Laprdarij

Bolje ikad nego nikad. Eto, kao što sam samoj sebi obećala, krenula sam na nordijsko hodanje. Kao mlada često sam upražnjavala skijaško trčanje i to mi je jedan od najdražih sportova jer se cijelo tijelo giba, na zraku sam, a i krećem se, prolazi krajolik pokraj mene.. Onaj miris snijega pri recimo -5, pa škripanje pod skijama, nebo tamnije plavo nego ljeti, kontrasti.. Aaaa.. Štipa za lice, magli se izdah..

E, ali kako živim gdje živim, nisam u nekom nordijskom selu s vječnim snijegom, takvo skijaško trčanje zahtijeva slobodni dan, odlazak nekamo dalje od Zagreba, pa i društvo, a to nije jedostavno sve uklopiti. Rolanje je slično tomu, no isto staza mora biti glatka, rinzoli smetaju..

I tako mi je ekipa s posla rekla da se bavi nordijskim hodanjem i nek im se priključim. To! A da bih tako hodala u ekipi, moram proći tečaj od mjesec dana. Nema veze, vjerojatno znam više o tomu od prosječnih obzirom na background, ali volim učiti i čuti nešto novo.

Prošli sam tjedan bila na prvom satu hodanja. A prvi sat je izgledao ovako: instruktor nas je pustio da hodamo "kao da hodamo gradom", niti presporo, niti prebrzo. Pa smo hodali recimo 50m, i onda je svakomu rekao kakav mu je stil hodanja, što radi krivo, od držanja do kretnji, i koje posljedice može na zdravlje imati to što radimo krivo. Wow!

Malo nam je pričao, malo smo hodali, bez štapova, padala je kiša ali nam nije smetalo. Rekao nam je - sutra ćete vjerojatno imati muskulfiber. Ma daj, od to malo hodanja, običnog hodanja. A to je bilo sve drugo samo ne obično hodanje, jer smo hodali cijelim tijelom što inače ne činimo. Ko bi reko, kobili se nado! I fakat mene drugi dan bolio vrat (pazi, vrat!), ramena, nadlaktice, oko struka, malo leđa.. noge najmanje. To je to!

Najvažniji osjećaj mi je da mi krv cirkulira. Nekako osjećam tu krv, i osjećam kad 'se vleče' po žilama. Ponekad imam osjećaj da stoji, ili da mi pijesak teče žilama. Tad sam jako loše. Nakon ovog hodanja sam živnula. Usput, u grupi je moja generacija, nekoliko žena i jedan muškarac, zasad. Još će ih se priključiti, navodno. Dok smo tako hodale paralelno jedna žena i ja, komentiramo je li nam je kasno za ovakve spoznaje? Nije, zaključismo, bolje ikad nego nikad, još se krećemo, nije kasno.

Jučer navečer čekam kćer da stigne busom, a ja došla ranije, i sjetim se - idem hodati 'na taj način'. I tako ja hodam gore-dolje cijelim tijelom jedno 15 minuta, i ne mogu vam opisati kako je to dobar osjećaj!

Eto, takav sport mi treba, kojeg mogu upražnjavati dok čekam autobus. Bilo gdje i bilo kada. Toplo preporučam.

Sretnem jednom frenda gdje šeta s djetetom. Malo popričamo, i pita on mene da gdje su mi djeca. A ja velim - na Susku. Dijete se umiješa i veli - misliš u Sisku. Ne, velim ja, na Susku su. Ne postoji Susak, veli dijete, oni su u Sisku. Sad ja strpljivo počnem objašnjavati, imaš grad Sisak, ali imaš otok Susak. Dijete me ni ne sluša, već kaže - Susak ne postoji, krivo si rekla. Oni su u Sisku. Dijete od 9-10 godina.

Pogledam oca, a on slegne ramenima. Da, takav je.. Idemo na terapije, pokušavamo ga nekako povezati s okolinom jer on živi u svojem svijetu. U poznatoj okolini je nemoguć i agresivan, teško je doprijeti do njega, dok se u nepoznatoj čak i relativno dobro ponaša, dosta je ustrašen.

Takvo dijete nije senzorno integrirano. Evo, izdvojila bih (ovdje pod osjetom se smatra svaka informacija koja je dostupna našem tijelu i umu, kroz sva osjetila):

"Senzorna integracija je najvažniji tip senzorne obrade. Živežne namirnice hrane tijelo, ali da bi to činile moraju biti probavljene. Osjete tako nazivamo „hranom za mozak“, ali bez dobro organiziranog procesa senzorne obrade, osjeti ne mogu biti probavljeni i ne mogu hraniti mozak."

