Laprdarij

Ja ovo ne razmem. Jedna je žena (madam S.B.) dakle shvatila da ona nije postala ženom rođenjem, nego je ona tek kasnije postala ženom. Možda mi nije jasan pojam 'žena'. Ako se postaje ženom nakon udaje, onda razumijem. Ali ne razumijem kako se još može postati ženom? Postoji li neki tečaj koji se uspješno položi i dobije se titula - žena?

Drugim riječlima, nije dovoljno što sam se rodila ženskog spola, nego moram uložiti dodatni napor da postanem - ženom? Možda je žena ona koja se oblači ženstveno, je li na to mislila? A opet, one koje nose hlače nisu žene? To bi značilo da recimo u Kini gdje su svi nosili ona siva odjelca zakopčana do grla, da tamo nije bilo uopće žena?

Znači, postoje osobe ženskog spola koje jesu i koje nisu žene? I to kaže jedna - žena? Pretpostavljam da sebe smatra ženom. A možda i ne, možda otud njezina dilema. Ako je bila biseksualna, možda se nije smatrala ženom.

Žena diskriminira žene na one koje to jesu i one koje to nisu. Meni to zapravo prestrašno!

Biološki, žensko postaje kompletnom ženom tek nakon što rodi i doji dijete, jer se tek tada njezino tijelo razvije do kraja. No, madam S.B, nije očito mislila na to jer sama navodno nije bila ni trudna.

Kad sam saznala da ću roditi kćer rasplakala sam se gore na Rebru u onom centru za genetiku. Preplavio me neki nježni osjećaj, imam sina, i oduvijek sam si željela sina, no sad ću roditi kćer, ajme! Plakala sam od sreće, a ljudi su me sažalno gledali, trudnica koja suze lije u centru za genetiku. A ja tulim od sreće jer ću roditi maleno biće - žensko, malu ženu, koja će me razumjeti i koju ću ja razumjeti. I ona će jednog dana vjerojatno roditi i biti mama.. i sad se raspekmezim kad se sjetim tog trenutka.. Mala žena!

Gledam svoju papigu ženku i isto mi je posebno draga, mala ženica, koja brižno nese jaja, na kojoj je najveći teret podmlatka. Moja je mačka isto bila ženka, ženke nose neku posebnu mekoću i toplinu, evo i sad se raznježim nad njima..

Treba li mačka završiti tečaj da bude ženka? Sve ženke su rođenjem ženke, ali ne, čovjek kad se rodi kao žensko, ne postaje odmah ženom. To je uvjetovano nečime, ne razumijem točno čime.

Malo mi to zvuči scary, jer ako se ne postaje rođenjem, onda to implicira da nisu sve ženske ujedno i žene jer se poslije iz nekog razloga ne mora postati ženom prema dotičnoj madam.

Ako je riječ o nekakvoj osviještenosti da je žensko žena, na što ona vjerojatno misli, znači li to da ona koja nije osviještena - nije žena?

Znači li to da je takvo žensko manje vrijedno?

Moj frend koji živi vani ima kćer maturanticu. I njegova kći izrazila želju da sad nakon srednje pauzira jednu godinu, 'da se odmori'. A onda krene na faks. Njegova prva reakcija bila je - sad kad si u štosu daj odvali odmah i faks. Pauza te može zeznuti. A njezina mama, strankinja, veli da je to ok, i da većina tako napravi pauzu nakon srednje. I ona je.

Moja je prva reakcija bila poput frendove. A onda sam čula za Tolleovu biografiju, znam za Lujzinu od prije, pa sam čula za Summerhill školu, koje još nažalost nema kod nas (http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=1086912) ali se sprema, i tak sam promijenila mišljenje. Pauza je ok.

Jučer razgovaram sa sinom. Čuo on Tolleovo predavanje koje sam slušala i veli mi što je čuo i kako je shvatio. Dopalo mi se to njegovo shvaćanje. Pak mu ispričam Tolleovu biografiju i usporedim s pauziranjem frendove kćeri, i dogovorimo se da će i on tako nakon srednje pauzirati. Daleko je još do toga. Veli on, jedan iz njegovog razreda je tako pauzirao nakon osnovne škole godinu dana, išao u Afriku na mjesec dana. Pitam ga - i kako mu sada ide u školi? Loše, veli on, možda padne razred. Hm. Šteta što već ne postoji Summerhill kod nas.

i joko moje plavo

Kupim ja mikrovalnu i gledam koje suđe smije u nju. Ne znam zašto, očekivala sam da plastično suđe ima na sebi jasnu oznaku da smije u mikrovalnu. Nije mikrovalna od jučer. I skužim da nema službene oznake. Pak sam malo kopala po internetu i razjasnila si što od plasičnog suđa smije u mikrovalnu. Proizvođači mikrovalnih kažu da je dobro isprobati suđe prije korištenja. A to se radi tako da se metne prazna posuda na 1 min na najjače, i ako se ne zagrije znači da je dobra. Recimo. Barem sam ja našla takvu uputu.

Evo, recimo na ovoj slici su kodovi za mikrovalnu kakvi se sreću. Četvrti red. Nije to standardizirano - koliko ja znam, ali se nekako ponavlja. Možda ga jednom i standardiziraju.


http://athome.kimvallee.com/2009/12/a-need-for-tableware-symbols/

Kodovi koji su službeni i obvezni na plastici su kodovi za recikliranje. To NISU kodovi za mikrovalnu. Slika:



Ti kodovi govore o kakvoj se plastici radi, je li to polietilen, polivinilklorid, polistiren, poliamid, poli-bla.. Za mikrovalnu je važno da je KOD BROJ 5 siguran. To je polipropilen. I inače je polipropilen jedna od najboljih plastika za hranu, i među najotpornijima je na kemikalije. Od ostalih kodova možda kod 2 (polietilen visoke gustoće), no njega bih ipak prije isprobala. Ostale ne bih stavljala u mikrovalnu, pogotovo ne kod 3, to je PVC, on otpušta klorirane spojeve.

Ako znate nešto više o tomu, javite. Zahvalna.

Link

Kad bi me netko htio mučiti da izvuče neku info od mene, bilo bi jednostavno sa mnom. Samo nek mi struže vilicom po rajngli i sve priznam. Vilicom po nečemu metalnom, rajngla, metalni tanjur, zdjelica, bilo što malo veće. Rostfrei. Emajlirano je isto grozno, ali rostfrei vodi!

Često ljetujem s prijateljima, pozivam ih, i najteže mi je istrenirati ih da ne stružu. Sve može, ali nemoj mi vilicom po rajngli. A kako to nikomu kog sam dosad upoznala ne smeta, nisam ni čula da je nekomu taj zvuk brrr, teško je ljudima shvatiti. A ja propištim kad mi dvadeseti put postrugne jer 'samo da uhvati još ovaj komad'. Uh!

Ako mi serviraju nešto na metalnom tanjuru, ili u metalnoj šalici, ostanem gladna. Tako sam išla na Baš Ćaršiji na ćevape, i dobijem ćevape na metalnom tanjuru. Pitam imaju li neki drugi? Nemaju. I jedi ja iz papira.

Ili oni metalni ovali u restoranima, pa žlica i vilica za grabljenje! Žlicom može, ali vilicom nedajblože!

To je jedini zvuk koji mi smeta. Ježim se na rostfrei. Moj bratić živi u zgradi gdje imaju gelender u stubištu od rostfreia. Brrr!

I gledam neku večer masterchef zabunom, netko okrenuo, a oni tamo imaju metalne zdjelice i miješaju u njima! Vilicom! Aaaa! Ni preko tv ne mogu!

Gledam sitkome i dogodi se da se frajer pohvali kako je sa ženskom došao do 'second base', ili osvojio. Naši to prevode na razne načine, jučer je bilo - druga faza. Posumnjam čujem li dobro i pitam kćer je li to oni vele second phase? Ne, second base. Kužim da ima veze s bejzbolom, a o bejzbolu nemam blage veze, niti me ne zanima. Čudan neki sport.

Ajmo pogledati konačno što to znači, kažem kćeri, da ne živimo u neznanju. I naravno, odmah nam se otvori wiki:

"Baseball metaphores for sex

Among the most commonly used metaphors are the bases describing levels of physical intimacy (generally from a male, heterosexual perspective). Definitions vary, but the following are typical usages of the terms:

First base – mouth-to-mouth kissing, especially French kissing;
Second base – skin-to-skin touching/kissing of the breasts; in some contexts, it may instead refer to touching any erogenous zones through the clothes (i.e. not actually touching the skin), or manual stimulation of the genitals;
Third base – touching below the waist (without sexual intercourse); in some contexts, it may instead refer to oral stimulation of the genitals;
Home run (home base) – "full" sexual intercourse."

U prijevodu, 'second base' je šlatanje/ljubljenje cica s kontaktom koža na kožu. A može biti i šlatanje erogenih zona preko odjeće. Ili stimuliranje njezinih/njegovih genitalija rukom. Ali još ništa od pravog seksa. Ništa još od 'home run' :)

Rekoh, ne-da-mi-se! Kako ne razumijete? Dosta mi je! Ne-da-mi-se više reagirati na vaša podbadanja. Trpim to već X godina i sad mi se više stvarno, ali ono - stvarno, više ne-da. Ne znam kako da vam na bolji nači velim da mi je stvarno dosta? Do-sta-mi-je. Ali ovaj put zaistač. Koliko vam puta moram ponoviti da mi je dosta? Do-sta? Razumjete li? Ne-da-mi-se! I što da vam čovjek napravi da shvatite da mi se ne-da-vi-še? Na koji način da vam objasnim? Objasnila sam to već 100 puta. Ne znam koliko sam zapisa napisala na tu temu, za željom da konačno shvatite da mi se-vi-še-ne-da?

I moj pes shvati kad je dosta. A vi nikako. Nakon toliko mojih zapisa, tisuće mojih vlastitih komentara, kako ne razumijete? Ne-da-mi-se! Razumijete li vi što znači kad se nekomu ne-da? No, nije meni teško ponavljati da mi se ne-da, jer vidim da vam teže ide u uho i oko. Jer želim da konačno shvatite da mi-se-ne-da.

Vrebam ja hoće li me netko spomenuti. A lijepo sam vam rekla da mi se ne-da! Bude neko vrijeme mir i onda ugledam svoj nick! I opet, i opet, i opet moram objašnjavati ispočetka da mi se-ne-da! No, mogu ja! Pa da vidimo tko će dulje. Pa da vidimo koliko vam treba da shvatite napokon: NE-DA-MI-SE!

A tek da vidite kako izgleda kad mi se da?

Jučer opet pokrenem video s govorom Dalaj Lame. I Eckhart Tolle je na tom panelu. Ima na youtube. Pa kaže Dalaj Lama:

Materijalna dobra služe za ugodu u materijalnom - fizičkom svijetu. S materijalnim dobrima si ne osiguravamo duhovne vrijednosti. Obavezne i standardne škole u službi su materijalnog svijeta. Škole ne daju duhovnu komponentu i ispunjenje. Prije je bio jak utjecaj religija, i postojala je velika obitelj. Taj je dio bio zadužen za razvoj duhovne sfere. U današnje vrijeme je utjecaj religije oslabljen, a obitelj je razorena. Djeca odrastaju bez mjesta na kojem mogu razvijati svoju duhovnost. Zato raste depresija i suicidalnost.

Kaže on kako nije stručnjak za provedbu, ali su oko njega stručnjaci (i nobelovci) i da ih on potiče da smisle način kako vratiti mjesta za razvoj duhovnih potreba, i kako vratiti obitelj. On naime tako i djeluje, poticajno. Ne govori on kako, on ukazuje na probleme i ukazuje na smjer rješenja. To si faca poput njega može dozvoliti.

Padne meni tako na pamet blog. Blog nije mjesto gdje se ostvaruje nekakva materijalna korist. Osim mjesta na serveru koji zauzima i tehničke mreže, nema tu ničeg materijalnog. Temelj bloga su ljudi. Interakcije među ljudima. Ako materijalna komponenta nije bitna, znači da prevladava ona druga, duhovna. Duhovno ne znači nužno i dobro. Ono čega ovdje nema je voditelj, moderator, netko poput Dalaj Lame koji bi dao smjernice i zadaće. Ovo je poptuno otvoren totalno demokratični prostor u kojem mi sami gradimo nekakvi duhovni svijet.

Netko više, a netko manje pridonosi gradnji tog svijeta. Tu očito dolazimo jer nam blog ispunjava tu potrebu za duhovnim. Netko je više otvoren negativnim silama, a većina ipak pozitivnim. Po meni, nije ovo samo puka zabava. Ne znam postoji li uopće samo puka zabava. Jer svako mjesto gdje ima ljudi, proizvodi se neka duhovna interakcija među ljudima, bilo da odem na plesnjak pa se izđuskam, ili odem na koncert, ili u kino.

Nadalje si mislim, mi stariji smo još generacija odrasla u cjelobvitim obiteljima, kakvim takvim ali s mamom i tatom. Kojih već nije bilo baš doma, ali su nam ipak pružali to sigurno mjesto. Imali smo i bake koje su nas čuvale. A naši klinci nemaju niti to.

Zapravo, ono u čemu smo uskraćeni su mjesta za druženje - obitelj, religijska mjesta, a čovjeku trebaju drugi ljudi. Internet je mjesto gdje uvijek ima nekog, poput velikih obitelji, udomaćimo se i nadoknađujemo izgubljeno.

Vrčina je kahlica, jel tak? Vrčina za drčinu. A trebali bi biti vrĆina zato jer se nekad sadržaj kahlice prolijevao u vrt. Vrt - vrĆina.

Poklonila meni sveki komplet proculanskih zdjela, a na dnu piše KAHLA. Ee, i tako sam ja saznala zakaj kahlice zovu tako. A sjećam se porculanske kahlice s cvjetićima i istog takvog lavora pokraj kojeg je stajao vrč u istom stilu.

(Kaže meni nick Slovo_na_slovo_na_slovo na pvt da mi slijedi prijava društvu za zaštitu životinja. Da je barem platio premium pa mi napisao zbog čega. Ako netko zna nek mi objasni. Meni se ne da pisati u naslove poruka. Mmmka, je li to tvoje maslo?)

PRČIJA

To je skraćeni oblik od: prčim i ja. A može biti i prošlo vrijeme (perfekt?) u čakavskom narječju. Jučer sam skoro PRČIJA.

Nadalje: Riječ prčiti dolazi od riječi prkno. A oko riječi prkno ima više teorija kako je nastala. To je inače narodni naziv za guzicu.

Jedna je teorija da je ta riječ nastala od dvije riječi, a te su prditi i okno. Okno kroz koje se prdi. I tako je izvedena riječ prdokno. Da bi se s vremenom skratilo u prtkno, i konačno se i 't' izgubilo i ostalo prkno.

Druga je teorija da je ta riječ nastala isto od dvije riječi, a te su prozor i okno. Priča ide: I tako su jednom davno bila dvojica Hrvata (kud baš?) istovremeno u nekoj važnoj guzici, i vire van kroz pakšu: jedan veli hrvatskije je prozor, drugi - izvorna hrvatska je okno, prozor, okno, prozor, okno, skoro se potukli, ali im unutra toplo i sigurno. Pa se dogovore da bude mir u guzici - ajd nek bude prkno.

PRĆIJA

A prĆija dolazi od riječi prtiti. To je iz krajeva u kojima ima puno snijega. Pa kad napadne veliki snijeg onda se prti i prti kako bi se probila staza. I te staze su se ljubomorno čuvale jer zašto bi susjed hodao stazom koju sam JA isprćio? Ta staza se zove prtina, ali je narodskije prćija. Ako sam ja prćio stazu, neš mi ti njome hodat! To je moja prćija! Nije valjda tvoja!

Jučer čitam blog i dođe mi kći. Daj da vidim - veli. Evo. Gleda nickove, slike, i pita, ovo crveno su naslovi ili prve rečenice? Naslovi. Otvorim joj neki blog, i vidi ona dolje komentare. A pišeš li ti što? Da, rekoh. Jučer sam metnula sliku iz kvarta koju sam sliknula dok smo se šetale. Daj da vidim. Gleda moje sunce u sliku i zanimaju ju komentari. Listamo i smije se ona - kaj samu sebe komentiraš? A da, rekoh.. i drugi to rade. Pita ona, a zašto ti ovi ne lajkaju komentare? Nemaš niti jedan lajk? Nema tu mogućnosti za lajkanje. Aha.

I dođemo do mojeg komentara o papigama kako sjede na kuhanim jajima. Pročita ona i smije se, sviđa joj se. A mene uhvatio isto smijeh, pa joj ispričam o teti koja me je napala zbog tog komentara. Daj da vidim, veli ona. Čita ona i ne razumije baš. Zašto te je napala tako ružno? Iskreno, nemam pojma. Čita komentare i počne se kvrčiti od smijeha na Maximove pisanice. I sad me sve boli od tog smijeha sinoć. Pita ona - što je to čip za ljubav? To je ono što ja navodno nemam (uz općenito objašnjenje što je čip i kontekst), kako veli ova teta. Kći me gleda u čudu... Svašta!

Pa je li te i drugi napadaju? Aha, ima ih nekoliko, ima jedna teta Vega koja mi stalno govori da sam glupa. Daj da vidim. I pokažem joj komentare kod Anerak, tog sam se zadnjeg sjetila. Mala čita kako sam glupa jer mi je mačka pobjegla i ne može vjerovati. Objašnjavam joj komentar s papigom. Pa joj ispričam priču kako je Vega metnula navodno sliku svoje papige na kojoj se pak papiga nije vidjela. Samo krletka i prazne hranilice. Detaljnom analizom slike uočila sam komad repa, barem mislim da je bio rep. Pak sam tu tetu malo zezala da nema pticu nego samo rep, a i da drži taj rep gladnim jer su hranilice prazne. Pa se je teta naljutila. Pročita ona Veginu uvrijeđenu rečenicu "I sve su papige, osim njenih, nesretne i gladne." i smije se... A što ta teta radi u životu? Profesor je na jednom veleučilištu. Je li to fakultet? Da. Čudi se moje dijete da se fakultetski profesor tako izražava. Eh, i ja sam se čudila dok nisam došla s druge strane - među profesore.

Pita mene kći - nigdje ne vidim da si se branila, da si im rekla - nisam glupa! Kako to? Zašto dozvoljavaš da ti to govore? Misliš li ti kćeri da sam ja glupa? Da barem jesi, veli mi ona, ovako te ne možemo muljati :( E, pa ti me poznaš i znaš kakva sam. Ako oni ne vide jesam li ja pametna ili glupa, to je njihov problem. Ne pada mi na pamet braniti se. To je njoj čudno. A je li se drugi brane? Da, neki se brane. Misli ona ipak da se ja trebam braniti.

A poznaš li te tete u stvarnosti? Neke sam upoznala. I, kakve su? Pa... neke su iste u reali kao i ovdje, a neke u reali šute, i samo se smješkaju, pristojne, izbjegavaju kontakt očima, a kad dođu ovdje onda su proste i bezobrazne. A ti, pita me? Pa evo, vidiš, jesam li ja negdje prosta? Jesam li slična sebi?

Razgovarate li o blogu kad se nađete uživo? Ponekad, no vrlo rijetko. Veli meni kći - među nama je pravilo da ono što bude na fejsu, da ostane na fejsu. Ako netko nekog uvrijedi na fejsu, onda se to ne smije komentirati u školi. Nisam je pitala vrijedi li i obrat. Budem.

A zašto te zovu Kokoš? Pa ja samu sebe nazivam Kokoš. Aha... smije se... i objasnim joj igru riječi. A zašto nemaš pravo ime? Nitko ga ovdje nema... Pa kud baš kokoš :(

Vele, ovdje je nemoguće naći normalnu žensku za vezu.

Evo, recimo, kaj meni fali? Ok, raspuštenica sam, u najboljim sam godinama (a tko nije?), majka dvoje maloljetne djece, s puno premalo vremena, a ipak sam žena za poželjeti. Vjerna, poštena, vrijedna, samostalna, situirana, jednostavna, ugodnog izgleda, finog ponašanja, ne dramim, znam bit zabavna :), pjevam, sviram, imam dosta hobija, pouzdana. Širokih svjetonazora, puštam ljude da dišu. Bla, bla..

To što sam raspuštenica ne mogu promijeniti. A ni godine ne idu unatrag. No, djeca rastu. Možda premalo dramim. No, i takva kakva jesam, naišla sam na nekog komu se sviđam i tko želi biti sa mnom. Ne preko iskrice, ali u Armaniju. Neki dan bila godišnjica. Nismo mogli nešto ludo proslaviti, no sjetili smo se, i to je puno :).

Prvi je uvjet - da uopće želimo vezu. Ja želim, a želi i on. Otud smo krenuli. Bedasto je zanositi se s nekim kome ni na kraj pameti nije vezati se. Možda mu jednog dana klikne, aha..

Kako nam je išlo ovu godinu? Više-manje glatko. Zapeli smo dvaput. Jedanput sam mislila da je gotovo. No, nije. Bilo je to postavljanje granica, upoznajemo se. Dobra volja postoji, drag mi je, a i ja njemu čini se. A bilo je i prekrasnih trenutaka, onih koji poput sidra učvrste brod. Da bude spreman na oluje.

Zapravo želim reći - nismo savršeni, niti on niti ja. Ima stvari koje mi je teže prihvatiti kod njega. Vidim da i ja njemu ponekad ne legnem. Ali kako vrijeme ide, nekako se to poravna. Ne radimo dramu oko toga. ako možemo mijenjati, dobro, a ako ne, prihvatimo jedno drugo takvim kakvo je. Nismo djeca, tko zna koliko godinama imamo pred sobom, treba uživati tu i sada. Neki mali nezgodni trenutak se dogodi i sve se promijeni.

Imamo zajednički cilj. Vezu, koju gradimo. Ciglicu po ciglicu. Temelj je izgleda dobar. Vidjet ćemo.

Nisam ovo napisala da se hvalim. Možda malo :) Napisala sam da se vidi kako ima ovdje poželjnih ljudi (žena), i koji jesu za vezu, ozbiljnih kandidata.. Ako netko nije meni zanimljiv, ne znači da nije drugima. Čak i ako mi je odbojan ne moram ga zato ocrnjivati. Nekog može usrećiti.

I tak on trčkara oko mene, zavodi me.. a ja se odmičem. Pa kako i ne bi, njemu 33 godine, vrckav, nezaposlen, kockar (ali ne kocka iznad 1000 kn odjedanput!), šarmantan, liči na Gorana Bogdana.. U mene zagledan i ne pušta me.

Upoznali smo se na tom ljetovanju, otok meni slabije poznat, i taj dan otišli na neku udlajeniju plažu. Bilo nam je lijepo i naravno vrijeme nas je prevarilo, vraćali smo se s plaže u sumrak. Malo smo zalutali i ne znam kako zatekli se u visokim stijenama, na početku prohodnim ali stazica sve uža i uža. Bilo je još ljudi s nama. Taj moj kavalir je otišao naprijed s jednom starijom gospođom pomažući joj, a ja cupkala s nekom ženom i njezinim desetogodišnjim sinom.

Stazica nestaje, zatekli se mi duboko u stijeni, vertikala gore, vertikala dolje.. i nailazimo na njegove cipele. Njega i gospođe nigdje.. Tu se i najmanja pogreška plaća vjerojatno životom. Gledam prema dolje i ne vidim ga, more je ispod ali i izbočene stijene, ako je pao, gotovo je..

Stanem, ukopam se, ne mogu dalje. Strah me je. Mogu možda prema natrag, no trenutno sjedim zalijepljena za stijenu, blokirana od straha. Klinac se zavuče do mene, sjedne mi između nogu, ja ga prigrlim da ne zvekne. Sjedimo tako sat, dva, možda i samo tri minute, ne znam.. No, klinac se meškolji i krene on, nekako zahvati rukom, pa nogom, i dođe na zaravan iza ugla.. Vidim može se, popustio me je malo strah pa krenem i ja. Naišli smo na široku sigurnu stazu, koji gušt!

Ubrzo selo, sjećam se cvijeća na prozorima, i malenih kuća, uska uličica.. Sjednem na kamenu klupu na ulazu u selo.. opuštam se... kad eto njega! Stiže s onom gospođom, vedar, šarmantan.. pa gdje si bio, pitam? Spašavao sam gospođu, pokliznula se je, evo, sve je u redu.. Zabrinula sam se, rekoh..

Zabrinula si se? Taj me čas zagrli, podigne (imam valjda 40 kg), i poljubi - znači, ipak ti je stalo do mene.. posložio me! zaljubljeno se predam ljubljenju, ma nek ide vrit sve, nek je mlađi, nek je kockar..

Zvao se Željko Grujić. ili Rujić, ili Rojić, i bio je iz Subotice.

(Zašto naslov 'konačno'? Zato jer sam konačno sanjala nešto lijepo, cijelu priču ljubavnu.. jest da mi je junak sve anti-, ali eto ja stječem iskustva kako je biti s nekim mlađim - u snu)