Ručkić krčkić

Pa tak sam i ja jučer, u svomu sentiš izletu, nekoga nagazila zla ne sluteć. Nju boli žulj, a mene dupe, iskreno govoreći.

Iako me dugo nije bilo, moram priznati da me Iskričin weblog uvelike oblikovao: naučila sam ovdje odbrusiti u brk, ne samo uvijeno pa gluplji ni ne skuže da sam ih izvrijeđala. Naučila sam ne mariti što me netko ne voli, a osobito ako ni ja ne volim tu osobu ili ako sam ravnodušna. A najvažnije od svega, naučila sam da ja nisam šekret za nečije verbalne dijareje.

A često ljudi pomisle da mi pemzići nemamo pametnijeg posla nego slušati njihove beskrajno banalne preokupacije i biti im na raspolaganju za podjednako trivijalne usluge. Štoviše, misle da to žudimo, tako stari i zato bezvezni, osamljeni u svojoj nevažnosti.

A istina je upravo obratna, bar u mojemu slučaju: silno se ponosim što sam više od pola stoljeća samostalno preživjela sve nevolje ovih prostora uza sve one osobne nedaće koje su me zadesile. Ne mogu se svi time pohvaliti. Neki jednostavno nisu preživjeli. Neki drugi su se objesili o druge kao o klin. Neki su se stisnuli u grudicu jada, neki kleče po trgovima, neki vrte krunice, neki urlaju parole po birtijama. Ima raznih inačica.

Ali ja ne. Ja imam svoj mali svemirček i u njemu sve što trebam. Ne gnjavim nikoga, ali se bome ni od koga ni ne dam gnjaviti. Svijetu općenito nikad nisam bila važna, ljudi koji su me uvažavali oduvijek je bilo malo, ali zato sam sebi No 1 i od toga ne odstupam.

Osobito ne sad, kad svoje vrijeme više ne mogu mjeriti nesagledivim desetljećima. Sad mi je i 15 minuta uzaludnosti previše. Vjerojatno mi je zato i Iskrica ovako dugo višak.

Ali blog mi nekako godi. Možda svratim češće.

Pet godina me nije bilo ovdje! Progalopirale su.

Više nikoga ne (pre)poznajem, osim dva-tri nepromijenjena nicka. Ne znam više ni sliku staviti, a nekad davno novima sam objašnjavala kako se to radi. Iskreno, zaboravila sam na Iskricu, a i ona na mene. Nismo se trebali. Ni sad se ne trebamo, ali odgađam nešto što mi se ne da raditi.

U ovih pet godina od zadnjeg zapisa kod mene je bilo puno života i nekoliko smrti. Ja sam još živa, ali bijah i bolje, i ljepše, ali rijetko kad i zadovoljnije. Onaj tko kaže da je starenje stanje uma ima sreće u tjelesnom smislu, jer moj um je u posve drukčijem stanju od moga tijela, koje me bezobrazno podsjeća da se s vremenom sve razloha i počne škripati.

Sinoć sam se sjetila mnogih odavde, bio je takav neki razgovor koji me podsjetio. Za mnoge bih voljela znati kako su i zaista bih voljela da su dobro. Bez obzira na to što smo svojedobno ovdje i ratovali. Valjda je to bila neka vrst igrice, poput onih makljaža i ratova koje klinci igraju na računalima. Sad mi je neshvatljivo koliko sam to katkad ozbiljno shvaćala, ali ipak, svemu unatoč, dobro sam se zabavljala. I bilo mi je zanimljivo.

Sad se pomalo osjećam kao da se nakon dugog izbivanja vraćam u nekad omiljeni kafić: sve je naizgled isto, ali ništa nije isto. Tu su neki drugi ljudi, pije se drukčija kava... Ali razgovori zvuče poznato. Sjednem u kut i promatram. Pitam se, što ću reći ako navrati netko koga poznam?

Ne znam. Lakše je s množinom, ovako kao sad. Jednine su osobne. A toga me oduvijek malo strah.

Gledam si blogeka i mislim si, jesemti, to ti je tak kad se gerijatrija dokopa tehnologije... Ne znamo mi što bismo zapraf s njome počeli, ruku na srce, do seksa nam je više stalo reda radi nego iz potrebe (Baš jučer mi veli frend, 65-godišnjak, da svoju lucidnost, a usput i starost, mjeri svojim seksualnim nagonima - dok ih ima, veli, sve je OK; ma vraga je OK! Nemre on više ševiti kak spada, a nemre ševiti ni koga bi htio!) pa onda red virusa, red vjerskih obreda, red čistog trabunjanja...

Nisam ni ja bolja, a pride imam taman toliko vremena da nije ni za što korisnoga/pametnoga: Ovak: corona treba pobiti starce, jer fakat su čisti potrošači kisika i odljev društvenih sredstava - mislim na one dupeglavce koji se sami ne mogu ni pokakati, nisu ziher u kojem su stoljeću, a za unuke misle da su im pokojni bračni partneri. Produžili smo svoje trajanje, ali use by date i nismo. I sad tam neki 90-godišnjaci primaju penzije, naveliko koriste zdravstveno osiguranje, a pride i resurse svoje mlađe familije, jel...

Koliko sam ozbiljna, zaključite sami. Šteta samo što corona ne napada selektivno i one koji su par mjeseci u životu vikali "Živjela Hrvatska" pa za to dobili povlaštene pemzije, kredite s 1% kamate i paket beneficija za sve živuće srodnike, unedogled. Ajd, srodnicima bi opet nekaj ostalo. Ali ti već desetljećima lišo primaju nezasluženo. Kao i sva crkvena bratija, eeeee, jedna crkvena corona bi iz raja izašla!

A što se antivaksera tiče, mislim isto što i u pogledu svih fanatika: istjeraj ti, miki, stvar do kraja. Pa ako dobiješ tu nepostojeću coronu i zatreba ti respirator, reci "Ne, hvala, to je sve politička manipulacija". I ne daj se manipulirati! Diši! Diši kako god znaš!

