čudan čovjek čudnog imena

raspletene vlasi saplićem u vjetru
svakim udahom , cigaretom utisnem feler zodijaku
kratki bljesak u monokromatskoj presvlaci noći

zamišljam kako te u kaparenom ajncugu držim za ruku
dok nasmiješena plešeš oko mene , sretna,
moja središnja točka ovog zajebanog svijeta

vuku me zvuci nečijeg tuđeg veselja
probijaju opnu nužne tišine
ne psujem neshvaćene porive večeras

zatvaram vrata , šuljam se prostorom , do tebe
u prigušenom svijetlu zadnje dobre žarulje na lusteru
gledam te dok spavaš

idem i ja

Ti budi more, ja biti ću tišina.
Šutjet ću na obzoru kao tvoja dubina.

Kroz vrijeme ćemo teći
a opet stajat mirno,
tek rijetki će shvatit koliko nam je divno.

Ponekad me vjetrom i valom probudi
da postanem fijuk u luci
i šum oko barki,
da čuju me ljudi.

A onda me zagrli na mjestu onom
gdje nebo izvire,
da skladom tog spoja
duše nam se smire.

Svrbili su ga znaci oštećenja. Na zaštitnom polju umišljene mirnoće počelo je nedostajati štitova. Voda je postajala hladnija. Priglupa je bila zamosao da napuni kadu. Podsvijest ga je natjerala na nepotreban higijenski postupak. Dlan mu je nemarno visio preko ruba kade. Niz podlakticu, na dlakama, osjećao je kako ga škaklja. Gusta i crvena klizila je krv. Pjena za brijanje skorila se na licu. Negdje desno od otvorenih vrata kupaonice, kroz zamrljano staklo balkonskih vrata, Sunce je cijedilo zadnju svijetlost utapajući se iza planine. Ostalo je bila kulisa svakodnevice. Zvuci reklama s televizora u boravku. Lavež susjedovog psa. Rijetki automobil u prolasku kroz mirno predgrađe. Mislio je da će biti brže. Po zvonjavi crkve shvatio je da je prošlo tek par minuta. Sedam je sati i petnaest minuta uvečer. Prva srijeda u listopadu.

Čim mu se s prvim naznakama svitanja prolila kava po jedinim čistim trapericama pomislio je da je dan od onih kad treba suziti obzor očekivanja. Našao je jedne ne previše flekave hlače u košari sa prljavim rubljem, pomirisao ih i zadovoljan olfaktivnim dojmom navukao na sebe . Nije mario za nabore od gužvanja. Znao je da ionako izgleda zapušteno zadnjih par tjedana. Mjeseci. Umio se i oprao zube. S obzirom da nije od onih koji štuju doručak, zadovoljio se ostatkom neprolivene kave i par cigareta. Pogledao je datum na kalendaru. Ispod litica nekog planinskog pejzaža pisalo je 1. Prvi, zadovoljno je kimnuo glavom i potražio novčanik. Ćelava glava bana nagovjestila je da ima dosta za kutiju Yorka i dvije kave iz automata u firmi. Plaća će doći baš na vrijeme. Pogledao je na sat, obuo cipele, pokupio račune sa stola i napustio kuću. Sutra mu je rođendan. 39. Susjed ga je odveo do Savskog mosta s kojeg je otišao do stanice na Horvaćanskoj i ušao u tramvaj broj 5 . Sišao je iz tramvaja na stanici u Vrbanima i odšetao prema Rudešu. Nije volio posao koji je radio ali plaća je bila dobra i na vrijeme. Nakon desetak minuta hoda skrenuo je u uličicu prije „Rudešanke“, zapalio cigaretu i gledao kako pare iz podzemlja napuštaju šahtove a odbojno plava trokatnica glasno diše bukom strojeva. Ušao je kroz zamagljena vrata i klizavim stepenicama se spustio u podrum. Kao nevidljivom šakom, pogodio ga je miris kiseline, boje i vlage pomiješan sa visokom temperaturom. Zavukao se u svlačionu, presvukao, shvatio da je ostavio mobitel doma ne našašvši ga u jakni i kroz otvorena vrata promatrao kako u pravilnim ciklusima bale pamuka padaju s trećeg kata u kolica. Pogledao je papir zalijepljen na vratima . 450 kila tamnoplave na rebrastom materijalu je današnja norma s naznakom povećanja. Sat iznad vrata pokazivao je točno 7. Zavukao je ruku ispod improvizirane klupice i izvukao polupraznu bočicu pelina . Popio je ostatak i bacio bočicu u koš. Čuo je zvuk razbijenog stakla. Neizbježna rutina mogla je početi. Pustio je vrelu vodu iz „kade“ i s osmjehom promatrao kako se magli stakleno oko nadzorne kamere postavljene prije par dana.

