Laprdarij

Sad provociram, ali se toplo nadam da ne budeš povlačila zmazane gaće i iz tog prijatlejstva po blogu.

Kaže Iva. Kaj je Vegi loše? Ili se do te mjere nacugala da leži na podu? Iva iskusna, veli, ne ide dok ova leži. Ustat će Vega kad tad. To ti je kad joj kupuju vina.. Ma, bu se Vega smirila kad padnu promili.

Razmišljala sam jučer o eko sustavima, živom svijetu u njegovoj okolini, koji imaju svoje zakonitosti, i koji su naravno dinamični. Sve je u nekakvim ravnotežama, pa ako se poremeti ravnoteža u jednom dijelu sustava, sustav pokušava to popraviti, i onda obično dođe do poremećaja u drugom dijelu. Kao jedan veliki živi organizam. Koji nema statičnu strukturu. Drugim riječima, nema idealne situacije, sve je u stalnom gibanju. Smrt jednog sustava je nužna za rast drugog sustava.

Jučer pak na Slovinom blogu razmišljam o valutama, zakonitostima u financijama, i zaključim da se to isto ponaša kao jedan veliki eko sustav. Isto je sve u dinamici, nema statične strukture, nema idealne situacije, stalno je neko gibanje. Isto neki sustavi umiru da bi se drugi nahranili. I skužim da ekonomija ima u sebi tu rječcu 'eko'. Ma daj! Nisam učila latinski niti grčki u zašuvarenoj školi, pa mi fali taj dio. I fakat, ekologija i ekonomija imaju isti korijen, eko. Što na grčkom znači dom.

(Imam jednog frenda koji je završio fiziku, pa upisao postdiplomski na ekonomiji. I primjenjuje fizičke zakone u ekonomiji. Jer je sve to jedno te isto. Imponiraju mi takvi ekonomisti. Doduše, iz genijalnih mozgova ponekad ispadnu, čisto radi znanstvene igre, morbidne i štetne ideje..)

Pa bi 'ekologija' značila - nauka o životu u svojem domu. Prekrasno! Sve je naš dom :) Baš me ovo raznježilo. Dok bi 'ekonomija' značila - skup pravila i vještina upravljanja domaćinstvom. Opet - moj dom. Ovo je s wiki.

Pa se pitam: oni koji imaju moć odlučivanja u ekonomiji, i oni koji stvaraju povelike neravnoteže u ekologiji, jesu li oni svjesni da je to i - njihov dom?

Gledala sam neki dan Narubu znanosti, gost je bio Jeffrey Grupp, profesor na američkom sveučilištu, predaje logiku. Tema je bila korporatizam. Tip je faca, rekao je par stvari koje su mi dale misliti. On se fokusirao na Ameriku i američke državljane, na parole koje im se prodavaju i ono što oni ne razumiju.

Recimo, rekao je kako u Americi, a ni nigdje na svijetu ne postoji slobodno tržište. To prosječan Amerikanac ne razumije, i tvrdi upravo suprotno. Tržište reguliraju banke, koje povisivanjem kamata usporavaju gospodarstvo, a snižavanjem kamata pokreću, ukratko. No, to sam već čula u području kako generirati krizu, i obratno. Jer je navodno i kod nas kriza počela tako što su banke povisile kamate. A ja se sjećam da je i bilo upravo tako. Banke i dalje ne snižavaju kamate, dakle, izlazak iz krize nije na vidiku, potrošnja 'stoji'.

Ono o čemu mislim danima nakon emisije je to što je on rekao da privatno vlasništvo ne postoji. Ne postoji nešto što nam netko ne može uzeti. Recimo, nekretnine. Kupim stan, i on je moj. Ali, ja plaćam na taj stan porez. Već sam kupila stan no on podliježe plaćanju poreza. Drugim riječima, ako ne plaćam porez (ili neko drugo davanje u vezi sa stanom), sjest će mi hipotekom na stan. I uzet će mi ga u krajnjem slučaju. Je li taj stan onda moj? Prvo platim da ga kupim, a onda moram otplaćivati da ga mogu koristiti.