Što se Božića tiče, i dalje mislim što sam oduvijek mislila, a to je da je to blagdan koji dobro pokazuje razinu ljudske evolucije, tj. koliko je niska. I dalje ga obilježavam gastronomski i lampicama, koje volim, te neradom, koji mi je također drag. Međutim, otkad sam posao koji ne volim zamijenila poslom koji volim, nisam uzela sasvim slobodno, nego sam rekla da ću raditi nekaj što mogu natenane raduckati, da se spasim ljigotina na telki i ponovnog iščitavanja već pročitanog, jer novonastalu lektiru nekak ne uspijevam (za)voljeti. Danas sam zamalo nešto ozbiljno i radila, ali sam se obuzdala: napravila sam pripreme, a rad tek u pravoj krizi.

O ljubavi neću, jer moja pametna pećnica javlja da je klopa gotova. A tak i tak većina ne bi shvatila o čemu govorim.

U svakom slučaju, budite mi zdravo i dobro!

Nemam pojma, ali zahvaljujući današnjoj makljaži prisjetila sam se nekih ni(t)kova. I sad si malo dumam, kak se meni sve to skupa dalo... Taj prostakluk, plitkoća, mrzovolja, zlopamćenje... Svi smo mi takvi i tako se osjećamo (ako ne, onda nam nekaj ne štima u glavi!), ali u umjerenim, okolini uglavnom podnošljivim dozama. Ali ovdje je samo to, i stalno to. Kod nekolicine zaista besposlenih ni(t)kova, kojima se da spamati od jutra do mraka, a onda i po mraku.

A tko je tu tko, paaaaaa, ima nekih ni(t)kova koji kronično posuđuju tuđe profile, bilo zato jer ne mogu/ne žele platiti članarinu, bilo iz radoznalosti, da malo pronjuškaju po privatnim porukama onih u čije su pisanje ušli, bilo iz zabave, da vide koliko dugo se mogu švercati kao netko drugi. Mislim da je to i publici donekle zabavno, osim onima krajnje naivnima, koji se povesele nekoj simpatiji.

I tko je sad tu koga otjerao s bloga? Moš' misliti! Tko želi ovdje biti, taj i bude, i sasvim je isti kao u opisu s početka: prost, plitak, mrzovoljan i zlopamtilo. Mnogi su još pride glupi, dosadni, nepismeni i doslovce neperspektivni za išta osim iskričarenja.

Kad odemo, otišli smo zbog sebe i promjena u sebi i svojem načinu života, a ne zbog ni(t)kova u nekoj zabiti virtuale. Je li nam bolje ili gore sasvim je nebitno, važno je da nam više nije tako da bismo se ovdje zabavljali. Ili družili. Ili tražili bilo što. Postane nam dosadno; bezvezno.

Nego, nikak se nemrem sjetiti kak se ovdje zvala ona naša "kraljica realityja", ona kaj je prvo nešto kupovala na RTL-u, a onda se udavala...? Ne gledam puno telku, ali kad sam jednom frkala pljuge, okrenem ja na RTL, poznata faca u vjenčanici, u nekom foršpanu. Poslije sam malo pratila i vidjela samo kraj, ona s nekim tipom, nisam shvatila jel' to bila udaja za ozbiljno, ili neka simulacija, uglavnom, nisu se njih dvoje baš našli, koliko sam shvatila.

Baš se nekak raznježim kad dođem ovamo i nađem sve istu bagru, kao u lokalnoj birtiji, vječno neka svađa, svi pod gasom, ali nema krvi. Tak sam se osjećala i u petak kad sam prošla svojom nekadašnjom ulicom: ne bih ja tu više za stalno, ali baš mi je drago povremeno svratiti.

Svake večeri između 8 i 9 sjednem na balkon, ispijem čašu vina, ispušim cigaretu-dvije i zurim u suton. Ponekad ga uslikam. Ovaj je od 3. srpnja ove godine.

Volim taj dio dana: obaveze su gotove, ili znam da ih više ne stignem, sunce je grijalo koliko je mislilo, sad stiže povjetarac, svježina... Sve naporno u danu je iza mene, a dana još ima, za mene, za gušte.

Tako je i sa starenjem, ako ga znaš i možeš ovako sagledati. Mnogi ne mogu, vide samo kraj dobrih stvari, a ne vide da se neke dobre i nastavljaju, a neke tek dolaze. Dođu i loše, ali zabloga, pa kome bi se dalo umrijeti da nam je stalno super???

Kad bih zaista mogla opet biti mlada, nisam sigurna da bih to htjela. Kao i stari prije mene, i ja velim, OK, može, ali uz sadašnju pamet. Onda da. Ali onda bismo svi mi bili mudri mladci i mladice i opet bismo našli načina zagorčavati si život ovim-onim moranjem ili htijenjem, zar ne?

Šteta je što živimo u kulturi podređenoj mladima: dok su se starci štovali, a tisućljećima jesu, sve ono što naučimo iz svojih pogrešaka živjelo bi dalje jer bismo podučili mlađariju. I zato je bilo napretka. A sad, ovisimo o neiskusnima, brzopletima i razmaženima... Nisam baš optimistična! Jer mudrost nije u mobitelu. A znanje nije hrpa neprovjerenih podataka s interneta.

I eto, ostarismo i mi blogeri... Fotke klope, lijepih mjesta, malo lelekanja za minulim seksualnim radom. Moglo bi se u tome uživati. Samo treba znati!

Jel' se mene itko ovdje sjeća?



Uspjela stavit vidljivu sliku!!! Original je bio prevelik, a ovo vam je inače moja susjeda: moja osobna vrana s kojom si popričam prek balkona :D

Ukratko:

- Dobro sam.
- Tuđa jaja me ne zanimaju.
- Ponekad se zapitam kak ste vi.
- Ljubav je dosadna iluzija kad niste zaljubljeni.
- Zaljubljena sam, ali ne dosadno.
- Vjerojatno imam iluzija.
- Ručkić se otkrčić.