Nekako je znao da je zvonjava prestala iako je još čuo njen odjek u glavi. Shvatio je da je to neminovnost. Ustupio je mjesto najlakšem rješenju. Možda bi rekao i razumnom ali nije samoubojstvo nikada smatrao činom razuma, nego više impulsom. Hrabrim činom kukavičke nemoći. Posrtanje pred strahom koje je tako besmisleno, tako daleko i nedokučivo nekome kao što je on. Čuo je iz dnevne sobe zvuk televizora. Kulisu jedne telekomunikacijske reklame . Svrbež oko zjapećih rana stišao se i prepustio mjesto trncima.

U 10 i 15 pitao je kolege treba li netko nešto iz dućana i sretan što su svi niječno odgovorili, navukao je majicu i uspeo se stepenicama. Ustuknuo je korak kad je otvorio ulazna vrata u pogon. Temperaturna razlika je bila velika. Na samom ulazu stajao je gazda s nekim njemu nepoznatim ali sve češće viđenim čovjekom. Pričali su na dijalektu BiH useljenika. Gazda ga je upoznao s neznancem. Nije mu zapamtio ime . Imao je piskutav glas i tanke, zlobne usnice ispod povećeg nosa i sitnih, smeđih očiju . Novi poslovođa. Tekstilni tehnolog ili tako nešto . Odmah je znao da im zajednička radna budućnost ne sprema ugodnu komunikaciju. Ispričao se i nestao iza ugla kuće, prečicom se uputivši ka trgovini. Kupio je samo cigarete te zamolio trgovkinju da mu usitni 5 kuna sa 4 kune i 2 puta po 50 lipa i brzo se vratio u firmu. U automat u hodniku ubacio je 2 i pol kune te stisnuo tipku pored koje je pisalo makijato . Oguglao je već na nepismenost distributera. Promiješao je kavu i izišao van. Sjeo je na stolicu nedaleko od gazde i čovjeka s tankim usnama. Sunce koje se bližilo zenitu pasalo mu je kao starom mačku. Nezainteresiran za razgovor promatrao je kako se neki vozač muči usmjeriti stražnji dio kamiona između stupova ulaza u dvorište. Pogledao je tablice. Brojke i slova. Odložio je kavu i odšetao prema kamionu. Znakovima ruku mu je pomogao da lakše parkira vozilo. Okrenuo se i opet sjeo na stolicu te zapalio cigaretu. Pogledao je kroz malu nezamagljenu rupu na staklu koliko je sati. Još 15 minuta odmora.

– Ići ćeš sad istovariti kamion. - obratio mu se gazda sa samozadovoljnim smiješkom naredbodavca

- Evo.. - rekao je – Za deset minuta.

Nastavio je u miru pušiti i pijuckati kavu. Vozač je spuštao hidraulična stražnja vrata na kamionu i ubrzo se ukazala unutrašnjost puna sašivenih potkošulja i gaća skrojenih u Bosni. Znao je da ima plaću kao tridesetak šivačica tamo, pa je zgazio opušak nogom, bacio plastičnu šalicu u koš za smeće te otišao na istovar pri kojem se već skupilo troje ljudi. Nakon desetak minuta lančanog istovara gurnuo je ruku iza jednog paketa i odmah bolno uzviknuo psovku. Radnici su stali i gledali prema njemu. Lijevom je rukom odgurnuo paket i spazio malu krvavu mrlju na plavom limu očito nekog automobilskog dijela. Skočio je s kamiona i nervozan se uputio prema ulazu.

- Ha-ha-ha...- smijao se gazda – Ti si prvi koji se porezao na mercedes...Jebiga, zaboravio sam vam reći

- Ha-ha...- cinično mu se nasmijao i otišao unutra potražiti flaster. Izvadio ga je iz kutije obješene na zid toaleta i nakon što je s vatom malo zaustavio krvarenje, stavio ga na jagodicu porezanog prsta. Zatvorio je vrata kutije prve pomoći, bacio vatu u koš i izašao van. Zapalio je cigaretu. Gazda ga je samo pogledao ali nije ništa rekao. Nastavio je povremeno ubacivati naredbe ka istovarivačima kojima se već pridružilo i nekoliko žena iz krojačnice. Bile su to mahom žene iz propalih tekstilnih poduzeća s još podosta vremena do mirovine pa im je bahati, priženjeni portir koji o proizvodnji i obradi tekstila nije znao ništa dok se nije oženio s nasljednicom obiteljskog obrta bio posljednja šansa za kakvim takvim primanjima . Žene su brbljale s ponekim glasnim hihotanjem dok su dodavale pakete potkošulja jedna drugoj. Svako malo, iza tri četiri reda rublja izvukli bi pokoji auto dio koji bi muškarac plaćen samo za istovare nosio negdje iza kuće.