Razumijem porez na dohodak. Ne razumijem porez na ono što je moje, i što miruje. Jer kroz porez mi zapravo govore da nije moje. A i kad se prodaje nekretnina, 5% nekretnine nije moje, to država metne šapu na taj dio. Ali ok, i to mogu razumjeti da svaki prijenos novca treba oporezovati, da bi država mogla funkcionirati.

Nekad je bilo i još gore. Sjećam se da su mi stari rekli, kako se nekad plaćao porez na broj prozora koji gledaju na ulicu. Sad ne plaćam broj prozora, ali me oderu gdje god stignu.

Recimo, auto. Kao, moj je. Ali godišnje plaćam porez na njega. Zatim plaćam registraciju i ostale mutne troškove jedanput godišnje. I, sa svakom litrom benzina platim još poreza. Platim cestarinu pri registraciji, a onda svaki put na autocesti još jedanput platim cestarinu. Ako se želim voziti, trebam si izgraditi cestu. Jel. Znači da imam udio u hrvatskim cestama.

Kad bih izračunala koliko od moje plaće ode za poreze i kamate i ostale mutne rubrike (tu spadaju i osiguranja), ispalo bi vjerojatno negdje oko 95%. Jer mi već u startu uzmu oko trećinu plaće. Što će reći da ja radim za to kako bih financirala financijaše koji me onda oporezuju ili mi izbiju lovu na već neki način. Plaćam svoje krvnike.

No, uglavnom, privatno vlasništvo ne postoji. Ma to ja tvrdim već dugo, bolje je biti podstanar nego imati vlastiti stan. Jeftinije je. Ima se veći izbor. Rizici su manji.

...

E, da, još nešto. Razmišljam i o dinamici stambenog prostora koji nam treba. Kad smo mladi i sami, ne treba nam puno. Zatim dođe obitelj, pa treba veći prostor, po mogućnosti i dvorište negdje na periferiji. Pa se djeca prestanu igrati i počnu izlaziti, sad nam više ne treba dvorište, već prostor bliže centru. A onda djeca odu od kuće i opet nam je dovoljan mali prostor.

Pa kaže: kad s nekim stupimo u seksualni odnos, povežemo se na dubljim razinama. I te veze traju. U svaki sljedeći seksualni odnos 'donosimo' i one iz prijašnjih. U današnje vrijeme kad se često mijenjaju partneri nastaje takav auzmeš da se više ne zna tko je zapravo s kim. Već sam pisala o tomu, ne zna se tko zapravo s kim liježe. Jer kad liježem s nekim muškarcem, liježem zapravo i s njegovom bivšom, a i on s mojim bivšim. Krevet je napučen. U kasnijim godinama, i nakon mijenjanja partnera, čistih odnosa više - nema.

Gledajući tako, čišći je odnos u kojemu su partneri dulje vrijeme zajedno, i možda jedan ili oboje šaraju sa strane, no taj njihov međusobni odnos je glavni odnos koji drži sve na hrpi. Ovi sporedni odnosi 'nemaju težinu'.

Neki razvedeni se isto ponašaju kao da imaju negdje taj glavni odnos, kao da su zapravo u braku, a sve ostalo im je usput. Nažalost, oni nemaju više ništa osim iluzije. Ali su zbog GRIŽNJE SAVJESTI, ili nekog drugog osjećaja duga, na neki način lojalni toj bivšoj ili bivšem koji su na pijedestalu i nitko ih ne može dostići. Formalno su slobodni, ali neformalno su itekako zauzeti.

Zanimljivo mi je razmišljati o tomu. Postoji li netko u vašem životu kojem ste tako lojalni? Neka veza koja i nije prekinuta? A sve ostalo je samo usput?

Bilo je to 1979. Išla sam u autoškolu (u Palmotićevoj, mislim da se je zvala Sport) i isto polagala nekakav test inteligencije. Bome se ne sjećam ničeg s tog testa, tj. miješa mi se s nekim testovima poslije. No, tako se test zvao.

