u vlastite probleme, nesvjesno zaboravljajući na tuđe.
Obiteljska druženja na ritualna okupljanja poznatih faca na kojima se unaprijed zna raspored sjedenja za stolom i započetih tema za razgovor i način na koji će biti završen.
Pitanja u potrazi za odgovorima „ima kaj novog“, sve tiše se postavljaju.
A novog ima – klinjo neće na faks.
Novi kredit, da se zatvori stari.
Još jedna ovrha.
Procurila vešmašina. Opet.
I još jedna subota uz daljinski i šaltanje programa, topli kakao, mačka pod
nogama i veseli žamor klinaca ispod prozora. U nastavku, umjesto hvatanja sna, čekajući kad će se kćer vratiti s rođendana…
Ili…
Upoznati nekoga.
Nečijeg frenda.
Zadovoljiti znatiželju.
Trampiti 2 sata filma za isto toliko vremena čavrljanja uz kavu.
I tko zna kakav može biti nastavak. Možda i demantira te famozne 3 godine…
Ha?
Link Amy Winehouse - Our day will come
10.01.2013. u 8:39 | Editirano: 10.01.2013. u 8:41 | Komentari: 50 | Dodaj komentar
Srijeda...
...ili...
Točka na kraju rečenice
Beštjice na 4 noge, dlakave i mijaukave, savršena su bića.
Mogu biti mentori svima nama. I uspješne u edukaciji na temu kako ugoditi vlastitoj guzi, a pritom druge, bez puno truda, uvjeriti da je to njihova i samo njihova ideja, a one nemaju, naravno, veze s tim.
U krilo se uvali mazljiva.
Zaposli naše obje ruke.
Meškolji se tražeći bolji položaj.
Predenjem pohvaljuje taktilnost prstiju.
A onda joj nekaj drugo odvuče pažnju.
Prestane presti.
Načuli uši.
Više nije podatna i meka.
Ali je dovoljno lijena da se ne pomakne s mjesta.
I pospana, u međuvremenu.
Odgurne ruku.
Još jednom.
Treći put i kandže su ispružene.
Slijedeći u tragovima na koži.
Od 1 do 4, 4 su broja.
Prvi bi bio dovoljan, da je prepoznat. Na vrijeme. Na zadnjem tragova na koži ne bi ni bilo.
S nama, ljudima, malo je drugačije. Teže. Bolnije.
Ne prepoznajemo signale kad treba. Tumačimo ih na drugi način, ponekad kontra od izvornog. I ne znamo se zaustaviti tamo di je svaki slijedeći korak višak.
Zato...
Crta do koje možeš doći povučena je namjerno.
Prvi put ću ti, onako usput reći, a u namjeri da čuješ, da je nagažena vrškom stopala.
Drugi put ponoviti.
Treći put odgurnuti ću te i jasno ti dati do znanja da ne pokušaš ponovo.
Pokušaš li, nisam sigurna za svoju reakciju.
Jednostavno. Ne diraj me, (jer) ne diram te!
Očekivani reciprocitet.
Ništa više, ni manje od toga.
Vraćam na isti način.
Uz bonus.
Poklon-bon.
Iskoristiv kao oblog tamo gdje boli nakon n-tog puta lupanja glavom o isto mjesto.
Prijetnja?
Ne. Naznaka namjere koja neće ostati samo to.
Još uvijek vjerujem da je ponavljanje majka mudrosti, ali ne uvijek. Ne za neke.
Mnogi uče na tuđim greškama, a tvrdoglavi samo na svojim. Očito je netko bio jako uvjerljiv kad im je prodao priču da je to najbolje.
I je, ako se ne zna drugačije, unatoč kvrgi na glavi.
I izgovorenim riječima koje se kao bumerang vrate....
Tak', točka. Može i s uskličnikom na kraju, zbog boljeg razumijevanja.
Sad mogu dalje….
Gore spomenuta dlakavica i dalje, 5-tu noć za redom, isprobava svoje glasovne mogućnosti, našu budnost i napetost živčanih vlakana.
Budilica nam ne treba. Problem je jedino kaj se svako malo uključuje, cikličkim ponavljanjem.
Podočnjaci postojani. Veći nego jučer. Manji nego sutra.
Siječanj.
Veljača za tri tjedna i nešto sitno dana.
Najavljuju snijeg za idući tjedan.
Sige u nosu nisu nikakav modni dodatak.
Pojavilo se sunce u centru Zagreba.
Srijeda.
Dobra vam bila :)
09.01.2013. u 8:37 | Editirano: 09.01.2013. u 8:38 | Komentari: 7 | Dodaj komentar
- prethodna stranica
- stranica: 47
- sljedeća stranica