- Dobra je ova crna mala...- komentirao je tankousni gazdi

- Sve ove koje rade kod mene su kurve...vidit ćeš

Okrenuo se prema gazdi i pogledao ga u oči. Povukao je zadnji dim, ugasio cigaretu i krenuo unutra u pogon. Zastao je na vratima i okrenuo se.

- Kaj niste i vi tu upoznali svoju ženu? – više je konstantirao nego upitao gledajući kako crvenilo obljeva gazdino lice.

To je bila jedina reakcija i gotovo razočaran što nije došlo do jačeg konflikta, zatvorio je vrata i spustio se u podrum. Na satu je bilo pola dvanaest. Otišao je do vage, izvagao količinu boje u prahu, navukao gumene čizme i rukavice, stavio zaštitne naočale i počeo mjeriti količinu lužine potrebnu za bijeljenje. Boju je ubacio u jednu kadu a lužinu u drugu te se naslonio na zid i gledao kako se para migolji prema stropu. Uz jedno ispuštanje vode, hladno ispiranje boje i nekoliko istovara bala iz kolica smjena mu je relativno brzo završila. Presvukao se, pozdravio drugu smjenu, dogovorio se s kolegama da idu na piće te krenuo prema računovodstvu da podigne plaću. Za stolom je sjedila tajnica koja ga je zamolila da sjedne nasuprot nje. Samim tim ljubaznim činom dala mu je do znanja da ono što slijedi ne sluti na dobro. Nakon kratkog objašnjenja da više ne trebaju njegove usluge, uručila mu je radnu knjižicu i bijelu kuvertu.

- Mogu razgovarati sa gospodinom Delićem? – upitao je više reda radi jer osim što je znao da će odgovor biti niječan, nije niti imao neku pretjeranu želju za tim. Takvih poslova uvijek ima.

- Na žalost gospodin trenutno nije ovdje. Otišao je na radni ručak s gospodinom Ćavarom i meni rekao da vam objasnim situaciju.- pristojno mu je odgovorila.

Zahvalio joj se na ljubaznosti i zajedničkom poslovanju, ubacio kompliment u vezi njene frizure, okrenuo se te izišao. Zastao je na stepenicama i otvorio kuvertu. Izbrojao je novac. Nedostajala je skoro polovica dogovorene svote. Vratio se u kancelariju i smireno, koliko je to mogao biti zamolio tajnicu da nazove gazdu. Iz drugog pokušaja se javio i žena mu je pružila slušalicu. Razgovor je trajao kratko. Upit o nedostatku novaca i odgovor kako je to bila stimulacija. Nervozno je vratio slušalicu i bučno napustio prostoriju. Izašao je van. Nedostajalo mu je zraka ali je ipak zapalio cigaretu. Na dvorištu je ugledao gazdin mercedes. Tri godine stari, crni slk model. Odšetao je ležerno prema njemu, gurnuo ruku u džep i izvukao ključeve od stana. Mislio je da će struganje metala o metal proizvesti neki iritantniji zvuk no to je izostalo. Udaljio se par koraka od automobila i promotrio dvije dugačke linije na laku s lijeve strane. Zadovoljan viđenim uputio se prema kafiću u kojem su ga čekali kolege.

- Koliko imaš Ožujskog?- upitao je konobaricu s vrata

- Oko dvije gajbe mislim...

- Ok. To sve čuvaj za nas. Evo ti 100 kuna odmah.- rekao je i sjeo za stol s Josipom i Safetom. – Daj nam odmah tri a meni i mali pelin......