Sad kad je toliko toga prošlo, sad kad je za toliko toga prekasno, ne zato jer je nemoguće, nego zato jer jednostavno nije važno, slobodno mogu reći: nema ljubavi.

Onakve kakvu sam ovamo došla potražiti; kakvu, valjda, ovdašnji preživjeli još uvijek traže.

Gledam svoju Dušku, koja se upravo tjera: svaki joj je dobar. Max je najbolji, ali dobri su i drugi. Čak i kujice su dobre, ako joj se malo vrzmaju oko riti.

Sjećam se sebe kad sam počela uzimati umjetne hormone: svaki mi je bio zanimljiv. Neki puno zanimljiviji, ali zapraf sam sa svakim mogla... A prije toga, jooooooj, izbirljiva do bola!!!

Nema, dakle, ljubavi... Sve su to hormoni. Nema ljubavi koja te seksualno prožima, društveno uklapa, intimno ozaruje. Osim ako si jako, jako, jako, jako, jako glupa ili jako, jako, jako, jako disciplinirana pa na sve manjkavosti zatvaraš oči. U načelu, biraš nešto od gore navedenoga i onda to zoveš "ljubav". I onda to JEST ljubav. Što god to bilo.

Sjećam se svojeg nastavnika tehničkog odgoja iz osnovne škole: granata iz 2. svjetskog rata mu je raznijela lijevu ruku i dobar dio lica. Vječno je škljocao umjetnom rukom, a pravom je volio pipati curice. Taj mi je jednom, u napadaju pripite iskrenosti, rekao sljedeće: "Ja bih najveću plaću dao mladim ljudima. Mladima bih dao SVE! Jer njima sve treba i sa svime mogu nešto. A onda, što su stariji, to manje im treba dati. Ako im nije dovoljno, sami su si krivi!".

Bio je potpuno u pravu.

Sad znam što mi treba (a nemam sve to), sad znam što je ZA MENE ljubav (a nemam ju). I tko mi kriv! Sve se to nudilo, sve je bilo dosežno, a ja sam mislila da je dostižno, kasnije... Da su druge potrebe i druge definicije važnije.

Mislila sam da je važnije da drugi ljudi misle da sam sretna nego da doista budem sretna; štoviše, nisam pojmila da sam sretna ako mi to drugi nisu govorili. Ajd, blogufala, toga sam se davno riješila... Ali tek nakon jako puno nesreće zato jer nisam uspijevala biti javno sretna. A bila sam, intimno. I onda više ne bih bila. Zbog onoga "javno".

Nije lako biti star; nikome to nije lako. A biti pride glup - ajme užasa!

Pamet u glavu, generacijo moja!

Blesava ljubav. Ono, beskorisna, štetna štoviše, bez kočnica i proračuna (osim u duboko, duboko zapretenim zakutcima duše), feromonska, opsesivna Zaljubljenost!

Ma. Ne fali mi zapravo. Osim povremeno. Taj gubitak kontrole, koji sam iskusila bezbroj puta, nezaljubljeno, praktično, i koji uglavnom nije dobar; ta fokusiranost na jedno jedincato, koje također poznajem, i to može biti dobro, ali nije ako je jedno i jedincato čitava jedna osoba...

Ma.

Fali mi taj osjećaj da to mogu tako. Iako znam da mogu; premda jesam. I nikad me nije usrećilo.

Ali bilo je tu veselja.

Itekoliko!

(Mislila sam da je danas badnjak. Ispekla prase. Nacugala se. A nitko na svijetu nije baš ovak i ovdje gdje sam ja.)

Hebga!

Ispalih ja neki dan; i to nakon što sam kupila bocu courvoisiera i time drastično promijenila odnos prodavačica u Deliciijama prema svojoj skromnoj malenkosti. I nastavih, glupani nemaju drugih alata za postizanje zadovoljstva, niti imaginacije za sasvim osobnu, idiosinkratičnu i neuslovljenu sreću. Mi pametni ne trebamo lovu, bar ne puno love: tek toliko da nam ne oduzima odveć energije, da nas ne sputava - toliko koliko je potrebno da poplaćamo režije i da ostane za nedajblože i/ili neke malo skuplje gušte.

I stojim iza toga. U pravu sam. Vjerovali vi meni ili ne!

Na slici je lice žene koja je upravo zatvorila sve kredite i platila sve dadžbine. Ne više imućne. Je, lova mi je poslužila da stignem do ove face/faze, i sad mogu dalje i bez nje; bez toliko nje.

Dok sam bila milijunašica, zapraf uopće nisam kužila te iznose, tu lovu kao takvu: kužila sam da mi omogućava ovaj gušt, onu potrebu, da ne moram brinuti zbog ovakvih ili onakvih nameta, i jest, to jako pospješuje spokoj, zadovoljstvo i općenito osjećaj blagostanja i sreće. U stvari, rekla bih da prije svega pruža predah od briga, pa zato imaš volje, snage i vremena otkrivati raznorazne zakutke gušteva - osnaži te.

I svejedno ti je što misle prodavačice, ne definira te to, pa čak ni neka važnija i bliža mišljenja. Kupiš skupi konjak jer ti je fakat fin, ne zato jer je skup. Kupila bih ja i puno jeftiniji da je bar malčice usporediv. A ovaj vjerojatno nikad više neću kupiti, jer mi ne treba: SAD slavim.