"Poremećaj senzorne integracije za mozak je isto što i loša probava za probavni trakt. Mozak ne obrađuje ili ne organizira tijek senzornih impulsa na način koji pojedincu pruža dobru i preciznu informaciju o sebi i svom svijetu. Kada mozak dobro ne obrađuje senzorni unos, on također efikasno ne upravlja ponašanjem. "

Link

..po meni. Dokle mi je god dobro u tomu nečemu, zvalo se to veza ili već kako, a ne košta me previše, zašto ne?

Prvo da defniram DOBRO: osjećam se ugodno, idemo na izlete, beremo kestenje, gljive, bazgu za sok, šetamo gradom, pričamo male i velike razgovore, odemo u kino, na predstavu.. seksić.. to je dobro.

CIJENA: osjećaj sigurnosti, recimo. Možda se s njim ne osjećam sigurno u smislu da je to doživotna veza. Možda osjećam da je između nas još netko, pa bila to bivša, neka sadašnja, nešto prešućeno.. To naravno osjetimo. A opet, tko u našim godinama nema neki teret?

I pitanje svih pitanja je koliko želim znati. Jer eto, možda i ne želim znati ako mi je dobro. Već si mislim - dok ide ide, dok mi je dobro, dobro mi je, bolje s tim nego bez toga. Dok me ne košta previše. Cost/benefit.

Znači, jedan ekstrem je - ne želim ništa znati. To je kao da slušam pjesmu nekog pjevača, i uživam u tomu. A ne znam tuče li on svoju ženu doma. Je li to uopće bitan podatak za slušanje pjesme? Nekomu je. Meni nije.

Drugi ekstrem je - želim znati sve o njemu, želim ući u njegovu glavu.

Ja sam bliže ovom prvom ekstremu. Nije da baš ne želim ništa znati. Neka ja znam ono što on misli da ja trebam znati. A ja ću već prema onom gore opisanom osjećaju sigurnosti znati gdje sam. Ali to vrijedi i za njega, znat će o meni onoliko koliko sam mu ja spremna reći i pokazati. Ako skužim da me uhodi, gotov je. Ja ne želim ući u njegovu glavu. Ne želim ni ja da netko ulazi u moju. Polako, možda jednog dalekog dana.. Ne želim mučiti samu sebe sumnjama.

A ima i ono: kad nekomu pristupiš s povjerenjem, to je obaveza na neki način. I opterećenje je ako taj nešto skriva. Pak će se prije ili kasnije otkriti. Ako mu pak pristupiš sa sumnjom, njemu je sve dozvoljeno. A uz to mučiš samoga sebe.

Uostalom, koliko vremena treba da se upozna nekog o komu ne znamo baš ništa? Hrpa vremena. I vjerojatno je jedan život prekratak jer su uvijek moguće situacije u kojima se još nismo testirali.

Mijenjam ručkice na kuhinjskom ormaru (a mijenjam ih jer sam bila u Bauhausu po ležište za roletu - jer sam se eto primila i popravljanja roleta, pa sam usput kupila nove ručkice) i raskapajući ladicu da mogu otšerafiti ručkicu nađem žarulju, onu koju više ne proizvode. A da sam jednaput gledala.. bila je nevidljiva. Danas mi se ukazala. Jeeee, i odmah ju zmontiram.

Krenem baciti žaruljinu kartonsku kutiju pak si pomislim, ček idem pogledati na internet možda je još negdje u prodaji. I na kutiji mi upadne u oko energetska klasa F. F! Ima još samo G koja je gora od F. A mi danas tu spominjali A+++. Pa da, zato je izbačena iz proizvodnje. I usput nađem isti format žarulje na netu, ali LED. Ima već i kod nas za kupiti. Naravno, A klasa. Ne žurim jer će mi ova F klasa izdržati oko 6 mj.

Otvorim blog, a u reklamama što? LED lampe. Fakat je to scary. Gledaš LED na internetu? E pa gledaj, koji god site otvoriš, gledaj LED. Uh!