Josip mu je pomogao u teturanju s tramvaja do autobusa. Kad su stigli na Savski most i kada je pogledao kada mu polazi autobus, nagovorio ga je da pojede hamburger u Monacu. Nakon što je konobaru platio hamburger i kavu te se nesuvislim sentimentom pijanog čovjeka oprostio s njim, Josip je otišao kući. Cijelim putem do Klinča sela na jedvite jade zadržavao je sadržaj želuca, priznajući da ga je spasio onaj golemi hamburger na mostu. Ipak, nekoliko desetaka koraka nakon što je izašao iz autobusa mučnina je postala neizdrživa i naslonio se na neku ogradu te povraćao. Put do kuće prošao je gotovo nesvjesno, svu snagu uprijevši u pogađanje pravocrtne linije hoda. Vidio je rub neke kuverte u poštanskom sandučiću, zgrabio ga nespretno, zgužvao u džep i iz prvog pokušaja uspio otključati vrata. Odmah je otišao do kupaonice, pokušao izbaciti iz sebe ostatak alkohola, umio se, otvorio frižider i izvadio narezani špek i kisele krastavce. Polako je dolazio k sebi kad je zazvonio telefon. Zvuk ga je zbunio jer je bio identičan zvuku alarma na budilici pa je prvo otišao u sobu. 18:37 pisalo je crvenim točkicama na displayu. Shvatio je odakle dolazi iritacija potrebne mu tišine te se brzim koracima otputio u hodnik i javio na telefon. Kroz šumove u ušima razaznao je da ga sutra očekuju na razgovoru u policijskoj stanici u vezi štete načinjene na automobilu gospodina Delića a koju je prijavila jedna od djelatnica njegova poduzeća i navela njega kao počinitelja.

- Ok... Sretan mi rođendan..- kratko je rekao i spustio slušalicu.

Otišao je u kuhinju, napravio si cedevitu, upalio televizor i pogledom tražio mobitel. Bio je na televizoru. Imao je dvije sms poruke. Prva je bila od Dore. „Sutra ću oko pet doći čestitati ti rođendan i pokupiti ostatak stvari.“ Drugi sms bio je od prijatelja koji mu je bio jamac za kredit. „Ajde nemoj zaboraviti uplatiti lovu za kredu(-: Šalim se. Neka pijanka sutra?“ Odbacio je mobitel na stol. Odjednom ga je preplavio veliki osjećaj neke krivnje. Ustao je i otišao do kupaonice. Podigao je dasku na školjci i mokrio gledajući si lice u ogledalu na zidu pored.

„Moram se obrijati ak hoću naći posao...“ , pomislio je pustivši vodu iz kotlića. Potražio je jednokratne britvice no nije ih uspio naći . Sjetio se da u ormaru u sobi ima stari aparatić za brijanje na kojem se mijenjaju žileti. Spotaknuo se na sat koji je ležao pored kreveta. 19:00. Razmaknuo je razbacanu robu u ormaru i pronašao putnu toaletnu torbicu te iz nje izvadio aparat . Pustio je vodu u kadu i otišao popiti ostatak cedevite u kuhinju. Uzeo je mobitel, odložio ga na spuštenu dasku wc-a, sa ormarića uzeo pjenu za brijanje, svukao se i polako spustio tijelo u vruću vodu. Godilo mu je još uvijek mamurnom. Dohvatio je mobitel i Dori poslao kratko „Oprosti“. Identičnu poruku je poslao i prijatelju. Namazao je lice pjenom u debelom sloju. Odvinuo je držač brijača, skinuo poklopac sa žileta i pogledao oštricu. Bez ikakvog zvuka kliznula je po zapešću a koža se rastvorila kao da je potegnuo patent zatvarač. Ispustio je žilet pored kade nakon što je isto učinio i na lijevoj ruci koja se uz nehajno bućkanje spustila u vodu radeći crvenu zavjesu oko prepona.

Predmeti su već poprimili oblik sjena. Poznati raspored namještaja objašnjavao mu je konture. Nije osjećao bol. Kapcu mu se polako spuštali i odbijali naredbe mozga da se podignu. S televizora se čuo glas voditeljice.

„ U da..njem kolu je upla...eno......“ glas se prekidao šumovima u njegovoj glavi. Blaga nesvjestica primakla se svim osjetilnim organima. Oči su mu bile sklopljene. Usta zatvorena. Nikakvog mirisa nije bilo dok je disao kroz nos. Nije više osjećao hladnoću vode.

„Broj 10“

Traperice jutros polivene kavom ležale su na košari nasuprot njemu.

„Broj 2“

Sutra je 2.10. Rođendan.

„..19..“

Dora je rođena devetnaestog.

„..5..“

Velikim naporom uspio je napola otvoriti oči. Uočio je komadić papira kako viri iz stražnjeg džepa traperica. Disanje mu se usporilo. Pomislio je da izgleda kao neka fikcija Fride Kahlo ovako blijed umrljan pijenom u crvenoj mješavini vode i krvi. Ironija za kraj .

„ Broj 29...“

Dora je navršila toliko prije par mjeseci.

„ Broj 4...“

Ova kuća je četvrto mjesto njihovog zajedničkog života.