Sjećam se da smo nakon toga (ne znam koliko nakon toga) došli u nekakvu dvoranu u koju je stalo 100-200 ljudi, otprilike, fakat se ne sjećam, i ne sjećam se gdje je bila ta dvorana, malo je ličina na kino dvoranu. Ne znam ni što smo radili u toj dvorani, ali je bila puna ljudi.

Sjećam se da je bio neki govor, i zatim je taj koji je govorio pitao, tko je među prisutnima Coco? Ja se iznenađena javim. I veli on meni pred svima, otprilike, "Čestitam, vi ste prvi koji ste riješili test 100% od kad je taj test uveden, a dosad ga je riješilo nekoliko tisuća ljudi!"

Sa mnom je bila sestrična, zajedno smo išle u autoškolu, ona bi mogla potvrditi. Nisam baš u vezi s njom.

Velika većina nas ovdje je došla nakon raspada braka. Oni za koje brak nije i koji nisu stvoreni za brak, njima je ovdje super. Mogu mijenjati partnere koliko god ih volja, nađe se gotovo svakodnevno netko tu na dispoziciji.

A oni pak koji bi htjeli brak ili kvalitetnu vezu, tu prođu loše. Na početku vjeruju profilima, pa ako netko napiše da traži nekog za ozbiljnu vezu, oni misle da je to stvarno tako. Što je rastava svježija, to je pušiona veća. Jer je ovo bajka, poput fotošopiranih slika. Lako je povjerovati u nju - jer nam treba. U prvih 6 mjeseci boravka ovdje na iskrici naleti se na 'srodnu dušu', a onda se nakon nekog vremena skuži da to i nije baš tako. Umjesto nalaženja srodne duše uletjelo se je u ralje jednog od skupljača trofeja. To su ovi iz prve kategorije. Bum! Prizemljenje. I kako tko preživi tu spoznaju. Nakon toga se više ne vjeruje.

Blog je izvrsno mjesto za pecanje. Jer se tu rasprostiremo, zna se o nama, još ako je nekakva pikantna tema, evo svježih žrtava za pozadinske igrače. I blogeri pecaju, ali se uglavnom maknu nakon nekog vremena jer se ovdje svašta dozna pa bi moglo biti nezgodno, i prijeđu u pozadince. Većina pušioničara šuti, ali ne i svi.

Sljedeća faza bloga je - nije moj brak bio ni tako loš s obzirom što se ovdje nudi. Pa počne razmjena recepata, informacije gdje ima što za kupiti. dijeljenje pročitanih informacija, pogledanih filmova, rješavanje svjetskih problema, i tak...

Juicy, a ovako ću ja nakon treninga.. Tvoja je boja bolja :(



Usput, ovo je Kim Kardashian

Posudila sam sliku Ilije čvorovića jer me pika u oči fotošop

Evo njegove slike


I mojeg opažanja gdje im se je gadno omaknulo pri fotošopiranju


Obratite pozornost kako su ženi iskrojili bedro. Katastrofa! A prste rijetko koja ima na fotki jer su rezani, zajedno sa 'viškom'.

Ma ne bi ragirala da nije tu netko napisao kako je čudno da su na jednom mjestu skupili toliko žena bez celulita. Jer je celulit nešto što je otprilike poput kuge. I onda se ovakve fotošopirane fotke uzimaju kao nekakav standard. Bila danas emisilja na tv o tomu, vele - nema fotke u časopisima koja nije fotošopirana. Tzv. thigh-gap, sada jako popularan, svima naprave u fotošopu - vidi i ovu sliku. A curice poput moje pate jer nemaju taj razmak između nogu. I općenito žene pate jer ne izgledaju poput tih nacrtanih.

Ovi koji fotošopiraju vele - ljudi žele bajke. I to mi je ok, ako želiš bajku, čitaj bajku. No, oni čitaju bajku, a onda to prenesu u stvarnost, i to postaje standard ženske ljepote. I takvi se onda muškarci, koji gledaju bajke, zgražaju nad celulitom. A curice pate. Grrr..

