Laprdarij

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, ali je i blago impotentan, i postaje agresivan. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, ovaj je i alkoholičar, predstavlja se učenijim nego što jest. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, ovaj je nesvjesni alkoholičar, a plus je i narkić. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, a i na rubu je kriminala. Vidim da to ne valja, prekinem, i više ne idem dalje.

Zaključujem da je onaj prvi bio sasvim ok i da sam trebala s njim odraditi lekciju. Jer je svaki sljedeći samo gori. A lekcija ostaje...

(ovo je karikatura..)

"..fiziološka mašinerija prikvačena na drugu fiziološku mašineriju, smrdljivu po govnu, ukiseljenom mlijeku i bljuvotini.."

Ako sam dobro razumjela, to bi bio opis majke i djeteta, i dojenja?

Bome, Vegs, nadmašila si samu sebe. Očito te nekaj fest žulja u vezi s ovom temom.

Ovo mi je bio tjedan kulture.

U ponedjeljak sam trebala ići na prijateljičinu predstavu, ali je maličkoj bilo loše pa sam ostala s njom.

U utorak smo išli svi troje u Lisinski slušati orgulje, to je u sklopu fesitvala orgulja (Heferer). Uz orgulje pjevale su sopran i mezzosopran, izvrsne! Mezzosopran naša Diana Haller - aaaa, ta žena sve može! Briljirala je na Vivaldiju, preteška stvar (Nisi Dominus rv608). Ne znam što mi se više kod nje dopalo, je li to boja glasa, tehnika, emocija, žena je SAVRŠENA! To čuti je čast! A naše gore list, riječanka! E, da, suze mi krenule na Vivaldiju.. nek i to napišem.

Sopranistica je bila Larissa Ciulei, Rumunjka, ajme.. isto predobra! U najavi je rečeno da je bolesna, ali da će ipak nastupati. A žena je rasturila! Niti u jednom času se nije osjetilo da ima problema s grlom. Isto - prva liga. Nemre bolje, to je ta kategorija. Svuda je najbolja, a najnajbolja mi je bila u izvedbi Rossinija - Stabat Mater.

A da ne spominjem te orgulje u Lisinskom, i to je doživljaj za sebe. Uglavnom, pun pogodak. Ako imate priliku, svakako idite to poslušati.

A jučer smo bili u HNK na baletu, Orašar. Jedva karte nabavila, praktički se cijela sezona rasproda prvi dan prodaje. Jednom rječju: prekrasno! Prvi čin izvrstan, ali drugi je bajka! Hit za hitom što se glazbe tiče, a izvedba vrhunska. Bilo je dosta stranih plesača koliko sam vidjela. I opet nemam niti jednu zamjerku. A kako moj sin pleše i balet, objašnjavao nam je neke detalje. Tko nije pogledao, svakako treba.

Iako se ne doimaš takvim kad druge vrijeđaš...

Čitam neki dan na index.hr mislim, analizu situacije u Hrvatskoj nakon izbora i moguće scenarije. Most lijevo ili desno, ili stvaranje velike koalicije. Ok. I piše novinar otprilike - ako se stvori velika koalicija, zamrijet će politička scena u Hrvata. Čitam ja to, razmišljam o tomu, i zazvoni mi riječ 'scena'. Znam i ja za taj izraz 'politička scena', ali sam tek čitajući taj članak osvijestila tu frazu.

Dakle, na našoj 'političkoj sceni' se neće događati više ništa zanimljivog. Pa da, scena, SCENA! Shvatila sam! Scena je u kazalištu, kaj ne? Sve ove političke igre - to su igre za narod, nek se narod zabavlja! To je kazalište za puk. A na sceni će se odvijati nešto da zabavi narod. Kakva demokracija! To nije vladavina naroda, to je zabava naroda. Da znam grčki sad bih sklepala neku složenicu demo... radost narodu. Kaže da se radost na grčkom veli - kara. Demokaranje (demokracija - ima sličnosti). Ne znam ni latinski ali evo pokušaja. Gaudium populi.

I tako, narodu se ponudi demokracija, narod misli kako ima nekakvu moć jer može birati strane, a zapravo je namjerno podijeljen kako bi se lakše vladalo njime. Što više stranaka, lakše je upravljati njime. Iluzija slobode. Ionako konce vuku neki sivi, nevidljivi.. A na sceni veselo!

O čemu bi narod razgovarao, oko čega bismo se dijelili da nema - demokracije? Podijeli narod na plave i crvene i ajmo se natezati, zabavljati, do krvi! Bliskog roda se odreći jer je za krive.

Eto, nek se narod zabavlja. Kruha i igara..