„ Broj 39...“

U njemu i oko njega skupila se samo tišina. Nije bilo čak niti očekivane tame. Samo bezvučje i bestjelesnost okolnog svijeta. Desna ruka, mlitava na rubu kade, bučno je pljusnula u vodu, razbila spokoj koji ga je opio, trgnula svojom beživotnom težinom zadnji dah i provukla ga kroz nosnice.

„..Dob....i ..istić...upla..en u pos...nici na Sav...m m.stu....“

Nasmiješio se ipak.

ARBEIT MACHT FREI
Tjedan ili dva nakon useljenja, odmah iza sjenovitog sivila veže, na desnom boku ulaza, sasvim malom otoku gole zemlje, posadio je mladi Ilex. Trebali su mjeseci da napretkom rasta pokaže opstanak, svoj pristanak na ponuđeno mjesto u svijetu.

-Lijepo izgleda ovdje..- kratko je prokomentirala gđa Miller, posljednja od stare zagrebačke loze
- Hvala. – rekao je – Nedostaje toga sve više..gradovima mislim
Najdraži dio privremenog doma bio mu je prozor. Ostakljen vidik pored sudopera, često orošen i zamagljen od vode ili daha, pružao mu je pogled na dvorište i njegove šutljive doprinose ljepoti zajedničkog prostora. Gotovo nitko od stanara nije se bunio na sadnju, šišanje, rezidbu, šarenilo boja i mirisa ljeti i kosture nevidljivog biljnog života zimi. Tihi pristanak odgovarao je i njemu. Nekako mu s ljudima nije išlo iako većih koflikata nije bilo. Davno je primjetio površnost većine, nesklonost ka detaljima, vlastitim izborima i promišljanjima, tako da je prostor između njihovih zidova i balkona, njihovih osobnih tajni, čvrsto zaključanih iza vrata stanova s vremenom postao njegov poligon za igru s prirodom i njenim ukrasima. Svojevrsno utočište od ponekad čudne neshvatljive stvarnosti, sitnih no pravilno raspoređenh udaraca okruženja u kojem se nalazio.
Problem je u tome, mislio je , što nas nitko ne može pripremiti na poniženja u životu, pa se ljudi obično zavuku u svoja umna utočišta, izgube ratio u nesanici i ponekad stvore jedinstven, nevidljiv ali osjetilan, paralelan svijet. Govore nam i savjetuju nas o strahovima, ljubavi, smrti, braku, djeci, povijesti, budućnosti ali poniženja su iako gotovo svakodnevna i sveprisutna svojevrsna tajna svakog čovjeka. A tajne imaju neželjen običaj, možebitnu svrhu, otkrivanje.

Jutro je bilo predvidljivo. Rutinirano. Zadimljeni prostor zajedničke kuhinje ispunjen istovremenim glasovima, šuštanjem novina, suptilnim prdežima, žalopojkama i smijehom, klasičan radnički, prividno ih je čuvao od prevrtljivog listopada i snižene temperature. Iza prozora kao da nije bilo ničega. Lijena i gusta magla otkrivala je tek prigušena svijetla upaljenih vozila.Neki glasovi čudili su se magli jer na putu prema poslu bilo je vidljivo. Čekali su raspored pa da se rasprše po poljima Mirogoja. Nije slušao. Znao je gdje je stao jučer. Slijedilo je kaotično zaduživanje alata i strojeva i nakon nekih pola sata glasovi grupa gubili su se u mreži magle.

- Znaš da je zbog magle u Londonu ne znam koje godine poginulo soma i pol ljudi?- pitao ga je kolega pokušavajući razbiti očiglednu tjeskobu

- Nemam pojma.- kratko je uzvratio i zapalio cigaretu – Znaš da nam posao ovisi o smrti?