Mislim da mi pametni ne trebamo ni ljubav, sigurno ne ovu populističku: svira mi Laganini radio, jednostavno zato jer je laganini i najmanje revu, puštaju reklame i izvještavaju o nakaradama iz politike i/ili podzemlja, i mislim si, jesemti, pa 95% ovih pjesama slavi mentalne poremećaje, opsesivnost, suovisnost, manjak samopoštovanja i nesposobnost izgradnje vlastitog identiteta... Je, i ja sam do prije 10-ak godina (a to me i dovelo ovamo) pušila da bi LJubav tak nekak trebala biti pojavna i manifestna... A zapraf mi nikad TAKVA nije pasala. Uzela bih bar seks, ajd, imam sreće da mi to uglavnom odgovara... Ali to je tako MALO u cijelom tom sklopu tričarija, natezanja i igrarija. Osim onome tko u njima uživa, jer nema drugih resursa, a zato niti drugih užitaka.

Ukratko, ja sam dobro. Mi smo dobro. Cijela moja ekipica. Ručkić se krčkić, kao i obično dok bloginjam. Bit će nama i lošije, a vjerojatno i još bolje.

Slično želimo i vama. Ili nofce.

U svoj život sada i ovdje!

Imam divan dom, imam love, imam vremena, imam i briga, ali baš me briga za njih, jer vjerujem da ću probleme riješiti... Imam bijelo vino, koje sam kupila za kuhanje, ali je tak fino da ću ga vjerojatno više popiti nego ukuhati. Imam fine špeceraje u blizini. Imam volje. Imam energije. Imam nove zube! Sasvim sam na njih zaboravila, štoćereći, izvrsni su.

Kičma mi svakodnevno zahvaljuje što sam sve, ali baš sve, povisila: kuhinja je visoka, umivaonik je visok i ima zaseban tuš za pranje Duške, krevet je tak visok da moram poskočiti kad želim sjesti na njega, a kad ne želim, samo se prevalim. Sve stolice su na navoj i podešene kak mi paše, sofa je visoka, udobna i ima podesive glavonaslone i damski ležaj. Police su u mojoj visini, sve izvlačne, osim onih u kuhinji. Nemam niti jednog jedincatog ormara, sve je ugrađeno i sve stane.

Lift mi je već 10 dana u remontu, a ja na 4. (predzadnjem) katu... E, pa to nije baš veselica, ali gle čuda, ja to mogu! Jest, pripazim da svaki silazak i uzlazak imaju višestruku svrhu, ali mogu. Mogu i po Maksimiru, frendica se u nedjelju čudila kak to da ne posustajem, a ja nabila kondu; i izgubila kile. Sve mi je veliko, dakle - jako udobno. Ali ima i novih stvari. Lijepih.

Skupo je bolje od jeftinog. Jebiga, jest! Kad nemaš, moš se potješiti i manje skupim, ali nije to isto. Kad kupiš Dyson zauger za velike nofce, fakat ga koristiš, 2-3 puta dnevno, jer je lagan, jer ti nije teško, i jer fakat obavi posao. Od usisavanja suhog lišća do brisanja prašine. Pametne perilice odrade posao po noći pa fino ustaneš, a ono sve čisto, veš, suđe, samo si uzmeš... Susjed dijagonalno iznad mene grinta, on ih čuje, ali tko ga jebe, velim ja njemu "Čujte, svi moji uređaji su novi, postavljeni vaservagom, niti jedan ne skače i ne buči, jer da buči, ja prva ne bih mogla spavati, s obzirom da u stanu imam jedna jedina vrata, na kupaonici, a ta su stalno otvorena kad nemam goste, a nemam goste". Već sam mu kupila čepiće za uši za Božić. Iako mislim da bi mu više koristila neka droga, ali to nemrem kupiti u DM-u.

Zaljubljena sam u svoj novi stan, u svoj novi kvart, u svoj novi način života... I dosadna do boga, kao i svi zaljubljenici, stalno bih pričala o njima, pokazivala slike, hvalisala se... Sve smo sretne, ja, Duška, koja je isto smršavila, nabila kondiciju, i otkrila vuka u sebi, pa nije više poslušna kao prije; Kafka, koja se mazi, igra, jurca, vreba ptice s balkona i svih prozora (balkon ima mrežu, a prozori komarnike i vanjske klupice, za nedajblože!), a i ptičica, koja se ujutro dovikuje sa sjenicama, gačcima i vranama.

Ujutro ustanem i zadivim se: Ajme, ja fakat živim OVDJE!!! A prekrasno je. Udobno, osebujno, zeleno, umirujuće, opušteno... Već imam frendove u susjedstvu. Ne otprije, nego nove. I Duška isto. Ljudi su manje ušminkani, ali puno pristojniji. Tramvaj je zanimljiv, kad apstrahiraš debile s mobitelom. Udaljenosti su mi se smanjile i sad zapravo više šibam okolo nego zadnjih 25 godina svoje tzv. "zrelosti". Imala je pognica pravo kad mi je rekla da sam se ukotvila i da zapraf niš nije daleko ako tako odlučiš. Valjda i nije. Za sada mi nije, nakon svih mogućih inkomodacija koje sam preživjela. A sve javnim prijevozom, tu i tamo taksi.

Nedostaju mi samo dvije stavke: pemzija, i to pristojna; i neki lover, koji zna kad treba otići.

Već smo mjesec dana na novoj adresi. Stara nam uopće ne fali. Prođem pored starog stana svaki dan, osim vikendom, jer radim ondje u blizini, i stalno čekam neki sentiš, žal, probadanje tuge... Jock. Završila sam s tim životom.

Koji je bio uvjetovan svim mojim prošlim životima; i životima mojih roditelja, i njihovih roditelja, i svih onih predaka koji su nas uvjetovali. Ja više nisam uvjetovana; ali ih nisam zaboravila. Znam da su tu, znam da sam tko jesam zato jer su oduvijek tu, i znam da sam sad (uglavnom) slobodna biti tko hoću, kako hoću i živjeti bez njih.