Prestala sam pušiti u svojoj 29-oj, nakon desetak godina pušenja po dvije-tri kutije dnevno. Pušila sam čak i dok jedem, dok kuham, dok vozim naravno... Odlučila sam prestati nakon što je moj tata umro zbog problema s plućima - vjerojatno i od pušenja. I prestala sam tako da sam jedno jutro probala ne zapaliti tu prvu kritičnu cigaretu što je dulje moguće. Imala sam i cigarete i upaljač sa sobom još dugo. Bila sam vrlo nježna prema sebi. Sad je prošlo 20 godina i još uvijek nisam zapalila tu prvu jutarnju, čak niti poželjela..

Stalo mi je do mojih pluća. I do mene. Bez hrane možemo tridesetak dana, bez vode dan-dva, bez zraka jedva 5 minuta. I sad da si još kradem zrak? Pa nek ta moja pluća dišu barem zrak bez dima, kad već ne mogu u prirodu često.

Podijelit ću s vama što znam o pušenju.

Kao što rekoh, nama je najdragocjenije - disanje. Proces disanja. Bez toga možemo izdržati tek 5 minuta. Sve drugo nam neće faliti tako brzo. Ali nekako podrazumijevamo da ako zrak udahnemo, da ćemo ga i izdahnuti, i opet, pa opet. A sve se to odvija automatski. Niti ne primjećujemo taj naš najvažniji proces u tijelu. I tu najvažniju interakciju s okolinom.

Disanje je - život. Kad smo sretni - dišemo punim plućima, a kad smo tužni, zaustavljamo dah. Pluća su organ koji najviše trpi kada smo tužni. Pluća predstavljaju našu sposobnost uzimanja i davanja u životu. Kada imamo problema s plućima, znači da se bojimo uzeti što nam pripada, da nemamo pravo sudjelovati u potpunosti u životu, ili da nam nije dozvoljeno živjeti onako kako mi želimo.

Pušenjem oduzimamo zrak našim (i tuđim!) plućima, oduzimamo si mogućnost da budemo sretni jer se pluća ne mogu raširiti i primiti radost u sebe. Ili ih namjerno gušimo - da nam ne stvaraju probleme. Jer tada nema niti razočarenja. Ne dozvoljavamo si živjeti 'punim plućima'. Bojimo se povrede. Ne volimo sebe. Nismo si dovoljno vrijedni da si dozvolimo disanje. Gušimo sami sebe. Polako se ubijamo, barem jedan dio sebe želimo ubiti, dio koji ne volimo.

Meni najzanimljiviji dio priče o pušenju je - dimna zavjesa. Pušač je stalno u oblaku dima. I skriva se iza njega. To mu je zaklon, i maska. On je sigurniji iza dima. Nitko ga ne vidi jasno, ne vidi njegovu nesigurnost, strah. A isto tako je i samom pušaču zamagljen vid. On ne vidi stvari jasno oko sebe, ne uživa u prizorima u potpunosti, sve je obavijeno dimom. On se boji pogledati drugima u oči... Boji se vidjeti i biti viđen.

Pušač se odriče i uživanja u mirisima i okusima. Sve ima miris i okus po dimu. I on ima miris (i okus!) po dimu, bljak. Naravno, jači mirisi se probijaju kroz tu dimnu barijeru, ali slabiji i nijanse su izgubljeni za njega.

I onda mu ili trebaju sve jači poticaji za otrovane receptore, ili odustaje jer 'život više nema okus'..

Pušenje je odustajanje. Od života.

I još - kako nekome pomoći prestati pušiti? Teško, ako taj nije niti blizu odluke i svjesnosti o svemu ovome. Kao i kod svake ovisnosti, traži se psihoterapijom trenutak u kojem je osoba prestala voljeti sebe, trenutak u kojem je odustala, i u kojem je počela iščekivati smrt.

A kako sebi pomoći? Kažu - zavoljeti sebe. Nije niti lako niti jednostavno, ali nije niti teško i nemoguće. Za početak, prestati okrivljavati druge za naše nevolje, pogotovo roditelje. Nitko nam nije kriv. I svima oprostiti. A najviše - sebi... (bla.. sad već ulazim u šablone, ali velika je to istina)

Eh, lako meni kad sam zračna u podznaku :)
Uredi zapis

05.03.2011. u 14:20

Ugodna vam nedjelja..

Osvrnut ću se na ovotjedni događaj u Hr, na izbacivanje Prgometa iz Mosta. Po meni, to je odraz političke nezrelosti. Jer kažu u Mostu, nakon što su izbacili Prgometa, da čuvaju integritet Mosta i da ne daju ni HDZ ni SDP da ih razori. A upravo je to što su izbacili Prgometa - početak razaranja Mosta.

