Laprdarij

Metne se redom:

- 2 dcl vode
- 2 dcl mlijeka
- 25 mL maslinovog ulja (3 pliće jušne žlice ili 1 i pol dublja žlica, ili 1 i pol žlica dobivena uz breadmaker)
- isto toliko šećera (poravnate žlice)
- 1 i pol do dvije čajne žličice soli (7-8 mL) ili 1 i pol žličica dobivena uz breadmaker
- pola kile brašna (40 dag bijelog i 10 dag raženog, ili integralnog ili crnog)
- 7-8 mL suhog kvasca, ili 1 i pol žličica dobivena uz breadmaker

(Općenito se smatra da je jušna žlica 15 mL, a čajna žličica 5 mL)

... u breadmaker iliti pekač kruha kako je navedeno: prvo tekućine, onda krutine, i na kraju kvasac po površini brašna.

Ovo je moj prilagođeni recept. Upravo se peče. Razvijam tehnologiju i dalje jer je zamorno svaki dan vagati brašno i sve to odmjeravati. Razvagala sam si brašno u vrećice po pola kg, po smjesama - bijelo, raženo, integralno, crno. I samo istresem vrećicu. A tekućine sam pomiješala u boci od 2 L zajedno sa šećerom i solju. Prije odmjeravanja dobro zmućkam radi ulja da se emulgira u vodi. 2 L mi dostaje za 5 kruhova. Jedino kvasac dodam na kraju sam za sebe.

Mi znanstvenici možemo eksperimentirati s neznanstvenim, jer nas toga nije strah. Sve je to istraživanje.

Kad recimo roditelji imaju (psihološku) zabranu na sreću, drugim riječima, kad su se kao klinci smijali, a nije im se to odobravalo nego su možda i batine pobrali, normalno je da takvi i svojoj djeci brane sreću. To je samo jedan od primjera, a ima ih brdo, koliko i psiholoških zabrana: na sreću, na bijes, na znatiželju/istraživanje, na uspjeh, pa na neuspjeh, na pogreške, na seks i sve u vezi s time, na eksponiranje, na izgled, pa i na spol.. (Usput, pitam se je li homoseksualnost potaknuta zabranom na spol - ono, htjeli kćer, a ono sin, pa mu oblače haljinice - to je ekstrem, ni ne moraju mu oblačiti haljinice ali se prema njemu ponašaju na razini drugog spola, nesvjesno mu 'brane' muške stvari i potiču ga na ženske. Ili je trebao biti jako željeni sin, a bila kćer, pa asketski odgoj, itd... Hm, to bi moglo objasniti zašto su homoseksualci češći kod braće istog spola pa kad se kao neko sljedeće dijete očekuje dijete drugog spola.. A znamo i one muške kojima je nepojmljivo i nepomirljivo što imaju kćer).

No, ovaj tjedan mi je palo na pamet - možda ljudi kastriraju svoje ljubimce zato jer sami imaju zabranu na seks/strast i reprodukciju. Ili ih ne puštaju van zato jer sami imaju zabranu na istraživanja. I slično.

Znate kaj me plaši: plaši me to životinjoljublje (ali vrlo selektivno), a istovremeno mržnja prema čovjeku.

Da budem konkretna. Eternise, ovdje na blogu znaš biti vrlo neugodan, prost, bezobrazan. Ok, da govorim u prvom licu, prema meni si često neugodan. Zapravo kad god dođeš na moj zapis, podbadaš. Ne osjećam se dobro od zvojih komentara, to sam ti i dala na znanje. Što će reći da mene ne doživljavaš kao neko ranjivo ljudsko biće, kao nekog tko bi volio doživjeti lijepu riječ, nekog tko metne zapis na blog jer isto ima potrebu s nekim razmijeniti mišljenja. Ali eto, ti na mene đonom.

Pitala sam i Ane, da sam mačka, bi li me više voljela? I ona veli - bi. Evo, taj dio me brine. Koji su argumetni da je netko prema meni neugodan, a prema mačkama tako jako dobar? Što to meni (i drugima) fali, a one imaju? Ili obrnuto? Prema kome treba biti nježan, a prema kome ne treba? Gdje je ta crta? I na to pitanje bih rado čula odgovor.

