čudan čovjek čudnog imena

Beskraj blijedoplave sipa tihu sjetu.
Dan je nijem.
Tromo ostavlja vrijeme za sobom.
Kap po kap.
Polako kao erekcija navike supružnika.

Umotan u maligna sjećanja
zumiram humke marljivih krtica
kao uljeze na zelenom make up-u ledina.
Akne underground scene naturalne mistike.
Slijepi rovokopači dozivlju svjetlost.
Ja sam stigmatik prošlih povjerenja
na prozoru nemira.

Ipak, skrušenim pomakom glave
rastjerujem zablude i mijenjam ih priznanjem.
Interes je u pitanjima.

Kako se ljubiš?
Pomisliš li ponekad bi li naša bliskost
radovala kristale vode i modelirala ih u
molekularne statue vrhunske forme?
Koji dodiri sviraju kantatu trncima?
Zašto je nebo plavo, sada ,
kada te toliko želim?

A tek je nekoliko umorenih danas iza nas.

Slušam te između miroljubivih stepanja kiše.
U šutnji, na stijenkama zdjele apsolutne tišine.
U prostoru tvojeg bivanja.
U otopini slomljenog svijetla i blage tame
i s lijenim dahom vjetra s krovova,
nehajnim dodirom ruke projiciraš moj stvarni oblik.
Ljubiš me nježno. Nesvjesno. Bezusno.
Instrument je nebitan, opojnost je u zvuku.
Esencija si umirenja.
San i zbilja ljuljaju se zagrljeni u sentiš ritmu shvaćanja.

Scena pokladne zbilje.
Krinke pod maskama veličaju buku.
Spokojan dan prelama privid.
Omamljenog naglom svjetlošću
labrador spoznaje vodi me u zadnje sate
u kojima bih ti pričao,
možda kako mi je mali dodir značio puno,
kako me libido truje da te dotaknem
a svjesnost tvoje vrijednosti drži me podalje
jer nekako, s cjelokupnim uvidom u nas
od poznanstva do sada
mislim da je jedan od mojih anđela pobijedio zaborav
i utjelovio se u tvojoj ugodnoj statici
a ja sam onaj koji zna slomiti krhke ljepote
kolonija tihog gnjeva
i ne želim to dopustiti
makar sve trajalo samo do sada
ili daleko u budućnost
razlog našeg spajanja je mnogo više od tjelesne privlačnosti.

Voda mi je razbuđivala pore kad si me zagrlila
kliznuvši s emajla kao pjena s mirisom badema.
Uzeo sam te dlanovima i umio s tobom lice
dok si bešumno skrivala moju nagost.

Tako prokleto jako želim voditi ljubav s tobom.
Uzeti je na povodnik probuđene požude i prošetati
tratinama tijela zvučnim koracima poljubaca.

Ustao sam i izložio muškost nijemim zidovima
dok sam zaostale cumuluse mirisne pjene
brisao pamučnim obrazima ručnika.
Još si u meni jer želja se ne briše žeđu šugamana.

Omotala si mi se oko glave umirujućim ritmom dima cigarete
i plutaš mi nutrinom s drskom flotom žudnje i pohote.
Zamišljam te bez obzira na intenzitet svijetla.
Prodirem u tebe i pod krinkom tame i na mekom snopu užarenih volframovih niti.

Jednostavno.
Tako prokleto jako želim sadizam tvojih noktiju
strasnu nježnost usana ,
toplu skliskost oznojenih dodira i
tonalitet vriska i uzdaha
dok ti otkrivam boju zjenica na samom vrhu grčeva ushita.

