Laprdarij

Evo, oraspoložio me Vegin blog. Točnije, oraspoložila sam samu sebe na njezinom blogu. E, što ja sebe volim raspoloženu :))

Ma, i ona me je raspoložila. I Ane. Vele, gerijatrija, ona tamo neka gerijatrija. Jer za neku od 54 je ona od 58 gerijatrija. Pazi, i ta gerijatrija se reklamira! Jel? A kako se reklamira? Meće selfije. I napiše kak joj je dobro, toj gerijatriji. Ta grozna, a vesela gerijatrija se samoreklamira! Da to napiše neka od 24, kao Boža recimo, još ok :)

Bome, vele one, blog je dosadan. Stalno se ponavlja jedno te isto. Jel? A tko čini blog?

Sad si ja zamišljam blog kao arenu. Ima pozornica, a ima i tribina. I ovi na tribini se grozno dosađuju jer je na pozornici stalno jedno te isto. Hahha :) Meni je to presmiješno!

Jer: ovi na tribini su vjerojatno lancima vezani i ne smiju se pomaknuti. A kamo li otići negdje drugdje. Oni su PRISILJENI gledati na pozornicu i smrtno se dosađivati. Da, možda su kažnjeni i moraju biti tamo?

Drugo, ti na pozornici su zabavljači koje se može gađati jajcima, paradajzom, prigovarati im, vrijeđati ih... i sl. Jer ovi kritizeri u publici, osuđeni gledati u smjeru pozornice, ne mogu ni na koji način utjecati na zabavljače. I nemaju niti jednu mogućnost pridonijeti kvaliteti ili zabavi na pozornici.

Možda ja nisam dobro shvatila blog? Bit će da je to. Blog NIJE mjesto na kojem svatko može ravnopravno sudjelovati. Blog NE ČINE pojedinci. Blog IMA pozornicu i publiku, to su dvije strogo odvojene kategorije. Kad blog postane dosadan, to su onda uvijek svi drugi blogeri krivi. Ako sam nervozna, krivi su subložani.

E, da, to je kad sam još mlada i neiskusna.

Problem: kupila sam one spirale koje se zapale protiv komaraca. Dođem nakon tjedan dana, 4 spirale od deset polomljene. Triki ih je razdvojiti jer su dvije po dvije sljepljene. Djeca nisu znala pa polomila. I to su se polomile baš na dijelu koji ide na stalak. A kad se polome, kamo i kako ih staviti da lijepo gore?

Padne mi emisija Galileo na pamet. Tamo su lijepili razbijenu porculansku vazu s - voskom. Dobra fora. Inače ne volim tu emisiju jer donose zaključke na temelju jednog pokusa. No, nije niti to jer Mythbusters rade slično, samo se oni pritom jako dobro zezaju. A u Galileu su ozbiljni.

Tu je netko komentirao - zajebavam li se ili mislim ozbiljno? To je tajna koju ću u grob ponijeti. Ok, rijetko kad sam ozbiljna skroz, recimo da se uvijek zajebavam. Što ne znači da to što pišem ne stoji. I važna mi je zajebancija. Najvolim kad nekaj blebnem ozbiljno, i vidim kak ljudi to procesiraju i nekaj im ne štima, i onda pras u smijeh. Oni koji me poznaju. A oni drugi vele - a joj, kak je ova glupa, ili sl. Nema svaki mozak receptore za zajebanciju.

A spirale su inače čarobni oblik. Ove anti-komarčne spirale mi bude uspomene na Tajland. Tamo sam se prvi put srela s njima, kod nas ih još nije ni bilo. Pa sam ih tamo kupila i šparala, pa bih zaboravila na njih, trajale su godinama.

Gledam ja te polomljene i pomislim - čime bi ih mogla slijepiti? Nisu skupe, ali mi žao baciti. I izazov je. A nemam ništa za ljepljenje. Vosak! Tnx Galileu. Kapnem vosak, stisnem i - drži. Drži dok ne gori. Drugi test je bio - zapaliti spiralu i vidjeti što će se dogoditi kad dogori do tog spoja. Upravo mi je jedna dogorjela, i nastavila gorjeti i preko spoja. Mislila sam da će se možda vosak rastopiti kad dogodi blizu, i da će taj dio otpasti, a gorenje se neće nastaviti na ostatak spirale. Ali - stvar funkcionira.

