Muškarci i žene...i nešto između

..i kako ga spriječiti ili skratiti boravak na blogu


-došunjati se
-naći točku za dobar zalet
-skočiti
-ispružiti se
-nježno pogledati
-čekati dodir
-uživati

(dečki s fotkama beštija su "krivi" :)

...a kao da nije




Vidjeh je oko pola 4 u kvartu, kad sam šetala pesa kojeg nemam i uživala u odlasku dana koji je sunčan, ali negdje drugdje, ne u ZG-u.

Skužila sam, ipak, da dama nije u velikoj nevolji jer migala je sexy, štrafastim nožicama i s vremena na vrijeme friško manikiranim noktima zagrebla po kori stabla, urezujući možda nečije ime.

Sad, nekako sam u nedoumici:
znam da ljubav pogubno djeluje na vid, i ono kaj nam je pred nosom vide svi drugi osim nas samih, mi i dalje samo zaljubljeno trepćemo i trepereći ispuštamo čudne zvukove za koje znalci kažu da su uzdasi čežnje, a drvo ne vidimo od šume;
možda je shvatila da se ljubav ne zove imenom njegovim, pa je mrknula koju viška i satrta bolnom spoznajom zagrlila susjedovo drvo jer je pročitala da je to, terapeutski dobro za pročišćenje duše i tijela;
možda su joj otkazale kočnice jer se oslonila na budaletinu od svoje vještičje muške polovice koji nije odradil servis na metli, ali zato nije taj isti dan zaboravil s dečkima popiti gajbu pive;
možda i nije vještica, nego ima lošu frizuru, PMS i neispavana je zbog njega, najdražeg Iskričar koji vješto i uporno ignorira njene evidentne provokacije, te radikalnim potezom pokušava pridobiti trunku pažnje ispod prozora njegove spavaće sobe;
a možda je samo uvježbana koketuša i isprobava, po tko zna koji put, da li ima kavalira u blizini koji će je bez puno pitanja skinuti, naravno, za početak s drva...




Ha?

Bilo kako bilo, sutra je novi dan.
I za nju.....

A vama dobar, današnji!

Link Meritas feat. Massimo - Odjednom ti


Pretpostavka, sa za*ebom ili bez, nema veze, On mora biti određenih predispozicija na kojima će oko ugodno odmoriti dušu.
Treba briljirati elokventnošću, a ako slučajno i omutavi, bez teksta ostaje samo zato jer uživa u tišini, u dvoje.
Krov nad glavom s točno određenim brojem kvadrata i bez viška stanara obaveza je, nikako luksuz.
Galantnost, bez drhtave ruke, poželjna je. U stvari, očekivana.
Zvijezde skinute, barem u nakani. Ili u nekim pričama prije spavanja.
Bez greške točno zna: kad, gdje, kada, s kim, s čim. Zakaj, kao objašnjenje nepotrebno je jer, naravno u nizu s prethodnim, sve je, bez dvojbi potpuno jasno.

Ljubav, ah ljubav!

A kaj ako će umjesto cvijeća radije pokloniti pušlek blitve ili grincajg s placa i dotegliti klopu za cijeli tjedan umjesto vas?
Zaboraviti godišnjice i važne datume, nije ih baš ni pamtio kad su bili friški, ali pamti okus vaših usana kad ste se prvi put poljubili, i o tome ne govori riječima, ali pogledom da.
Kaže: „...u gužvi sam, nazvat ću te za pola sata...“; a ne nazove ni za dva, i prije ga vidite nego čujete.
Na komplimente zaboravlja, ali ne zaboravi kliznuti pogledom po vašem tijelu i namignuti vam.
Ne gura se baš svaki put pomoći, ali uz poljubac je rekao „ponosan sam na tebe, danas!“
Prigovara na dva nezakopčana gumba i gura vaše promrzle ruke u svoje džepove.
I voli vas kad same sebe ne volite....

Da li baš svaki put na ljubav gledamo samo svojim očima, ili se udobno, bez pitanja naslonimo na uobičajena razmišljanja o njoj, prihvaćajući već pomalo ofucanu definiciju? Uglavnom tuđu. I svako odstupanje jedinstvena je prilika, uvijek ili gotovo uvijek iskoristiva za dodatna, obično nepotrebna pitanja i nesigurnost koja nam dahće za vratom...

Danas na ljubav gledam drugačije nego, kaj da velim kad sam imala 20 godina manje? I sviđa mi se to kaj vidim.
Ono kaj bih i mijenjala, na kraju ne želim, možda i je ziheraški, jer za to trebam više vremena nego što bi na kraju korisno bilo, i nisam sigurna da ne bih promjenom izgubila i ono što ne želim izgubiti.
Ne znam da li sve ovo ima veze s godinama; mojim, njegovim, zajedničkim. Vjerojatno zbrojeno, svo troje.
Možda ima veze s onim što smo zajedno odradili, nismo morali, ali bio je naš izbor.