jutro i livade u celofanu mraza
trljam talog kratkih snova
iz kuteva prenutog pogleda

monitor blješti umjesto
prekinutog buđenja Sunca
koje smo čekali na stijenju ispod svjetionika

natuknicom spašenom od zaborava
držim nas u zagrljaju
svijetlo rasplesanog ferala
pretvara nas iz tijela u sjene
pa izdajnički vraća tijelima

jutro i nespreman korak preuranjene stvarnosti
spotičem se na zakrpu prisjećanja
tvoj se vrisak stapa
s lomom vala
a vjetar nam krade pelud daha

upitnik kralježaka korektorom zakašnjele svijesti
ispravljam u kruti uskličnik
kava eruptira i gasi
vizualnu toplinu tihog plamena

razbijena šalica prosipa krhotine nestvarnog
akvamarin se izlijeva na zapadu
rijetke mrvice sedefa točkaju zodijak
dok se grafitno crnilo razlijeva polutkom
perle znoja kapaju sa nas

odlazim u dan s hendikepom umora
i znam, pri lijeganju
mazohizam će me predati diktatoru nesanice

podočnjaci su mala cijena
za živost kojom te ljubim dok samo
isprekidano dišem

nestajemo
blijedimo
ne stajemo
blejimo

a nekada bili smo ljudi

Kak onaj fačuk od majke Efekte i oca Agrokora može privući kupce u konzum?

Interesantno mi je ali i intrigantno kako Znanost oduvijek rješava probleme iz prošlosti i indolentno pokušava srušiti idolopoklonstvo, dok je praiskon svake vjere uistinu Bog jer je jednostavno u svim oblicima, pa nas uvjerava u Pravovjerje bazirano na ateizmu kao ljepljivoj muholovki svih neosnovanih teorija usmrćenih u praksi, infantilno , dakle jedino iskreno vraćam se Bogu. I ono malo ljudi u kojima Ga nazirem.

Nekak sam si melankoličnosjetnoromantično sjeban. Pa Vam želim svima uz moj duboki naklon damama da se zamislite i prisjetite se divnih sitnica prolazeće, prošle, skotne kuje 2012-te nađene negdje na nekoj stranputici puta zvanog Život. Okotila je sigurno tucet osmijeha(-:

svakog za jedan mjesec

1.
Suvislost još tek noktima grebe uspaničena zbog neminovnog poraza.
Titraji lampica. Nehajno razbacane užarene LED kose, kao suvišna šminka na ostarjeloj dami, zrinjevačke platane uvode u grotesku.
Buka. Ljudi.
Promašeni smisao rođenja boga-čovjeka zgusnut je u profitnu nasladu i rashod iskrenih osjećaja.
Kriška Geinog satelita, kao krivulja kapule, Mjesec je tanak. Sjaj je prepustio zvijezdama.
Ljudi vole svjetlucavu masovnost.
Noć je ohola, zove runde,časti planetarne grinje prije nego ih usisa u ponor valutnih minusa.
Stranci, bezimeni zagrljaji, radost degustacije fermentirane flore.
Pokoran sam hedonizmu, običan nesvjesni čovjek. Praštam im boga u kletvama.
Tiha sjena u zelenom, laštim šank laktovima, pijan, vjerujem osmjesima. Naivan. Svoj.Rijetkim posrtanjem u mislima dočekam se u tebi.
Sretan ti Božić.
2.
Vrijeme je predvidljivih želja. Dobro je šareno u spektru boja na papiru.
Mir je u nizu ništica.
Nitko mi ne želi tihu nježnost usana, topli dah na vratu, hvala što postojiš. Već dugo.
Glamuroznost zapada kontaminira ljudskost dok ravnoteža napušta kretnje. Savijam se prema naprijed. Reverse evolucije.
Lupom prisjećanja od točkastih sjena radim lica, a bdijenje rastanka s godinom
skicira nadanja. Pijanstva su varljiva kao loto spam u inboxu.
Iako znam da ovu ponoć samo pucnji i mašta pirotehnike čine različitom
od ponoći jučer i da će jutro, prkoseći željama, iz magle i slabašnog leda mlaka,
izvući samo bunilo, još sam jedan istrošen glas promukle mase.
Na rezervi snage, nazdravljam ti iz separea birane samoće. Već dugo.
Hranim izmoreni ego usnama koje ne pripadaju tebi.
Hladne, tuđe ruke, šiju dolčevitu već sutra zaboravljenih dodira. Otimam se glasovima.
I, dok odmičem cestom, onom linijom koju bojaju sukobljena sivila pokisle noći i zore vidljivog daha, a ostavljeni zvukovi slome se u točki tišine, palim cigaretu, a ti iskočiš iz iskre jeftinog upaljača kao Domaći i sjetno me poljubiš daljinom, da ne mrznem u prvom sječanjskom jutru. Bajkovita vizija pred san.
Sretna ti Nova.