To se jednostavno tako ne radi (osim ako nije neka dublja politička igra u pozadini, igrokazi neki). To se radi tako da se prema van kaže da je Prgomet nastupio u ime stranke, ili se barem šuti kao - to je u skladu s politikom stranke, a u 4 oka ga se našamponira ako je nešto zgriješio. Jer su upravo tim izbacivanjem Prgometa pokazali koliko su krhki. I kako ih je lako razoriti. Šteta!

Što se tiče događanja u Parizu, strašno! S jedne strane sam sretna što smo mali i beznačajni, i nismo meta ekstremista. A s druge, nedavno smo prošli rat.. Ljudskki duh očito ne miruje, valjda je ljudima (muškarcima) potrebno ratovanje, agresija, demonstracija sile, kočoperenje, a jadni ljudi, ni krivi ni dužni stradavaju. Strah me dalje i misliti.. Društvo i nije baš sazrilo..

I izbori su iza nas, barem ovaj dio. Zanimljivo! Prvi put sam išla na izbore potpuno mirna, nekaj mi je šaptalo - dogodit će se najbolje za Hrvtasku. Ok. Uostalom, što god se dogodilo najbolje je što se može dogoditi. Jer da može bolje, dogodilo bi se.

Moja su razmišljanja sljedeća: ne trebaju nam klaunovi, niti sukobi, niti emotivni ispadi. Ne trebaju nam velike zastave, dovoljne su i male. Ne trebaju nam svađe, prepucavanje, podjele na vaše i naše, čiste i nečiste. Treba nam akcija, treba se napraviti uvjete za gospodarski napredak, udruživanjem, a ne dijeljenjem. Dijeljenje nigdje nije dovelo do napretka.

Po meni bi u sadašnjoj situaciji najbolja bila koalicija - SDP i HDZ. Zato jer i jedni i drugi imaju iskustva s vođenjem države, ok, mogli su i bolje, ali ipak barem nešto znaju o tomu. A ako se udruže, ušutkali bi se cirkusanti s obje strane, a oni koji žele raditi bi došli na svoje. Ne bi se gubila energija na prepucavanja i ne bi rad Vlade bio blokiran zbog prevelikih ega, i emocija, i svega suvišnog..

Recimo, kao kad je Kolinda obukla crvenu haljinu i otišla među neke ne-HDZ žene, već sam zaboravila koje, i rekla da su njoj svi jednaki. Taj čas se HDZ struja smirila. Prestali su ju zaljubljeno gledati, a nisu ju prestali poštivati. Eto, TO bih ja htjela, da dođe kraj tim slijepim zaljubljenostima, a da se Hrvatska, tj. njezin narod počne zdravo voljeti. I uvažavati jedni druge. Da se politički navijači otrijezne i zasuču rukave.

A MOST? Ne znam.. Lako je brundati iz prikrajka, lako je tuđu djecu odgajati, lako je dizati revolucije za šankom.. Malo karikiram. Nisu nemoguće reforme koje predlaže MOST, ali da ih je bilo jednostavno provesti već bi s provele. Kako masu od toliko tisuća ljudi kao što je u državnoj upravi smanjiti? Imate li vi ideje?

Masovni otkazi nisu rješenje. Ok, nije loš prijedlog - uvesti minimalac, pa će prirodno otpasti dio ljudi koji imaju bolja rješenja. Ja bih svakako smanjila plaće na recimo godinu dana, uvela metriku - tj. mjerio bi se učinak - i to bi trebalo biti dobro definirano. Tj. svaki šef neke veće grupe bi smislio metriku za svoju grupu, a njegov šef bi smislio metriku za njega, od glave prema dole. I svatko nadređeni bi odgovarao za njezino sprovođenje. Ukinula bih im fejs i društvene mreže, i ostavila samo mreže nužne za obavljanje posla.

Paralelno bi se uvodio outsourcing. Izvrsna ideja od koje se je nažalost odustalo.

Kako riješiti mlade penzionere koji zarađuju sa strane masnu lovu? S jedne strane ok, nek si ljudi pomognu. Ali s druge strane, ako si u stanju raditi, a imaš mirovinu zato jer si nesposoban (to je po meni osim starosti jedini razlog za mirovinu), nije u redu trošiti državni novac. Muškarcima iznad 70 i ženama iznad 65 bih dozvolila, ali mlađima i sposobnima ne bih baš tolerirala da mlate pare, a uživaju državnu mirovinu. Dalo bi se to izregulirati. Postojalo je stavljanje mirovine u mirovanje, što je s tim?