Ljubav u dvoje nije ono što netko drugi o njoj misli. Ponekad i sami mislimo krivo. Ili priželjkujemo nešto što ljubav sigurno nije. Ili nije samo to.
Ali je nešto drugo. Ne lošije. Samo drugačije.
Jer lijepe riječi jesu uhu ugoda, ali nikako ne mogu zamijeniti ruku koja nam pomakne kosu sa čela, zaustavi dlan na leđima, i tamo, kao topli dodir utjehe ostane. Ostane sve dok nam se zaglavljenja duša u nosu ne vrati na svoje mjesto i uz njegovu/njenu pomoć odvučemo se do kreveta.
Jer riječi ne mogu zamijeniti zagrljaj i „bit će sve dobro“, dodirom izgovoreno.
Jer, bit će!
Jer mu/joj vjerujemo.
I to je dovoljno.
Jer (i) to je ljubav; bezglasna, tiha, a tako lako opipljiva.

Čitajući Megine zapise, sjetih se Ratka.
Davno mi je ispričao, nakon treće šalice čaja od metvice i petog čajnog kolačića otvorio je dušu.

Ovo je njegova tužna priča. Rekao mi je....

Nemrem vjerovati da mi se to dogodilo. Fakat nemrem.
Tko me ne zna, ja sam Ratko.
Je, onaj s Meginog bloga. Gologuz. Skoro. Sva sreća da mi je šulja bila dost' duga i pokrila sve kaj ne treba biti na halo vidljivo. Mislim, nisam sramežljiv, ali ON bi se možda sti'so, pa bi moglo biti znakovitog smijuljenja.

I tak, slušal sam svakaj. I da su žene ovakve i onakve. Ali nekak nisam vjeroval da je to tak. Dok nije i moje dupe ostalo visiti na prozoru.
To kaj sam prije par mjeseci, na putu od jednog do drugog kreveta zgubil gaće i hlače, a cipele ostavil pred tuđim vratima, i završil skriven u Meginoj garaži, odavno sam prebolil.

Ali ovo kaj mi se neki dan dogodilo, nemrem samo tako prožvakati i ispljunuti. Čak mi ne ide ni uz podrigavanje.

Bilo je ovak...

Nakon Meginog bloga javila mi se jedna i rekla da bu me obukla jer da tak jadan, goluždrav, s dlakavim nogama nemrem hodati po gradu. I da voli „Fosile“ i da se zbog plave šulje javila.

Curka sasvim solidno izgleda, fino tapecirana di treba. Nije mutava. I najvažnije, nije od onih kaj se odmah, čim joj nekaj ljigavo veliš, zakelji ko flaster i nemreš ni prdnut kad te stisne.

Ali to još nije sve...

Veli: može sve, a to sve mislila je na hoblanje, ali bez obaveza. Veli da se moderno veli: frend s povlasticama. Ok, mala. Može. Deri miško.
I tak, dogovorili smo termine: ponedjeljak i petak od 20-23 sata. Super. Odradimo kaj trebamo. Aleluja.
I: „Bilo mi je drago“.
Doviđenja do petka. Ili ponedjeljka.
Naviknuo sam se na njeno požurivanje. U početku nisam skužil zakaj inzistira da uvijek hlače, gaće i sve ostalo bude na hrpi. A onda me munulo kad mi je diskretno gurala prnje pod nos i zjakala na sat. Valjda je imala tempirano vrijeme kad se trebam maknut iz stana. I iz njenog vidokruga. Jebi ga, budala, nisam skužil.

Čak sam prebolil kaj me izbacila iz kreveta po kiši. Jebote, ni pesa nije bilo vani. I pišalo mi se je, ali mi je bilo žal da se i on smoči. Hrabro sam stisnul i jedva došel doma suhih gaća.

Problemi su nastali onda kad mi je nekaj fino zamirišalo iz njene kuhinje, fest mi je kruljilo u želucu, a ostal sam gladan. Jebeno gladan.
Ma čak mi se ni tak tu večer ni fukalo. Bio je nekakav film na telki. Nema veze kakav. A ja sam se samo htio stisnut uz njeno dupe i začoriti. Ali jok; ruknula me pod rebra, nogom odgurala do ruba kreveta i 'ajmo. Put pod noge.

Kaj da velim, nekak mi je ipak postala draga. Ono otplazila mi je pod kožu. Jebi ga. Zbog nje sam i smršavil. Naučil stihove onog sranja od Fosila. Redovito se brijal. Gore i dolje. Ne slinil previše, jer to ne voli.
I ponašal se po pravilima fuckfrenda: ne pitaj, ne planiraj, ne zovi, ne očekuj, ne kompliciraj, samo jebi.
A kaj bi tek bilo da sam joj ipak dofural ono cveće kaj sam po putu zdipil u susjednom vrtu? I da sam joj rekel da...ma, bolje da nisam. Ispal bi veći kreten nego ovak.
Jebač po zadatku.
Više nisam.
Bivši sam.
Staro za novo.
Bez nadoplate.