Gledam sinjsku alku. Ne znam puno o tom kraju. Evo, ja mislila da Davor Domazet Loso - da mu je Loso nadimak. A to mu prezime. Lijep je nas narod, zgodni alkari :)

I detalj s noktima

Danas sam negdje na blogu pročitala nešto kao da su mržnja i preziranje laki oportuni osjećaji. Kako smo različiti! Meni je oportuno biti nježna, i mirna, nasmiješena. Ne sjećam se jesam li ikad upotrijebila riječ 'prezirem'. I to mi je neopisivo ružna riječ. Jer uz tu riječ mi ide i onaj kiseli izraz lica.. brrr.. Grimasa 'prezirem'. Wah!

Isto vrijedi i za riječ 'mrzim'. Evo, sad razmišljam ima li nešto za što bih mogla upotrijebiti jednu ili drugu riječ. Ništa mi ne pada na pamet. Postoje ljudi u čijoj mi je blizini neugodno. Postoje i oni koje ne volim. Izbjegavam. I to je to. Ali ne znam nekog kog bih mrzila. Ili prezirala. Ma, uopće mi ne pada na pamet neki razlog zbog kojeg bih nekog mrzila ili prezirala.

A niti neki predmet, ili pojavu, ili kaj još može biti.. U mojem svijetu 'mrzim' i 'prezirem' ne postoje. Za mene su to teški osjećaji koje opterete onog tko ih osjeća, i on je njihov zarobljenik. Objektu mržnje ili preziranja je uglavnom svejedno. Ako je malo mazo, bude mu čak i dobro je prima energiju. Pa i izaziva.

A možda je to zato jer nemam problema s granicama. Pa ne dolazim u situacije da nekog zamrzim. I kaj još? Niš.

Evo komentara na Vegin blog. Kad mi već ne da tamo to reći. A strogo se držim teme.

Vega je zaboravila da je napisala "Gledam svoja posla. Pomognem nekome kad sam u energetskom ili materijalnom plusu, odjebem svakoga kad sam u minusu.." i ja sam joj samo htjela pomoći da je podignem iz energetskom minusa. Kad već ne mogu iz materijalnog. Ovo "Gledam svoja posla" mi doduše nije baš jasno. Znači li to napisati blog o nekomu i popljuvati ga, uzduž i poprijeko? Dobar ti svoj posao! Evo, ne mogu nju pitati jer sam u ignoru.

A vidim da je trenutno u minusu, jer reži i grize. Kažu da je i novac energija. Pa sam se malo začudila da netko tko živi u toliko velikom stanu koji mu ne treba, pada u materijalne minuse? Ok, komocija. Za neku pormjenu se treba angažirati.

Evo, meni je glupo dati takav stan džabe, i ovdje to razglasiti, a padati u materijalne minuse. Pametan bi nešto pametno smislio. Ah, da, komocija. Ili nešto drugo? Možda jednostavno nesposobnost.

(S druge strane, kako netko tko dobije takav stan može dozvoliti da se ovaj koji mu je dao stan pati s besparicom? Koji je to moral? Usput, na jednom bloškom druženju smo komentirali kako bi se dotična koja je dobila stan trebala povući s bloga. Jer će prije ili kasnije nasjest, i izgubit stan. Evo, pošteno velim kaj smo pričale.)

Ono što me je dirnulo je to što je Vega pokazala kako je zapravo sramežljiva. Ma, veli ona meni hrabro da odjebem, tu nije. Ali kad netko spomenu masturbaciju, eno nje kako se crveni. Micek! Vego draga, pa ljudi od 60+ isto masturbiraju. I oni od 50+. A ovo je dejting sajt. Daklem, netko od 67 godina masturbira, a netko od 54 godina se zgraža. Tko je tu zapravo gerijatrija?

Kad me već krenulo... Moj je dojam, Vego, da si ti već odavno umrla, Božemiprosti. U tebi nema života ni zeru. Pokušavaš nekakvom zlobom malo oživjeti, no ne ide to baš... Sve je to nekak blijedo, beživotno, kako rekoh. Relativno si još mlada, trgni se, oživi. Ne preuzimaj na sebe krivicu zbog tuđih smrti. Oni su umrli, a ti si preživjela. Prihvati taj dar jer bi i oni tako htjeli, da te vide sretnu.

Hvala, Koko. I drugi put.