Osim toga kukaš kak si usamljen, a vičeš da ne želiš nikog upoznati. I meni si se smilio nekad davno i zvala sam te na kavu. Koju si odbio. Pa kak da ne budeš usamljen kad ne daš ljudima blizu ili tjeraš ljude od sebe.

Ja vam to vidim ovako: Vi volite te životinje zato jer mašu repom kad vas vide, vesele vam se kakvi god bili prema njima, ne morate se previše truditi da steknete njihovu naklonost. Idete pak toliko daleko da im pripisujete ljudske osobine, to me isto muči. Zaboravljate tko su i što su, što bi one voljele. Baratate s njima kao vladari, kontrolirate njihovo razmnožavanje (kaže Ane da treba tako jer što bi se one nekontrolirano razmnožavale, to je usluga društvu), kastrirate ih, zatvarate u kaveze zvane stanovima, šetate ih kad se vama šeta i kuda vama paše. O hrani da ne govorim. Jadni moraju jesti nekakve sprešane splačine. I to je ljubav?

Jedan od argumenata ljubavi prema životinjama je - oni su nemoćni. A tko ih je učinio nemoćnima? Ljudi. Istrgnuti su iz prirodnog konteksta, i naravno da su sad nemoćni.

Gledam šetače pasa kojih je sva sila pod mojim balkonom, i slušam kako se razgovaraju s pesima. Od 'cici-mici' pa do 'si lud'?! Dobiju ti pesi i batina predamnom. Zato jer su napravili nekaj skroz psećeg. Kak im padne na pamet biti pesom? Jer - "treba njihov karakter držati pod kontrolom". U njima neprirodnom okruženju.

Od svega me najviše plaši ono - mi znamo što je dobro za njih bolje od njih samih.

Vi životinjoljupci, jeste li se ikad pokušali metnuti u njihovu kožu? Izgleda da niste. Meija, ajde napiši zapis kad mica maca ide na kastriranje, u njezinom prvom licu. Ili kad gleda drvo kroz prozor. A rado bi koju ptičicu lovila.

Ako vam fale ljudi, ljudska toplina, ako ste bili zakinuti za time kao mali, ako vam fali dodir, šteta je životinjama dati takvu odgovornu ulogu da vam nadoknađuju sve to, to su samo životinje.

Meni je, ukratko, žao tih životinja. Od kojih se očekuje da zamjenjuju i djecu, i prijatelje, i roditelje, da tješe, da razumiju, i da budu poslušnici, i kaj ja znam još kaj. Za krov nad glavom i splačine s aditivima.

Ključna riječ je - poštivanje. Poštivati životinju i njezine prirodne potrebe. Pustiti je da bude životinja. Poštivati i ljude i njihove potrebe. Poštivati i ljude koje ne cmizrde selektivno nad nekim životinjama. Poštivati i one koji ubiju životinju da bi ju se pojelo. Poštivati one koji su drukčiji od nas.

Sad očekujem da ćete na mene opet đonom. Jer ja sam samo - čovjek. Koji ne maše repom.

Da, to sam ja. Volim učiti. Saznavati. Pa razmišljati nad tim. Pa to primijeniti. Osim engleskog kojeg učim u firmi, nisam već dugo bila na nekom tečaju. Neki dan prolazim firmom i zapnem kod jedne vesele kolegice u sobi. A ona srfa i traži tečaj za kreativno pisanje. Ali ne za sebe nego za jednog našeg kolegu, bla, i tak mi započele temu koji tečaj da upišemo zajedno. Ona je po tomu slična meni, s tim da ona uz tečajeve upisuje i visoke škole, ima nekoliko diploma, a trenutno koliko znam ide na tečaj hebrejskog nakon n jezika koje je učila. Pak pričamo - da i nas dvije idemo na kreativno pisanje? Ne da nam se, meni jer je to još jedno apstraktno a trenutno sam prezasićena apstraktnim, trebam nešto konkretno, a ona je više zainteresirana za uređivanje knjiga, no za to trenutno ne postoji tečaj. Ja bih nešto rukama radila rekoh, ajmo recimo na tečaj šivanja. Ajmo!