Kolega ga je gledao, zastao i iz gornjeg džepa jakne izvadio „bombicu“ pelina. Nešto je promrmljao o žestici i toplini. Već je bio izgubljen za konverzaciju. Nastavili su prema 132. polju u tišini, pokatkad utjelovljenoj u note s neke najtužnije točke Mirogoja. Nino Rossi. Truba. Fala. Iz grada su kontrirale sirene. Grad je sinonim samoće u masi. Otuđenje. Grad je tamo dolje, iza magle koja se počela povlačiti s protokom minuta, dok oko njih grakću vrane a parafin i zapaljena plastika grizu nosnice. Odnekud su se čule psovke i smijeh, dijalekti zagorja i bosne, udarci željeza u kamen. Pogledom je milovao tise, kreirao im obličje u glavi prije nego škarama krene prkositi prirodi.Slike ostatka dana na poslu blijede pred kraj radnog vremena. Ponekad ga je kao sram što mu od tolikih sati u memoriji ostanu tako bijedni ostaci . Kao neuspio backup sistema. Svakodnevno oko tri popodne formatirao je mozak, čistio ga od opasne količine apatije i tuđih, bliskih smrti, zgužvao prste u džepove i pomalo omamljen umorom veselio se šalici kave i pogledu s prozora. Ponedjeljak mu uvijek najlakše i najbrže prođe. Imao je naviku upaliti televizor i ostaviti ga da proizvodi šumove tek toliko da ne bude okružen tišinom. Rijetko je pratio emisije na programu. Ipak se navikao na neke poznate koje su mu bile i svojevrsni podsjetnik na vrijeme. Čuo je najavu za izvlačenje lota i zaključio je da je nešto više od 19 sati. Nepoznati zvuk, neprilagođen prostoru, prenuo ga je iz čitanja nekog kataloga kojeg je pokupio usput iz poštanskog sandučića . Zvuk neke navijačke pjesme. Sjetio se da je netom prije odlaska u svlačionicu, pri kraju radnog vremena pronašao mobitel između dva groba. Uputio se prema pravcu melodije. Dolazila je iz njegove jakne nehajno prebačene preko stolice u kuhinji. Bio je to nekakav preklopni model samsunga, ne baš pretjerano moderan ali ipak noviji od njegovog sonyja. „Nova poruka“, pisalo je na ekranu. Nekoliko trenutaka se kolebao što da učini. Odlučio je pronaći vlasnika pa je ravnajući se tom odlukom otvorio poruku. Pisalo je samo kratko: „ Oprosti.“ Pošiljatelj: domagoj klinca. Izišao je iz poruka i potražio na meniju imenik. Nakon desetak minuta nije mogao po ničemu zaključiti tko bi mogao biti vlasnik mobitela pa je jednostavno kliknuo na zadnju poruku i napisao da je mobitel kod njega te da mu se vlasnik javi radi vraćanja. Poslao je sms i kako nakon nekog vremena nije dobio nikakav odaziv, odložio je mobitel na stol. Glas iz televizije upravo je čestitao sretnom dobitniku jackpota na lotu čiji je listić uplaćen u poslovnici na Savskom mostu.
Nije čuo koliki je iznos dobitka jer je otišao do hodnika i okrenuo na telefonu niz brojeva koje mu je Maja ostavila prije nego je otišla na sprovod bake u Istru. Nitko se nije javljao pa je spustio slušalicu, uzeo jaknu sa stolice i otišao van.
Laci ga je čekao u skromnom parkiću nasuprot Sheratona. S klupice su mogli vidjeti zelena svijetla Wettpunkta i procijeniti izlazno stanje mušterija. 75% gubitnika na izlazu .
- Valjda oni kaj namlate lovu izlaze u autima kroz garažu....- komentirao je Laci tek toliko da razbije šutnju
- Daj mi magle za stotku a 50 ću ti dati sutra...
Mislio je da su Cry babies. Bila je Ivana Kindl. „Sax“ ispunjen do kraja. Izdržao je uprkos uzdasima mase i ježenja dlaka na savršeni ton, tek do treće žuje. Osjetio je mučninu . Poučen iskustvom, odšetao je do toaleta s pivom u ruci i vješto izbjegnuvši čelom šmrklje nekog idiota zaljepljene na pločice iznad pisoara, popišao se , popio pivu do kraja i napustio klub.
„Ne idi pred đavla bez otkočenog pištoljaaa....“ , iza leđa čuo je hihot.
- Sorička...Imaš možda pljugu? – niska, strateški pravilno zaobljena djevojka, iskreno vesela , iskočila je pred njega kad je zastao pred ulazom da zapali cigaretu. Pružio joj je ruku s otvorenom kutijom tvrdog crvenog Yorka . Sjetio se kako nakon takve nesebične ponude snobovi zastanu i čitaju ime na kutiji. Djevojka je bez kolebanja uzela jednu cigaretu i zapalila je izvadivši upaljač iz džepa traperica.
- Ideš možda prema Glavnom kolodvoru? – jasno je upitala
Sagnuo se u naklon i ispružio joj ruku. Prihvatila ju je i odšetali su prema ulici . Nakon par koraka hodali su jedno uz drugo s rukama u džepovima . Ona je pričala o svom strahu od Palmotićeve ulice .
On se na uglu s Branimirovom, preko puta pošte , ispričao i bez nekog kompliciranja specifičnog za takve slučajne susrete , okrenuo i otišao prema Draškovićevoj . Ušao je u stan, objesio jaknu u hodniku , provjerio broj u mobitelu i nazvao s telefona. Nitko se nije javio . Nije joj ni zapamtio ime. A smatrao se čovjekom dobro iskorištenih prilika . Autociničnom mimikom lica gledao se dok je pokušavao dokučiti zašto se žarulja u kupaonici ponekad zaigra pa zatreperi i onog tko se u tim trenucima gleda u ogledalo , odvede igrom sjena, svijetla i tame , od sablasti do svjesnosti . Upalio je mrak , sjeo pred prozor i zapalio joint . Po žljebu je cupkala kiša.
Sredila se kako je najbolje znala . Nikada nije gledala na svoju ljepotu tuđim očima. Stare traperice. Nije marila za to , guza joj u njima izgleda fantastično . Ljubičasta košulja , malo sjenila , pudera i ruža. Spremna je za svoj prvi ugovor . Provjerila je u fasciklu nedostaje li koji papir, vratila ga u torbu , uzela ključeve i izašla iz stana. Sjela je na četvorku na Savskom mostu , sišla u Draškovićevoj i krenula prema Palmotićevoj. Osmjeh joj nije silazio s lica jer bilo joj je znakovito da prvo osiguranje života od kojeg će imati sasvim lijepu proviziju, ide sklopiti s gospođom Pavelić koja živi preko puta Židovske općine . Slučajnost koja graniči s crnim humorom . Stala je u pekari na uglu i kupila slanac . Do traženog broja pojela ga je . Pozvonila je. Drhtavi glas miješao se sa šumom lošeg prijema portafona. Treći kat , desna vrata . Haustor je mirisao po parafinu. Odmah je znala jer u svoje loše dane odluči šetati Mirogojem . Na kraju uskog hodnika skrenula je lijevo i počela se uspinjati stepenicama od glatkog kulira. Svjetlost koju je bacala stara i preslaba žarulja , titrala je neko vrijeme, pa je zastala. Pod prstima desne ruke kojom se uhvatila za ogradu osjetila je neku tkaninu. Podigla je pogled i vidjela da se cijelom dužinom ograde u razmacima od nekih dvadesetak centimetara nalaze malene crne mašne. Tada se osvrnula oko sebe. U polumračnom kutu podesta stajala je šarena lopta s crtežom lika iz nekog novog crtića. Pored lopte nalazila se ugašena svijeća. Osjetila je neku tjeskobu u tom uskom prostoru sjenovite scenografije . Lagano se stresla i nastavila dalje. Pokušavala je oduprijeti se stalnoj želji ruke da uhvati ogradu kao oslonac. Na drugom odmorištu naišla je na dječji bicikl pored kojeg je gorjela debela svijeća. Shvatila je da se nešto strašno očito dogodilo nekom djetetu iz ulaza . Imala je osjećaj da je već prošla traženi kat i vrata. Tada je ugledala staru limenu pločicu na zidu prema kojem se uspinjala . II . Schwartz . Kujunđija. Na samo skretanju stepenica lelujali su se plamičci desetak svijeća i lampaša. Na zid je bila naslonjena slika dječaka u trapericama s tregerima , velikih plavih očiju i zaraznog osmjeha s dva isturena gornja zubića. Ispunila ju je nelagoda. Tuga. Ubrzala je korak i popela se do vrata gospođe Pavelić.
Oćutila je olakšanje kad su se masivna drvena vrata ispucane smeđe boje, uz lagani klik zatvorila iza njenih leđa. No, bilo je to kratko čuvstvo. Ogledala se oko sebe. Masni , neugodni hlad obojao je u sivo sva pročelja s obje strane. Stisnula se u jaknu iako je bilo kasno ljeto . Mislila je da će joj živost ulice odagnati osjećaj nemoći koji ju je preplavio u onom mauzoleju sa živim stanarima. Krenula je prema Jurišićevoj. Tramvaj je glasno zaškripao po tračnicama kada je došla do prometnog znaka pod kojim je venulo cvijeće aranžmana u zamagljenom celofanu a plastika lampaša topila se po asfaltu.
 