Što se fotografija i selfija tiče.. i u najosnovnijim priručnicima piše - fotka MORA biti oštra. To je uvjet broj 0. Onda tek slijedi ostalo, motiv, kompozicija, raspon boja, kontrast, dubina.. Fotka može biti mutna iz više razloga. Glavni je da fotić nije miran dok fotkamo već ga stresemo. Zato fotografi koriste stativ. Dok se snima - NE DISATI! Zatim, pri slaboj rasvjeti je slabiji autofokus. A onda si mislim zašto fotka u ogledalu ne može biti oštra ako snimamo autofokusom? Nisam sigurna, ali pretpostavljam da je to zato jer pri autofokusiranju ogledalo smeta na neki način, zbunjuje autofokus. Zato treba nabaviti selfi-štap. I izbjegavati selfije u ogledalima.

I tak sad imamo nekaj kaj se zove štrajk profesora i učitelja. A moja djeca ne znaju trebaju li u školu ili ne. Pitaju profesore, a oni slegnu ramenima. Velim ja djeci, ako nije NE onda idite u školu. Pa onda od 6 školskih sati 3 imaju, a 3 nemaju.

A u školi kažu: ako djeca dođu u školu, profesori su dužni održati nastavu, tj. biti s učenicima. Raspitala se ja i ovako je: postoje profesori koji su u sindikatu, i oni koji to nisu. Država ne plaća profesorima one dane kad štrajkaju. Onima koji su u sindikatu, taj sindikat im umjesto države plaća dane kad štrajkaju.

Profesorima koji nisu u sindikatu, a solidariziraju se sa štrajkačima, nitko ne nadoknađuje plaću za vrijeme štrajka.

Zaključujem: da bi sindikat pokrenuo štrajk, mora imati dovoljno novaca za nadoknadu plaća. Ne znam otkud se sindikat financira, ali pretpostavljam - iz članarina. U sindikatu koji mene vrbuje članarina je 1% godišnjeg neto (ili bruto?) primanja. Ako iz toga plaćam i ekipu koja vodi sindikat kao i ostale troškove vezane za smještaj sindikata i poslovanje, recimo da od tih 1% pola ode na to poslovanje, ostaje 0,5%. Ako u godini ima oko 200 radnih dana, 0,5% je cijena jednog mojeg radnog dana. Dakle, sindikat kojem plaćam članarinu mogao bi mi platiti jedan dan štrajka, ili 2 dana ako cijela moja članarina ostane netaknuta.

Drugim riječima - sindikat nema love za financiranje štrajka. A otkud onda lova? Netko to plaća.

I uz sve to, sve se svede da će profesori štrajkati ako djeca ne dođu u školu. Što znači da je zapravo teret štrajka prebačen na djecu. To sam i rekla danas u školi. Za popiz...

O timingu da ne govorim. I kak da se to sve shvati ozbiljno?

Evo, sad je došao trenutak da napišem što je meni moj dragi lagao, ili što mi je prešutio. Rekao mi je da ima manje djece nego što ima, prešutio mi je da ima kćerkicu od 11 godina, s oduzetom jednom stranom zbog izljeva krvi u mozak, koju mora svaki dan voziti u školu i ići s njom skoro svaki dan na vježbe na Goljak. A zašto mi je prešutio? Kaže, zato jer to ljudi ne vole čuti. Žene to čuju i ostave ga. Pa mi nije rekao na početku i poslije mu je nekako bilo teško.. I tako smo bili godinu i pol zajedno, a da ja to ne znam. Eto, tako je ispalo kako je ispalo.

Ja to iskreno ne razumijem. Jer sam svjesna da kad sam s nekim, da nisam samo s njim nego i s cijelim paketom koji ide uz njega. Pa bila to djeca, roditelji, prijatelji, pa i ljubimci.. On sa svojim paketom, a ja sa svojim. Pa ajmo naći načina, ako je volje..

Recimo, utvrđeno je da netko krade pekmez. I jednog dana uhvaćen je N.N. s prstima u pekmezu. Moje je pitanje: je li dovoljno to što je on uhvaćen s prstima u pekmezu, ili treba dodatno dokazivati da je on taj koji taj put, a i inače krade pekmez? Drugim riječima, koliku težinu ima to što je uhvaćen s prstima u pekmezu? Možda je samo eto slučajno umočio prste u pekmez jer je izgubio ravnotežu :)

Čitam Vegu pa si mislim - nekaj z menom ne štima? Jest da imam godina kao i ona, ali ne osjećam se tak kao da sam se jučer trebala pokopati. Ok, nemam 20, ali nemam ni 80. Eto me negdje na pola puta..