Našla ona tečaj, prijavimo se, i eto me sad na tečaju s njom. Dosad smo odradile prvu četvrtinu tečaja, i tečaj je - SUPER! Drži nam ga jedna profesorica nekog šivanja, nismo ju pitale detalje, žena je predobra, krenuli smo od Adama i Eve, od vrste škara, igala, konaca, da sad ne odajem njezine metode, pa idemo redom, od jednostavnog ka kompliciranijem. Imamo po tri sata u komadu koji mi prolete da se ne snađem, ful sam koncentrirana i budem bome umorna nakon toga, onako lijepo umorna.

Bila sam samouka švelja. Nešto sitno me mama naučila, a ostalo sama. I ide to do neke mjere, a onda više ne ide. Svake 3-4 godine primi mene šivanje, kupim neke materijale, Burde, i sad ću ja, pak niš. Zapnem na nečem, ne znam dalje i ne da mi se. Spretna sam s mašinom, ali ne znam izvesti fine obrade, i ne znam napraviti kroj. A želim znati. Tečaj je fakat super. Jučer sam bila tak uzbuđena kaj idem na tečaj da sam zaboravila platiti parking. Bolje tak nego obrnuto :)

Nek ja to znam, možda i nekaj sašijem.

Osim komaraca, sad su me i muhe spopale, ne znam otkud toliko muha! Odem u kemoboju i tražim nešto protiv muha, a tip mi da one ljepljive trake - muholovke - nek ih povješam po stanu. A sad čitam Pamelin zapis, gledam poljepljene muhe i čekam hoće li mi se smiliti. Iskreno, ne osjećam ništa. I sad, trebam li se zabrinuti zbog toga? Ipak su muhe božji stvorovi. Razmišljam o opciji da nabavim benzin i da ih skidam s traka. Doduše, piše da ima otrova na trakama, tako da je to recimo humaniji oblik ljepljenja.

Jesu li muhe štetočine? Pa i nisu, ne naprave nikakvu štetu osim što su beskrajno dosadne i izlegnu jaja pa se naprave crvi. Ali niti ti crvi nisu štetočine osim što postoje i nisu lijepi. Hrana bi se puno prije sama od sebe pokvarila ionako.

Ok, i meni je bil bed kad su mi se miševi polijepili po ljepilima i nisu odmah krepali. Alternativa je bila da ih ostavim 3 tjedna same u stanu dok sam na godišnjem. E, to nije dolazilo u obzir. Tko je imao miševe zna kakva je to napast. Moš ti njega pristojno odnijeti iz kuće, ali on se vrati, ili neki drugi. I uvijek ima neki miš kojeg si previdio. Došlo mi je jedanput da ih rukama podavim! Lovila sam jednog miša i zavukao se u nekakvu krpu na podu, a ja hop i skači po krpi. Poslije gledam, njega nigdje! Pa kad si zbrisal?

Teško mi je gledati filmove gdje recimo pantera lovi nekakvu srnicu pa ju smaže predamnom. No, trebam li se ja sad ljutiti na panteru? Ili na mačku ako je ulovila miša? Ili sovu recimo? Miševi se hiperproduciraju jer su fina hrana mnogima. I insekti.

Slažem se da ako već ubijamo i imamo izbora da to treba biti na što humaniji način. Ima cijela nauka o tomu. No, u konačnici ih ubijemo.

A ako je pitanje - oni ili ja, onda ja.

Ono što želim reći je da se danas cmizdri nad svime, a zaboravljaju se patnje ljudi i djece. Ako već želite biti dobročinitelji, okrenite se oko sebe i pomozite ljudima, prvo najbližima a onda onima malo dalje i tak, a vrit i pesi i mačke, oni se znaju i sami snaći, pogotovo mačke. I lijepa riječ i osmijeh je velika pomoć, za početak. Recimo, ovdje netko slavi mačke, ili cmizdri nad mišem, a mene bi utopio u žlici vode. I to je ok?

