Muškarci i žene...i nešto između

Moram priznati da mi je, čudno, splasnula potreba da danas malo piknem muškarce.
A i čemu?
Baš niš se neće promijeniti – ostat ćemo na istim pozicijama, ovaj tjedan možda koji cm bliže, a već idući sve će biti kao i onaj prije i kao onaj koji slijedi.

Nadam se da će za 52 godine, dva mjeseca i 17 dana žene fakat biti ravnopravne. Možda čak i ranije, ako nam pomognu muškarci i počnu drugačije o nama razmišljati.

I tada, neće biti potrebne čestitke za Dan žena, i zgužvane, već pomalo umorne, crvene ruže ranom zorom.






Prije 4 godine, na današnji dan, na mom blogu bilo je ovo:

... lako je odrasti i postati žena, treba znati kako i ostati žena...(danas dodajem – zadovoljna)

Svaka žena, kroz život, naučila je istovremeno koristiti obje ruke – desnu da pomogne sebi, a lijevu da pomogne drugima...



...dragi muškarci, imate i vi dvije ruke, učinite nešto s njima, ne samo danas.....za početak zagrlite ženu pokraj sebe... sretan vam Dan žena!


Autorica: Anne Goddes


Za danas dovoljno.
Meni.
Nadam se i vama.

Dobro vam jutro! :)

Jučer je Dona dala dobar uvod za nastavak, o nama ženama – da li jesmo ili nismo čipirane na određeno ponašanje i da li nam je potreban certifikat za sve to da bi se osjećale onako kako trebamo, a uglavnom moćnije od ostalih kojima iznad kreveta ne vise priznanja njihovih sposobnosti.

Mogla bih nastaviti o emancipaciji i vjerovanju nekih žena da je uhvatiti frajera ispod stola, naravno, ne za koljeno, a ne znati mu ime, dokaz tjelesnog, seksualnog i duhovnog i inog oslobođenja. Istovremeno, nabora im se nos, upitno podignu obrve, zakolutaju očima u nevjerici jer, zamislite, nisu im pridržana vrata pri izlasku u mrak.

A mogla bih i o potrebi da čučimo na istoj kokošjoj prečkici i kljucamo u istom smjeru.
Budi jaka.
Budi hrabra.
Smjela.
Odvažna.
Nasmiješena.
Voli sebe.
Zagrli život.
Zaboravi prošlost.

Još samo fali Scarlett O'Hara i njena poznata – sutra je novi dan. Je, petak! :)

Mogla bih i o potrebi da same sebe lupkamo po ramenima, sućutno klimamo glavom, razumijemo i ono neizgovoreno. A i o onome kad nam sve to baš niš ne pomaže jer bi bila djelotvornija, poetski rečeno, noga u guzicu da se pomaknemo s mjesta.
U nastavku o uvjeravanju same sebe da smo sjajne, super žene, sposobne za sve kaj poželimo, a istovremeno trebamo to i po nekoliko puta ponoviti da ne zvučimo neuvjerljivo, neshvaćajući da u toj igri, na duže staze ipak gubimo.

Da, mogla bih i o tome…

Ali i o muškarcima koji su sve ono kaj mi nismo, pa ih zbog toga i volimo i mrzimo, gađamo riječima i ostavljenim čarapama ispod kreveta, u 10 navečer pečemo palačinke s čokoladom jer žele nešto slatko, osim nas ;)
O njihovom pravolinijskom kretanju i iritantnom ponavljanju – kompliciraš, iako smo svjesne da smo majstorice u postavljanju pitanja, prepreka između njih jer pitamo i odgovaramo u istoj minuti, bez prethodne provjere činjeničnog stanja.

Da…

Ponekad bih fakat željela čuti muško mišljenje o nama, bez cenzure i uobičajenih folklornih fraza.

Možda i niste vi za sve krivi
Možda i nismo mi za sve krive.
I možda niste svi isti.
A mi smo međusobno različite…

Ha?
Obećajem da neću nepotrebno ispružiti jezik ;)



Sunčan dan. Dobar vam bio…. :)

Jednom od njih dvojice rekla sam – znaš, htjela bih ti napisati pismo, ljubavno.
Odgovorio je – ne treba mi, zagrli me.
I prije nego sam ispužila ruke prema njemu, zavukao je svoje ispod moje majice, leđima prošetao i prstima iscrtao poznate krivulje. Zbrojio moju toplinu svojom i privukao me bliže. Dovoljno za početak.
I nastavak.
Njegovo tijelo utisnuto u moje. Moje priljubljeno uz njegovo.
I jutro na istoj strani kreveta, jastuk podijeljen na pola i dan koji kroz proreze roleta oboje budi.

Drugom nikad to nisam rekla. Ni neću.
Popunjavati prazninu suvišnim riječima, nepotrebno je.
Šutnju pustiti da zlatom sjaji, bolje je. Dobro je.
Drugačija jutra njega bude.

Volim noći kad sam sama. I kad u sjeni postoje oboje.
Uz moje ruke i njihove traže točke koje će prstima spojiti, usnama prelomiti.
Mogu tada biti sve što poželim.
Tražiti i davati.
Škrto uzimati.
I ako mi se ne da, ni mrvu vratiti.
Mogu zažmiriti i ljubiti ih.
Mogu dalje ne gledati i pustiti ih da me ljube. Svojom rukom preklopiti jedne, a druge ostaviti slobodno da lutaju.
I mogu mi tijelo napeti do niti koju sama, trzajem prekidam.

Sanjala sam noćas zeleno. I bijelo. Tratinčice. Puno tratinčica. Ne sjećam se da li sam brojala cvjetne latice.
Par. Nepar.
Nevažno.