Pričamo neki dan na poslu, zezamo se za ručkom. I zaključimo što je muškarcima privlačno kod žena:

- da je mlada (može biti i debela, i nelijepa, i neobrazovana, i uvrnuta..)
- da je bezobrazno bogata (i ta može biti i debela, i nelijepa, i neobrazovana, i uvrnuta..)
- ako nije mlada, i nije bezobrazno bogata, a onda mora biti vitka, dotjerana
- pa dugo, dugo niš
- pa ako je već vitka, i nemlada, i nebogata, dobro je da je obrazovana, pametna, i zdrava u glavu što bi moji klinci rekli
- i onda nema dalje..

... od Beatlesa, puta na Mjesec, djece cvijeća, punka, procvata televizije, telefonije, kompjuterizacije, internetizacije, sastav DNK, pa jedan rat doma, inflaciju od 1000%, socijalizam, kapitalizam, rijetkih položaja zvijezda, pa sad i do ove seobe naroda...

da mi je netko prije 2 mjeseca rekao..

Pa ne moramo mi baš sve doživjeti. Nekad su narodi selili danima, mjesecima, godinama, a danas dok veliš keks pola Azije se pomakne u Europu. A nekad je jedna dinastija vladala nekoliko stotina godina.. ta vremena si ja želim. Kad si znao dvjesto godina unaprijed kako će biti. Vrijeme se je fakat ubrzalo.

Čitam džotišara Kezelea, i njegovu prognozu za 2015 (Link). Pa između ostalog kaže:

"Proširenje sukoba moguće je sredinom godine (od sredine petog mjeseca do kraja devetog). Opasnost se povećava na kraju tog razdoblja, a iznimno opasni datumi su 16. i 28.09.2015."

Pročitajte, malo me zazeblo..

Vidi ovo:

"Mračna strana polarizacije očitovat će se u daljnjem jačanju fanatizma. Nažalost, u svijesti nekih ljudi rađa se osjećaj približavanja “kraja svijeta”. Za njih, kao da je došlo vrijeme da raskrste sa svim oko sebe i po cijenu svog i tuđih života, ostvare svoja vjerska uvjerenja."

Kako inace, tako i sada dijelim svoje duboke uvide s vama. Ovaj duboki uvid dobila sam na temelju:

- blog ih oboje ne zanima, glupo mjesto
- oboje imaju po dva nicka (najmanje), i barem s jednim nickom su pri vrhu naslovnice (toliko o glupom mjestu)
- oboje se ponavljaju jer mi valjda ne razumijemo taj kompleksni i duboki njihov jezik - tu alter ego Alan vodi. Valjda misle da ce nas prosvijetliti ponavljanjem
- o pljuvanju drugih ne moram, isti stil (vidi posljednji alanov zapis)
- kod oboje je vidljiv stav: cast vam je sto gubim vrijeme za vas (hm, cijeli dan?) i na vas ovdje na blogu

pusa svim halter egima i podhalteregima

Veli meni frendica jučer nešto u smislu da kako sam uspjela odrezati ovu posljednju vezu? Jer sam joj rekla da nisam ljuta na njega i da mi je nekako sve ravno.

Moj je stav o vezama da ove tebaju biti 'čiste'. Općenito odnosi trebaju biti čisti, pa i sve ono što čini život treba biti čisto. Jer je to zdravo. Odnosi se trebaju graditi na zdravim temeljima. I čistim. Ok, bili smo s nekim, to nije išlo, ajmo se porazgovarati, vidjeti što je bilo i kako je sada, ima li tu nečega još vrijednoga. Kad mi je moj kavalir nagovijestio da se je nešto promijenilo među nama, rekla sam frendici - prvo ću ga pitati osjeća li još išta prema meni. Ako ne, znam u kojem smjeru treba ići razgovor.

Cijenim što je htio razgovarati sa mnom. Jer muški obično izbjegavaju, gurnu glavu u pijesak i - proći će. Razgovarali smo toliko dugo dok oboje nismo zaključili da smo si sve bitno rekli. Zapravo, palo mi je na pamet, veze bi trebale započeti prekidom :) Jer šteta da se stvari iskristaliziraju tek kad je već prekasno.

Razgovarali smo mi i inače no nismo tako otvoreno. A što jest, ja ga znam izrazgovarati. Kad mi se da. Vidjela sam da nešto nije čisto u našem odnosu, pa sam to obuhvatila sa svih strana i jednostavno istisnula iz njega. Jer, ne lažu ljudi zato da lažu. Nego zato jer im je teško to čuti iz njihovih ustiju. Ili ne žele misliti o tomu. Ne žele 'kvariti'. Na stranu zločesti, no s takvima se ne družim. I onda iz toga - ne želim pokvariti - ispadne grudetina snijega, razorna i neizbježna. Ne lažu jaki ljudi, već slabi.