(Ili - ne znam kaj reći kad netko u radno vrijeme udomljava mačke, time potkrada državu, i generira još sirotinje. Bemti mačke!)

Evo jedne pjesme o vrućem kruhu. Tu mi je Severina super, dobro ona pjeva, šteta što nema bolje pjesme..

Link

Konačno nabavih pekač kruha. Rekla to na poslu pa su me ismijali. O da, imamo i mi tu igračku, eno je negdje ni ne znamo gdje. Pekli kruhove prva tri dana i onda nam dojadilo. Pa šta, nek se i ja veselim ta tri dana, bio je povoljan, koštao je kao jedan jeftiniji koncert u Lisinskom za 3 osobe. A je mi usporedba..

Imam ga desetak dana i pečem kruh recimo svaki drugi dan, nemam neko veliko iskustvo ali stvar je super. Jest da imaju greške u receptima koje sam dobila s njim pa mi je integralni kruh počeo bježati iz pekača, morala sam bušiti tijesto nožem da se slegne, ali i to su čari igračaka, upoznajemo se tek.

Dobro mi je metnuti u njega sastojke navečer, navinuti ga i ujutro u 6 miriši friški kruh, vrućeg ga vadim iz pekača i zamotam u krpu da dočeka djecu. To vrijedi. Što se love tiče, čini mi se da se isplati, iako moram još tek naći izvore jeftinijeg brašna. Fina brašna su bome skupa, i do 10 kn kila, a za jedan kruh treba pola kile. Trebalo bi uračunati struju, kažu da ne troši puno. A opet, nema aditiva u tom domaćem kruhu što mi je važno. Dok traje veselje, nek traje. Toplo i mirišljavo ga preporučujem :)

Brzo, da ih ne zaboravim:

1. Ljudi bez djece ostaju vječna djeca. Jedino ne znam je li nemaju djecu zato što su još uvijek djeca i ne mogu pomisliti na konkurenciju, ili - djeca su nužna za konačno sazrijevanje, a njima je to uskraćeno. Uglavnom, jaje i kokoš su tu pa tko prije, tko kasnije.

2. Brat koji ima mlađu sestru, i to ne puno, a samo ih je dvoje, postane ženomrzac. Jer kog se klinca uopće rodila ta sestra? I sva pažnja je na toj sestri, nju mama i tata naravno više vole od njega, a i svi ostali se prvo zapiknu na mlađu sestru. I nema sile koja to može popraviti. To je uvid od doma.

Slabi. Jako slabi. Energetski paraziti. Ako su bez vlastitog napajanja, onda to vrijedi i za sve ostale dramske uloge. Drama (kontrole) i jest igra kojom se crpi energija od drugih. Jer se nema vlastiti izvor. Dramske uloge su zgodno opisane u 4. uvidu Celestinskog proročanstva.

Uglavnom, svi smo u nekim dramskim ulogama. A to je zato jer je to reakcija na dramske uloge koje su imali naši starci. Agresivnije uloge stvaraju submisivnije, ili još agresivnije. To je pak opisano u 6. uvidu. Ja sam sad na tom uvidu i proučavam drame svojih roditelja. S mamom mi je bilo relativno lako, njezina dramska uloga je bila vrlo jasna. Ali s tatom sam imala problema. I onda skužim - moj tata nije bio u dramskim ulogama! On je to prerastao, skužio je! Veliki čovjek!

Pa kaže, drame naših roditelja formiraju naše drame. Mi, evolucijski gledano, nastavljamo njihov put. Osim tjelesnog i onaj duhovni. "Čitajući" njihove životne puteve možemo previdjeti naše, što je to što su naši zadaci koje oni nisu stigli ni mogli ostvariti. Što je duhovni slijed njihovih života? Prezanimljivo!