Kamenčićima je bilo ispisano Adam . Htjela je zaplakati.
- Teta!! Teta, pazite!! – netko ju je povukao za jaknu unatrag a truba prolazećeg auta zabila joj je svoj iritanatan , prijeteći zvuk u glavu. Okrenula se . Ustuknula . Djevojčica od kojih 5 godina gledala ju je svojim plavim očima skrivajući lice iza nekoliko bijelih cvjetova Kala . Podragala ju je po glavi i naslonila se na hladan zid prekrivši leđima neki grafit . Djevojčica je položila cvijeće pored kamenčića, još je jednom s osmjehom pogledala i otrčala nazad . Vidjela ju je kako ulazi u haustor u kojem je i ona maloprije bila. Slomila se , čučnula i zabila lice u dlanove. Izgrižene fasade počele su je stiskati . Gledala je kako dječak izvlači ruku iz naboranog dlana gospođe Pavelić i trči prema lopti koja se kotrljala prema Jurišićevoj . Zajecala je kad joj je neki gospodin pružio ruku da ustane . Zagrlila ga je i ostavila vlažne flekice sluzi i suza na košulji . Čovjek ju je potapšao po leđima a prhut mu se stresla na ramena . Tiho mu se zahvalila zbog nekog srama ne podigavši lice . U izlogu preko ceste vidjela je svoj odraz , svastiku na zidu i grafit . ierf thcam tebrA .
Podigao je glavu. U odrazu lica na prozoru vidio je kako mu se rub klupčice urezao na čelo. Pretjerao je s miješanjem . Čudio se kako mu je priča one djevojke ostala u glavi . Nekako je pristajala u scenarij odmakle srijede . Pogledao je mobitel . Nova poruka . 3: 17 minuta.Opet će crnčiti na rezervi energije.
„ Oprosti kaj se nisam mogla javiti. Lijepo pajki. Nazovem te sutra. Pusa..“ Rastegnuo se , namjestio alarm na mobitelu te otišao u krevet. Jeseni mu obično lakše legnu.