Ja volim…

....sve mi se čini da mi se čini...a to kaj mi se čini ima svoj oblik i veličinu i...tak, nakon 4 godine bloganja vrag mi se izbeljil :P



Recept za sladoled, za pasemi...može i za ostale:

4 jaja
25 dag šećera
2 žlice oštrog brašna
1/2 l mlijeka, po mogućnosti bez kancerogenih dodataka :P
5 dag putra
2 vanilin šećera

Ako imaš gladuša kojemu je veličina očiju reciprocitetna gladi i količini kojom može provjeriti zapreminu svog želučeka, poduplaj sve :)

Žutanjke i 12 dag šećer zmiksaš do svijetle i guste smjese...ovo naravno zna svaka žena koja drži do sebe i kuhače...dodaj brašno, nježno promiješaj, zamišljajući da...miješaš...i dodaj u toplo mlijeko, na laganoj vatri kuhaj 20 minuta do guste kreme.
Miješaj...miješaj...konstantno...i razmišljaj o proljeću koje dolazi... :)
Kad se zgusne, dodaj putar i opet miješaj dok se ne ohladi, mislim, može miješati i netko drugi, ali bolje miješa žena ;)
Snijeg od bjelanjka i 15 dag šećera dodaš u ohlađenu kremu.

Otopi čokoladu, moš i gorku ili mliječnu (ja miješam pol-pol)...
Moš i bobičasto voće, zmiksaj pa dodaj u kremu (jagode i borovnice i banane moj favorit :)

Dobar tek! :)

Mogla bih napisati kaj volim. I koga volim.
Mogla bih dodati i zakaj nekaj volim. I zakaj nekog volim. Mada ovo potonje ne vjerujem da bih uspjela opisati riječima koje bi usputnim čitačima, pa i namjernicima bile razumljive bez dodatnog objašnjenja. Čak ni onda. Jer riječi su krnje u odnosu na ono što u voljenju osjećamo negdje tamo između prve i zadnje točke svoga tijela.

A obrnuto?
Kaj ne volim?
Znatno kraći popis....

Zimu. Bljuzgu, kao dodatak. I snijeg koji u gradu izgubi, u trenu, svojoj bjelini.

Prokulicu. Predozirala sam se jedne godine i više ne gostuje na mom tanjuru. Čak ni na tuđim, u mojoj blizini.

Salatu od muzgavaca. Dva pokušaja sljubljivanja okusa i mog nepca bila su dovoljna da se treći više nikad ne dogodi.

Ponedjeljak. Ni njega ne volim iako nekako obilježava početak, a početke inače volim.

Kašnjenje. Bez opravdanja, uz ležeran stav da 15 minuta nije ništa u odnosu na sat ili dva.

Ignoriranje problema. Ili očekivanje da će problem riješiti netko drugi, a taj drugi nema pojma da je u kombinaciji.

Laži. Ne toliko kao zakrivljenu liniju istine nego kao uvjerenje da priča prolazi nakon prvih, izgovorenih riječi.

Očekivanja. Svoja prema nekome koliko toliko uspješno držim na uzici, ali ona tuđa prema meni opterećuju.

Znatiželja. Dodatak – ne ona koja nas pomiče s mjesta, nego ona druga koja je nekome alibi za biti tamo gdje mu nije mjesto.

Nedosljednost. I u nastavku, ne volim nedefinirane odnose. Ma koliko bili početno intrigantni jer mi daju prostora za štošta, nakon nekog vremena zamaraju.

Samoljubivost. Ne kao nužnost opstanka nego kao pravilo ponašanja u smjeru ponižavanja drugih zbog osobnog uzvisivanja.

Pitanja bez odgovora. Šutnja nije uvijek zlato. A pretpostavka, pa i u objašnjenju izostanka odgovora može biti zaeb.


Biti u pravu, onda kad znam da je moglo biti drugačije, a na žalost nije.



Da ne bude previše kmičan zapis za početak tjedna, volim..
Breskve.
Čokoladu.
Klopu u krevetu.
Mijaukavice.
Lijenost bez potrebe opravdavanja.
Bijelu boju.
Bosonog hod.
More.

I njega...

Dobro vam jutro!
Sunce u Zagrebu. Konačno. Nesramežljivo :)

"NA VRH BRDA NEKAJ MRDA"
uključuje teme:
ljubavna erotska pisma
sexy priče
sex, sirov, nježan, kakav već
zamišljeni ili ostvareni
nebitno
...eto
Autor: ladonna2 | 27.02.2013. u 11:19 | opcije



Ili: kako napisati erotsku priču

Teško. Meni. Definitivno – jako (još jedan "jako", zbog boljeg dojma), teško.
Kao, ne bi trebalo biti.
Dovoljna su dosadašnja iskustva stavljena na hrpu, dodana tuđa, sve spretno promiješano uz prstohvat začina, i to je to.

Ha?

Da bi priča bila priča potreban je po jedan primjerak osoba suprotnog spola, mada nije nužno, ni kvantitativno ni kvalitativno ;)
Trebali bi biti na istom mjestu, u isto vrijeme i barem s koliko toliko podudarnim razlogom.
Moguć vremenski pomak aktivnosti maksimalno od pola sata, sve više računa se kao izgubljeno vrijeme.
Kooprabilnost poželjna.
Bilaterala nužnost.
Sinkronicitet kao osnovni uvjet.
Kompatibilnost pokreta nastavak.

I onda ide ona standardna priča, fluidno pretočena u riječi.
Pogledi koji govore.
Pitaju, a ne čekaju odgovor.
Otkopčavaju gumb po gumb ili spretno povlače ciferšlus u smjeru rastvaranja dviju metalnih, zupčastih traka.
I ruke krenu u poznatom smjeru, u kojem možda nikad nisu ni bile na tom tijelu, ali prepoznaju put krećući se ranije po nekim drugim, tuđim tijelima.
Pod prstima osjećaju udubine, vijugave linije do izbočina. Iste, a opet toliko drugačije. n-ti put kao da je prvi.