BORBA ZA MOĆ
Ljudi se prečesto odvajaju od najvećeg izvora energije te se stoga osjećaju slabima i nesigurnima. Da bismo stekli energiju, nerijetko ćemo se baviti manipulacijama ili prisiljavati druge da na nas obrate pozornost i tako nam daju energiju. Kada na ovaj način uspješno dominiramo drugima, osjećamo se snažnijima, no oni tako ostaju oslabljeni i često nam se suprotstavljaju i uzvraćaju borbom. Veliko nadmetanje za dragocjenu ljudsku energiju uzrok je svih međuljudskih sukoba.

("Celestinsko proročanstvo, iskustveni vodič")

Kako kaže u tekstu - oni koji imaju potrebu dominirati nad drugima, koji manipuliraju, koji se bave tuđim životima, to su SLABI ljudi. Oni kradu energiju drugima, žive na račun tuđe energije, oslabljuju ljude oko sebe.

Nadam se da će sve više ljudi shvatiti ovo kao ozbiljno upozorenje. Jer uzimati energiju od drugih ljudi nije rješenje. Ako mi uzimamo drugima i igramo tu igru, naći će se netko tko uzima i nama. I kao čovječanstvo imamo sve manje energije, sve više slabimo.

Kako naći neki drugi izvor energije, a da to nije uzimanje od ljudi? Kažu da je prvi korak prema spajanju na univerzalni izvor energije - uočavati ljepotu oko sebe, ljepotu i sklad prirode. Što se više fokusiramo na ljepotu oko sebe, receptori nam se izoštruju i sve više ljepote ulazi nam u život. I osjećamo se sve bolje.

Osjećamo se dobro i kad nam ljudi s veseljem daju svoju energiju, to je recimo stanje zaljubljenosti, ili naprosto znatiželja usmjerena prema nama, to je izuzetni dar. Osjećamo se dobro i kad sami dajemo energiju s veseljem, kad se osjećamo ispunjeni davanjem, a ne da ostanemo žmiknuti ko krpa.

Sve je igra energije, bez energije nema života, život je energija. Zašto to onda ne bi bila zabavna i ugodna igra, a ne igra na ispadanje?

Mene zanimaju ljudi koji me ne iscrpljuju, koji razumiju to što o čemu pišem, koji nalaze i vide ljepotu oko sebe, kojima nisam potrebna ja da bi uspravno hodali. I kojima ću davati s veseljem.

COCO samo na ovom blogu! Citajte je i ove subote ujutro! Jedina i jedinstvena, i ove subote predstavit ce vam svoje najnovije uvide u dubinu ljudske duse, i u sirinu svemira!

Slijedi jos jedan njezin tekst intrigantnog naslova koji ce izmijeniti vas pogled na muskarce. I na napajanje. A bome i na vlastito.

Kad sam već promašila Armani, danas sam tancala na Trgu. Šokačko kolo.

Moja ulazna vrata izvana i iznutra, prije i poslije. Ali.. napravila najveći dio i stala. Sad se moram natjerati dovršiti ukrasne letvice oko vratiju, i izvana i iznutra.

Nisam pročitala "10 navika uspješnih ljudi", ili nešto slično, trebala bih. No, pišem ja svoju vlasititu knjigu na tu temu. To bi značilo da se smatram uspješnom. Pa da. Uspješnom u smislu da sam zadovoljna svojim životom i da u većini trenutaka uživam u njemu. Čemu veći uspjeh? Evo, sad mi se sama nametnula treća točka - znati uživati, onak ko prase.

Prva točka moje knjige već je spomenuta, a to je - dobro se nositi s autoritetima. Treća je u poglavlju iznad. A druga je tema ovog zapisa.

No. Moja familija je sklop zanimljivih ljudi, osobenjaka, nažalost više nisu među živima. Jedna teta mi je posebno draga, ne mogu reći bila jer mi je još uvijek. Arhitektica, vesela, ništa joj nije bilo teško. Od nje sam naučila sljedeće. Rekla mi je - ja ti petkom uvijek nešto započnem, neki mali komadić posla odradim, tako da kad dođem u ponedjeljak samo nastavim. To mi je puno lakše nego započinjati posao u ponedjeljak, nakon vikenda.

Tu leži velika tajna! Moja druga točka je - obavljati bez muke poslove koje ne volimo. Kako sam sebi doskočiti i neugodne rabote prevesti u ugodne. Ne velim da takve prijeđu i u užitak, ali već je puno i da ih ne mrzimo i da ih izvedemo bez muke.

Ručak. Do sada su moji klinci imali ručak u školi, a ja na poslu pa mi to nije bila briga osim vikendima. Sad je sin u srednjoj i mijenja se organizacija, treba mu ručak doma svaki dan. Kći također odustaje od ručka u školi i ručat će doma. Meni glupo plaćati ručak na poslu ako već kuham doma. Lijepo ručak u kutijicu, pa u mikrovalnu kad mi zakruli.

A kuhanje mi nije neka sreća, doma mi nisu usadili niti ljubav niti naviku prema tomu, samouka sam skroz.

Dakle, projekt ručak. Kako iz nečeg ne baš dragog napraviti ugodu? Prvo, koji mi je najteži korak u kuhanju? Nabavka. Ne volim ići u dućane, ne volim kupovati, kad bi mi netko nabavljao puno bi mi bilo lakše kuhati. Najvolim kuhati - što se može iz ovih namirnica recimo? Ali nemam takvog nekog, barem za sada. Znači, moram prvo kupovinu prevesti u ugodu. Uh!

Najgori scenarij bio bi - svaki dan smišljati što za ručak sljedeći dan, ići svaki dan u dućan, kupiti nešto, doći doma i kuhati za sutra ili kuhati sljedeće jutro. To ne želim. Dakle, kako kupovati s najmanje stresa? Smislila sam sljedeće. Sjednem i napravim popis po danima što ćemo jesti sljedećih 7 dana. I to radim subotom prije podne. Sada. Imam dva popisa. Jedan je popis jela, a drugi je popis namirnica. Koji mi je potreban da se nekako navedem u dućan.

Važno mi je i kakav je dućan. Ne volim se naguravati, stiskati, a tu Konzumu zamjeram što su postavili one silne palete pa se ne može prolaziti, dućani im izgledaju kao neuredna skladišta. Mercator je bio lijep, šmrc. Ugodno su me iznenadile Plodine u Zapruđu. To je dućan po mojoj mjeri. Malo prevelik, ali uredan, dobar izbor, dobre cijene. I usput mi je.

S popisom mi je lakše, već znam organizaciju dućana i idem redom. Preko tjedna više ne idem u dućan i zbog toga sam toliko sretna da mi ta kupovina subotom ne predstavlja teret. Koristimo nesvježi kruh ili tost, prepečemo ga i svi zadovoljni. Razmišljam o breadmakeru.

Drugi najteži korak je - kuhanje. Kako tomu doskočiti? E, tu sam se sjetila svoje tete. Navečer nemam snage kuhati jer sam krepana. Ujutro mi je prenaporno napraviti cijeli posao. Pak sam si organizirala tak da navečer napravim dio posla, pripremim hranu, i ujutro je zgotovim. I to mi je nekako bezbolno. Recimo, gledam seriju navečer i gulim krumpir, solim meso, zamiješam faširance, bla, tomu i služe serije, zar ne?

Vjerojatno ste vi već odavno svladale ovakve vještine. Meni je tek sad došla potreba.

A to da pišem knjigu, to se samo tak veli.

Pretpostavljam da većina misli kao i ja. Znamo da se u neki razred dobre škole upišu samo oblikaši, da bi na prvom polugodištu već bilo jedinica. I kak sad neko dijete s PP ili ono drugo metnuti u takav razred, je li mu je to usluga? Mučenje djeteta. Bolje nek ide u školu u koju spada prema ocjenama. Kasnije ako mu dođe 'z riti v glavu', bit će ionako nešto od njega.

A i moje je pravilo: nikad se ne izgovarati na bolest. Sve može, ali bolest ne može.