Nisam stručnjak, imam osobno iskustvo. I ovo je moje razmišljanje. Depresija je po meni znak blagostanja. Ima se višak vremena, i nije život u opasnosti. Nismo gladni, nije nam hladno, nije rat, nismo ugroženi ni na koji način. Jer da jesmo, pokrenuli bi se mehanizmi za preživljavanje (adrenalin bi skočio) i tu nema mjesta depresiji. Drugo ime za depresiju - ne živi mi se.

Kako prepoznati jesmo li u depresiji? Hm. Ako je prvi put, nikako. Tako je barem meni bilo. U konačnici, i u centru uragana je mirno. Tako je i u centru depresije, ne vidiš gdje si. Nešto je čudno, ali ti nije jasno što. Kad stvari ozbiljnije krenu prema dnu, tada nam obično netko drugi veli - hej, ajde ti sa mnom do psihijatra..

Sljedeći nalet depresije već je prepoznatljiv, ne od prve, ali se s vremenom prepoznaju simptomi. Ja se recimo zatvaram i ne izlazim među ljude. Ne javljam se na telefon. Naporan mi je bilo kakav ljudski kontakt. Znalo me biti i strah ljudi, da ne vide na meni kako mi je, da me išta pitaju.

I sad, podleći ili se boriti? Bijeg u alkohol, tablete, drogu, hranu, spavanje, ..., nije rijedak. Moje je mišljenje da je u podlozi svake ovisnosti - depresija. Ne znam što struka o tomu kaže. Fino se oduzmeš i prije će doći zadnji čas, lakše je smrt dočekati.

A ja sam borac. Ne zanimaju me omamljivanja mozga bilo koje vrste, jer ne vidim koristi od toga. A poslije se osjećam još gore. Ne za vrijeme, nego poslije. Zanimaju me aktivnosti od kojih se poslije osjećam bolje, iako su mi možda taj čas teške. Fizički napor mi je izvrstan za dobar rad mozga. Lijepo se napregnem do krajnjih svojih granica, uspušem se, lovim zrak, proluftam pluća, krv procirkulira, i novi sam čovjek.

Urbani način života je hranjiva podloga za depresiju, ako ne i uzrok. Udaljenost od prirode, nema kopanja i znojenja u polju, nema onog veselja kad nešto posiješ pa nikne. Ne provodi se vrijeme pod nebom, pod suncem i mjesecom, što mislim da je jako važno biti izložen njima. Susjedi se ne poznavaju, nema topline među ljudima. Majke nemaju kontakt s vlastitom djecom, a tu djecu odgajaju stranci, ljubimci nadoknađuju nedostatak kontakta s ljudima, ne zna se više živjeti u dvoje, troje, ljudi se osamljuju. Sve se nešto delegira, drugim ljudima, stručnjacima ovim ili onim, ili strojevima (auto, kompjutor, kućni aparati), i život ostane - bez smisla.

Bila sam nedavno tri dana na selu, u kući u kojoj sam provela u jednom periodu godinu dana, grijući se i kuhajući na drva, bez kupaonice, sa strujom jedva za žarulje. I bilo mi je prekrasno tih godinu dana, a i ovih tri dana sam se podsjetila kako je to. Ja bih mogla tako, a i dokazala sam.. ako bude zdravlja i prilike, odoh ja tamo u penziji..

Nailazim često da ljudi napišu kako mogu živjeti sami. I kao da je to neko postignuće. Pa danas je koncepcija društva takva da se osamljuje, uz hrpu kućnih pomagača na struju, interneta, komu još netko treba osim da mu doma zanovijeta? Obitelj je razorena! Tu se sjetim Lanene i njezinih zapisa o zavjeri na tu temu. Cilj je uvjeriti ljude kako je temelj društva izbirljivi individualac, a ne prilagođeni obiteljski čovjek. A zato jer smo u obitelji jači, kao grupa smo jači i otporniji, a to nikomu ne treba. Kako vladati zadovoljnim čovjekom? Nikako. Treba ga unesrećiti, izmaknuti mu tepih ispod nogu, pa će se takav uhvatiti za svaku slamku.

Osim toga, obitelj kao i svaka grupa ljudi - treba vođu. Jer smo plemenska bića. I potrebna nam je hijerarhija. Obitelj treba imati gazdu, i onda se tog gazdu sluša. Njegova je zadnja. Sjetim se svojeg prvog braka, i kad smo moj prvi muž i ja išli ploviti, on je rekao - ja sam kapetan i bit će onako kako ja kažem. Ok. I to je izvrsno funkcioniralo. I izvan broda je bio kapetan, a meni je to pasalo.

