čudan čovjek čudnog imena

Ispile me kućne banalnosti
madrigali nasuprot šutnje gube učinak
sam sam
sa sobom
Svijetlost je u suprotnostima
Dvije žarulje blješte , dvije sabotiraju
(svijet je na pola zao)
Kipuća voda , žličica meda od drva zavjetnog kovčega,
prstohvat biske, mente, kamilice i veprine
piano pijano razgrće privide tišine.
Sat ne otkucava.
Na boljoj sam strani.

Ne grabljajte lišće iz parkova!
Pokrit će nas ionako.
Gledajmo boje , kako se roje.
Jesenji kostimi vjetra.

Podupirem se u nesvjesnim bivanjima.
Buđenja su uplašena.
Začuđena.

kokoši su se izborile za knjigicu koja će im uljepšati život(-:

Ja sam vitez dokonih nedjelja.
Slušam jesen kako diše
kojim bojama se riše
iz perspektiva raznih prozora.

Šušti studeni.
Lišćem po studenim sjenama.

raduje me naša mala kutna garnitura

Rominja.
Komercijala "Sisveta" me čeka.
Dežurstvo ubrzava harmonika.
Zvučni patos uvozne dekadencije.
Djevojčice vole demone.
Glume kurve s naslovnica ,
na usnama im mlijeko s majčine sise.

Kada smo zaboravili biti ljudi?
Ja. Biti. Čovjek.
Sutra.
Danas čistim okoliš Smrti.

Bešuman snijeg.
Kao šumeća tableta topi se uz šuštavu kišu.
Vatra boji kakofoniju.
Uskoro ćeš biti doma.
Zadovoljan sam onim što nam preostaje

Ne boj se grmljavine
Naduto nebo kao greška na ploči francuskih šansona,
iglom zagrebe promuklim glasom između kapi kiše
tek nekoliko misli nakon titranja bijesne svjetlosti.

Sedam sekundi iza munje
Gromoglasan je novi život.

Oblaci.

Iza njih obronci.

U pjeni neba.

Otoci.

Sumrak taji dnevna iskušenja.

Upit će ih blaga noć.

Jutro utišanih tonova,
jesenjih statičnih slika slomljenih u vodi.
Razum bacam u dokolicu
u dječje čuđenje svijetu.

U biti vrijeme ne prolazi.
Ono je konstanta nezadovoljna svojim izgledom
i dok se ogleda u zrcalu martovskog neba,
šminka svoje blijedo zimsko izdanje u make up proljeća.

Pa mu dojadi i povuče Sunce za zrake
da zagrije umorne titraje boja,
zujanjem pčela ispuni čaške,
lijenim izdancima natoči znoja.

Pa uzme oblak, ocijedi iz njega nabubrele kiše,
zrelošću ofarba jesenje lice,
statiku fjake sa njega izbriše,
i usred te nevine nedoumice,
uhvati sebe kako na vjetru se njiše.

Hladnim dahom otjera ptice,
navuče bijeli šlafruk od snijega
zamagli binokl izvidnice
i prizna sebi da ne može više.

U biti vrijeme ne prolazi.
U brojanju minuta samo se spotičem o njega.

valjda zbog literarnog crva u guzici počeo sam shvaćati da je književnost na marginama umjetnosti najviše zbog lijenosti konzumenata i brzine života...jebeš budale koje ne znaju usporiti i

za tjedan dana se ženim..zauvijek

beskonačnost nivoa je sjetna

ipak me grize jedno pitanje. Tko je dao sve te debilne nazive kao što su vatreni, kauboji, barakude? Fakat glupost.