podigni glavu
ponizni pred čovjekom ne nalaze Boga

Šutnja nije znak mudrosti nego nemoći. Beznađe kojim su nas okružili i paranoja kojom nas plaše, lijepo je umotala zaposlene a potplaćene u transparentan celofan kojim nas konstantno guše pa totalno lišeni solidarnosti, ljudskosti i empatije gledamo kroz naborani omot vriskove, plač, depresiju malih ljudi, nas što spavamo u busu na povratku kući. Slobode koje dodjeljuju zakonima i amandmanima i tolerancija koju propagiraju nepismenima i onima bez vlastitog mišljenja veće su zlo od bilo kojeg totalitarističkog režima. Spašavaju banke i uvjetuju nam isplatu našeg zarađenog novca izričito preko njih a mi kao poslušni likovi iz scenarija vlastodržaca i monetarnih kreatora uzimamo minuse koji postaju opterećenje koje nas gura prema lihvarskim kreditima i eto kruga života.
I omče su okrugle.
Pomislio sam da trebam promijeniti stav, progutati govno i nakloniti se nekompetentnima ali nekako ne mogu, neću, jer kad si umijem krmelje ujutro i poljubim dragu u čelo dok još spava začahurena u svijet koji nije opipljiv ali je barem nemoguć za otimačinu stvarnosti, sjetim se da su ljudi ginuli za istinu, pravdu, poštenje. Da se u svakoj kapi znoja koja slijedi na poslu krije olakšanje jer nisam kao oni , ukalupljeni bezidejni činovnici materije i straha, arogantni kočničari evolucije duha. Mater im jebem.

kada vidim da ti je teško

u pravilnim razmacima zdušno ponirem u gudure sebe
pa ne promišljam neshvatljivi Svijet

tiho te doziram kapima htijenja
preobražen u najači oslonac tvoga lutanja

osmjehom ti nadomještam nježnost
znam, treba ti više nego nemirne ruke

Da li je voda još uvijek tekućina bez boje i mirisa?

...da vam uljepša danLink

Okolnosti i vrijeme, esencije svake mijene.
Prihvaćam je. Sutra se formira u njoj.

Nekako mljackav osjećaj. Ugoda s pauzama nestrpljenja i naivnosti.Fino mi je to tkanje života, slučajne sudbine..
ali zapinje, lijepi se kao hostija za nepce. Skrušeno si oralno uzeo tijelo stvoritelja. Dosljedno sebi, boji se dubine, liježe suhom podatnošću u usta. Katarzom besmisla ipak popušta , kasni za duhom u matrici shvaćanja.
Zašto želimo pojesti Boga...?
Djeluje li sila Uštapa i kada je u nevidljivoj hemisferi?

Što reći drago pučanstvo i glasači? Spinanje stoke sitnog zuba je počelo. Još ak kokoti i kvočke budu imali muda buditi omađijani narod nužnim promjenama svijesti, svjetonazora i vladanja eto nama prijevremene podjebancije. Da Bog dao da ih naopačke zakapali na groblju s guzicama vani da imamo gdje parkirati bicikle(naravno kupljene na lihvarski kredit). Nije li- Sve za Hrvatsku a hrvatsku nizašto- ili kak već ide dvosmislena "povijesna" poskočica?

Link

Link

sad još na finjaka odjebi Čačića kao Ivica Budišu i car si(-: