Laprdarij

.. može li hrvatska predsjednica otići u NATO i reći da će Hrvatska izdvajati više love za obranu? Zar to nije dio koji trebaju odraditi ekonomisti, oni koji rade proračun, ne treba li to ukalkulirati u troškove i vidjeti može li to Hrvatska uopće? Vjerojatno je to već ušlo u proračun. Ne vjerujem da baš toliko lupeta bez veze.. Ili je otišla žicati lovu za to. Kao, Hrvatska će braniti EU. Hm.

Trenutno nemamo većih problema u Hrvatskoj. A da predloži ulaganje u školstvo? I prije toga u strategiju školstva. Koja će trajati dulje od 2-3 godine.

Evo, gledam upise u srednju školu. Prije dvije godine uveli kompjuterski sistem koji je izvrstan. Sve transparentno. E, ali već treću godinu ajmo to mijenjati (jer se ne može muljati) pa ćemo uvesti prijemne u srednje škole (gdje se može muljati). Pitam se što s ovim sustavom e-upisa, hoće li i dalje vrijediti ili ćemo platiti neki novi? Pa nije to džabe!

Usput, nisam znala da HDZ pomaže siromašne (potrebite - volim taj izraz :).. Imam neke robe pa ću odnijeti im u bazu nek podijele, bliže su mi od crvenog križa. Evo, bila sam u krivu:

"Vođeni dosadašnjom dobrom praksom članovi temeljnog ogranka HDZ-a Prečko su 20. prosinca 2014. uoči božićnih blagdana posjetili desetak najugroženijih obitelji u svome kvartu kojima su podijelili poklon pakete sa živežnim namirnicama i prigodnim darovima. Uz tople riječi koje su podijelili sa svojim sugrađanima, uz razumijevanje za njihovu svakodnevnicu unijeli su na trenutak malo radosti i veselja svakoj obitelji. Humanitarno djelovanje temeljnog ogranka HDZ-a Prečko s radošću će se nastaviti i u narednoj godini."

Bacila pogled na stranicu HDZ-a. imaju 25 odbora (između ostalih i Odbor za digitalno društvo ?). Ali nemaju odbor za humanitarni rad. I kam da ja sad nosim robu? U Prečko?

Evo, i komšiju razumu:

"Političke stranke i humanitarne aktivnosti13.01.2014. 13:44
Komentara: 1

„Povodom zahteva medija upućenih Agenciji za borbu protiv korupcije, a u vezi sa humanitarnim aktivnostima političkih subjekata i njihovih predstavnika, Agencija podseća da funkcioneri ili članovi političkih stranaka mogu da daju humanitarni prilog iz sopstvenih sredstava i za svoj račun, čak i kad to čine organizovano (u okviru stranke, poslaničkog kluba, itd).

Međutim, trošenje novca koji je namenjen finansiranju redovnog rada političkih stranaka u humanitarne svrhe nije u skladu sa svrhom zakonskih rešenja."

Ima Lanena pravo. Trebamo se ugledati u komšije. No, dobro, zaključujem da su ljudi iz svojeg džepa izdvojili lovu i dali u humaniitarne svrhe. Je, kad imaju.

Priča prva
Sjećam se negdje s 18, 19 bila sam ludo zaljubljena, onak karmički. No, s druge strane nije bilo isto. Pak sam patila. I često sam se uhvatila kako bih rado bila negdje s njim, a ne doma, ili već gdje jesam. To mi je zazvonilo kao da sam podvojena, rascijepljena, tu sam, a želim biti negdje drugdje. Loš osjećaj! Bila sam već tad svjesna da to nije zdravo. I otad se trudim biti sva na jednom mjestu. Ne volim i ne dovodim se u situacije u kojima se trebam 'dijeliti'.

Priča druga
Nekako u to vrijeme moj tadašnji podstanar ispričao mi je zgodnu priču. Jedan njegov prijatelj imao je zubobolju, i odugovlačio, boljelo ga je sve više, već pola glave, da bi konačno otišao zubaru. Ovaj ga pregleda, slika, pa opet gleda, ne vjeruje, i veli dotičnom otprilike: gnojna upala je jaka i proširila se je na kosti, krenula je i prema mozgu koji je zahvaćen, ja ne vidim kako to riješiti. Uglavnom, zubar je rekao tipu da mu preostaje svega još par dana života jer se ovo ne može riješiti antibioticima ili nekako drukčije. Zubar je napravio neki zahvat, ali je sumnjao u poboljšanje.

I taj tip, sav zgrožen, odjedanput se probudio. Sva čula su mu se aktivirala, primjećivao je oko sebe stvari koje pojma nije imao da postoje. I tih par dana je proživio u posebnom stanju svijesti, svjestan svakog trenutka, boja, mirisa, zvukova, ljudi, veli da mu je to bilo zapravo prekrasno iskustvo. Otkrio je kako je život lijep. Budući da ipak nije umro, išao je po drugo mišljenje i naravno sve je dobro prošlo, upala zuba riješena.

Bila ta priča istinita skroz ili djelomično, ili uopće ne, dojmila me se je. I razgovarala sam s podstanarom o tomu kako bi bilo lijepo tako živjeti svakog trenutka bez obzira je li giljotina nad glavom ili ne. I urezalo mi se to duboko, 'živjeti intenzivno kao da su posljednji dani'.

Priča treća
U slično vrijeme planinarila sam intenzivno. Išli smo na Škrlaticu pokraj Triglava, uspon 6 sati. Digli se rano ujutro, nakrkali i krenuli, uspon i silazak u jednom danu. Bilo ljeto, sunce upičilo na tu istočnu stijenu, strmo, kamenje se sipa, pa neko snežišče u sjeni.. Hodamo, i mislim si - 6 sati uspona da dođem na cilj, na vrh. I na vrhu sam 10-15 minuta, i opet silazak oko 4 sata. I, što je tu zapravo cilj? Ako je cilj od 10 sati hoda uživati samo 15 minuta kad dosegnem vrh, to nema smisla. Uostalom, zašto uživati samo 15 minuta? Znači, nije cilj doći na vrh. Cilj je - hodati, uživati svake minute, to ima smisla.. To je bilo prije ca 35 godina..

-------------

O tomu piše Tolle.

Red je da vas izvjestim kako sam i što radim, jel. No, dobro sam. A radim sljedeće: malom je došao račun za aparatić za zube, ca 5000 kn, a sljedeći tjedan mi je i registracija auta, tak da se kuhinja odgađa do daljnjega. No, da ipak nekaj napravim, a imam jedan kritični zid kojeg je leglo papiga posralo, odlučila ja kupiti boju za zid pa barem njega riješiti dok drugo ne dođe na red. Tražila sam perivu boju da ne moram opet farbati ubrzo.

Uzela sam onu prljavo rozu o kojoj sam pričala, žena ispred mene u dućanu tražila tu istu boju :) Omotala cijevi folijom, odradila rubove i valjkom prešla zid. Doduše, sinoć kad sam došla doma malo mi ta boja nije pasala uz sve ostalo, da ipak kupim neku drugu? Danas ujutro sam ipak odlučila ofarbati ovom rozom.

E, bila sam i u MUP-u jutros, ne bi čovjek vjerovao kak su naše službe smotane skup z menom.. Iz MUP-a me šalju banku da tamo podignem knjižicu vozila. U banci nikad vidjeli knjižicu, vele, vjerojatno je u MUP-u. Vratim se u MUP, stvarno tamo je knjižica. Navodno mi došla doma policija po tu knjižicu i ja je predala i potpisala.. a valjda, ne sjećam se :( Ali trebam potvrdu iz banke da je kredit otplaćen (jučer bila, nisu mi rekli, pa ajd opet u banku u drugi dio grada), i trebam u FINU po finalnu potvrdu i platiti još 200 kn što sam uspješno otplatila kredit! Može i bez toga, pitam? Može, ali će vam u prometnoj pisati da imate dug.. Mislim si, ok, idem pa dokle stignem, krenem na parking, a neki žuti splitske registracije me zatvorio da ne mogu van. No, krasno!

Pitam policajca na porti što da radim, veli on zovite pauka. Imate razglas pa da pozovete vlasnika? Nemamo :( Meni žao, što ako je čovjek iz Splita, a kiša lije, vratim se u čekaonicu i vičem - molim vlasnika žutog splitske registracije da makne auto. Prvi put, drugi put, ništa. Vrit, nemrem nikam, i odlučih taj dug riješiti neki drugi put, a nek mi prometnu sad izdaju kakvu takvu.

Riješim ja sve, a na parkingu i dalje splićanin, mamu mu splitsku, a možda je i zagrepčanin sa ST registracijom. Srećom, neki auto bio zainteresiran za parking pa mi je tip iz njega govorio kako da izađem van. Bome trebalo je sigurno desetak manevara, kiša lije, niš ne vidim, no izašla sam nekak. Da mi nije tip pomagal ne znam kak bi. Inače se parkiravam na rikverc, a ovaj put sam se na napred. I ne bum više.

I tak, zid se suši, prelijep je. E, naravno, sad pak strši plafon, koji nije loš, no nije niti bijel kao nekad. Već vidim da bum malo po malo cijelu kuhinju ofarbala. A u kombinaciju s prljavo rozom ići će siva. Dva zida prljavo roza, dva siva. Čini mi se da bi cijela kuhinja prljavo roza bila prejaka. No, to budem još vidjela kad obojim još jedan zid u rozo.

Ima neki kanal na TV na kojem pokazuju kak se ljudi udese: nespretno padnu, ili ih nekaj sruši, a moji klinci umiru od smijeha. Ja to ne mogu gledati. Pogotovo ako su djeca u pitanju. Meni je to grozno. Ne mogu shvatiti poriv da to netko pokazuje, i još namontira smijeh u pozadini. Kaj je tu smiješno?? Dok sam ja u blizini, taj kanal se ne gleda. Ili ako na nekom drugom kanalu bude nešto slično, mijenja se program. Ne mogu, meni je tih ljudi žao. Nek to sve dobro završi, fala blogu, no nije to za pokazivanje, a još manje za smijanje.

U srednjoj školi išla sam s ekipom u hotel Dubrovnik na kavu, u podrum. Nisam se družila baš s njima, ali ajd, nek idem. Sjedimo dole, i spušta se neka žena po stubama i rastepe se. Ljudi joj skoče u pomoć. A ove s kojima sam sjedila se zacene od smeha. Ja ih gledam i ne mogu vjerovati. S kim ja to pijem kavu! To je bilo posljednje s njima.

Da, volim ljude. Baš volim! Svi mi imamo maske, nekakve izloge koje aranžiramo već prema vlastitoj želji i znanju pa ljude privučemo ili odbijemo, i to je prirodno. A iza toga smo krvavi ispod kože. Svatko od nas ima neku tešku priču. To što volim ljude ne znači da ću se družiti sa svima. No, neću im odmagati. Ako im već ne mogu pomoći. Koji put ću zaigrati ako mi se igra.

A ako im pomažem, znam da moja pomoć nije uvijek razumljiva. Uglavnom se svodi na preuzimanje vlastite odgovornosti onoga tko direktno ili indirektno traži pomoć. No, vrijeme će pokazati. (Ne dajem ribe, ali budem rado naučila dotičnog pecati. I znam da radije primaju ribu..Tu je Isus mogao bolje odigrati, a ne podijeliti ribu, još uvijek vučemo posljedice.. )

Nema druge nego pokrenuti istragu. Živimo u pravnoj državi. U ovom slučaju je baniranje djelo podložno istrazi. Baniranje je posljedica nečije prijave. Kako otkriti prijavljivača? Najlakše je prema motivu.

Mogući motivi muške osobe:
- Nećeš me? Sad ću ti ja pokazati.. (moć, zastrašivanje)
- Makni se s iskrice, ljubomoran sam, budi samo moja (to je malo onak romanitčno, da barem je to:)

Mogući motivi ženske osobe:
- Uzet će mi tog i tog frajera - ljubomora
- Pokraj nje sam u sjeni, a bolja sam od nje, treba ju maknuti (zavist)
- Demonstracija moći + zastrašivanje
- Prijateljska pomoć pri skidanju s bloga (ovo je dobronamjerni motiv)

Evo, i nije bogzna kakva lista motiva. Meni znanih. Uz svaki motiv možemo, da nam se hoće, nanizati nickove koji bi došli u obzir. Ali nećemo. Samo bih rekla da istraga ide u dva smjera. Usmjerena na dvije osobe ili dvije grupe ljudi. Ne znam kako se vama čini. A neki nickovi bi mogli imati više motiva.

Obzirom da je Pasemi bloški aktivnija u zadnje vrijeme, pretpostavljam da je motiv vezan pretežno uz nju. Iako je Baba jučer briljirala...

Jučer sam išla u jednu veliku robnu kuću s namještajem jer vele da imaju 30-50% popuste na kuhinje. Pa ajde možda imaju nešto za mene. Dopala mi se jedna, i s popustom košta 108.000,00 kn. Prije popusta je bila 168.000,00 kn. Dakle, to se kod nas kupuje. Jer da se ne kupuje ne bi bilo ponuđeno. Vjerojatno je lijep osjećaj kad dođeš u dućan i iskeširaš sto tisućica za kuhinjicu. Nisam pogledala jesu li aparati u cijeni. I vrata. Tko zna..

No, po Juicynoj preporuci otkrila sam software na IKEA sajtu i naravno morala ga odmah isprobati. Malo po malo i složim si kuhinju po želji. Fale još neke lajsne i bočne stranice, to mi nije bilo baš jasno kako izgleda za pravo. Nakon onog veleskupog dućana odoh ja do IKEA-e, nek ija turistički obiđem tu atrakciju. Mislim si, idem pitati koliko košta ta moja konstrukcija kuhinje.

A teta tamo mi veli, mogli ste od doma pogledati, ajde mi pokažite velim ja njoj. I tak sam bila sretna što je moj projekt kuhinje vidljiv i u dućanu. Uglavnom 31.000,00 kn. Uh! Ali s vratima i aparatima. Mogu odvojiti cijenu za drvenariju ali nisam još skužila kako. Izabrala sam skupe fronte.

A vidjela sam i uživo te elemente, lijepo sam si izabrala, i maličkoj se sviđa. Uglavnom, ne znam hoću li kupiti kuhinju, ali software im je zgodan. I bit će malo shabby, imam već nešto slično i ne održava se preteško. Samo mora biti svijetlo jer se na tamnom svaki drek vidi.

Onda bi to bila kuhinja za curice. Naravno, sin se je pobunio da bi on nešto moderno, da bi on dovodio svoje frendove doma.. No, on bi nešto tamno, ili boje drveta. A ja to nikako ne vidim kao rješenje. Uostalom, tko kuha? Curice. Onda će kuhinja biti za njih. Nek dopela žensku doma, a ne frendove.

Emmezeta mi se činila skupom sa svojih 10-12.000,00, a ovaj vikend imaju akciju 30%. Moram to ići pogledati.

Već sam prije pobrojila neke svoje autoritete. Veseli me razmišljati o njima. Dobar autoritet zlata vredi. Evo ih:
- iz područja braka - moja susjeda koja je 53 godine u braku
- ženska pitanja - Christiane Northrup, i Žuži
- duše - Bert Hellinger
- međuljudski odnosi - Eric Berne, Harville Hendrix
- neverbalna komunikacija - Desmond Morris, Cesar šaptač psima (genijalac!)
- verbalna komunikacija - verbalne vratolomije sam oštrila s jednim frendom kao jako mlada, a i cijelom tom ekipom s kojom sam se tada družila. Muško društvo uglavnom. Školica za roditelje, razni tečajevi
- hrvatski jezik - moj pokojni prijatelj - iz istog gore navedenog društva. Kemičar. Ali je razumio i volio dušu hrvatskog.
- sjedenje na klupi u parku - Eckhardt Tolle
- zdravlje - Louise Hay, moja mentorica iz homeopatije
- duhovnost - moja djeca, moja najbolja prijateljica, L. Hay, Tolle, i valjda svi koje sam susrela, svatko na neki način
- financije - moj otac i moj prvi muž. Trenutno nemam nekog tko bi mi dao dobar savjet. Rukovodim se onim što sam naučila od ove dvojice. Možda se ipak sjetim nekog naknadno.
- poslovni i ostali uspjesi - ne sjećam se autora, ali je pisao o majmunima, i vrućim krumpirima. Ili sam ja izmislila te vruće krumpire u vezi s njim. Uglavnom ono što su njemu majmuni to su meni vrući krumpiri. Tema je - kako ne uhvatiti majmuna (krumpir) bez veze. Ne znam je li to isti autor, ili neki drugi, no naslov jednog djela je bio 'Jednominutni šef'. Evo, našla link na engleskom, ne mogu naći ništa na hrvatskom, a mislim da sam čitala na hrvatskom. Link
Poanta bi bila: drž se sebe i svojeg (posla). Ne preuzimaj olako tuđe (poslove, brige, zadatke, nagrade..). Poštuj i svoje i tuđe (zanimacije, vrijeme..). Ne djeluj dok si ne razjasniš.

Kuhinja mi je istekla. To znači da je ugradbeni frižider postao loš, smrzava mi, i trebala bih novi. A novih nema tih dimenzija. I premali mi je. Jer trebam i škrinju s tri ladice najmanje. Mogla bih promijeniti sudoper za kraći pa bi mi stao samostojeći frižider, no nema takvog sudopera kakvog ja trebam. To je širine 55. Jer ako je širine 60, onda ne mogu otvarati vrata ormara koji je pod kutem na sudoper.

Kuhinja mi se zdošla. Dok nisam kuhala svaki dan samo vikednom bilo je ok. Ali sad mi fakat treba zamrzivač pa kad ne stignem kuhati da samo odmrznem.

Gledam po internetu no jako mi je nepregledno. Išla jučer u Emmezetu gledati kuhinje jer sam vidjela na internetu nešto što bi došlo u obzir. Mogla bih složiti kuhinju od gotovih elemenata jer nemam neke posebne zahjteve. No, gledam izložene kuhinje i za neke veli - izložena cijena ne uključuje cijenu vratiju! A vrata ormarića koštaju pdjednako kao u kućišta. No, cijena i bez vratiju je ohoho.

Kad bih mijenjala ormare, onda mijenjam i štednjak koji je sad sokoro 20 godina star, dobar je no i on se je zdošel. O njemu još moram razmisliti. Dakle, trebam novi frižider, novi sudoper, po mogućnosti perilicu ili dvije, a možda i štednjak. Ne znam koliko je pametno kupovati ugradbene stvari, jer kad se pokvare problem je jer nema novo istih dimenzija. Promijene se generacije. A ako sad promijenim kuhinju, ne mislim je više mijenjati dok je mene. Drveni dio.

A sve to nema smisla postaviti na pod koji treba odnoviti. Dakle, prvo pod. Ispod kojeg bih provela cijevi centralnog grijanja. A kad se već dela pod, onda prije njega treba srediti zidove. Sad su mi dva zida svijetlo-plava, a dva svijetla lavanda. Volim svijetlo-plave zidove :) Usput, hodnik mi je trava zelen, kupaonica žuta, intenzivno žuta, ne znam kak se zove ta žuta, sinovljeva soba plava, bez bijele, puna plava, vuče na petrolej, a kćerina čista lavanda. Nisam i ne bih htjela imati bijele zidove. Stan je vrlo svijetao i srećom dozvoljava boje. Volim kad je podloga u boji i još k tomu vesela, pa na nju neki neutralni namještaj. I svijetle podove volim. A kad se već sve radi, treba i drvenariju prefarbati jer bude izgledala prljavo.

A još prije svega, sve iz kuhinje/boravka van. Kam van? Na balkon ako stane pa pokriti najlonima. A joj.

Još se ne mogu odlučiti za novu boju zidova kuhinje, a sviđa mi se boja vina-svijetla, ili prljavo roza, tak nekaj, možda u dvije nijanse, svjetlijoj i tamnijoj. A namještaj bijeli, s malo cifranja, diskretan shabby. I pod bijelo-sivkasti. prošaran. Da sve bude nježno.

Kutna garnitura koju sam kupila prije 4 godine ne sviđa mi se više, boja mi se ne uklapa u nove postavke pak razmišljam kako ću sašiti navlake za nju. To je isto čitav projekt. A trebaju biti navlake koje se mogu skinuti i oprati, a kad su na njoj da se ne vidi da su navlake. Da bude kompaktno. A da bi se uklapalo s kuhinjom, to bi bio nekakv cvjetni romantični uzorak, svijetlije boje.

Prvi korak: čišćenje ormara.
Drugi korak: sve van.
Treći: farbanje drvenarije
Četvrti: zidovi
Peti: cijevi centralnog pa pod
Šesti: vraćanje namještaja koji ne ide (odmah) u otpad
Sedmi: slaganje elemenata kuhinje tempom kako već bude išlo.

A sad idem prileć, umorila se od uređivanja kuhinje.

Otok Burano pokraj Venecije


Kosi toranj na Buranu

Kao mlada vozila sam što se moglo, fićeka, reno4, jugo, seat, opel, fiat tipo, i sve su to dobri auteki bili. Vozili su me kamo je trebalo. Fićek mi je bil najdraži, ali je bio tako loše napravljen, strunuo mi je za dvije godine i tužno mi je bilo gledati rupe u plehu. Opel je bio prvi auto koji sam si kupila jer mi se je sviđao. Baš je bio lijep. Tamno-zelen, velik, moćan. A onda mi je postalo bez veze imati velik auto za po gradu ili po autoputevima,jer kako su djeca došla nisam više išla off road pa sam ga prodala.

Sljedeći koji mi se je jako dopao i ima mi najbolji dizajn od auta te klase, je citroen picasso. Izgleda kao jež :) A boja mu je krem metalik, malo svjetliji jež. Sviđa mi se jer je prepoznatljiv. Koliko god vidim daleko, prepoznajem ga. Ostali auti su više manje slični, tipski, a ovaj odskače. Sad ga vozim već 8 godina, vrijeme leti, kao da sam ga jučer kupila. Mislila sam si, kad bih ovog prodala, a ne proizvodi se više, kojeg bih uzela? Niti jedan me ne baca u nesvest, sve sllčno. I nova verzija picassa isto je tipska, neprepoznatljiva.

I onda se pojavi - cactus! To hoću! Ima te lepe okice i obrvice iznad :), pitomu facicu, mekani oblik, i mekane jastučeke na bokovima, hercig je. Naručila sam si probnu vožnju, zanima me kakav je na cesti. Ovaj moj sadašnji je preudoban, niti jednu zamjerku nemam. Imam, fali mu jedino nekakva jako spora brzina brisača vjetrobrana. Kad kišica slini, onda mi automatski ne reagira dobro, obično briše prebrzo.

Ne znam hoću li ga kupiti, možda ako zatvorim financijsku konstrukciju.

Imala sam 22 godine. I hodala sam s jednim skoro dvometrašom. Išli mi na izlet vlakom, mislim u Ogulin, i s nama je išla još jedna moja vršnjakinja otprilike. Sjeli mi u prazan kupe, smjestili se, bila noć. U kupe nam ulazi muškarac srednjih godina, slobodno? slobodno, sjedne preko puta nas.

Mi klepećemo, kad on ni više ni manje gurne ruku u hlače i počne mijesiti. Ja gledam i ne vjerujem. Pogledavam mojeg dečka, a on ništa. Neugodno mu je. Velim mu značajno pogledavajući onog mijesećeg, daj ugasi svjetlo. Ne znam što napraviti budaletini. Mislim si, sad vidi da znamo, prestat će. No, on još raskopča i hlače i nastavi, a dolazi svjetlo s hodnika, sve vidimo. Trkam svog dečka, on sve manji i manji. Uh! Ustanem ja sa svojih 165, upalim svjetlo i graknem na tipa: "Budite ljubazni i izađite van iz kupea!" Valjda sam bila tak bijesna da se je tip bez riječi ustao i pokupio van.

Jednom u slično doba, isto sam imala blizu 20, vozimo se vlakom s izleta doma, prepun vlak kako je to znalo biti za 29. ili prvi maj, stojimo u hodniku. Ja naslonjena na prozor gledam van jer ima šetača, koji klinac šetaju kad nema mjesta ionako. Valjda na wc, pa u vagon-restoran.. Gledam ja livade kad me netko zašlata po guzici. Okrenem se, uh, a ono - milicajac. Prolazila dvojica i jedan me opipa, a drugi se smije. E, kako žensko može biti jadno! Zašutim, i kenjam, ali je to vidio frend s kojim sam bila i popizdio. Počeo je urlati na milicajca, naglas je opisao što mi je ovaj napravio, ljudi se okrenuli prema nama, bio je spreman potući se. Bome su se policajci povukli bez riječi. Fala mu, taj mi je frend u jednoj drugoj prilici spasio i život.

.. i trgnula se: da oznaka HR dolazi od Hercegovina!

Idem čitati što znači herceg. Hrvatska imala puno hercega, a ja se ne sjećam da smo to učili u školi. Povijest mi ionako nije išla.

HERC - EGO - VINA. Što će reći, Hercegovci imaju veliko srce, veliki ego, a i vino je na cijeni.

A vidi slike :) Kažu, fotograf skoro poginuo da bi dobio ovu fotku. Meni izgleda kao da je lav nosom naišao na staklo. Kak mu je ispala tak oštra? I nema baš nešto zubiju, očnjaci i još pokoji..

Bila sam na službenom putu u Japan. Neki kongres. Smještaj u hotelu u kojemu je bio i kongres. Hrpa ljudi naravno. Stajala sam u redu za klopu, švedski stol. I počne mi se nabacivati neki fini gospon, biznismen, u najboljim godinama, malo podulja frčkava kosa, naočale, naočit ovisok muškarac, nalik na Adama Končića. Riječ po riječ i mi se zaklafrali. Jeli zajedno, i ja se njemu jako dopala. Nije ni meni bilo svejedno. Dogodila se 'kemija', rekli bi oni kojima kemija nije jača strana.

I tako on klipše za mnom dan-dva, a ja moram ovo, moram ono.. i on više ne može izdržati, on bi mene stisnuo. Ali ne može u svojoj sobi jer ima cimera, ili neki drugi razlog, a ja imam cimericu, ili više njih, ne možemo ni kod mene. Bome se fejst zagrijal, i veli da je našao sobu u potkrovlju u hotelu, samo za nas dvoje. Za stisnut se, jel.

Cijelo vrijeme znam da imam vezu doma, da nisam slobodna, ali dogodila se 'kemija', i zalepila sam se. Dogovaramo se kad, a ja moram još ovo, i samo još ono, i veli on, moram sad na predavanje, vidimo se poslije. Ode on, a ja slažem nekakve jastuke, ruksake, postere, čuda, i mislim si na 'kemiju'. Idu minute, a ja kao da promatram samu sebe sa strane. Promatram se i zaključim - dakle to je ta 'kemija'.. Nije loše.. Ali imam doma vezu.. A i ne sviđa mi se ta soba u potkrovlju, samo za stisnut. Meni ne fali stiskanja. Ne sviđa mi se ni to što je taj tip nakon takvog kratkog vremena organizirao sobu za stiskanje. Doduše, vidim ga sada i tko zna kada.. Ne, ne sviđa mi se to. I tak se moja 'kemija' ispuhivala, i ispuhivala.. Ne vrijedi to onoga što imam doma.

I onda sam se probudila. Začuđena otkud mi takav san. Jedino se nadam da nisam bila blizu Fukušime.

Posuđujem tekst iz Janardaninog bloga od 09.04., hvala Ti Janardana na tim podacima.

"Na dnu skale s razinom od 20-30 Hz su krivnja i sram. Tuga je 75, strah 100, ponos 175 Hz.
Ljutnja je na 150.
Hrabrost je 200 Hz i tu počinje zona istraživanja prema postignućima.
Iznad hrabrosti su frekvencije ljubavi na razinama kao što su Spremnost (310), Prihvaćanje (350) i Ljubav (500). 500 je razina istinske sreće.
Mir je na 600 Hz. Jedna osoba na razini mira poništava negativni utjecaj 10 milijuna osoba na razini nižoj od 200 Hz.
Na razini od 700-1000 Hz funkcioniraju osobe poput Isusa, Budhe, Krišne..."

Zgodno je to vidjeti ovako napisano. Svi mi osciliramo na svim stanjima, ovim nižim od 500 Hz, no uzima se u obzir stanje koje prevladava.

Vidjeti ove frekvencije je isto put ka osviještenosti. U Janardaninom tekstu je naglašeno da su frekvencije ispod 200 Hz frekvencije pri kojima trošimo energiju, a iznad 200 ju primamo.

Drugim riječima, stanja ispod 200 Hz nas oslabljuju, a iznad 200 nas jačaju. Ispod 200 Hz je bolest, iznad je zdravlje. To je važno za osvijestiti.

Malo ću se pozabviti ovim stanjima ispod 200. To je zona manipulacije, psiholoških igara. S tim stanjima se igraju igre, slabi ljudi nas pokušavaju 'spustiti' u ta stanja. Ili ljudi koji imaju koristi iz tog 'spuštanja'.

Već sam i na samom tom Janardaninom zapisu komentirala koliko je ružno zaigrati igru u kojoj želimo u nekomu probuditi osjećaj krivnje, ili srama. Ta stanja su stanja najvećeg gubitka energije. Vjerujem da ljudi razumiju što znači zaigrati na nečiji osjećaj krivnje, ili srama. A ako ne znaju, tu idu rečenice: "Očekivala sam više od tebe", "Ti si kriva što ja nisam....", "Kako možeš!...." To i nisu baš rijetke rečenice, nažalost i roditelji se svojoj djeci tako obraćaju, direktno ih 'spuštaju'.

O tuzi bi se dalo.. Po meni u tugu spada i zavist, jal..

Sljedeća razina igara je zastrašivanje. "Samo probaj još jedanput..", "Ne znaš s kim imaš posla..", "Tužit ću te.." i tak dalje, jel. Pa tko nasjedne.

Igra ljutnje je isto popularna. Nekoga ispizditi da se taj pogubi, divno je gledati kako netko naočigled slabi. Tom razljućenom se možda čini kako je on jak u toj svojoj ljutnji. No, kad ljutnja prođe onda vidi kakvu je štetu napravio sebi. Ako je imalo svjestan. Neki i ne vide. I često upadaju u ljutnju. Jest da je u ljutnji više energije nego u strahu, no daleko je to od pozitivne bilance.

Igra na ponos je finija, suptilnija. Kad se ego upeca. A egu ne treba puno, on samo čeka kako će zagrist. Mnogima je ponos jako važan. I zato su slabi jer ih se lako ulovi u igru. A ponos sam po sebi je zapravo unutrašnji neprijatelj. Zavodljivi, ali neprijatelj.

To su igre koje ljudi igraju međusobno. Ono čega treba biti svjestan je da je današnje potrošačko društvo utemeljeno na ovim igrama. Igraju na naš sram (osjećaj manje vrijednosti), osjećaj krivnje, na zavist, a pogotovo na ponos. I onda nam uvale neki svoj proizvod s kojim bismo riješili to što nam fali i porasla nam frekvencija. Aha.

I još malo o zdravlju. Ako ni zbog čega drugog, a onda bi se zbog zdravlja trebalo zamisliti. Osjećaji dugotrajne krivnje razvijaju teške patologije, to je korozija organizma, tu spadaju najteže bolesti. Tuga isto izjeda organizam, srce i pluća uglavnom stradaju. Strah je naravno isto opasan, on sjeda na probavni sustav i bubrege. Ljutnja razara jetru, središte metabolizma, tvornicu organizma. Ponos - to najviše udara na psihu, 'lomi' ljude. Naravno, nije to tako jednostavno, ali ovo su glavne crte.

A sve ovo sam napisala između ostalog i zato da se ubuduće bolje razumijemo. Da ste svjesni da znam što mi radite. I zašto.

Eckhart Tolle. I to nije rečeno pogrdno. Fakat mu se divim do kojih je spoznaja došao samo sjedeći na klupi u parku. Kaže da je dvije godine dolazio u parkove Londona, i klupe, i sjedio preko dana. Razgovarao s ljudima ili samo promatrao.

Tko uspije sjediti na klupi poput njega, svjestan svega oko sebe, i sjediti, upijati, osjetiti.. svaka mu čast.

Duhovni put - prvi korak: sjedenje na klupi u parku. Promatranje. Prihvaćanje takvim kakvo jest. Bez dodavanja svojeg.