Voljela sam ja svoj stari stan; i staru adresu. Cijeli taj kvart. Susjedstvo, koje mi je sad uglavnom komično, i pitam se kak sam ih uopće podnosila svih tih desetljeća... Uživala sam u svojoj staroj krami, kojoj bih dala novu namjenu, i/ili novo ruho, u udobnosti, u prostranosti, a donekle i u jalu susjedstva, kojem nikako nije bilo jasno kako ja sve to uspijevam od profesorske plaćice. Pa eto, jesam. Ni ja ne znam kako. Valjda zato jer sam, blogufala, lišena konvencionalnih prioriteta.

Dok sam selila, a to je trajalo gotovo pola godine, preživjela sam lešinarenja svojih susjeda, grebažu i otimačinu moje imovine, koju sam na koncu konca iskrcala u mještoviti otpad, e da bi mi jednog dana pozvonio jedan fini gospon, kojeg sam (naknadno ustanovih) par dana ranije čula kako prekopava po mojem smeću i konstatira "Ovo je bila neka fina gospođa!", i rekao: "Slušajte, vi svaki dan bacate čudesa u smeće, a ja to svaki dan vadim iz kante; biste li vi meni dopustili da pogledam što imate, pa da skratimo proces?". Jesam. I skratili smo. Ja platila manje za odvoz krame, on vjerojatno ušićario nešto za prodaju neodvezenog.

Sanjala sam jedne noći, u novom krevetu, u novom stanu, da čistim stari od stvari, a moji starci pojma nemaju da sam ga prodala, oni bi sad nešto preuređivali... Pa kak sam mogla prodati a da njih ne pitam?! Što sad??? Noćna mora. Shvatim, ne želim nikako s njima, a više nemam love za kupiti 2 stana, pa oni u jedan, ja u drugi.

I zato ih nisam povela u ovaj. Doselivši, odbacila sam još masu stvari koje sam (skupo) dovukla njima u čast. Jock majci, nećete više: sad ja. I moje. I po mojem ukusu.

Nekoliko dana kasnije, sanjam da idem Ratkićem i pronalazim svoje stare stvari, izvučene iz kanti za smeće... I bijesna sam, jer sam ih nekome poklonila e da bi ovi to samo tako odbacili, a s druge strane, vidim i sama, krama je to, ofucano, nije ni za što... I onda sretnem svoje starce, a oni vele, baš fino što si to prodala, evo, mi smo si našli novi stan, mali, i baš nam je lijepo!

I tak smo to riješili.

Pola godine sam bila jako bogata. Ono, milijunski plus bogata. Mogla sam s tim novcem što god sam htjela: kupiti mali stan i ostaviti si finu svoticu, kupiti veliki i noviji i ostaviti si svoticu, kupiti ovaj, renovirati ga i opremiti super i ostaviti si svoticu... Zadnja stavka je, naravno, varijabilna.

Ja sam kupila onaj koji sam sanjala nakon što sam ga prvi put vidjela. Jer vjerujem u snove. Ne u sanjarice, of skroz. Ali snovi su ono što jesmo, samo si ne znamo reći. Nije bio najjeftiniji, nije bio najnoviji, nije uopće bio u kvartu koji sam htjela. Jer sam mislila da hoću ono što poznajem; i što je podređeno mojoj prošlosti. Ne budućnosti. Niti sadašnjosti.

I onda sam krenula od sadašnjosti: što je moj život? Što me čini sretnom? I što je sreća?

Puno manje nego što bih voljela misliti! I zato puno, puno, puno lakše dosežno!

Moj život je komocija, vitalnost, sposobnost da o zdravlju i kućanstvu brinem na bezbolne načine... I za to treba love, za nove zube, koje ću dobiti sljedećeg tjedna, uz masu anestezije i probe vikendom, kad mi to najbolje paše; za kućanske uređaje, koje poštelaš navečer, odrade svoje po jeftinijoj tarifi, a ujutro ti je sve čisto; za Dyson zauger od 2,3 kg, kojim ti nije tlaka odraditi ono što stroj ne može bez tebe; možda ubuduće, kad riješim zube, za privatne fizioterapijske vježbe. Koje mi možda neće ni trebati, jer ovo je naš novi parkić, u koji stignem za 7 minuta sporog hoda:



I sad se pitam, zašto ja sve to nisam sebi priuštila još prije? Zašto sam mislila da mi to netko drugi treba odobriti, olakšati, možda čak i dati? Zašto sam ovdje, na Iskrici, gubila vrijeme s kriploidima koji su bili poput mene, željni nekog ispunjenja, neke slobode, neke kriškice sreće, a nisu imali pojma da si to mogu sami dati, doduše, uz puno kuraže, puno zafrkancije, puno rizika i beskrajno puno gnjavaže, koja pak, ruku na srce, nije ništa manja od dejtanja nepoznatih ljudi, niti manje rizična, niti sigurnija, zapravo nije ništa bolja, ni po čemu, ni po dobrome, ni po lošemu, od jednostavne odluke da ti je dosta staroga i da si spremna/spreman na novo, i sve dobro i loše što to novo podrazumijeva?!

Ne znam što me sve oblikuje ovakvu kakva sam sad, a sada mi se ne da ni mozgati o tome. Imam love i to mi daje snagu i osjećaj prava da zahtijevam vrijednost za novce; znam da sam sve pošteno platila, pa susjedu koji grinta zbog mojih uređaja koji rade noću mrtvo-hladno kažem da postoji jednostavno i jeftino rješenje - čepići za uši iz DM-a, koji koštaju ravno 10 kuna, jer sam sigurna da moji uređaji, ganc novi, ne proizvode toliku buku da on, u dijagonalnom stanu iznad mojeg, ne bi mogao spavati, jerbo onda prvo ja ne bih mogla spavati, s obzirom da u ovom stanu imam jedna-jedincata vrata, na kupaonici, i to samo iz obzira prema gostima kojima se pripiša, a inače su uvijek otvorena.