Veli mi jučer da više tak nemre dalje.
Pitam kak.
Pa tak.
Pogledala je prema dolje, i kažiprstom pokazala prema ciferšlusu. Zakolutala očima, otpuhnula šiške s čela i rekla da je nekog upoznala. Vidjela je njegovu fotku, opet na Meginom blogu i shvatila da je to to. Da njoj ne treba jebač, da želi nekaj više od hopa-cupa, da...ma da, nastavak vam je jasan. Pukla je faking romantika u bulju. I odjebala me ko beba zvečku.

I ni mi vrag dal mira i otišel sam zjaknut kaj taj ima, a ja nemam.
Pa mislim si, tip je prava fufa. Istinabog, dlakava fufa, ali i pravi pizdun. Izvalio se ko krava na šarene jastuke, stis'o noge ko da mu se piša, a tužno gleda prema vratima wc-a. Pravi model za turske gaće s Črnomerca. Ful doživljaj bil bi da je nekaj od onog plastičnog smeća u vazi pokraj kreveta uvalil u čube umjesto ruže.

Nek joj bude. Nije jedina. Znam barem dvije s bloga i jednu s pevetea koje mogu stepsti s poznatom spikom.

A da za svaki slučaj dam oglas: peglam, spremam i ševim po kućama, pamtim svaku treću godišnjicu, rođendan ne zaboravljam, ak me se podsjeti dan ranije. I pjevam i šapćem na uho poslije treće pive.
Možda bum imal više sreće.
I da dodam: ne prdim, ak mi je netko blizu, ne hrčem, barem koliko sam sebe čujem, ne kopam nos na semaforu, ako mi se triput isto ponovi, četvrti put skužim o čemu je riječ, spuštam dasku iza sebe jer ni sam ne volim kad mi se dupe u noći obasjanom mjesečinom smrzne na školjki...i Miško mi je iznadprosječan, 12,3 cm...

Ha?

Nakon neprospavane noći i krmeljavog jutra okrutne stvarnosti, ponukana jednim od jučerašnjih zapisa, shvatih da u ovim bremenitim vremenima ipak nešto, samoinicijativno i mi moramo i trebamo, a vjerojatno i želimo napraviti za boljitak i sunčanu budućnost ove naše male, drage internetske zajednice.

Zato, priključujem se jučerašnjoj inicijativi i smjelo predlažem da na trenutak prekinete sve planirane aktivnosti (kava, čaj, kino, šetnja, ćevapi, hopa-cupa), i pridružite se JAVNOJ RASPRAVI sa slijedećim DNEVNIM REDOM:
1. Osnivanje podstranice Iskrica.com čiji članovi bi bili SAMO slobodni, rastavljeni, neupareni, nikad vezani i trajno razvezani
2. Osnivanje povjerenstva za provedbu planiranog
3. Delegiranje Revizora po županijama i gradovima za kontrolu postojećih članova i njihovog statusa, navedenog u profilu
4. Izbor članova Komisije i Predsjednika-ce Komisije
5. Razno

Svezi glede navedenog, moji prijedlozi su slijedeći:
-pod točkama 1 i 3 potrebno je u roku od 24 sata od registriranja na Iskrica.com i/ili logiranja priložiti potvrdu iz koje će razvidno biti naznačen status
(za uparene vjenčani list i/ili supotpis svekrve/punice (sadašnje, buduće) i njihovih pripadajućih muških članova obitelji; za slobodne izjava dvaju svjedoka suprotnog spola sa zajedničke adrese (ako je riječ o stambenoj zgradi) ili susjeda koji su od Iskričara-ke udaljeni najviše 3 kućna broja, te ovjereni kod javnog bilježnika
/njegovi kontakt podaci bit će naknadno dostavljeni, ali znam da se zove Ante i još nekako/)
-Komisija u sastavu od 3 žene i 3 muškarca (potrebno je praktično utvrditi njihov spolni idetitet – za to će biti angažirani volonteri), tjedno će provjeravati izvješća Revizora s terena, te o tome, promptno informirati Predsjednika-ce Komisije
-Revizori bi se birali na rok od 3 mjeseca, s probnim rokom od 90 dana (zbog izbjegavanja potkupljivosti, a i sukoba interesa), a članovi Komisije i Predsjednik-ca na 6 mjeseci

Radne obaveze Revizora:
-rad u kasnonoćnim satima, vikendom, blagdanima i praznikom
-mjesto rada-sva raspoloživa grmlja, drveća i prikladne zelene površine, haustori, prozori, terase i balkoni kao osmatračnice, a sve zbog prikupljanja relevantnih činjenjica tko je ili nije uparen
-svakog Iskričara-ku, kojeg uhvate spuštenih gaća u društvu osobe suprotnog spola, a nije prijavljena na njegovoj/njenoj imovinskoj kartici prilikom registracija na Iskrica.com, potrebno je što prije evidentirati u bazi podataka, sa svim pripadajućim podacima, s naglaskom na anatomske parametre, uz pripadajuću foto-dokumentaciju

Radne obaveze Komisije:
-sistematizacija, obrada i analiza podataka prikupljenih u tuđim i vlastitim krevetima Iskričara, naknadna detaljna provjera istih, te predlaganje, vezano uz dobijene rezultate, slijedećih aktivnosti

Sankcije:
-trajno baniranje nicka (uključujući i duple i posuđene nickove)
-izvrgavanje javnoj osudi, ruglu, trulim paradajzima i trodnevnim muškim čarapama (u trajanju od 5 minuta)
-materijalna naknada štete ugleda Iskice.com: 15 prosječnih dnevnih dohodaka (izračun po plaćama managera prijavljenih na Iskri); 15 gajbi pive i 15 kartona vrhunskog vina (Matošević i Kozlović; molim prijedloge za ostale)



Kao opravdanost sankcija, navodim slikovit primjer mogućih situacija, uglavnom posljedično neplaniranih, a znači i nesagledivih posljedica:



-Nisam u braku.
-Vjeruješ mi?
-Zakaj mi ne vjeruješ?
-Pa nisu svi isti!
-Ne, nemam fiksni broj, samo mob.
-Vikendom sam na Kupi, dovršavam viksu s ekipom.
-Znam, puno radim, rano idem spavati.
-Nemam pojma zakaj mi je mob isključen.
-Daj, zovem se Goran. A ti?
-Joj, baš šteta, ali ne mogu danas. Vodim mačku na cijepljenje.

I onda je svizac zamotao čokoladu, po ne znam koji put......


Zaključak:
Nakon provedene rasprave i prijedloga novih aktivnosti, sve sistematizirano po prioritetima i urgentnosti bit će upućeno na Upravu Iskrica.com.

Zbog općeg boljitka, spomenutog na početku ovog zapisa, svih nas koji hrabro odolijevamo recesiji i deficitima u svim oblicima, a u smjeru konstruktivne rasprave i preveniranja mogućih, eventualnih, i izglednih problema na nivou uparivanja osoba nepoželjnog i pogotovo skrivenog statusa, molim za suradnju.

Rok za podneske zaključno je u ponoć, 31. 10. 2011.
Priznat će se i prijedlozi poslani poštom s pečatom istog datuma, a možete ih poslati i na navedeni Link


Unaprijed zahvaljujem na suradnji, uz srdačan pozdrav.

Link N.Dizdar-Zamijenit ću te gorim



Nakon ne tako davnog, brzopoteznog bapskog tipkanja na temu Iskre i posljedične frke za vezu/brak, a i u nastavaku tema o prevarama, brakovima/vezama, pa i Iskri i svemu ostalom uzročno posljedično, gruntam…

Je da sam još prehlađena, kišem s vremena na vrijeme, ostavljam mokri i zvuči trag iza sebe (ak' fulam pozivam se na navedeno kao olakotnu okolnost), probat ću ipak nekaj napisati.
Da li će biti suvislo i/ili uvjerljivo, nemam pojma.

Ajmo ovak': u nastavku frke s Iskrom, a nema veze s njom, mogla bi biti i priča nevezana s njom: „kurvetina jedna, da mi se nije upetljala u brak, moj Jozo bi i dalje bio samo moj.“

Ha?

I tako je svizac zamotao čokoladu…

Kome god se brak ili veza raspadne, raspala se je, ne zbog virtualnog fakera koji evidentno pokazuje namjeru da postane i trodimenzionalan, ili ljubavnice zamamne pozadine smještene u krilu, na pola puta od posla do doma, nego zbog njih samih koji u dvoje više ne šljakaju na zadovoljavajući način.
Ili, ono kaj imaju nije im više ni kvalitativno, ni kvantitativno dovoljno, a najčešće oboje, da prožvaču i ispljunu zajedničke probleme, zgužvaju ih i bace u smeće jer njen problem je i njegov. I obrnuto.
Sve ostalo je opravdanje, više-manje prozirno, a opet i dovoljno za nepriznanje svega onog kaj im je pod nosom. Čak i onda ako netko drugi, dobrohotno pika prstom u oko.
A priznati sebi, ako i nikoga drugog nema u blizini, ipak je najteže. Pa još okriviti drugoga za svoje greške, (ili tuđe, koje su se mogle izbjeći da je bilo volje na drugoj strani), najjednostavnije je, kaj ne?

Bilo bi zanimljiv vidjeti statistiku, (pretpostavke ne potvrđuju pravilo, a uostalom zna se da je upravo ona majčica svih zaeba), prebrojane parove kojima je Iskra izmakla stolicu pod dupetom i bila polazna točka za korak dalje u životu, pa taman i lelujav; solo ili u dvoje, a ta druga polovica je netko s novom etiketom. Povremene hopa-cupa ne računam. Ni ono kaj se zove vezom, ako je povratak u kućno gnijezdo bio na staroj adresi.
Jer sve ostalo je prolazno. Sporadično. Mogu reći i ne ugrožavajuće. Pogotovo ako se ne dozna (istine i laži preskačem).