Nije on lagao da mene povrijedi. Život mu je težak, i jednostavno mu treba bijeg. Odmak. On je od onih koji su formalno slobodni, ali zapravo to nisu. Bilo mu je preteško još i sa mnom o tomu, ja sam bila za lijepe stvari. Ok, sad bih se ja mogla uvrijediti da zašto to nije podijelio sa mnom, da zašto mi nije vjerovao kako ću biti nježna prema njemu, bla.. No, nisam uvrijeđena. Sve to nije bilo usmjereno protiv mene. On nije znao drukčije. Možda nakon našeg razgovora bude otvoreniji prema svojoj sljedećoj.

Kaže Bert, genijalac, da svojim partnerima trebamo dati blagoslov za njihovu sljedeću vezu. Meni je to predivno! Oslobađajuće! I kad sam razgovarala sa svojim ex-kavalirom - na kraju sam mu rekla - želim ti puno sreće u sljedećoj vezi. A rekla sam to jer sam to iskreno osjetila. Sa mnom nije uspio, nadam se da bude sa sljedećom.

Jesam li tužna? Na trenutke jesam. Tužna mi je pomisao da sam opet sama. No, to nema veze s njim. Glavno je da je situacija čista. I idemo dalje..

Kaže Bert. To je najjača sila, i ona pokreće svijet. I to je ok, jer je osnovna svrha života na Zemlji - širenje. Drugim riječima, seksualnost je u funkciji života, seksualnost je sluga i alat života. S pomoću seksualnosti život sam sebe održava i širi. To je nulti zakon.

S druge strane, postoje društvene regule koje pojednostavljuju život u grupama, poput religija, etike, bla. I one su nužne. A svrha tih društvenih regula je upravo ujarmljivanje (koji bi izraz bio dobar? - kontrola? pa i negiranje?) seksualne energije.

Tako društvene regule pokušavaju upravljati prirodnom silom. Neke društvene regule i nisu tako čvrste pa su i ljudi normalniji. Katolička stega je bome otišla predaleko po mojem mišljenju.

I, što bi mogao biti rezultat toga? Ljudi koji bi hjteli, a ne smiju, pa se osjećaju krivima jer žele, i ode psiha u 3pm. Ljudi pucaju.

Gledala sam emisiju na tv o nekom afričkom plemenu. Tamo djevojčice i dječake na početku puberteta pošalju zajedno u neki šator nek istražuju seksualnost. I to je ritual, to je svečanost. A ovi pak smiju sve osim penetracije, tako nešto. Jer je seksualnost sveta stvar. I je. To je sila pred kojom se treba pokloniti, a ne negirati ju. I ako pubertetlija dobije zdravu sliku o seksulanosti, ako seksualnost dobije zdravo mjesto u njegovom životu, nema poslije manijaka, ni fetišista, ni incesta, ni ovih ni onih.

I sad, daj ti odgoji sina ili kćer u današnjem društvu, koje je kao moderno, ali je katolički (ili neki drugi konzervativan) utjecaj jak. I nekakav etički, kojeg isto treba preispitati. Ja nemam petlje poslati svoju djecu s drugom u neki šator, pa nek istražuju, jer nema te podloge ni u mojoj ni u njihovim glavama. I u meni je katolicizam duboko usađen, moja je prednost što sam ga svjesna i prepoznajem svoje reakcije. Što ne znači da mogu upravljati tim reakcijama.

Seksualnost zavrti mozak već negdje s 15, ili prije, a društvena zrelost se priznaje tek s 18, ili kasnije. Nekad su se ženili s 15, pa je i narod bio zdraviji jer se seksualnost upražnjavala. Nije postojao ovaj rascjep kao danas. A to je posljedica prevelikih društvenih zahtjeva, a i predugog ljudskog vijeka.

Evo, po meni je i tom rascjepu temelj mnogih problema. No, teško je u katoličkoj zemlji zagovarati takvo što, poput onih šatora za pubertetlije..

S treće strane, na temelju tog rascjepa tisuće ljudi ima posao, represivni aparati su upogonjeni, psiholozi, psihijatri, i da se makne taj rascjep, društvo bi se urušilo. Ne bi bilo Red Johna, CSI Miami ni sličnih.

...