Znam da mi je moj posao sporedna stavka, koju treba čestito određivati još neko sagledivo vrijeme, i da uopće ne određuje tko sam i što mi treba biti važno, niti kako se trebam ponašati kad ga ne radim. Znam da volim svoje knjige, one papirnate, i da ih nikada neće zamijeniti neki zaslon, pa sam na njihovu selidbu i smještaj potrošila malo bogatstvo. I neka sam! Baš su mi drago i lijepo društvo. (A zbog tih knjiga sam otkantala jednog potencijalnog prijevoznika, nekog propalog diplomanda FF-a, koji se drznuo ironično reći "Aha, čita se Kafka!", podrazumijevajući da sam si kupila pol metra žutih knjiga za ukras; e pa fino sam mu se predstavila, kao autorica, prevoditeljica i profesorica svjetske književnosti, i onda ga zamijenila nekim dođošima, koji isto imaju diplomu (agronomije), ali je nemaju potrebu spominjati ljudima koji ih angažiraju za fizičke poslove.)

U novom susjedstvu se dobro osjećam: manje je fine i skupe robe, više je finih i dragocjenih riječi i postupaka. Za sada. Bumo vidli. I odreagirali kak spada. Ponekad sam malo usamljena, jer nema te izvjesnosti da ću sresti nekog poznatog čim izađem iz kuće; ali često sretnem nekog nepoznatog, i sasvim se dobro napričam i zabavim; a ima i ovdje poznatih, samo sam ih smetnula s uma u ovoj gunguli - evo, neki dan me nazvala susjeda iz starog kvarta, koja se isto preselila u ovaj moj novi. I fino smo se napile vina i napričale do sita!

Lijepo nam je. Imamo otvoreni pogled.

Trenutno imam dva. Svemirčeka. Stari stan, sve nepodnošljivije krcat kutijama, praznim ladicama, papirićima s oznakama što kome poklanjam, što bacam, što selim... I novi stan, jedva nalik domu u kojem namjeravam živjeti. Iako svaka ekipa majstora, maleri jučer, npr., kažu: "Bome vam je lijep stan, gospođo!" A oni valjda znaju, stalno su u tuđim stanovima.

Najgore mi je to što nikako odrediti točan dan selidbe: stalno se nešto izdogađa, evo, jučer sam si sama priuštila odgodu jer sam zaključila da nema smisla gletati samo jedan stari zid, nego treba sve, i kvit, inače to nikad neću učiniti, a popizdit ću kad za koju godinu odlučim pomaljati pa mi majstor veli "je, nije vam ravan zid".

U stvari, nije mi to najgore: najgore je koordinirati tu vojsku stručnjaka, koje ja jedva razumijem. Jest, imam voditelja projekta, ali i njega ja moram koordinirati kako bi on moje upute preveo stručnjacima, a njihove meni. A pride pere ruke od mojeg stolara, kojeg sam mu nametnula, jer mi je drag i već mi je radio pa kužim kako funkcionira: tako da čita mejlove, ali ne odgovara na njih, ni telefonirati mu nije drago, a na kraju, nekim čudom, napravi sva čuda koja ja zamislim.

I sad ja jučer nazovem svojeg komunikacijski šturog stolara, o kojem uvelike ovisi ne samo konačno useljenje, nego i montaža umivaonika, sudopera, pipa... Pa on meni nešto opširno; pa ja njemu nešto kratko, jasno i precizno; pa šuti, jer ne zna odgovor; pa ja malo popizdim. Veli on meni "Shvaćam ja vas, nije vama lako, sve to sami..."

I onda ja shvatim samu sebe: nije mi lako; sve ovo radim sama. Poznajem žene, čak i mlađe nego što sam ja, imaju muža, brata, sestru, roditelje, odraslu djecu, i svejedno im je teško, svakodnevne odluke su im teške, ne zna jel' bi spekla šnicle ili bi ih pohala, ne može to bez opsežnih konzultacija, a ja sam, čovječe, prodala ogromnu nekretninu, sama, vlastitim oglasom, bez agencije, povoljno kupila manju, A+ energetske klase, odličnog i prilagodljivog tlocrta, na lokaciji iz snova svakoga tko ima psa, ne želi živjeti u novokomponovanom naselju, cijeni urbanu kulturu i odličnu povezanost javnim prijevozom, odjebala izvođača-pljačkaša, ishodila 6 drugih ponuda za adaptaciju, izabrala onu koja mi je ulijevala najviše povjerenja, sveudilj vodeći suprugu nepokretnog mi prodavatelja kroz pravne zavrzlame, jer ona funkcionira po načelu "imam ja prijatelja" pa je redovito zajebu, a još uvijek sam unutar ugovorenih rokova i samonametnutih financijskih granica.

Imala sam i ja muža... I, koliko se sjećam, da je živ, sve ovo bih vjerojatno opet napravila sama. Jedina promjena bi bila to što bi me on opterećivao zanovijetanjem, bojaznima i prigovaranjem. Kao što je činio i glede mojih odluka o šniclama, kuhinjskom stolu, zavjesama, odgoja psa... Pa i građevinskih radova, za koje je angažirao nekog prastarog Hasu (stvarno se tako zvao!) i onda mi je prigovarao što ja prigovaram Hasi i ne dam mu piti kad radi na krovu. Haso nam je postao član familije koliko je sve to dugo trajalo, a zidao je novi dimnjak i mijenjao komad kanalizacije, i to tako da smo pola godine posred kuhinje imali rupu u koju kad bi stao, Haso ili moj muž, još bi mu bilo nekoliko centimetara iznad glave. Nije imao prigovora jedino u pogledu seksa. I mojeg izgleda. Aleluja! Tko zna koliko bi mu/nam to zadovoljstvo potrajalo. Hm. Ako i ne bi, možda bi se stopilo s masom svih drugih nezadovoljstava i postalo sasvim obično, domaće, čak i pomalo sretno.

Je, u svemu ovome, poželjeh si muža... Ali sasvim drugačijeg od onoga kojeg sam imala. I kakve većina žena ima. Možda ovi iz mojih želja postoje u nekim svemirčekima, ali ti su već odavna crne rupe iz kojih ne isijava ništa za nas manje omuževljene: oni tajnovitom silom i masom osmišljavaju svoje, a nitko o tome ništa ne zna, osim da (možda) postoje.

Je. Stvarno je stvar vjere da će nešto ovakvo ubrzo biti ugodan životni prostor. OK, više nije ovako, zidovi su uklonjeni, šuta počišćena, podovi izravnani, sad se baš dopisujem s parketarom i pitam kad mogu vidjeti postavljeni parket. Pločice još čekam, neke, neke su stigle i čekaju da ih preuzmem, a ja odugovlačim, jer mi ih se ne da nositi u stari stan pa u novi, a parketar mi je zauzeo i podrum i stan. Isto je i s trosjedom i krevetom, stalno se umiljavam ovima iz Harvey Normana kako bih odgodila dostavu, tj. usmjerila je na konačnu adresu.

U međuvremenu, moje cure i ja šizimo. Je. Nismo sretne. Premda imamo kupovnu moć veću nego ikada, premda ja vjerujem da idemo u bolji kvart, bolji prostor i općenito bolji život, ova višemjesečna rupa između sada i onda, ovdje i ondje - lupa nas. Mačka piša po namještaju, pasica je sad počela srati pred ulaznim vratima, iako osoba a) ima uzorito čist zahod, a osoba b) provodi sate u šetnjama i parku. Jedino tičica ne protestira, jer njoj je kuća ista kao i prije, baš ju briga što je pol stana u kutijama, punima i praznima, što nemamo više trosjeda, a bio je poprište četkanja, maženja i igranja, što je velika fotelja promijenila mjesto i sad nemreš s nje škicati policu s poslasticama i štednjak s oblizekima...



Stari stan je još uvijek lijep, ali zapravo više nije nimalo udoban: fali mi mjesto za izvaljivanje pred telkom, stalno se popikavam o vreće prepune odjeće... Ah, ta odjeća! Zamalo sam dala napraviti ormar (a imam walk-in closet i ostavu od preko 2m2!), ali onda me ipak prosvijetlilo: pa ja uglavnom čuvam uspomene u tim svojim ormarima! A nekih se zaista teško odreći i svim silama se trudim pronaći im dobre ruke i dobar dom, ali velika većina je jednostavno sjećanje na to da ih je bilo teško i skupo nabaviti, ili da sam u njima voljela ovo ili ono, ovoga ili onoga... Nije to vrijedno novog ormara; i zakrčivanja lijepog, svijetlog, slobodnog prostora. Sad nemilice bacam u vreće, pa Reto centru. Nek rade s tim što ih volja, ipak će još biti od neke koristi. A s tim u vezi, fascinantno je da sam za samo 4 godine, koliko je prošlo od zadnjeg velikog čišćenja, opet uspjela navući istu količinu robe koliku sam onda odbacila. Besparici unatoč!

A najgore je to što je uređenje novog doma zaista stvar vjere: nemreš nikad znati kako će to točno izgledati, kako će funkcionirati... Moraš vjerovati u svoje izbore; čak i kad nemaš vjere, moraš izabrati i gotovo, postoji dinamika radova, postoje rokovi, postoje (ne)mogućnosti. Znaš da će ti u početku sve biti tuđe i neobično; bojiš se da će osobe a) i b), a možda i c) biti nezadovoljne i svoje nezadovoljstvo izražavati na načine kojima ja nimalo neću biti zadovoljna. Strahuješ da si već satrala, ili tek budeš, goleme novce na pogreške. A ufaš se da ćeš ih preboljeti i da ćeš opet doći do onog stanja udobnog tupila kad ti više ne smetaju, kad ih uopće ne primjećuješ.

Vjeruješ da si ispravno odlučila u osnovnoj premisi: izboru stana. I da će sadašnje muke i troškovi završiti guštanjem na balkonu, trosjedu s damskim ležajem, u kamilica žutoj kuhinji s neobičnim bijelim policama, visokom boxspring krevetu, zelenom kvartu i smislenim šetnjama bez besmislenih šopinga.

Pogled je moja životna tema: vidim previše; imam slijepe točke; gledam selektivno; gledam, a ne vidim; vidim i kad ne gledam...

Dok sam tražila svoj novi dom, intuitivno sam manevrirala prema svojoj istinskoj želji: otvorenom pogledu. U svakom smislu. Zamalo sam kupila stan koji je odgovarao svim mojim drugim kriterijima: u istom kvartu, lift, dvostran, odgovarajuća kvadratura, dobra organizacija prostora, čak i sasvim realna cijena... Srećom, u tom trenutku nisam imala love za kaparu, a vlasnica ga je jako brzo prodala. Međutim, imala sam ja alternativu u favoritima: ovaj. I čim sam kročila u kvart, znala sam: tu mi je dobro. A čim sam kročila u stan, znala sam: to je TO!

Dogodio se niz peripetija: jednog ponedjeljka u travnju ugovorila sam kupnju stana, u srijedu tog istog tjedna vlasnik je doživio užasnu prometnu nesreću, strašno je nastradao, a prošlo je mjesec i pol dana da se oporavi toliko da bi supruga mogla dobiti punomoć... Mjesec i pol dana sam imala za predomisliti se; a nisam.

Nije to bilo sve. Prikvačio mi se neki majstor, po preporuci prijateljice, i zatražio cca 190.000 kuna za adaptaciju, od toga 100 do 120 tisućica unaprijed, a sve na ruke, bez ikakvog papira, računa, ugovora ili garancije. Pa on i ta moja frendica se znaju 20 godina! Sorry, rekoh, ja sam vas susrela ukupno 4 puta u životu; a usput budi rečeno, biste li ovak nešto tražili od osobe koja ima pimpek u gaćama?