E sad, znam da će biti komentara da *ebeš takav brak/vezu. I da je fer otići. Ili drugoj strani nesebičnom gestom pomoći da napusti stan s unaprijed spakiranim koferima i ostavljenim ispred ulaznog praga.
Je, tak je. Ali je i to da ljudi u dvoje ostaju iz raznoraznih razloga; nama razumljivim, prihvatljivim ili ne, nevažno je. A zjakati kroz tuđi prozor i blebetati kako bi mi da smo oni je beskorisna potrošnja vremena. Jer oni ionako nisu i nikad neće biti mi. I obrnuto. Čak da su i situacije iste, i da slično razmišljamo, u nekim životnim, vremenskim isječcima možemo i sami sebe iznenaditi reakcijama. Tko kaže da ne, ne vjerujem mu.

Dalje….

Iskra, kao dejt sajt ima svoja pravila. I prednosti. Sve je na dohvat ruke. I ostalih dijelova tijela.
Sad.
Odmah!

Nema krivih koraka jer kao zna se zakaj je netko tu, kaj ne?

A zna se i za njega kad oko ponoći ode na cugu, znakovito vrti ključem auta podboltan na šanku i skenira svako dvonožno, iole važno njegovog pogleda, žensko stvorenje u blizini.
A možda i za nju kad otkopča gumb viška, prebaci nogu preko noge i namjerno ne popravi prorez na haljini koji otkriva više nego kaj skriva.
Ha?

Možda su oboje iskričari. Možda i nisu i nikad neće ni biti, ali za emotivne, seksualne i ine kompenzacije snalaze se na na druge načine.

Brakovi/veze propadaju i zbog naoko gluposti koje to nikako nisu jer iste te gluposti skrivaju tko zna što. I zbog važnih stvari. Uglavnom zbog promjene ritma koraka i smjera u kojem se nakon neke točke može, a i ne mora dalje ići.
Obično se u dvoje i ne ide; bilo da je riječ o dosadi koja se ulogorila u predvidljivom ponašanju, navici koja guši bilo kakvu inicijativu ili jednostavno nestalim osjećajima koje je proteklo vrijeme u dvoje progutalo.
Nikako zbog onih koji trenutno popunjavaju emotivne praznine. Oni su samo posljedična faza.
Dogodili su se. I dogodili bi se prije ili kasnije.
Jer kompenzacije su popularne i ponekad jedino naplative. One emotivne imaju svoju cijenu, više-manje neistaknutu, a dozna se naknadno, na upit.




A šarmantni, sve to i još ponešto, iskričar i iskričarka mogu pripomoći. I u prebijanju emotivnih dugova.
Pogurati.
Ubrzati.
Samo to.

Možda je i to dovoljno.
Nekome…

Dodatak: kako ih ZAOBIĆI (s vremenskim trajanjem po osobnom izboru) :)




Link tinypic.com---------->link za fotke


1. choose file...povući fotku s kompa (ili s neta, ali je sejvati na komp)
2. upload now
3. upisati (točno) kod u predviđen prazan prostor
4. upload now
5. share this image....kopirati zadnji link (Direct Link for Layout)
6. otvoriti blog
7. naslov
8. otvoriti (desno) „dodaj sliku“
9. u prazan prostor 'prebaciti link fotke (paste)..OK
10. potvrditi na „spremi“
11. uživati!


Napomena: veličina fotki cca 400x400 (veća razvuče blog, manja...je buhljiva)





A za sve one koji žele začuvati žifčeke ne gledajući fotke, evo i ovo:

1. Control Panel
2. Open
3. Internet Properties
4. Advanced
5. Pronaći na listi "Multimedija"
6. Skinuti „kvačku“ sa "Show pictures"


Nema fotki...papala maca!

Potrebna je puna „ratna“ oprema: kaciga, plastične naočale ili štitnik, štitnik za koljena i laktove, zaštitne rukavice s posebnim ojačanjem za srednji prst, gumene čizme ili nepropusne gležnjače.
Pri ruci svakako imati nekaj tekuće (po osobnom izboru), za isprati gorčinu, nešto i za smirenje i držanje tlaka pod normalom (probava tak' i tak' boravkom na blogu bude, ako već i nije, regulirana).

Pri odabiru tema za blog potrebno je pomno voditi brigu o slijedećem:
-dobra vibra nije preporučljiva jer mrgudi su fensi-šmensi IN

-pisati o sreći, čak i o srećici nije poželjno jer upitne je kvalitete i kvantitete čim ste tu di jeste
(nije riječ o konsenzualnom mišljenju, ali ipak kao napomena)

-svoje dobre osobine, ako ih slučajno imate (imate li?), ako brzo ne trčite i niste spretni u izbjegavanju svega raspoloživog čime ćete biti gađani, nikako, pa ni onda ne spominjite ih jer ćete biti odgovorni za tuđe narušeno psiho-fizičko zdravlje, pogotovo ono koje se evidentno vidi na promjeni boje lica u zavisn(t)no zelenu

-ako vam se nešto dobro, lijepo ili zanimljivo dogodi, može i svo troje odjednom, nemojte doći u napast da o tome pišete (čak i ako vas netko prislili i pričepi prste vratima, stojički istrpite bolno bubnjanje u njima i glavi), jer ionako nitko vam neće vjerovati (ili samo rijetki), a to se tak' i tak' nije ni dogodilo, nego se samo hvalite

-o ljubavi, ah ljubavi, ovdje je strogo zabranjeno pisati, a ako ste ipak dovoljno hrabri (čitajte: ludi) pišite u simbolima jer sadržaj će prepoznati samo isti takvi kao što ste vi, da, ludi

-ako nekoga opletete jezikom, naravno ciljano-namjenski, obavezno na kraju rečenice ili komentara ostavite smajliće (što više, to bolje), hihotiće i cmokice, tak' da ublažite udarac, ako već ne možete spretno tutnuti, reda radi, jastučić pod tuđu guzu za mekše prizemljenje

-s vremena na vrijeme poželjno je ufurati se u trenutnu amneziju ili prizvati dobro pamćenje (i jedno i drugo primjenjivo, ovisno o situaciji), koristeći osobnu selekciju istog (što ćešće, to bolje)

-ako nekome nekaj kažete, a niste znali ili imali vremena ili jednostavno ni potrebe zapakirati u šareni papir i omotati mašnom, nadajte se da ćete što prije dobiti adekvatan odgovor jer ako se dogodi znatno kasnije od očekivanog, teško ćete, uz veliki trud, povezati o čemu je riječ, osim da je riječ o nečijem dobrom (zlo)pamćenju

-kritiku, baš svaku, neovisno o sadržaju i stilsko-lirskom izričaju, trebate, bez puno razmišljanja prihvatiti kao dobronamjernu jer sami, na žalost, niste svjesni svojih grešaka, slijepih ulica i mraka oko sebe, te u znak zahvale trebate uputiti par toplih riječi jer iste takve i vama su upućene

-iskazivanje suprotnog mišljenja od navedenog čin je iznimne hrabrosti na blogu i ponekad, na pojedinim adresama ima za posljedicu neplanirano i prinudno hlađenje na ignoru, te zato preventivno spriječite prehladu kuhanim vinom, dugim gaćama i toplom guzom uz koju se možete stisnuti

-spominjanje uže i šire familije u kombinaciji s eksplicitnim glagolima u aktivnoj fazi izraz je prisnosti, nikako kao pomanjkanje kućnog odgoja i drugačije percepcije značenja pojma kulturni dijalog, te zbog navedenog objašnjenja prihvatite ih kao privilegiju trenutnog odnosa

-morate znati da laži u virtuali nikako nisu one laži koje su realnom prostoru, nego samo bogata mašta blagonaklono podastrijeta svekolikom blog-pučanstvu, a insinuacije su permanentna provjera vaše budnosti, i zbog toga budite, za svoje dobro, zahvalno prilagodljivi

-ako tuđi ego prepoznate, bez da vas netko lupa po nosu, jačim od svog, lagano, na vrhovima prstiju povucite se u osamu i nikako nemojte narušavati mir tog ega jer posljedice mogu (a uglavnom i jesu), nesagledive

-poželjno je na vrijeme shvatiti da u provokacijama, čak i onim opetovano identičnog sadržaja, nema ni trunke zloće jer su samo oblik mentalnog treninga kojim vas drugi pripremaju na okrutnu stvarnost, a ona vas čeka s druge strane ekrana, obično na prvom semaforu

-sve što želite da se o vama zna, a još niste pronašli učinkovit model prezentacije, bit će dovoljno, ako imate sreće, reći pravoj osobi i u roku, od najviše sat vremena sve bitno i štošta još doznat će i ostali (čak i ono kaj sami o sebi ne znate)


-dok se ne uhodate na blogu i pohvatate sve relevantne smjernice ponašanja, možete trenirati i u tramvaju ili nekim drugim prometalima javnog gradskog prijevoza, preporučljivo u špici, najbolje ponedjeljkom (pa još ako kiša pada, di ćeš bolje); žbocanje pod rebra rukama i kišobranom u potrazi za viškom mjesta ili slobodnom sjedalicom, a istovremeno kao nezainteresirano promatranje kišnih tragova na staklu izvrsna je vježba

-i za kraj, što ćešće koristite „reći ću ti da mi ne kažeš“ jer biti na blogu u prednosti neprocjenjivo je, čak i bez mastera

Etoc.

Nadam se da će se i ostali blogeri pridružiti nesebičnim savjetima i svima vama, novim blog-kolegama i kolegicama učiniti bivanje u ovom virtualnom boravku što ugodnijim.

Dobar dan!

....mirišu mi kesteni, i dalje sam prehlađena, još me drži jučerašnja južina i imam najljepšu mickonjicu na svijetu...i da, jok, nisam ironična, kajgod

...a obično u nastavku ide komparacija s muškarcima i priča o „jakim“ ženama...




Pitam se da li sam jedna od njih jer:
-ne kukam, ne cmoljim, ne jamram (povremeno da, onak' tek toliko da ne zahirim ili dam do znanje, nekom kome trebam, da sam tu, blizu)
-znam i mogu, štogod to bilo (ako hoću ili ako je to jedini način, a mogu biti uvjerljiava i kao totalna neznalica, istina kratkotrajno, ali ponekad je i to dovoljno)
-rješavam probleme po prioritetima (ako na vrijeme skužim kaj je kaj , i kad je nekaj važno, ne samo meni)

-znam razmontirati, očistiti i opet smontirati sifon (bez poplave nakon puštene vode)
-dosadašnja promjena utičnica i utikača nije završila kuršlusom
-ne sjedim u mraku ako krepa osigurač
-nakon farbanja očistim kistove
-prije sezone grijanja ozračim radijatore

-priznajem, ne znam promijeniti gumu (u stvari, nisam nikad probala, ali nekak' vjerujem da bih isplazila jezik od muke)
-ali znam provjeriti ulje u autu (a istovremeno ne ostavljam masne fleke u krugu od metar, ni po sebi, a niti po usputnim prolaznicima/susedima)
-parkiram na rikverc, na rinzol pod kosinom bez problema (i ne trknem auto ispred i iza sebe)
-sama odrađujem servise (i po potrebi svadim se s majstorima, cimam popuste i njurgam ak' nekaj nije kak' treba)
-znam psovati k'o pravo muško (jednog krelca, koji misli da je parking samo njegov, počastila sam nekidan psovkama, a palac u zrak slučajnog prolaznika koji mi je nakon 20-tog motanja volanom lijevo-desno pomogao izvuć' auto iz nemoguće pozicije bio je evidentni znak odobravanja )

-znam kaj je silikonski kit
-nitro lak
-dihtung
-vibraciona bušilica

E sad, da li sve to želim? Brusiti, šmirglati, kitati, lijepiti, mijenjati? Baš i ne. Budem, ako moram. Ako ne, neću se gurati pod umivaonik, pod haubu, balansirati na lojtrama i biti u svemu sama.
I muško i žensko.
Hvala ne!

Ako od njega ne očekujem da gladan bulji u frižider, i sam napravi nekaj jestivo, a Miško mu se ne bu poražavajuće skrvčil jer umjesto daljinskog ima kuhinjsku krpu u rukama, neću ni ja cendravo gledati u nokte i razmišljati o tragediji puknutog, obično na kažiprstu, kao posljedicu promijene perlatore na pipama.

I ništa od gore navedenog ne smatram dovoljno mjerodavnim za svrstavanje žena u kategoriju jakih žena.
U stvari, to mi je onak', blago rečeno bedasto. Bedasto zato jer same sebe stavljamo u ulogu nesposobnih, ili limitirano sposobnih u odnosu na muškarce, pa kad izađemo iz okvira koje su nam drugi kao ženi, uglavnom oni, dražesni muškarci postavili, hvalimo se, međusobno bodrimo, tapšemo i hepi smo zbog toga.

Jer mnogo od toga, pa i štošta drugo, primarno i nije bio naš izbor nego u određenoj situaciji jedini mogući.
Jer teško, gotovo nikako ne mogu povjerovati da je zabavno roštati po smrdljivom sifonu i da, bez puno dvoumljenja ne bi prepustile svoje, trenutno mjesto nekom drugom. Njemu.

Razmišljanjem „ja mogu“ same sebe zavaravamo.
Jer „mogu“ , pa još i „znam“i nije samo mogućnost, nego i prečesto i nužnost, limitirana (ne)izborom.



A želim(o) li, baš uvijek?

Mogla bih danas, kao Orwell-bok, nova sam ovdje...jer ovo mi je prvi zapis nakon brisanja predhodnih.
Početak koji to i nije, ne nakon nekoliko stotina zapisa, a nastavak je zbog onih koji i sami znaju da je o njima riječ :)

I tak, 'ajmo dalje!

Mogla bih o kiši koju volim. I o osjećajima koje nikako i nikada ne ispere, na svu sreću (ili na žalost, ovisno o čemu je riječ).
Bilo kako bilo, volim je. Nekako me umiri. Umori. Uspori. I rastegne dan, ponekad i više nego je potrebno.

Ali, neću o kiši....

Čitam Medonjin zapis. I nekako, kao da u meni kljuckaju i kuckaju riječi koje bih trebala/morala/željela uobličiti u formi utjehe, razumijevanja i osjećaja koji nisu, ali kao da jesu moji.
I zaustavih se zaglavljena na tapšanju u proširenom značenju asocijacija.

Znam da će neki zafrktati i neumorno mi, zavidnom upornošću gurati pod nos manjak empatije, besćutnost u svim oblicima, i sve ostalo kaj ide u paketu pod istom cijenom.
Ali nismo svi isti. Na isto reagiramo različito. Čak i mi sami, u nekoj drugoj prilici na isti problem.

Tapšanje mi nikad, unatoč jezikove fit forme, nije išlo. Ono: bit će bolje, drugačije, onak' kako treba, i bla, bla, bla.
Jer čim sam odradila ritmičke pokrete ruku, a početni zanos je nestajao i na kraju isčeznuo, nisam više vjerovala kao što sam vjerovala par minuta ranije.

Ne volim biti ni tapšana. Vraga ne volim, smeta me, iritira!
Ako i povjerujem na tren, ne zato jer je netko uz mene rječito uvjerljiv, nego prvenstveno jer mi ta vjera nužno treba, vrlo brzo lupi me realnost - neriješen problem, ili riješen, ali ne onako kako sam željela i planirala; još jedan koji se pripicuknuo, a nisam ga na vrijeme uočila zaokupljena prvim. Ili sam ga skužila, ali ignorirala misleći da će zbog očitog zanemarivanja produžiti dalje, do neke druge adrese.

Kad se sve to zbroji, eto me koraka unatrag.
Unatrag, zato jer sam se ponadala da će problem, samo tako, lako, uz priču i tapšanje biti na sigurno smješten, barem neko vrijeme, meni iza leđa.
A nije, nego me i dalje lupa posred nosa. Ako me ne lupa, spopikavam se na njega. Ako ni to, onda me negdje gr(j)ebe, a samo ja, mudro šuteći, znam točno gdje.
I čim se okrenem i pomislim da mogu udahnuti i odahnuti, zaskoči me ponovo, isplazi jezik i zajaši za vrat. Jer i dalje je tu. Prisutan.

Zato...

Kaj imam od toga kad netko, nasuprot mene sućutno klima glavom veli: „..o da, znam kako ti je, i meni je tako bilo prošli tjedan, jučer, danas mi je; i sam/a sam reagirao/la na isti način kad mi se to dogodilo“?
Ili između uzdaha izrazi žaljenje, kažiprstom klizne obrvom, srkne mlaku kavu, slamkom prebroji neotopljene kockice leda u orošenoj čaši vode, i pogledom odluta tko zna gdje izbjegavajući moj kojim bih u njegovom/njenom tražila potvrdu za izrečeno i naznaku da ima još nešto osim ovog izgovorenog. Jer to, još nešto treba mi.

Nakon toga, bit će mi bolje?
Ako ne bolje, onda dovoljno kao utjeha da znam da nisam u tom sranju sama (a sranje će i dalje biti tu di je)?

OK, reći će neki (i neću im proturječiti jer u pravu su), da tuđe suosjećanje u nama budi energiju koja nas pomiče s mjesta, kao namjerni udarac nogom u dupe, pa skužimo da, na svu sreću, nemamo ekskluzivitet na probleme, da se i drugima, čak i pametnijim od nas događaju.
A ako oni, i prvi i drugi mogu dalje, možemo i mi, kaj ne?
Ali rijetko kad je to tako; barem ne da bi zbog sporadičnog ponavljanja postalo pravilo ponašanja, primjenjivo na dulje staze.

Jer ako nisam svjesna svojih nogu i zavezane kugle koja mi ograničava kretanje u smjeru u kojem želim, ili mimo želje moram ići, nitko umjesto mene ne može napraviti ono kaj trebam sama.
(Ili može, ako ga zamolim, zacmoljim, trepnem par puta, podmitim koječime, ali tada već i sama znam kaj se događa, ali ne mogu, ne znam ili jednostavno se ne želim izvući iz rupe u kojoj sam zaglavila i trebam barem jednu ispruženu ruku da mi pomogne.)

A umjesto klimanja glavom i sućutnih, od prečeste upotrebe izlizanih riječi, koje kad dođem doma i naslonim se leđima na vrata šuplje zvuče, može mi pomoći ako i kad vidi ono kaj sama ne vidim, kad mi prstom pokaže di sam fulala, dvaput kucne po stolu da zapamtim, kad savjetom, iako ga nisam ni tražila (ne nužno prihvatljivim, lišenog ritualnog funjenje), kaže kako bi bilo kad bi zamjenili mjesta.
Pa bez puno okolišanja, mrdanja i vrdanja, veli da sam, za početak glupa i naivna, ili neodgovorna i tvrdoglava.
U nastavku argumentira sve navedeno. I još ponešto blagonaklono nadoda, a ja uz uobičajeno njurganje, zbog prijateljstva koje je jače i od istinito-grubih riječi prihvatim. Uglavnom.
(ili, ako je loša bioprognoza, hormoni na klackalici, zafrknem nosom i potulim se ko kišna glista, ali samo zato jer je grdo čuti raspakiranu, odmotanu istinu)

Sve ostalo je kupovanje vremena u kojem je lijenost, inertnost i/ili apatija opravdana.
I moja. Meni.


Utjeha poželjena.
Nečija.
Bilo čija.

I ništa više od toga.




Neka me netko razuvjeri da nije tako.
Ha?

Ili neka me utješi da će topli dani još potrajati, unatoč kiši koju volim. Može i bez tapšanja po ramenu...

Link.....Sade-By Your Side