Usitnjen dan vijori prema kraju.
Sivo obujmljuje šutnje,
dok te blagim kretnjama budim iz nesuvisle tuge.
U prvom pixelu buđenja,
iza prozora skelet i šiblje oraha,
ne boj se,
prehladno je za tjeskobu.

Ne možeš se smrznuti kao pička ali možeš vidjeti pičkin dim ako općiš s damom na minusu

Depresija, odnosno melankolija ili obično stanje lošeg raspoloženja pojačano reklamama farmaceutskih proizvoda upakiranih u filmove i mozgu uvredljive serijale i razmimoilaženjem u svakodnevnoj komunikaciji i suživotu je proglašeno bolešću a homoseksualizam je postao društveno opće prihvatljiv način prokreacije dakle samoodrživog vida seksualnosti bez prirodne mogućnosti stvaranja novog života. I onda čovjek potraži neku nevidljivu ali mentalno opipljivu snagu u vjeri zagubljenoj putem od rođenja, školovanja, zaposlenja, otkaza istog, veze, prekida iste i biva proglašen fanatikom jer samo vjeruje u izlaz, u nadljudsko, u bolje, u utjehu koju je sve teže naći u međuljudskim odnosima. Staromodno je vjerovati u Boga, Čovjeka, Ljubav, nepoćudno i nadasve lako za napasti oskvrnuti i vrijeđati. Jer Bog u Čovjeku prašta. Suvremeni čovjek je daleko od Boga, od onog vida ljudske svijesti da je važnije biti nego imati.

prodaje se lice
rabljeno od države, crkve i ulice
pomalo naborano pored usana
od smijeha i suviše profanih dana

pdv uračunat u cijenu
i popust na čeonu živčanu venu

Nadanja, krhka kao porculanski kič u bidermajer vitrini,
drže me iznad vode,
varljiva poput miga umjetnih trepavica
i estetike lica umivenih starleta.
Niz slivnike plaču isprane boje lažnih ljepota.

Gazi me otuđenost A.D.
Religijska blasfemija, deficit sućuti nad zlom
i prokleta etika kuloara
u svijetu neimaštine emotivne arhitekture.

Svršen čin roh bau jedinstva
(interes nas drži skupa)
prepuštam aplaudiranju publike
na sajmu taštine.

Ja bih stvarao.
Uz par ruku kojima ne smetaju dodiri
popucalih žuljeva
od kompromisa osobnosti
zbog mitološkog spokoja pripadnosti čovjeku.

U kome nam se sjene stapaju u jedno.

Zbog jedne flekave , luckaste mačke
svijet nam se ukazao naglavačke

Došlo je do neizbježnog loma
bila je injekcija žurbe prema doma

U različitim smjenama kad smo drugima sluge
brisala je dnevne sitnije i oveće tuge

Više je grebla nego je prela
prokleto mačkasta u pitanju jela

Više bih remetio drijemež toj budali
i češkao je više koliko mi fali

Puno bi više dijelili čvarke
slobodno bi zujala oko mikrovalke

Eto slažem i nespretne rime
kak mi se teško nosit sa time

Ne nalazim žurbu za dolazak kući
pojesti nešto, mokre čarape svući

Tiha mi tuga po mislima prčka
šapće, " Zbogom", naša luda Chrchca

Ponekad zatrebam hladnokrvni sjeverac
koji pljuje pahulje u lice
mala , hladna iskupljenja.

Pa se uvučem u sebe , u čahuru kaputa
lijepo mi je
u mislima bez rasutog svijeta.

Samo snijeg mi šušti u kosi i ništa više.