Velike obitelji koje funkcioniraju imaju gazdu kojeg se sluša, to je obično najstariji član. Ne može svatko biti gazda, ili više njih, ili se netko funjiti zato jer nije po njegovom. Kako kažu u 'Grčkom vjenčanju': muškarac je glava kuće (a žena je vrat koja okreće tu glavu kamo želi).

Udaljili smo se jako od prirode, a u prirodi ima bezbroj primjera hijerarhije u grupama.

(Bert Hellinger je u plemenu Zulu promatrao dinamiku obitelji, i spoznao da je muškarac predodređen za glavu obitelji. I kad je tako, obitelj je skladna. Ako žena preuzme ulogu glave obitelji, ne postoji više ravnoteža. Točnije, svatko ima svoje mjesto u obitelji i kad se ta mjesta poštivaju, obitelj je sretna i zdrava. Hellinger je uočio da su te zakonitosti univerzalne.)

Volim si pogledati Duck Dinasty na tv. To je primjer velike obitelji, bogate, dobro organizirane, a opet se svi dobro zabavljaju. U kojoj je gazda stari otac i njegova je zadnja.

Mišići koji sudjeluju..

A kad ja savjetujem da pročitate Louise Hay, onda je to bedasto. Ona kaže: ako poštujete tuđi trud i rad, i platite pošteno, po mogućnosti ostavite i napojnicu, tada će i drugi cijeniti vaš rad.

Zato jer u Svemiru vrijedi - koliko daš, toliko primaš natrag - u svim mogućim oblicima i varijantama.

Već ne znam koji put tu čitam Vegu kako cendra koliko je skupo da ti staklar dođe doma, a koliko kad mu sam doneseš prozor. Za mene je to jednostavni račun. Ako ne možeš odnijeti prozor staklaru, platiš da ti dođe doma, jer njega to košta i vremena i novca - koji dio tu nije jasan? Ili se potrudiš recimo sam skinuti staklo iz prozora, izmjeriti, otići staklaru po takvo staklo - to je najjeftinija varijanta kod staklara, nabaviti malo kita i one metalne listiće i sam si zamijeniti staklo. Da, i taj trud i rad i pribor košta, to je ona razlika u cijeni. Ako pak nemaš love i nisi toliko sposoban da sam zamijeniš staklo, onda zalijepiš najlon preko strganog prozora i čekaš bolja vremena. Jbga, nema se i ne zna se.

E, ali netko tko puši, hvali se da jede oblizeke, popije butelju na dan ili dva, taj pozove prijatelja da mu odnese prozor staklaru i vjerojatno da mu ga vrati natrag. U redu je to ako daš tu razliku u cijeni prijatelju umjesto staklaru. Jer tog prijatelja sve to košta, i vremenski, i možda materijalno, upravo za onu razliku u cijeni. Vega doduše nigdje nije navela da mu je nešto dala. Nadam se da je. A dotični ako je sretan, u najboljem slučaju ne bude završio na blogu kao netko komu se nikako ne može oprostiti, ili nedajblože vonja. Iako nije isključeno.

Jer Svemir ko Svemir, sve vidi. Aha, radije pušiš i piješ nego da daš majstoru za njegov posao, onda se niti tvoj posao ne bude cijenio.

I tak, tko škrtati kad treba tuđi rad cijeniti, taj ne može naplatiti svoj posao. Lijepo je to poravnato.

Nisam ekonomist, no znam ponešto oko formiranja cijena. U samu cijenu ne ulaze samo troškovi tog posla i satnica radnika, već i potražnja. Ako je nešto rijetko, a traženo je, skupo je. Znači da je netko spreman puno platiti za to. Jer inače ne bi ni zlato bilo skupo. Recimo, oni koji provaljuju po pozivu kad izgubite ključ, traže čini mi se 400 kn. E, sad, ne moraš ti platiti 400 kn, možeš si sam provaliti i napraviti štete za 1000 kn. Pak odvagneš.

A s aspekta pravne države, kad se gleda satnica onda je satnica koju netko plaća za nas otprilike 4 puta veća od one koju mi dobijemo. Moja je satnica 7 puta manja od onog što drugi plate za moj rad zbog skupe opreme na kojoj radim. I ne mogu ja sad na crno tražiti 7 puta više nego što zaradim - doduše, u mojem poslu ni ne postoji rad na crno. Ukratko, izračunajte svoju netto satnicu. E, sad, ljudi radije plaćaju na crno jer je jeftinije, a onda plaču što ne funkcionira pravna država. Odlučite se.