Naravno, adaptacija ne košta toliko, nego upola manje u fiksnome dijelu, tj. onome koji ne ovisi o mojem izboru materijala. Samo, još je gotovo mjesec dana prošlo dok su mi stigli prvi troškovnici (za sada samo 2 od 6 zatraženih, s time da odmah eliminiram muljatore koji kukaju da će materijal na ruke nositi na 4. kat jer je lift mali - ako nemaš za dizalicu, radi isključivo u prizemlju i kvit!).

I dok svakodnevno donosim niz odluka o stvarima o kojima znam malo, ponekad ništa, koje me ne zanimaju (ja želim birati tepihe!!!), dok vrtim iznose koji su mi čista apstrakcija, prevladavam skromnost i škrtost, teškom mukom, i to ne uvijek zato jer sam uvjerena da se isplati, nego zato jer znam da ću se više kajati ako ne potrošim nego obratno - poželjeh si muža! Prvi put u 20+ godina!

Pa neka on presiječe; neka on bude kriv ako ne valja; neka on bude mudar, i racionalan, i odgovoran za sada i ubuduće. I nek sluša moje dvojbe, ceketanje, želje i pozdrave, i nek on pregovara s tim majstorima kod kojih je sve bar 25% skuplje ako ne razgovaraju s nekim pimpekom u sklopu cijele konstrukcije.

Neki dan se vozim tramvajem (da, ovaj kvart je 6 tramvajskih stanica udaljen od dosadašnje adrese, ali tom prilikom sam išla zubarici, koja je 10+ stanica udaljena od obje) i slušam neku ženu kako pregovara s nekim o košenju trave pred njenom kućom: kaže ona, "Vi samo gledate kako žena izgleda, koliko vam je napeta, a ne posao; vi ste izgubili ono iskonsko mužjaštvo, koje znači da ženi trebate pomagati i štititi ju". U pravu je; iako je ona htjela posao zabadave, a ja sam voljna i sposobna platiti, što pak ne znači da želim PREplatiti.

I smeta mi moja vlastita osviještenost, taj moj vlastiti prodoran pogled: jesemti, sad na svakom kućanskom uređaju moš' doktorirati, tolika je ponuda, toliko je opcija, a zapraf niti jedan jedincati ne trebaš, čovječanstvo se namnožilo do nepodnošljivih razmjera bez ijednog od njih... Samo, ja nisam TAJ dio čovječanstva: meni odjednom treba i perilica, i sušilica, i suđerica, i pirolitička pećnica, i kuhalište s 5 plamenika, i no-frost hladnjak, i super naj-haj klima, i sve pametno, sve WiFi, i sve najviša energetska klasa... I nije mi dobra prosječna PVC stolarija, ja ću alu, zbog užih profila, da se bolje istakne taj predivan pogled kroz sve otvore mojeg stana. I naravno da je kuhinja po mjeri, moj stolar P. je u sebi konačno otkrio kreativca i načisto pošašavio kad sam mu nacrtala svoje zamisli, i sve on to može, a koliko će koštati...

Pa, nek košta. Nikad više u životu neću biti bogata. Sad jesam. A sva svoja dosadašnja razdoblja siromaštva uspjeh prebroditi zato jer sam u obilju investirala u dobre stvari. Trebala ih tad ili ne. Kad-tad zatrebaju. Neka ih. I parket za 5000 eura. Neka ga. Čak i ako se isfuca. A hoće. Tko god ga naslijedi, ima da kaže "Aleluja!".

A sve je ovo divan katalist za falš i nefalš ljude: prvi me tretiraju kao samoposlugu i samo naručuju što bi od mene, radilo se o starim stvarima (npr. susjeda bi TRI stolice, ne 4, tu viška nek ja zbrinem, pička ti materina bezobrazna, niti jednu nećeš dobiti!!!), bilo unaprijed; prvi se ne mogu sa mnom radovati, nego oni bi sve to skuplje prodali, jeftinije kupili, bolje organizirali... Kad imaš kinderštube, ilitiga, kad si pravi GRAĐANIN, znaš da gotove odluke i izbore nema smisla kritizirati: onda samo ističeš njihove prednosti. Srećom, Iskrica me naučila predrasudama prema seljoberima, tako da se takvi u ovoj situaciji pojavljuju isključivo u tragovima i jako brzo bivaju odjebani. Istina je, platila sam taj novi stan previše; ali sam ga kupila od GRAĐANINA. I sad oni MENI plaćaju nešto što košta upravo onoliko koliko su još bili spremni spustiti cijenu. Jer sam i ja građanka; i jer me žele u stanu do onoga u kojem žive (oba su jedina 2 stana na tom katu). Tak nešto sa seljoberskim mudrijašima nikad ne bih doživjela; nego isključivo daljnje pokušaje iskorištavanja, jer za njih sam ja, takva kakva jesam, samo i jedino "glupa"; i zato objekt; zanimljiva isključivo dok ne ostanem bez resursa.

I evo, još uvijek bih muža, privremenog: da meni prepusti tepihe, stoliće, biljke, a on se primi pregovora, plaćanja, ugovora i rokova. Znam da ga ne trebam: sve ja to obavim sama. I to bolje od ijednog za kojeg sam se ikada imalo poželjela ne udati, nego malo trajnije povezati. Uostalom, pomaže mi u svemu tome jedna ŽENA, arhitektica; a posredno i njen muž, ing. građevine. Nitko me neće zvarati; samo ću sama morati obaviti neugodne poslove i razgovore.

Međutim, sad maštam o trenutku, negdje najesen, kad zasjednem na svoj divan balkon od 6m2 i upiljim se prema Medvedgradu, pijuckajući crno vino... Ne bi bilo loše da je tu još netko, s pravom i sposobnom armaturom u gaćama. I da odemo onda na moj jako fini, jako skupi boxspring krevet i guštamo dalje, sasvim prirodno, i sasvim neopterećeni cijenom...

Možda se i to dogodi; kad prevladam strah od cijene.