Evo, ozbiljna sam. Spirale se mogu krpati. Voskom.

"- Čista ili nečista savjest nema puno veze sa dobrim ili zlom; najgori zločini i nepravde su počinjeni sa čistom savjesti, a ponekad se osjećamo krivima radeći nešto dobro ako se to razlikuje od onoga što drugi očekuju od nas. Tu savjest koju osjećamo kao krivnju ili nevinost nazivamo osobnom savjesti.
- Naša osobna savjest ima mnogo različitih mjerila, jedno za svaku vrstu odnosa: jedno mjerilo za naš odnos s ocem, drugo za odnos s majkom, jedno za crkvu, drugo za radno mjesto, odnosno, jedno za svaku grupu kojoj pripadamo."

Bert Hellinger, 'Skrivena simetrija ljubavi'

Čitam zapise i stječem dojam da je većina ovdje - vrlo gruba. Barem ovi dominirajući. Da ne imenujem. A grubost privlači grubost pa se grubi međusobno druže. Valjda se nije bilo nježno prema njima kao malima. Ono, otac vojno lice, mama suprimirana, i eto grubog djeteta.

Tu se na blogu i njeguje grubost, poželjni je oblik ponašanja. Ne razumijem zašto. No, Hrvati i ostali stanovnici Hrvatske su fakat prosječno grubi. Gledala sam '8. kat' kad su gosti bili stranci koji su se nastanili u Hr, pa je više njih reklo kako je naš narod grub. Neće ti taj prvo lijepo reći, nego odmah u napad. Jer je taj naravno, i jedino on, u pravu.

Meni je to znak neodgoja, neobrazovanja, nekulture. Nepoštivanja.

Vi grubi, zar vi volite kad dođete negdje nešto obaviti, da je na šalteru netko grub i odrješit? Prekrasno! Ja ne volim. Volim nasmiješene face, uslužne, tople, koje će mi napraviti i više nego se očekuje od njih. A ako ja nastupim grubo, sa stavom da sam ja ovdje glavna i da se mene mora poštivati, što ću nego izazvati reakciju grubosti? Ako nastupim s nepovjerenjem, kakvu ću reakciju izazvati nego - nepovjerenje? Ako kritiziram, izazvat ću kritiku. Evo, vrapci već to pjevaju..

A ako nastupim ljubazno, osmjehujući se, imajući razumijevanje za ženu koja je recimo pri kraju radnog dana, tko zna kakve probleme ima doma, a tko nema?, i kažem nešto u smislu - sigurno vam nije lako tako cijeli dan s mušterijama koje dolaze uglavnom loše volje, otključavam vrata na ljudskoj razini, i dobijem partnera, a ne neprijatelja, ili samo hladnog službenika s druge strane šaltera.

Lijepa riječ ne košta. Ni osmijeh. Zapravo, izgleda da jako puno košta kad je tako rijetka. A košta čega? Fakat, zašto vam je tako teško biti ljubaznima? Gubi li se time nešto? Što?

Bila sam kod susjeda neki dan i on mi se žali kako je tu gdje ljetujemo velika buka. Pa nabraja: ovaj tamo je upalio motornu pilu usred dana i nešto pilio. Do njega se gradi kuća, naravno sad usred sezone, i smeta mu buka. A on samo želi mir i tišinu.

A ja se lako isključim i niš ne čujem. Jučer ujutro se sjetim tog svog susjeda i počnem slušati. Ajme! Ne moram daleko, slušam svoje susjede u zgradi. Jedni vuku nekakve metalne stolce po terasi, a kuća betonska, zvuk grozan! Kao da mi po mozgu dere. Drugi razgovaraju malo glasnije, Nijemci. Ti isti puše pa mi ide dim. Taj dim mi teško pada, tu se ne mogu isključiti. Treći susjed kašlje, valjda jutarnji pušački kašalj, i nije to obični kašalj, nego onaj kad na kraju izvlači iz pete hračak i samo čekam kad bu ga lansiral. Uuuf! Došlo mi da ga opomenem. A takav živi u Švicarskoj. Susjedi iznad mene imaju valjda malo dijete koje trčkara po stanu, pa malo malo zapne za nekaj. Sve se čuje, naravno. Ti susjedi svaki dan peru veš. A nemamo baš ogromnu septičku jamu. Čudni su ljudi. Kaj imaš prati toliko tu na moru, sve sterilno.

Moja je zgrada na rubu velike vrtače obrubljene kućama. A preko te vrtače čujem susjede kako pričaju, gotovo svaku riječ, kao da su mi na terasi. Ništa šuma ne popije.

I gle, netko pali motornu pilu. Fakat! A ovi koji grade kuću, nešto lupaju, ugrađuju klimu čini mi se. A bome ide i onaj 'Ribe, ribe!', dere se s razglasom po selu, malo potrubi.. Nije prerano, oko 9h, no ljeti ljudi spavaju u to doba.

Smetlari isto prolaze između 8-9h. Dum tres!

A ovo mjesto u kojem ljetujem je fakat mirno mjesto. Da mi susjed nije rekao, ništa ja od ovog ne bih čula. Ma, čujem ja, ali u pozadini. Ne smeta mi dok se ne skoncentriram.

Uglavnom čujem ptičice, prepoznajem kosa, zlatnu vugu, i nešto što bi mogao biti slavuj, pa lastavice. Čujem i šojke kako krešte. Na njih se isključim.

Jutros čujem buru. Konačno je rashladilo. I sunce piči kroz oprani zrak.

"Imao sam nekoliko važnih uvida vezanih za muškarce i žene. Jedna od stvari koje sam uvidio je da ako muškarac ostane pod utjecajem svoje majke, ne poštuje žene. Može imati mnogo veza, ali ne poštuje žene. Isto važi i za žene. Ako djevojka ostane pod utjecajem oca, nema poštovanja za muškarce. To je možda vrlo neobično, ali ako muškarac želi imati ženu i zadržati je, mora imati oca." B. Hellinger, Dirljiva ljubav.

Čitam jednog autora i kaže on zanimljivu stvar, jednostavnu, a toliko istinitu. Veli, kad se dvoje ljudi spoji u vezi, to nije odnos jedan na jedan, to se zapravo spajaju dvije grupe. Jer u nama živi više likova i sve te likove treba uskladiti. Kad se dvoje spoji, tada se spajaju i njihove obitelji, roditelji jednog i drugog, djeca ako ih imaju, bivši supružnici, bivše velike ljubavi, braća, sestre.. Spajaju se i grupe kojima to dvoje pripada, što nije zanemarivo kod recimo vjerskih razlika, razlika u obrazovanju, ili rasnih, ili nacionalnih, kulturoloških.. Pa čak i susjedi budu upleteni.. Svi ti ljudi sudjeluju u vezi na neki način. Zato kad ulazimo u zajendički život s nekim, to nije samo on, nego sve u kompletu, cijeli njegov život po vertikalnom i horizontalnom aspektu. A isto je tako i njemu s nama.

Ne liježemo mi s jednim u krevet, nego s cijelim kompletom. Zapravo, ni u jednom času ne znamo tko je sve prisutan, A isto vrijedi i za nas prema tom drugomu.

Znala sam reći svojem prvom mužu - lako tebi, ja nemam ni braće ni sestara, ni mame ni tate, imam praktički samo jednog bratića s kojim se ne viđam često. Nije me baš razumio. Jer njemu je i taj bratić bio previše. To je znalo zaboljeti.

Isto je i kod rastajanja: nije to rastanak dvoje ljudi, to je kidanje komplicirane mreže..

Ozbiljne su to stvari, nije to - lako ćemo, danas ovako, sutra onako. Što se više uplićemo, život nam je kompliciraniji.

Sve je to zapravo jedan veliki grupnjak.

Mene fascinira spoznaja da sam ja n-ta generacija života na Zemlji, s puno nula, da vučem korijene od prve pojave života na Zemlji. Znam, drukčije ne može ni biti, ali me svejedno to fascinira. Možda se varam, ali ponekad imam dojam da neki misle kako se njihova loza pojavila tek u 19. ili drugoj polovici 20. stoljeća, a da prije nisu postojali.

Ako vučem korijene od prve pojave života na Zemlji, ili gdje već ako su život na Zemlju donijeli svemirci, to znači da su svi moji preci uspješno rođeni, uspješno odrasli do fertilne faze, uspješno se razmnožili, i taj podmladak je dalje uspješno odrastao, množio se itd, itd, i tako tisuće tisuća puta..

Da je taj lanac negdje prekinut, mene ne bi bilo. Fascinantno! A to vrijedi za svakog čovjeka na Zemlji. Svi mi imamo korijene na istom mjestu, ili barem mnogi od nas, ako je život nastao na više mjesta istovremeno, i nepovezano.

Kad tako gledam, moji su preci bili zdravi ljudi. Jer da nisu, mene ne bi bilo. Bili su dovoljno zdravi da generiraju novu zdravu generaciju. Drugim riječima, čovjek je u stanju preživjeti. ČOVJEK JE U STANJU PREŽIVJETI. Jer živi oko dva milijuna godina kao čovjek, oko 85 milijuna kao sisavac, i tako unatrag...

Proizlazi da je čovjek prilagođen životu na Zemlji, gle čuda! Čudim se jer mi se čini da ljudi nisu toga svjesni. Čovjek ima mehanizme preživljavanja ugrađene u sebe. Preživio je sve te milijune godina bez lijekova, pa time i bez cjepiva, bez ove današnje medicine.

Ove medicine koja je uspjela današnjeg čovjeka uvjeriti da se bez nje ne može. Halo? A ta medicina je tu stotinjak godina, i u tih stotinjak godina je napravila puno korisnih stvari, ali i puno štete. Gledajući sadašnji trenutak to je kao dobro, ali gledano na široj vremenskoj traci, kamo čovječantsvo ide? Medicina je spasila neke ljude, pojedince, ali čovječantsvu oduzima njegovo prirodno svojstvo da sam opstaje, kao što je opstajao milijune godina. Današnja medicina zadire u imunološki sustav čovjeka koji je savršen. Barem je dosad bio.

Što je bolest? Bolest je svojtsvo života. Bolest je način čišćenja vrste, jaki opstaju, slabi obolijevaju i miču se. Bolest je prijatelj, jer nas upozorava da smo - slabi. Bolest je dio nas. Ako uzmem ekstremni primjer, a to su epidemije teških smrtonosnih bolesti, ljudi su i to preživljavali. Bilo je puno ljudi koje se nisu razbolijevali u tim epidemijama. Ali o njima se šuti. Mene takvi zanimaju, zašto su oni preživjeli? Zato jer su bili jaki. Njihov je imunološki sustav funkcionirao. Drugi su morali otići jer nisu bili dovoljno jaki.

Zahvaljujući takvim prirodnim 'čišćenjima', sa i bez navodnika, mi smo danas ovdje. Sa savršenim imunološkim sustavom.

A taj imunološki sustav se stječe rođenjem, dio, dio ze razvija tijekom života. Mala beba ima imunitet preko majčinog mlijeka. Zatim se sreće s bakterijama, stječe imunitet na njih. Dječje bolesti služe za razvijanje imuniteta. Po meni bi trebalo organizirati mjesta s mumsom, ospicama, rubeolom, vodenim kozicama, i svoju djecu slati tamo da to prebole, kako bi im ojačao imunološki sustav.

Moja generacija nije bila cijepljena protiv ovih bolesti, većina nas ih je preboljela, i? To nisu smrtonosne bolesti, i poželjno ih je odbolovati kao dijete. Tako se stječe imunitet.

Gripu je poželjno odbolovati jedanput godišnje (kako je priroda to genijalno sredila!), jer gripa isto jača imunitet. Povišena temperatura u organizmu = imunološki sustav u stanju obrane - počisti i gripu i sve ostalo što je u začecima. Zato ne treba snižavati temperaturu. Zdravi organizam dobro podnosi povišenu temperaturu. (Usput, nađena je korelacija da ako 7 godina niste imali povišenu temperaturu, barem 39, da imate povišeni rizik od dobivanja raka).

Ok, nisu svi uvijek jaki, pa im treba pomoć. Priroda je za svaku boljeticu dala lijek. I to je genijalno organizirano! Samo ga treba znati naći. A ako više nismo 'konkurentni', ok, vrijeme je za otići. Smrt je dio života, nije nikakva tragedija. I to je u 20. stoljeću izdramatizirano, između ostalog.

Današnje društvo ne njeguje zdravog čovjeka, već upravo - njeguje bolest. Jer zdrav čovjek nije nikomu zanimljiv. Zdrav, trijezan i priseban, razuman - taj je štetan po okolinu. Jer se njime ne može manipulirati. Zato svakog od nas treba uvjeriti kako nešto s nama ne štima, kako nismo sami u stanju preživjeti (ove milijune godina prije zanemarujemo), kako nam treba netko izvana dati imunitet jer naš ne vrijedi (moš mislit!). Usput nas uvjere da smo ružni (aaaa), da smo glupi, da smo nesposobni po svim mogućim kriterijima.. Koje li arogancije!

I kad nas uvjere u sve to, onda lijepo broje naše novčeke.. A čovječantsvo propada...

A vi ako želite, vjerujte.

Pitam se ja, što je uopće ljubav? A onda, postoji li bezuvjetna ljubav. A što je s nagonima? Je li ljubav - nagon?

Ako se ljubav pokazuje rječju 'volim', onda ja imam ljubav prema lubenicama. A nemam. Imam nagon za utaživanjem gladi, a lubenica me zavodi tim slatkim osjećajem u ustima kojeg želim ponavljati. Ugoda.

Moje je shvaćanje da je ljubav božanska kategorija. Ljubav nema objekt, ona je stanje. Kad sam u stanju ljubavi, sve je oko mene lagano, sve prihvaćam takvim kakvo jest, nemam potrebu igrati igre i pecati pozornost.

Prema vlastitoj djeci osjećam nagon da ih zaštitim. To je kod mene jaki nagon, jači o seksualnog. Tako ja to osjećam. A kažu da je seksualni nagon među najjačima. S druge strane, kad u svojoj djeci vidim osobine koje mi nisu drage, kad se pitam u kojem to smjeru ide moje dijete, kad radi ono što ne da ne volim, nego ne podnosim, pitam se gdje je ta bezuvjetna ljubav? Ako netko soli moju ranu, pa bilo to i moje vlastito dijete, teško je imalo voljeti, a pogotovo ne bezuvjetno. Jer osim nagona za zaštitom djece, imam i nagon za zaštitom sebe. Pa sam stoga zaključila da u zemaljskom životu nema bezuvjetne ljubavi.

Ne mislim da sam (bila) neka dobra mama. Ok, ima i puno gorih. Prvih godina se nisam ni snašla u ulozi majke. Radila sam stresni posao, s noćnim dežurstvima, i to me je koštalo živaca. Djeca su znala biti zakinuta zbog mojeg umora. Otac ih je čuvao preko dana i kad bih ja došla doma, sav ih je sretan prepustio meni. Što je i u redu. Ali ja bila na izmaku snaga..I, naravno, zbog mojeg neznanja. Kako je vrijeme prolazilo osvještavala sam što sam i kakva sam, trudim se biti što bolja mogu, no šteta je počinjena. Popravljam koliko se može.

Biti majkom je teško. Da su mi rekli, ne bih im vjerovala. Jer se to niti ne može opisati. Bilo mi je preteško jer nisam imala logistiku. Još se oporavljam od tih dana, još sam umorna i iscrpljena. Gledam neke mame kako ostavljaju djecu baki i dedi, pitam djecu gdje je mama, ne znaju. A ja s njima danonoćno, 365/7/24. Kod oca su bili nakon rastave par dana, a i to me je koštalo više nego da nisu bili. Kad su bili mali vapila sam za par sati odmora, ali odmora da se mogu opustiti. Ljetovali smo jedne godine moja obitelj i roditelji mojeg muža. Poslije ručka, baka i deda se lijepo legnu jer moraju odspavati, a ja ne znam kamo prije, jedno dijete spava dvaput na dan, drugo jedanput, i to se naravno ne preklapa, pa sa svakim djetetom budi, hrani, presvlači, zabavljaj.. Nisu se sjetili reći - odi se odmori. Imam traume iz tog razdoblja. PTSP.

Obzirom da su djeca bila zapravo jedino sa mnom, naravno da je i moja odgovornost velika. Za sve što im ne bude štimalo, ja ću biti kriva. Što je i točno. Eto, samo se nadam da će krenuti dobrim putem i da će naći svoje mjesto pod suncem.

Dobro je netko rekao (a i u Malom princu se to spominje). Djecu volimo onoliko koliko smo uložili u njih..

Sviđa mi se ona izreka:

Ne vežemo se mi za one kakve bismo htjeli (lijep, bogat, pametan) nego za one koji nam trebaju (alkoholičar, nasilnik, patolog - rekao bi Banditos).

Ili tak nekak. A trebaju nam za naše vlastito iscjeljenje. A preko našeg iscjeljenja iscjeljuju se naša djeca, naši bližnji, pa i čitavo čovječanstvo. Odgovornost je to.

Ono o čemu razmišljam je što nas to točno privuče kod nekog. Kažu da prilikom upoznavanja nekog u glavi provedemo kompliciranu matematičku obradu i pretraživanje naše unutarnje baze podataka, preklapanje matrica. Osoba koja nam klikne zapravo se poklapa s tom nekom slikom ili slikama koju nosimo u sebi. U osobi koja nam klikne zapravo prepoznajemo pattern (obrazac, uzorak, mustra) koji u sebi imamo.

Eh, sad, u nama je hrpa tihi različitih patterna-mustri, no one mustre koje su nam najpotrebnije za iscjeljenje (za ispravljanje krivih Drina - odnosi li se to na rijeku ili na cigarete?) one vrište iz nas i sumanuto vape za osobom koja će imati isti takav uzorak.

Što je osoba sličnija toj mustri-uzorku, jače će nam kliknuti. Ok.

Ono kaj si mislim je - otkud taj uzorak sve dolazi? Najjači uzorci dolaze iz djetinjstva, najranijeg, to su pečati koje nam je dala okolina, to su načini preživljavanja kojima smo se morali prilagoditi, to su načini kako dobiti pozornost. A preživljavanje znači - od umiljatog osmjehivanja, do zatvaranja srca ako smo s nekim nasilnikom kako ne bi bilo povrijeđeno, ušutkivanja samog sebe, zatupljivanja emocija. Grozno, jel?

No, to je jedan dio. Drugi dio dolazi nam od naših predaka, nasljeđem. To bi recimo bilo karmički. Točni putevi tog nasljeđivanja naravno meni nisu jasni, no postoje pokazatelji kako bi to išlo. Tu su duše upetljane, o tomu sam već pisala. Komplicirane su to stvari.

Još je i ok ako iscjeljujemo vlastita iskustva iz vlastitog ranog djetinjstva, jer su to recimo 'plitke' povrede, iako nisu, ali relativno jesu. Ali kaj kad moramo iscjeljivati ono što je naša baka recimo krivo napravila ili što je njoj krivo napravljeno? A i toga ima, puno više nego mislimo, tj. moglo bi se reći da je pravilo da nosimo i taj neki uzorak naših predaka koji nas prati. Koji popravljamo, i čudimo se otkud sad to.

Ono što me zabavlja je 'čitanje' tih uzoraka koje nosim u sebi. Jebte, nikad dosadno! A čitam ih promatranjem onog što mi se zbiva, kakvi mi ljudi dolaze, kakve situacije mi se događaju. Taj uzorak je 'crvena nit' koja se provlači kroz sve: promatram, gledam, pamtim i u jednom trenutku mi se samo posloži. To!

Ne dolaze nama osobe da bi nas razveseljavale, zabavljale, opuštale, već zato da nam pomognu pri iscjeljivanju. Što je situacija, osoba 'teža', važnija je lekcija. Brži je napredak.

Izbjegavanjem osoba, situacija, samo gomilamo, i vraća nam se u jačem i gorem obliku. Pa si mislim, ako ne odradim ja, ostavljam u amanet svojoj djeci. A to nije u redu. Kad sam već svjesna toga, i kad to znam, ne mogu se praviti da ne znam. Uh!

Upravo napisah sms svojem dragom sinu na ljetovanju. Jer mi je susjed javio da su se ove godine još više obezobrazile, da izlaze već u sumrak. Ne čekaju kao sve poštene svinje sredinu noći i mrkli mrak. Izlaze u selo za još dana, a ljudi hodaju, galame, bake šetaju djecu..

E, to ti je kad ne slušam narodni radio ni ne gledam HTV2. I ne posjećujem stranice Autoceste Zagreb Rijeka. Baš sam čudna. Ok, ljudi su si stvarno dali truda. I tako nisam saznala da je moj ENC istekao 12.5. ove godine, zato jer ga nisam personalizirala, a da ga trebam personalizirati bilo je javljano tamo i tamo...

Sad si mislim koji bi još načini postojali za obavijestiti me, a putujem tom cestom recimo često. Pa da metnu obavijest na naplatne kućice, da dijele flyere, da na onim svjetlećim panoima metnu obavijest.. A oni meni Narodni radio, ccc...

A meni treba ENC u ponedjeljak. Jest da sam se sjetila tek danas, a bila u gužvi. Sretno sam kupila bon čijom aktivacijom sjeda novac skoro odmah na račun, i kad sam ga htjela upisati, kaže - krivi broj ENC uređaja. Joooj!

Pak si mislim, kužim se u kompjutere, volim tehniku, kužim internet, i snalazim se dobro u cyber spaceu, ali svaki čas zapinjem. Kako je tek onima koji se ne kuže?

E, a zakaj ja ne slušam Narodni radio? Ni niti jedan drugi radio? Zato jer mi je tip u autopraonici odvalio antenu. Nisam ja to skužila odmah, nego čudim se ja što mi on licka auto, pa licka, pa licka, nikad gotov, svaki ćoškić je očistio, auto kao da je iz tvornice. Nakon par dana skužim. Hja.. Tu antenu mi svaki put prije kefa pokušaju iščupati, i evo jednom je uspjelo :(.

Poslala meni žena pristupnicu u kojoj traže podatke kao da dižem kredit na kupnju stana. Evo, sad sam sve ispunila i nadam se da će proraditi do ponedjeljka prije puta. A kupila bon za brdo love.. koja će mi ako ju ne iskoristim u ponedjeljak stajati na računu dvije godine barem.. Glavno da sam uštedila više od 20%.

No, dobro. Danas kuham pekmez od marelica, ovogodišnja šarža. Zamalo mi pobjegle marelice. A svake godine ih lovim.. Sad ću ih lijepo oprati, osušiti, prepoloviti, i u veliku rajnglu u pećnicu. Obično pečem pekmez kad je vani 40, tak da je danas super za pekmez..

Danas mi je starije dijete otišlo samo na more. I to sam dočekala.. Bit će u našem apartmanu, s prijateljem. Koji ga tamo čeka.. Tak da sam sama doma :) Ima nešto godina da nisam bila doma sama, a sad vidim počinje razdoblje kad će to biti sve češće i češće.. Nek se djeca otisnu..

Mobitel. Kćeri sam kupila novi, a sebi uzela njezin stari. Sad mu je peta godina. I jadan, umorio se. Ošla ja u chipoteku po nekakvu ljepljivu traku, i kad tamo prodaju povoljno mobitele. Pa što si mama ne bi kupila nešto novo, stalno krparim sa starim mobovima.

Nije mob već odavno samo mob. Ok, ima kameru pa ima čak i dobre fotke. Budilica - više me ne budi ništa osim moba. Dobra mu je i ona svjetiljka. Jučer sam mijenjala žaruljicu žmigavca koristeći tu svjetiljku.

Došli mi na more nedavno, i naravno u daljinskom za satelitsku krepale baterije preko zime. Nema tv-a do ujutro. Veli moja kći, imam ja aplikaciju u mobu - daljinski. Fakat? I ona to uključi, i satelitski prijemnik reagira! E, to me je oduševilo. Mob - alat za sve. Daljinski radi i za tv, i za satelitsku..

A danas me razveselila aplikacija - piano. Skinem ja to i ono tipke, može se svirati. Jest da su male i da ih nema puno, ali svira! Guba!

Ima li kraja tomu?

Mislim si ja, kako da izbjegnem pisanje dnevnika na poslu? Jer pored sve ove tehnologije ja pišem rukom u teku. Doduše, to je jedino i što pišem rukom. Ponekad, kad ne stignem pisati, pričam u mobitel pa poslije zapišem. A na pamet su mi pale i one google goggle - google naočale s kamerom. Imaju li kameru? Pa nek snima sve što radim.

To više nije mobitel. To je personal assistant. P-ass :) Ovo sam ja sad izmislila.. Dobro zvuči :) Taj me P-ass podsjeća što trebam, vodi me (GPS), budi me, preko njega kupujem, naručujem, putujem svijetom... U njemu imam fotke najmilijih..

P-ass, dobar sluga, loš gospodar. Hja.