E sad, već kad su ruke zaposlene, trebalo bi spomenuti prste koje klize po glatkoj svilenoj površini, prate rub čipke (niš bez svile i čipke), osjećaju toplinu kože koja se stapa s toplinom dlana, a on spretno traži mjesto na kojem će barem na tren zaustaviti prije nego krene dalje istraživati.
A kako u nastavku idu klecava i lelujava koljena, poželjno je da se u blizini, kao oslonac, nađe i kakav konkretan komad namještaja ili barem površina zida, pa onda i njegove spretne ruke koje znaju kako stvoriti optimalnu ravnotežu sa spuštenim hlačama i njenim nogama, čvrsto obujmljenim oko njegovog struka.

Slijedi ubrzano disanje. Njegovo i njeno.
Spominjanje konkretne anatomije ugurano u svrsishodan sadržaj.
Kapljice znoja koje se na putu između dojki utope u već zgužvanoj tkanini.
Priljubljena vlažna svila kroz koju se osjeća hrapavost zida na leđima.
Njegov dah na vratu.
Lutajuće usne.
Jezik na bradavici.
Ritam jednog tijela koji hvata amplitudu drugog.

Možda i kakva prostota, odmotana riječ, sirova, lišena dvoznačnosti, hrapavim glasom izgovorena.
Mutnim pogledom obojana.
Čvrstim dodirom naglašena.
Grubošću koja to nije.

Dalje, nastavak po osobnom izboru, u jednom ili u dva kruga... ;)


Sivo jutro. Kažu, moglo bi biti danas i sunca. Sutra sigurno.

Dobro vam jutro! :)

Između mirisa dvaju tijela
zavukle se dvije riječi.

"I ja tebe...."


I ne, neeeeeee, nemojte se poveseliti da sam počela pisati u zip formi. Jok! :P

Sunce u Zagrebu.
Snijeg u tragovima.
Danas volim ponedjeljak.

Dobar vam dan! :)

Upiti okuse...
svoje, s njega
još uvijek, gladna sam...

Emotivni i tjelesni shortcut!



I tu bi, u nastavku, trebala biti još barem jedna kartica teksta, pa probah da li mogu bez suvišnih riječi...

Ne mogu!
Mogu li?

;)

Skoro godinu i pol je prošlo od zapisa koji ponavljam, ali niš se nije promijenilo.

Za nas koji smo tu ukorijenjeni, možda kao podsjetnik, za one koji su patuljci koji pojma nemaju, upute....


ZA NOVE BLOGERE

Kad jednog lijepog dana, a možda i ranije, konačno odlučite maglovitu virtualu zamijeniti opipljivom realom, a nije (samo) međunožno uvjetovana, dobro je znati, i bez klokana u blizini, da vam se taj i slijedeći korak može vratiti kao bumerang, ako:
-upoznate krive ljude u pravo vrijeme
-upoznate prave ljude u krivo (svoje ili tuđe) vrijeme
(o onima koji su pravi u pravo vrijeme ovdje nije riječ, a ima ih, ima...)

Jer sve što kažete o sebi, a prođe bez vaše autorizacije, znat će i oni kojima te informacije, čak i one potpuno nevažno-beznačajne, nisu namijenjene.
Jer i ono što ne kažete, doznat će (se) o vama okolnim putem, slijedeći naputak da je dobro biti u prednosti i na vrijeme doznati sve što se treba doznati.
Jer mašta je svemoguća, a nastavak može biti i u smjeru gdje je svima, ne samo njima, vidljivo postavljen znak za zabranu zaustavljanja i parkiranja.

Po mogućnosti, zato, pravovremeno krenite s treningom bezazlenog čavrljanja u trajanju najmanje 120 minuta na temu: kako sugovornika-cu zadržati (neprividno) budnim, a ništa važno o sebi ne reći.
Jer opet, sve što kažete (o sebi, o drugima, o trećima), neplanirano, nesmotreno, usput, u krivoj procjeni trenutne situacije, kad-tad bit će vraćeno na vašu adresu u promijenjenom sadržaju, ili istovjetnom, ali ciljano-angažiranom, a za (auto)cenzuru ionako je već (pre)kasno.

Zato, uz kavu, sa šlagom ili bez, poželjni su razgovori o prognozi vremena, pogotovo o najavljenom snijegu i procjenama da li će ga biti i u koliko će ga biti; o nekoliko puta najavljivanom smaku svijeta; o modnim imperativima za proljeće-ljeto 2012-te, ako preživimo još jednom spomenutu kataklizmu; o receptima s Coolinarike, te začinjeno pokojim vicom o plavušama uz mjeru predostrožnosti, a ta je da su u društvu nazočne samo tamnokose ili crvenokose dame.

Ako opet, jednog lijepog dana, a bit će sigurno i ranije, doznate sasvim slučajno, a ta slučajnost naravno i nije, da se o vama na n-toj kavi i dalje priča, smatrajte se izuzetno privilegiranom osobom.
Zanemarite štucanje i prisutnu žgaravicu. Proći će.
I nikako, i nikada, pa ni onda nemojte pomisliti da se radi o brušenju jezika jer riječ je samo o običnoj razmjeni običnih informacija, svima dostupnim, a nekima malo više.
To što ponekad nemaju veze s istinom, vaša inicirana reakcija je opet vaša ograničena percepcija o izrečenom i interpretiranom.
Ako imate višak vremena (i manjak pameti; ne nužno svima vidljiv), ne žalite vremena, i potrudite se pomno i kontinuirano prikupljati sve, baš sve što netko o nekome piše/govori.
Pravovremeno razgranajte, kao lipa grane u proljeće, mrežu kontakata, pogotovo s onima koji su, čudno, uvijek na samom početku zbivanja (o čemu god bilo riječ). Jer doznati što se treba doznati, i doznati kad se treba doznati neprocijenjivo je.
Kad-tad, ne brinite prije vremena, znat ćete prikupljene informacije adekvatno iskoristiti. Ako ne drugačije, onda kao provjeru tuđeg ponašanja i da li će ili neće biti reciprocitetne vrijednosti.

Budite ponizno zahvalni svakom tko odgovori na vaš upit, a pogotovo kad vam samoinicijativno pošalje privatnu informaciju o nekome. Odgovorite, jer pristojno je, cijeneći uslugu na isti način.
I budite sretni jer samo tako, malo po malo, tanašnim sponama gradi se povjerenje i učvršćuju temelji za prijateljstvo.

I za kraj, pažljivo hodajte. Kažu-bit će sutra ledena kiša. S vremena na vrijeme, u pravilnim razmacima, provjerite tko vam broji korake iza leđa. Pri prelasku preko ceste, a semafora nema, sjetite se roditelja i njihovih savjeta-prvo lijevo, pa desno, neovisno o političkoj orijentaciji.

Jer ako nekome stanete na žulj, ili pokažete jasnu namjeru da ćete to učiniti u dogledno vrijeme, o tome će promptno i preventivno znati i ostali. Naravno, na blogu.

(*ebala vas tuđa reala u virtuali!)

Ne znam kak' vama, ali ima nekih rečenica koje, osim izgovorenih riječi, a opet zbog njih, drugačije, pozadinski zvuče:
-znaš, ma...bolje da ne znaš...
-ne znam kako da ti kažem...
-bolje da šutim...
-rekla/o bih ti, ali neću jer znam tvoju reakciju....

A nama zatitra uho na ono kaj nismo čuli jer, kao, bolje da nismo čuli i tko zna kako bi reagirali da smo čuli.

Znatiželja odradi svoje u jednom ili nekoliko krugova, vjerojatno ovisno tko nam kaj ima za reći, tko je koliko pouzdan kao izvor informacija i kakav nam je dan, bio prognoza i hormonalni status kao niz objektivno-subjektivnih okolnosti koje u konačnici uvjetuju naše reakciju na ono kaj smo trebali čuti, a nismo, i bolje da nismo :P

Ima i onih koji zvuče posve bezazleno, onako usput rečeno, pomalo bezvoljnim glasom, kao da se dinamikom izgovorenih riječi pokušava minimalizirati njihov prvotni značaj:
-meni to nije bitno, ali....
-znam da nisi, ali...
-govorim o činjenicama i nije me briga...
-nije mi zanimljivo, osim kao zapažanje

A nastavak može biti u formi pristojnog zatvaranja znatiželjih ustašca primjenjujući različite metode uobičajene za isto tako pristojan dijalog. Može biti u čuđenju ljudskoj gluposti koja neuspješno pokušava svoju znatiželju umanjiti usputnim spominjanjem, kao totalno nevažnim ili....

Od pametnih ljudi, ili barem onih koji se tako osjećaju i ne propuštaju ni jednu priliku spomenuti svoj evidentan nivo inteligencije, očekujem konzistentnost u izričaju, a ne da se pokliznu na glupoj semantici.
I kažu o sebi više nego na bilo koji drugi način.

Jer uz najbolju volju i iznimni trud teško mi ide prihvaćanje da je nekaj nekome nevažno, nebitno i nezanimljivo, a opetovano se ponavlja.

I zato bih fakat jednog lijepog dana, a možda i prije, poželjele da draga Mai stavi u vipicu neki drugi nick, ne kao zanimaciju, nego kao zapažanje činjeničnog stanja.
Jer odavno je javno konstatirala, podijelila s vama informaciju kao činjenicu koja joj (da ne bi bilo zabune -nije zanimljiva), da nisam online navečer i da me vikendom nema, da deaktiviram profil u jutro, nakon zapisa, spominjući i sat. A novo saznanje, koje je opet ne zanima nego je samo zapažanje, činjenica je, zamislite, da se znam vratiti na blog.

Nadam se da će zbog mog drskog i neviđeno nekorektnog ponašanja poslati, još danas, mail adminima i zahtijevati da mi što prije uskrate tu mogućnost.
Jer, eto, brine umjesto mene o mom eventualno-potencijalnom švrljanju po Iskri, kako piše, a ja joj se na toj brizi, koja je ne zanima i samo je zapažanje, najponiznije zahvaljujem.

I onda neka netko kaže da ovdje nema ženske solidarnosti! Ma tko se usudi, da ga čujem!

Za kraj, pomalo posramljena, zarumenjenih obraza, ovom prilikom, javno, nakon popijene šalice čaja, obećajem, ako se ne predomislim, da ću Mai poslati na pvt. raspored svoje tjedne aktivnosti na blogu, tako da se ne mora truditi prateći istu u svom vip-u, jer je bolje, a i korisnije, da se posveti onome kaj je ipak najviše zanima, ne samo kao zapažanje ;)

A vas ostale molim za suradnju – sve kaj imate zanimljivo napisati/komentirati, odradite to dok sam i ja online jer ćete mi pomoći da budem dosljedna u svom deaktiviranju profila i ne vraćanju na blog kad prvi put u danu odem.

Vjerujući u vašu dobrotu, zahvaljujem se i želim vam dobro jutro :)

Tkogod veli da piše samo zbog sebe, ponavljam, neka to obesi, ako ga uspije uhvatiti, prvom mačku za rep. Jer da je tako, napisano bi ostalo spremljeno u nekom od foldera, na našem kompu i ne bi bilo tu, editirano.

Pišemo zato kaj nešto želimo podijeliti s drugima.
Zato kaj želimo nekome nekaj reći, ciljano ili ne.
Netko nas je povukao za jezik, slučajno ili namjerno.

A sve to ima i smjer obrnuti od našeg. Reakciju.

Može biti svakojaka.
Očekivana.
Neočekivana.
Ugodna.
Neugodna.
Kombinacija navedenog.

Komunikacija je dvosmjerna aktivnost.

Pišući, jednosmjerna ulica više to nije.
I to je tako. Tkogod tvrdi suprotno, neka potraži mačka s početka zapisa i uhvati ga za rep.

Razmjena mišljenja, u formi pristojnog dijaloga, bez verbalno-folklornih elemenata nije ni na koga napad.
Nije!

Onaj tko o bilo čemu napiše svoj stav i očekuje da ga drugi uvažavaju, to isto treba učini i sam – uvažavajući tuđa mišljenja, oprečna svojim.
U nastavku argumentirati.
Negirati.
Dokazivati.
I razgovarati!
Da, razgovarati s pozicija ravnopravnosti, a to znači i čitati i razumjeti pročitano, ne dodavajući, ni ne oduzimajući ništa.



U čudu imati dva broja oči veće, staviti palac u usta i kmečanjem u kutu izazivati povećanu dozu empatije umjesto iskazivanja relevantnih argumenata, ponašanje je srodno klincima koji drugačije ne znaju jer ni ne mogu znati.
Ali naučit će, s godinama.
Hoće li?

Nezrelost se oprašta do nekih godina. Može čak biti i simpatična. Kasnije postaje suprotnost. Iritantntna.

Znam da je teže „braniti“ stavove iz svog zapisa nego ih u komentarima razbucati, ako se s njima ne slažemo.
Znam da ni meni nije ugodno kad moram opetovano ponavljati, a nakon n-tog nisam se pomaknula s početne točke, moje napisano ostane visiti u zraku, a ja neshvaćena.
Znam da se zalomi i nespretna formulacija, i u zapisu i u komentarima, pa je skraćen put do nerazumijevanja.
Ako postoji volje i načina, i to se može riješiti.

Ali ponekad se pitam kako se ljudi u nekim realnim situacijama ponašaju kad ovdje, na blogu, sve kaj je napisano izvan okvira njihovog mišljenje, a ne izlazi izvan okvira pristojnog dijaloga, nije provokacija ni insinuacija, shvaćaju kao napad.
Ili žive u svom malom svijetu, kao u staklenoj kugli, zaštićeni krutom prozirnošću, a uljuljkani u iluziju da je život i s jedne i s druge strane jednako opipljiv?

Ne vjerujem da im je sve u životu bilo posloženo kao domino kocke u dobitnoj kombinaciji, pa nisu imali ni prilike, a ni potrebe naučiti ispružiti jezik i bez funjenja odgovoriti na način koji će svima biti, na prvu, razumljiv.
Prije vjerujem da je baš suprotno....

Koliko god nas ima, svi smo, na svoju ruku, različiti. I dobro je tako, ako se ta različitost prihvaća. I prihvaća kao nadopuna.
U komunikaciji je uvijek dobrodošla jer nas pomiče s mjesta, daje nam priliku da jednu te istu stvar gledamo iz drugog kuta.
Možda i drugačije vidimo. Možda nam se, to kaj vidimo, i svidi.

Samo treba htjeti...

(i da, htjela sam o sasvim drugoj temi, ali frka me da će napisano biti shvaćeno na krivi način, pa odustah, za sad ;P)


Dobro vam jutro! :)

Da nisam tu, na blogu, štošta bi mi promaklo, a meni otežalo život, snove učinilo manje pahuljastim i javu samo u dvije boje.
Znam, mislite da se zezam, ali o ozbiljnim blog stvarima nikad se ne šalim ;)

Probat ću, ukratko, mada znam da mi to neće ni uz najbolju volju uspjeti, podijeliti s vama par osnovnih smjernica koje bi svaka pametna žena trebala usvojiti prije nego primi muško pod svoje skute.

Žena, da bi bila poželjna i interesantna svom muškarcu dulje od dvije-tri sezone, treba ostati lijepa i njegovana, skromna i ponizna, vrijedna i poslovno angažirana.
I dama.
E sad, valjda u nastavku za damom ide i kuharica i kurva, a muškarac voli sve tri, možda ne istovremeno, ali uvijek i prvu i drugu i treću, u jasno definiranim ulogama.

Mora mu i parirati na svim poljima, od tehnike do nogometa, obuhvaćajući sve ono između, jer muškarci ne vole žene koje se zadovoljavaju jednoznačnim ulogama, a one koje odluče ostati samo supruge i majke tak' i tak' manje vrijede i takve im ne trebaju jer umanjuju i njihovu vrijednost.

Zato drage žene, ne zezajte se! Vrag je odnio šalu.

Za početak probudite se pola sata ranije, da vas slučajno, ne daj Bože, vaše muško vidi u natur izdanju, krmeljave i zgužvane od spavanja. Pa još k tome ak' vam se utisne čipka jastučnice na kožu, bolje da ne dižete rolete.

Čim se ožbukate u pristojnom sloju, dovoljnom da se prekriju podočnjaci i tragovi godina, trebate umilno zacvrkutati, nježno ga poljubiti u čelo i zaljuljati mu šalicu friško skuhane kave ispred nosa.
Utegnuta i zategnuta zavrtite mu se ispred tog istog nosa, uvucite trbuh ak' treba, isprčite guzu i cice i pokažite mu koliko vrijedite.
Možete mu nekaj i šapnuti na uho, onak' obećavajuće, da zna kaj ga čeka kad dođe doma jer topla postelja grije i dušu.

Nemojte dozvoliti da se zapustite. To nikako. Budite i doma dama. Njegovana dama.
Ako se popikavate na visokim petama, vježbajte u osami, daleko od njegovog pogleda. Kad savladate lak korak, neće vam biti ni malo teško penjati se i po lojtrama kad skidate zavjese ili brišete prašinu s gornjih ploha namještaja, peglati na +10 cm, kuhati za sutra, ili njega čoškati tamo di mu paše.

Morate se žrtvovati. Paziti na svaki svoj korak jer i mala greška se ne prašta.

Zato....
Zaboravite na PMS. Zaboravite na povišene tonove, na raspravu koju mogu čuti susjedi. Svaka žena koja drži do sebe znat će na vrijeme ugristi se za jezik i, naravno, zašutjeti. Uostalom, zna se čija mora biti zadnja. Ne njena.

I....

Morate naučiti, već ako nemrete suzdržati tjelesni poriv, koketno podrigivati se, ženstveno ručicom prekriti ustašca i nedužno zatreptati.
Ako vam je nekaj teško palo na želudac i žuri se da izađe, prije nego kleknete i zagrlite wc školjku, poravnajte nabore suknje, zasučite rukave svilene bluze, kosu stisnite u rep brendiranom kopčom i tek onda odradite to kaj trebate.
Jer dame se upravo tako ponašaju, nikako drugačije. A muškarci vole dame.

Ali....

Ako vam je nakon svega pun kufer svega, nemojte misliti da će vas voljeti takvu.
Kajgod!
Otići će.
Pogotovo ako ste ostale zaokružene nakon poroda, ako je gravitacija počela odrađivati svoje, a godine idu brže nego kaj ste do prije neku mislile.

I nemojte se žaliti frendicama da nemate pojma di ste fulale.
Svaki normalan muškarac napravio bi isto kaj i vaš – okrenuo se za drugom kikljom i ako mu se posreći, zavukao se pod nju.

Pa eto, ako jednog dana moje muško odluči zamijeniti staro za novo, mene za neku drugu, znat ću da sam negdje opako fulala jer na ženi je krivica ako nekaj krene krivo, a on se posljedično zavuče u tuđi krevet i zaboravi, na dva dana, di stanuje.
Zato, zlu ne trebalo dobro je podsjetiti se kako prevenirati probleme i biti sretna i zadovoljna žena uz isto takvog sretnog i zadovoljnog muškarca.



***

Mogla bih i dalje na istu temu, u istom stilu, ali ne da mi se.

Razmišljati kao žena, a prihvaćati muška razmišljenje kao svoja, o nama, u primarno vizualno-anatomskoj kategoriji, ljuti me.

Da, baš to, ljuti!

Kako očekivati od muškaraca da nas prihvate ravnopravnima kad same sebe guramo daleko od toga, prilagođavamo se njima i kao glina modeliramo?

U ime ljubavi?
*ebeš takvu ljubav!



I obično ide nastavak:
-Goge moja, nemam pojma zakaj me je ostavio. Neki dan sam ga vidjela s onom njegovom. Ajme kako je debela i neugledna. Da mi je znati kaj je vidio na njoj. Ma sva je nikakva.


A ta njegova ziher ima ono kaj njemu treba.
Zna se smijati od srca.
Jesti prstima i uživati u klopi.
Cmoljiti na kraju filma, ne razmišljajući o razmazanoj maskari.
Parkirati na rikverc, na rinzol, u prvom pokušaju.
Pokazati srednji prst, ako drugačije ne ide.
Izmasirati mu leđa kad je umoran.
Gurnuti svoje hladne noge, njemu u krilo.
Slušati ga kad priča.
Gledati ga kad šuti.


Štošta još zna, a nije dama....


Dobro vam jutro, petkasto! :)

...koji to nije



Jutros mi je, nemam pojma zakaj, bilo hladnije nego jučer, a isti minus je.
Znaš da ne volim kad zima zahrapavi stakla. Odavno sam prestala prstima šarati po njima i pisati gluposti.
Sjećam se onih dječjih rukavica, s jednim palcem, mekane, vunene, tople, šarene, od ostataka, s coflekom na žnjorici stisnutoj oko zgloba ruke.
Još uvijek znam izvući prste, stisnuti šaku, i samo palac ostaviti na mjestu, kao bit će mi toplije, a nije.

Znaju me pitati kad ću odrasti. Ne znam, a i ne žuri mi se biti odrasla po tuđim mjerama. Ili su mi prevelike, plešu mi oko tijela, smetaju u pokretu. Ili me stežu i ne daju disati. Čak i kad otkopčam gumb pod vratom, još jedan mi treba da lakše dišem.

Mogla bih, da hoću, biti drugačija. Čak i kažem im da budem. Jednom. Zaustavim tak' njihovo novo pitanje, kupim vrijeme do slijedeće prilike. Dobro njima. Meni još bolje.
Ali ti znaš da sam odrasla odavno. Znaš i kad. Točno u dan. I sat.

Se sjećaš kad sam znala ugurati ruke u tvoje džepove, a niš nisam tražila. Ili zavući ti ih ispod pulovera, prisloniti raširenim dlanovima na tvoja leđa, pustiti da toplina s tvoje kože prijeđe na moju.
A ti se se trgnuo zbog hladnog dodira. Uvijek si znao da će biti tako, ali nisi se pomaknuo. Ni njurgao. Pustio si me.

Danas sam našla parking od prve. Dokaz da je dobro naći se na pravom mjestu, u pravo vrijeme. I nisam kasnila. Znaš da ne volim to. Nekako mi je bezveze ispričavati se, a istovremeno znati da sam se mogla ranije dić', manje gmizati po doma i zjakati u prazno, krmeljava.
Promrmljam ispriku, tek toliko da me se čuje i produžim korak.

Vidjela sam neki dan Šogija. Zdebljal se ko prasac. Veli da ga i dalje jebucka koljeno i da bu konačno to trajno rješil. Bježi od doktora ko vrag od tamjana, pa bumo vidli da li bu se predomislil'. Kaj, to je još od onda kad ga je razvalil na skijanju? Valjda više ni za kikljama ne trči k'o nekad, kad veli da je tak i tak niš koristi.
Čudim se njegovoj Marini da nije do sada skužila da švrlja. Da je švrljal, ak ne mulja. Ili fakat vrijedi da vidimo ono kaj želimo vidjeti. I čujemo. A ostalo ko da ne postoji, dok nas ne lupi po njonji.

S Liduškom idem sutra na kavu. Već dva tjedna se dogovaramo i nikak' da uhvatimo vrijeme. Ima mi nekaj za ispričati, a veli da nemre ovak, prek žice. Nadam se da je trudna. Čak imaju i ime za bebača, Luka po Antinom starom, a Tia za maličku.

Naš Marin je postao malo ozbiljniji. Hoće u izviđače. Opet. Nadala sam se da bu ga to pustilo, ali vraga. Uporan je na tebe. Nemam pojma kaj da radim. Nekak' mi je još mali da ga pustim samog, negdje. A možda bu konačno naučil, uz čvorove vezati i tenisice.
Zlizala sam jezik opominjući ga stalno, da bu jednog dana razbil nos ak se popikne na žnjirance, a on, onak' mudro, ko da zna kaj govori, a možda i zna, veli da je to fora. I da se ja u to ne kužim. Mahne rukom i ode.
Ima jedna mala Ecija u njegovom razredu. Pozvala ga je na rođendan. Samo o tome priča. I o njoj, onak' između redova, kao, da se ne kuži. Da ne skužim. E, ma zamisli – dao mi je 25 kuna od svog džeparca da mu pomognem izabrati poklon za nju.
Jutros me pita, namreškal je nosek, da li je mora poljubiti ili je dovoljno ispružena ruka. A ja njemu da bu sam znao, na vrijeme, kaj treba. Ili da je nekaj napravio, a bilo je krivo.

Još i danas se sjećam kad smo se mi prvi put poljubili. Bilo je isto šljiva kao danas. Ti naslonjen na drvenoj ogradi mostića koji to nije, na Ribnjaku. Ja na tebi. Se sjećaš? Kasnije, otkopčao si jaknu, stisnuo me uz sebe, zaogrnuo me njome, dok smo čekali tramvaj. Meni se nije žurilo. Ni tebi. Čak mi nije bilo više ni zima.
Davno je to bilo. A kao jučer. Čudno je to kako nešto nikad ne izblijedi, bez obzira koliko kalendara promijenili na zidu. Ostaje. Negdje.

Znaš, ne znam kako da ti kažem, kužiš i sam da trtljam. Pričam samo da popunim prazninu. Onu nevažnu.
Uvijek je tako kad sam nervozna. Krenem i ne znam stati. Znam i to da ti ništa nemrem sakriti u gomili riječi, ma koliko se trudila i ma koliko vjerovala da sam vješta.
Upoznala sam nekog. Nakon 3 godine. Ne, ne želim ti pričati o njemu. Ali htjela bih da to znaš. Osjećam da to moraš znati. Barem to. I samo to. Za sada.

Znaš da te volim. Još uvijek. I da se ništa neće promijeniti.
Zbog njega.
I s njim.


Idem. Marinu za pola sata završava škola. Ne volim da me čeka.

Naručila sam ruže. One žute kakve imamo doma. Posadit ću ih, tu sa strane, čim malo zatopli.

Idem sad.....

Link PIU' CHE PUOI - Eros Ramazzotti & Cher




(u nedostatku vremena, inspiracije, čokolade...repriza "nečije priče" ;)




Dan kao svaki drugi?
I da. I ne.
Kako za koga.

Moj je još pospan....

Dobro vam jutro! :)

..još jednom, ali ziher ne i zadnji put ;)



S ljudima s kojima imamo povezane niti, lako je razgovarati. Baš to, razgovarati.
Ne mislim pri tom da li se nužno i čujemo i razumijemo, iako je svrha razgovora upravo to.
Da nije tako, bilo bi dovoljno i ogledalo ispred nas i, po mogućnosti, zatvorena vrata.

S ljudima s kojima nismo povezani, a željeli bi biti, izgovarajući riječi, znamo hodati na vrhovima prstiju. I prije nego ih izgovorimo, još jednom ih poredamo u niz, provjeravajući da li je svaka na svom mjestu, ili barem ne toliko udaljena, da dislociranjem iskrivljuje značenje.

Postoje i oni s kojima smo tu negdje. Rekli bi neki, ni vrit ni mimo. Obilježje prostora i vremena koje govori dovoljno samo za sebe.
Nužnost? Možda. Vjerojatno.

Virtualna komunikacija nije nužnost, ali je izbor.
Sve ostalo je isto. Podudarno u sve tri kategorije. Vidljivo svakodnevno.

Tu smo, svi mi, već dovoljno dugo da znamo tko kako diše. Svatko od nas ima barem nekog s kim je ili nije blizu. I upravo to, ta blizina ili udaljenost definira međusobno izmijenjene riječi.
I ima ili nema skrivenog značenja. I ima ili nema potrebe za razgrtanjem sadržaja u provjeri shvaćanja istog.

Da li ste ikada razmišljali koliko jedna riječ, ovisno o ovom gore napisanom, može promijeniti tijek razgovora? Ne samo tu.

Jedan od komentara me potaknuo na to.

Obično nam štošta prođe ispod ruke, a da toga nismo ni svjesni, ili postanemo svjesni naknadno kad tišina govori više od riječi, ili čak i zalupljena vrata umjesto nje.
Ako ima volje, prereže se tišina. Otvore vrata.
Ako nema, ostaju riječi onakve kakve su shvaćene, ne nužno uvijek i primarno izgovorene.

„…ako mislite da morate mi nešto reći…bit ću tu…“

Varijanta: …ako želite nešto reći…bit ću tu…

Zvuči drugačije, morati i željeti?

Drugačije zvuči i ako netko drugi, isto to napiše.
Jer sve ovdje, i ne samo ovdje, izgovoreno ima daleko širi kontekst od semantičkog.

Riječima određujemo međusobni odnos. Dajemo ljudima do znanja gdje su u odnosu na nas same, u kombinaciji s drugima. A uglavnom ne govorimo o drugima, nego o sebi.
I obično nema greške u procjeni. Udaljenost je mjerljiva, s minimalnim odstupanjima, nevažnim za nastavak razgovora.
Ako ga ima….

Zato, pažljivo s riječima. Možda, drugi put, nećemo imati priliku ni za ponoviti grešku, a kamoli nekaj drugo…


A bez imalo pažnje...snijeg, *ebi se...ili da napišem - jebi se? :P

za Mai i njen subotnji zapis ;)



Nije mi se dalo baš ranom zorom bauljati po trgovinama, gurajući kolica ispred sebe, ali ajd, zbog mira u kući i skijanja za koju uru na TV, prilagodila sam se promjeni plana.
Nisam značajnije njurgala od uobičajenog jer je u ski klubu dobio nekakve bonove za nekakav pet shop, valjda kao zahvalu za odrađen posao, kratko rečeno – postavljenu reklamu na Sljemenu, za manje love nego kaj je bilo dogovoreno, pa eto, ako rano buđenje nije ugodno, barem je korisno.

I tak', izvučem se iz kreveta nakon nekoliko neuspjelih pokušaja vraćanja pod poplun, njegovog upornog zivkanja uz jutarnji srk kave, spremim na brzaka, smrznem se do auta i uz Erosa i njegovo „neizbježno“ Link , još pospana, na pola puta do totalnog razbuđivanja, slušam riječi „dogodilo se meni, kao što se dogodilo tebi“.
A nama se dogodilo davno.

Uz navigaciju brzo smo pronašli trgovinu na suprotnoj strani grada.
Uzeo je kolica i odgurao ih do polica s mačjim fotkama na ambalaži. Ja sam zjakala po igračkama, mada znam da je našoj dlakavici svaka zanimljiva dan i po, a drugu polovicu iskoristi da je rasčerupa ili šutne negdje gdje je pronađemo tek nakon generalnog spremanja.

U mirnom, pomalo dosadnom i pospanom subotnjem jutru, eto ti vraga.
Ne bih ja ni skužila da se nekaj događa da ga nisam pogledom potražila prevenirajući da ne kupi nekaj na kaj bu micka samo zafrknula njuškom ili prduckala poslije klope.
Ugledam nju. Tik do njega.
Odnekud mi je bila poznata, ali u prvi tren nisam znala iz koje je ladice ispala.
Kad ga je počela odmjeravati, onak' fino kliziti pogledom odozgora prema dolje i u obrnutom smjeru, zaustavljajući se na mjestima, za stranca nepristojna, pa onda i mene, žensko, podozrivo, nisam dalje trebala razmišljati.

Mai.

Fino zrihtana već u pola 9 ujutro; friška frizura, krznena bunda ispod koje se vidio lepršav rub crvene haljine. Zlatne okrugle naušnice. Ista takva ogrlica. Pogleda koji ne pušta ni sitnici da promakne. I oblak parfema cvjetnog, slatkastog mirisa koji se osjetio i na 10 metara udaljenosti.

A ja?
U ocufanoj jakni koju sam do maloprije čistila od viška mačjih dlaka, u trenirci koja je vidjela bolja vremena, tam' negdje 2005-te ili 6-te, frizure, u autu, prstima počeljane i make up-a ostavljenog doma.

Uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati njega u situaciji u kojoj nisam direktno i ja. Štošta se dozna sasvim slučajno. Ovaj put sam ih samo pogledom pratila, više zbog nje nego zbog njega.
Mai je i dalje stajala na mjestu, čvrsto stiskala konzerve od govedine u umaku i šuškave vrećice osušenih svinjskih kožica, kao da su zadnje s polica, netremice gledala njega, pa mene i ponovo njega, slobodnom rukom pokušavala popraviti nestašan uvojak koji joj je svaki put iznova vraćao se na isto mjesto.
On je mahal prema meni s vrećicama Royal Canina, ne znajući koju da odabere, pomalo smotan, kao i ja kad pokušavam uhvatiti rezultat u hokeju, pa fulam po nekoliko puta na istom.

A onda sam skužila da je vrag odnio šalu kad se Mai okrenula prema meni, mumljajući nekaj, ali čim mi se približila nekoliko koraka, skužila sam da izgovara i ponavlja „meija“, dovoljno glasno da može, ako želi, i on čuti.
Ma, i prije me lagano počela hvatati frka kad sam se sjetila njene blog ljubavne abecede i seksualnih pothvata.
Vrag nikad ne spava, pa bio i u krznenoj bundi.

Okrenula sam se na brzaka prema njemu, dala mu signal rukom da ga čekam na blagajni, kvrcnula prstom po satu podsjećajući ga na skijanje, u prolazu ipak uzela sivog plišanog mišonju, crvenu gumenu lopticu i bacila zadnji pogled prema njima.
On je potrpao u kolica još nekoliko vrećica mačje klope i dvije pijeska, namignuo mi, a Mai je i dalje bila gdje i 5 minuta ranije, s istim brojem konzervi u zagrljaju, uprtog pogleda, nesvjesna sebe, ali ne i nas.

U staklima izloga, do parkinga, odmjerila sam svoj odraz.
Moram na dijetu. Kad uvučem trbuh, mogla bih proći.
I opet biti plavuša. Crna, kratka kosa nikako mi ne stoji.
Nisam to ja.....





Jutro vam dobro, i dan u nastavku.
I nemojte pingvine grdo gledati, ako kojeg susretnete na putu do negdje ;)