Laprdarij

Upravo pogledah film "Obični ljudi" na HBO. Naravno da sam čula za njega, ali ga sve do sada nisam gledala. A film iz 1980. Tema samooptuživanja, i tema odvojenosti od osjećaja - sviđa mi se kako je to napravljeno. A ta koja je bila najodvojenija je - majka. Film se zove obični ljudi, i dobar mu je naslov. Jer koliko god to u filmu izgleda pretjerano, to je tako često! Tako su česte majke koje ne grle svoju djecu. Koje ne potiču osjećaje. Čija djeca niti ne znaju što osjećaju. Imam rođakinju koju pitam - kako se osjećaš kada... ne znam, veli ona, nisam o tomu nikad razmišljala. Veli mi - postavljaš čudna pitanja.

Tzv. ledene majke. I ja sam bila ledena na početku, trebalo mi je vremena da se otopim. A bila sam ledena jer se nisam mogla opustiti. Nakon puno godina željenja konačno sam dobila dijete, i bojala sam se da će nestati. Da je sve samo san. Bojala sam se vezati, jer što ako... Mučila sam i sebe i dijete. S drugim sam se djetetom odledila, jer se smanjio strah. I nekako sam počela vjerovati da to ipak nije samo privid. Teška je to tema.

Imala sam sreću pa sam sve to osvijestila. Sreću? Bila sam otvorena, i sreća je došla. Jer moja mama mene nije grlila. Ne sjećam se da sam joj sjedila u krilu. Ni poljubila me nije, koliko se sjećam. Nije me baš ni hvalila, baš naprotiv, osim pred drugima kad me nije bilo blizu. Nije znala, sirota. Jer ni nju njezina mama nije grlila, ostavila ju je kao malenu kod neke rođakinje da bi je pozvala k sebi s njezinih 22. Ta moja baka je bila stroga, voljela je mojeg bratića i njemu bi poskrivečki davala banane. A čuvala nas je oboje. Hja, ipak sam ja neko bezvezno žensko. Nije bila nimalo nježna prema mojoj mami, jer ni ona nije dobila majčine topline, njezina je mama rano umrla. Ali, kad smo joj došli reći da joj je kći (moja mama) umrla, žena se je taj čas izgubila. I tako je bila izgubljena godinu dana, kopnila i umrla. Od tuge. Ta ledena mama.

I to su obične majke. Prosječne majke. I gotovo svako dijete pati zbog majčine hladnoće, jer se to vuče generacijama. I da bi tu hladnoću dalje prenijelo na svoju djecu. Hvala Bogu što sam to osvijestila. Što ne znači da sam savršena, daleko od toga. Ali osjetim kad zeznem, ili kad pogodim.

Promatram svoje kako se ponašaju u blizini male djece. Oboje ih vole, igraju se s njima, uzimaju ih u krilo, i sin i kći, i sretna sam zbog toga.

Sad ide ona slika iz Veginog bloga. Kak to da je do 19. stoljeća bilo ok na svijetu što se napučenosti tiče, i onda je odjedanput u 20. stoljeću nastao problem? U 20. stoljeću nas je medicina uvjerila da ne možemo bez nje. A kako su ljudi živjeli do tog 20-og stoljeća bez te medicine? A opstali su milijun godina.. Ok, liječili su se na razne načine, uspješne ili manje uspješne, i ipak su preživljavali. Bila je do tada dobra prirodna i društvena selekcija, valjda je i to prirodno - ratovi, međusobni sukobi i sl.

Priča meni jedna gospođa, sada 90+, dok je ona bila mlada rađalo se i do dvadesetak djece po obitellima. I puno ih je umiralo. Ako je dijete i umrlo nije to bila neka katastrofa, jer da je dijete bilo jako - preživjelo bi. Samo jači bi preživjeli. Naše bake i dede, i svi njihovi preci, bili su oni jači. Roditelji su nam već upitni. Pogotovo vama mlađima.

I onda dođe 20-i vijek. I penicilin. I dezinfekcija. I prekida se prirodna selekcija. Odjedanput previše ljudi preživljava. Znači, medicina nam čuva živote, ali s druge strane nas je sve više, pa i previše. Prvo ti medicina sačuva život, onda te taj cijeli život liječi, i ako si slučajno zdrav uvjeri te da nisi, a ako ipak i dalje jesi, onda te uvjeri da si ružan. Ako pak pristaneš biti ružan, onda si manje vrijedan zbog obleke koju nosiš. I zbog kvarta u kojem živiš. Ako sve to izdržiš, pošalju chemtrailove i ostale načine kako bi te satrli. Jer kome ćeš takav neprofitan?

Ukratko, mi se oplođujemo, rađamo, živimo, održavamo na životu, održavamo lijepima i atraktivnima, a i umiremo - ali ne spontano, već na način da će netko na nama zaraditi: i na našem začeću, rođenju, i liječenju, i uljepšavanju, i smrti. Sve je profit.

Ima li to vama smisla?

Emotivna Boža
Perce premium (sam uplatio)
Iskrena Meija
Ljubazna Vega
Pobožna Juicy
Strpljiva Paske
Nježni Krelec
Koko u haljini
Frigidna Mai
Samozatajni Eternis
Pomirljivi Toold
Raky ima morsku bolest
Aseksualni Rex
Skulirana Mmmka
Caffedolcina psovka
Stiksa ravnodušna prema krumpirima
CC-ina pravopisna greška
Fleksibilna Pogni
Bezobrazna Biserna
Nezrihtana Cyb
Lijena Anerak
Originalna Sleep

Kad mogu drugi evo i ja spjevala pjesmu Anti Markoviću. Danas mi je došlo da žalim za tim vremenom. Kratkim ali slatkim.

Markoviću, Markoviću,
ah ja jadna sada gdje ću,
5 minuta si nam bio
blagostanjem nas zasladio

srebrni pir se približava
sve je tvrđa za nas java

sanjamo o tebi spasitelju Ante
usput prekopavamo od smeća kante
I u kantama svega ima manje
govna sve sitnija, a veće je sranje

Ante, Ante, dok je tebe bilo
što nam se snilo to nam se i zbilo
To je bilo naših slavnih 5 minuta
Ali došao rat da sve to proguta

Umjesto mijenjanja plaća na crno u marke,
dao si nam da časno odemo u banke
tih 5 minuta priuštiti smo mogli si sve,
dok nije to sve otišlo u jagode

-Škorpion pita žabu da ga prenese preko rijeke. Žaba se ispočetka boji da će je škorpion ubosti, ali škorpion je uvjerava kako će, ako je ubode, ona potonuti te će se on utopiti. Žaba potom pristaje; ali je škorpion ipak na sredini rijeke ubode i tako oboje osudi na smrt. Kada ga žaba u samrtnom hropcu upita zašto je to učinio, škorpion odgovara "Ja sam škorpion, to mi je u prirodi."-

Metnula je Pam ovdje filmić o papagaju koji ide za mačkom, a ovaj bježi od njega. Ne znam kakav je osjećaj u vama probudio taj filmić. Meni je bilo žao i mačka i papige. Obožavam ptičice, volim i mačke. No, ova mačka, sirotica, oduzeto joj je ono njezino mačje, i zato mi ju je bilo žao. Nije reagirala kao mačka. A nije ni papagaj reagirao kao papagaj. Trebao bi se bojati mačke. Kakva je to mačka koja ne ganja papigaja i koje se papagaj ne boji? Reklo bi se, ode sve vrit. Ubijeni nagoni u životinjama, nemaju ono što ih obilježava.. Njihova priroda je izmijenjena. Meni je to zapravo scary.

Ta me je mačka podsjetila na neke ljude. I u njima su ubijeni nagoni.. To je koliko ja znam uglavnom posljedica ponašanja roditelja. Ali nisu krivi roditelji, oni nisu znali drukčije. Nisu bili svjesni što rade.

Ljudi s ubijenim seksualnim nagonom. Žene s ubijenim majčinskim nagonom...

Sinoć tu razmjenih par riječi, i ne osjećah se dobro poslije. Nakon loše energije nisam sretna. Paše li vama ta loša energija? A valjda paše kad ste tu i vrtite li vrtite.. A ne osjećam se dobro iz dva razloga. Prvi je namjera kojom se nešto kaže. A namjera jučer nije bila dobra. Sam način po sebi može se i prekoračiti ako se u pozadini osjeti dobra namjera. A drugo je - različiti jezici kojima pričamo. Osjećate li vi to? Govorimo iste riječi, ali meni te iste riječi ne znače isto kao i Stiksi, recimo. Drukčije su boje, zvuka..

I ovdje smo naklonjeniji onima čiji jezik bolje razumijemo. Tako barem ja to vidim. Stiki me etiketirala nešto u vezi s Georgi, nisam to točno razumjela. Ono što znam je da razumijem Georgi. Razumijem njezin jezik. Kao što razumijem i Maijin. Neke ovdje razumijem djelomično i mjestimično. A neke nimalo. I ne bismo se mogli sresti ni nakon sto godina. I to je tak i ne zamaram se time.

A zbog čega se s nekima bolje razumijemo, to je valjda jasno više manje..

Da se vratim namjeri. Razlika je kad netko brani svoj dio terena, ili kad zadire u 'protivnikov' dio. Meni paše igranje oko centra. Niti ti meni, niti ja tebi. Pozivat ću na centar, ali ne idem dublje. Ne zanima me. No, ne dozvoljavam niti igru na svojoj polovici.

Sjetim se često one bajke u kojoj su jednoj kraljevni iz ustiju dok je pričala izlazile ruže. A drugoj - žabe. Jučer je ovdje bilo puno žaba. Isprika žabama.

Neki dan se ovdje cendralo kako je blog postao ovo ili ono.. a tko čini blog? I hoće li neki cendravi zapis popraviti stanje? Ja cijenim ovo mjesto. Tu sam si razbistrila neke stvari, razmišljala na glas, i budem opet.. Trudim se ne zagađivati ga..

Sad mi je još pala na pamet jedna stvar. Kad je netko prema meni zao, pomislim - kakav bi bio prema meni da recimo zna da neću više dugo? A kako on uopće zna hoću ja još dugo ili neću? Eto, toga se sjetim kad prema nekomu osjetim nešto neugodno.. tko zna što taj u sebi krije. Već sam to bila rekla i prije.. budite dobri prema meni i drugima sada, dok smo još tu, dok imate priliku, nemojte samo 'o mrtvima sve najbolje', nemojte žaliti poslije. Jer sada je trenutak, a ne sutra, ili jednog dana..

I ovo moje će netko razmjeti, i jedan je već puno, a mnogi neće. Kao što je i s većinom stvari.

..evo obećah..





Obje slike su s udaljenosti - preko ceste. Daklem, ja gledam natpis s udaljenosti širine Ilice, i ne vidim pročitati natpis na drugoj strani ulice.

"...Kao najpoznatije članove mediji redovito navode Franju Tuđmana (Zmaj od Hrvatske), msgr. Đuru Koksu (Zmaj od Krbuljina), akademika Andriju Mohorovičića (Zmaj Kvarnerski), slikara Ivana Lackovića (Zmaj od Batinske), grofa Jakoba Eltza (Zmaj Vukovarski III.), Žarka Domljana (Zmaj Mosorsko-poljički), Nedjeljka Mihanovića (Zmaj Poljički III.), Vladimira Seksa (Zmaj Dravski), Milana Bandića, Dinamovog predsjednika Barišića, biskupa Bogovića i msgr. Juraja Jezerinca.

- Matica Družbe, to jest Zagreb sa Zagrebačkom županijom, može imati najviše 101 člana, a svaki od 19 zmajskih stolova po hrvatskim županijama može imati najviše 11 članova. Svaki član Družbe ima zmajsko ime, pa je tako Bandić 'Zmaj od Kamenitih vrata IV'. Kako nije mogao dobiti ime 'Zmaj Sljemenski', koje je prvo poželio, budući da se tako zove jedan drugi član Družbe, Bandić se odlučio za ovo jer se Majku Božju od Kamenitih vrata smatra zaštitnicom grada Zagreba. Brojka četiri uz to ime znači da su ga već nosila tri pokojna člana Družbe, među kojima je posljednja bila zmajica Lelja Dobronić. povjesničarka umjetnosti, preminula u prosincu prošle godine - dodaje bloger Duh Vremena."

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2013/06/07/razotkrivena-druzba-braca-h


rvatskog-zmaja-pripadati-zigmundovom-drustvu-je-kao-da-pripadate-hitleru/

Zašto se kaže - putar na glavi? Zašto baš putar? Pa na glavi?

Razmišljam o korupciji. I podmazivanju. Možda otud putar? Ok, ajde o proviziji. Zašto su politička mjesta tako omiljena? Osim nekakve moći koja je ili nije, zbog provizija. Koje su zabranjene. Ali su zamamne. Recimo, ako neki političar pristane na sklapanje posla sa stranim partnerom, a tom stranom partneru je u interesu sklopiti posao jer su tržišta zasićena, strani partner podmaže tog političara. I to je svima jasno kao dan. Što je veća lova u igri, to je zamamniji posao. I provizija. Otvori se račun u švicarskoj banci, sjedne lova, i političar miran. Hrvatska porezna pojma nema. Uostalom, Švicarska i živi od diskrecije svojih klijenata. Reče mi jedan Švicarac, još davno, Švicarska između ostalog jako dobro živi i zbog toga što mnogi klijenti koji otvore račune u Švicarskoj jednostavno nestanu. Nakon nekog vremena ta lova pripadne banci. Poklon Švicarskoj. I zato Švicarsku nitko ne dira jer svi imaju lovu na sigurnom tamo. Tako se vodi država, sa skrivenim adutima. A ne guzicu na sunce pa ajmo redaljka..

Navodno je i moj jedan stric imao lovu tamo - obrtnik, nije političar, umro, a nije ostavio detalje gdje je lova i pod kojom šifrom.

Drugo pitanje o kojem razmišljam je tko zapravo vlada Hrvatskom. Ne znam točan odgovor, ali ga naslućujem. No, to sigurno nije ekipa na vlasti, oni su sitne ribe.. Marionete, topovsko meso. No, možda takvi nakon nekog vremena bivanja na vlasti naslažu putra, i prijeđu u sivu zonu, više se ne čuje aktivno za njih ali oni su jedni od tih koji vuku konce.. Nakon što im se račun u Švicarskoj dovoljno podeblja da uđu u 'pravu ekipu'. Zapravo, prava imena su skrivena, prave snage se ne eksponiraju. Taj dio je nevidljiv.

Hrvatskom vladaju i strane banke. Taj dio je vidljiv.

U tom kontekstu, razmišljam kakva revolucija bi imala smisla? Kad zapravo ne znamo protiv koga se borimo? Jedino reovlucija koja bi uzdrmala svjetski bankarski svijet bi imala smisla, no to nije lokalna hrvatska revolucija. A i kako s praćkom na tenk?

Budući da skrivene sile jako dobro vladaju i nemaju gubitaka, kako bi bilo da se njih metne na direktnu vlast? Oni znaju s novcem i imaju mrežu svega..

Na natpisima ulica u zg. Koji je smisao ploce s natpisom ulice? Da se CITA. A kako citati nesto postavljeno 4 m iznad zemlje i napisano sitnim slovima?

Prvo, postoji zagrebacka plava boja, i ploce bi trebale biti te boje. Ok, mogu biti malo tamnije, ali ne skoro crne.

Drugo, natpis ulice je na gornjoj osmini ploce, onda veliko nista, a na doljnjoj osmini nesto jos sitnije, sto bi najvise strance zanimalo, ali je eto na hrvatskom. Nije mi jasno cemu to -nista? Velika ploca, a natpis na njima mali?

Trece, bijela crta s lijeva je bez veze. Da je s desna, imalo bi smisla, ovako ploca 'curi' na desno..

Cetvrto, da je to radio netko tko je makar malo odslusao struku, graficku, znao bi da takvi nazivi trebaju biti napisani velikim slovima (capital letters), i po dimenzijama velikim slovima.

Peto, sto je falilo starim plocama? Prelijepe su, diskretan bijeli obrub i u sredini veliko i citljivo ime ulice.

A da ne velim da je recimo u voznji nemoguce procitati te ploce. Prigovor stranaca je da su nam ulice lose oznacene, e sad su jos gore.. a putokaza kojih fali - nema i dalje

Eto, tako se rusi Zagreb

Kako vama izgleda Kolindin pogled? Meni ju je nekak neugodno gledati, ima prazan pogled u nista. Onak se malo jezim..

To mi je jedna od čudnih riječi (poput glup, mrziti, ...) Što bi to značilo, neku stvar napraviti uvijek na isti način, o nekoj stvari imati uvijek jedno određeno mišljenje i sl? Hm.

Recimo, u svojoj bivšoj spavaćoj sobi koja je sad kćerina, neko vrijeme bih spavala glavom prema sjeverozapadu. Onda bi mi je jednom trenutku došlo da promijenim stranu i okrenem glavu prema jugoistoku. I tako spavam neko vrijeme, a za to vrijeme mi nikako ne ide u glavu kako sam mogla spavati okrenuta prema sjeverozapadu. Pa sve do nekog trenutka kad bih se opet okrenula za 180, ne svaćajući više kako sam pak mogla imati glavu prema jugoistoku. I tako naizmjence.

Ili, idem autom na posao danima.. i onda mi prekopča i krenem vlakom. Dok idem autom, nije mi jasno kak mi se da ići vlakom. Kad krenem vlakom, nije mi jasno zašto ikad idem autom..

I sad, ako jedan dio mene ne razumije drugi dio mene, tj. samu sebe ne razumijem, a stvar se ponavlja i vidim to, kako da onda razumijem druge? Ili kako zahtijevati ili očekivati da mene netko razumije? Ili, kako od nekog očekivati dosljednost? Ne usudim se..

Jeste li vi dosljedni?

Kaže Boža citirajući nekog da sve radimo zbog straha od smrti ili zbog seksa. Usput, jedemo li zato da ne umremo, ili zato jer nam kruli?

Po meni - smrt daje smisao cijelom našem životu, svakom trenutku.

To je kao recimo kad idem na skijanje u Francusku, uplatim tjedan dana, dođem na 3000+ metara, krajolik prekrasan, snijeg iz snova, boje oštre, nebo tamno plavo-ljubičasto, zrak reže, a ja svjesna da sam tu samo tjedan dana. Žao mi propustiti tu ljepotu i želim iskoristiti svaki trenutak. Bojim li se ja tog zadnjeg dana kad idem doma? Ne bojim, ali sam svjesna da ovo neće potrajati vječno. Da živim recimo gore, ne bih se skijala svaki dan, s vremenom bih otupila na tu ljepotu vjerojatno.

Strah od smrti. Meni je neugodna pomisao da umrem, a klinci ostanu bez ikoga. Možda bi se nekim čudom njihov ćaća trgnuo. Možda. Doduše, imali bi dobre penzije i vjerojatno bi ih netko od familije udomio. I to je možda. Ipak mi je draže biti živom i s njima dok ne stasaju.

Umjesto straha radije koristim - svjesnost o smrti. Rekla bih da nas to pokreće. Ta naša konačnost. Jer - samo smo jedanput mladi, samo jedanput u srednjim godinama, samo jedanput starimo. I to treba iskoristiti. Svaki trenutak je jedini i jedinstveni, neponovljiv.

I da, vjerujem da dođe trenutak kad smo spremni otići.

Vidim da ovdje ljudi misle ako nekome upute grubu riječ, da će mu 'otvoriti oči'. A što se zapravo događa kad netko (A) nekomu (B) uputi grubu riječ?

Sve je to igra energija. Uputivši grubu riječ, A pobuđuje reakciju ega kod B. No, to radi sa svrhom, možda ne i svjesno. A radi to zato jer tako dobija energiju od B. A jača, a B slabi. Fućka se A hoće li B 'otvoriti oči'. I to je jedna od često igranih drama. Ne može se nekog stjerati u kut i očekivati od njega da u tom stanju nešto uvidi, preostaje mu jedino obrana. Drama na dramu. To je igra zastrašivanja, ili igra progonjenja, kao 'ja ću tebi pokazati tko je jači'. Pih!

Neki dan sam pisala o sinergiji u međuljudskim odnosima. Sinergija je, za one koji ne znaju, kad je 2+2=5. Sinergija je moguća kad nema drame. Recimo: vidimo da netko griješi (to je isto diskutabilno, ali ajde) i želimo mu pomoći da se suoči s tim. Ako ga napadnemo, ništa od toga, to je gornji primjer.

E, ali ako mu pružimo energiju (empatija je davanje energije), i kažemo - imaš moju podršku što god odlučio, ovdje sam ako me zatrebaš - tada se ego topi, osoba B se okreće prema sebi jer nema potrebe za obranom, i prije ili kasnije će uvidjeti što je najbolje za nju. Na taj način i A i B profitiraju. Win-win.

E, ovaj uvid mi je wow! Ne znam koji je po redu, među zadnjima, sedmi, osmi ili deveti, izmiješalo mi se pred kraj jer se nekako isprepliću.

Govori o sinergiji među ljudima. To bi bilo recimo - s nekim razgovaramo, i svjesno mu dajemo energiju, trudimo se u njemu vidjeti ljepotu vanjsku, i unutarnju, ta energija koju on dobija razbistruje njegov um i potiče ga da on nama daje energiju, pa to bistri naš um, i kad se tako dvoje međusobno daruju energijama, rezultat je obostrano obogaćivanje još većom energijom, jasnoćom misli, i često novim uvidima. Kažu da se mnoge nejasnoće razjasne u takvoj suradnji.

Danas sam imala priliku to primijeniti uživo. Čekao me vrlo neugodan susret, i vodim ja u sebi one dosadne unutarnje dijaloge, razgovaram u sebi unaprijed i razmišljam što ću i kako reći. Nakon svih tih mozgovnih fufljancija, u jednom trenutku mi sine: hej, primijeni onaj (gore) uvid! Šalji energiju, gledaj u toj osobi ljepotu!

Da skratim: Rezultat je bio - fantastičan!