Laprdarij

OPĆE OVLASTI PREDSJEDNIKA RH

Predstavlja i zastupa državu u zemlji i inozemstvu;
Brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti;
Daje pomilovanja;
Dodjeljuje odlikovanja i priznanja propisana zakonom;
Obavlja druge dužnosti određene Ustavom.



OVLASTI NA PODRUČJU UNUTARNJE POLITIKE

Proglašava zakone u roku od osam dana otkako su izglasani u Hrvatskome saboru. Ako smatra da proglašeni zakon nije u skladu s Ustavom, Predsjednik može pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom;
Raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje;
Može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje smatra da je važno za neovisnost, cjelovitost i opstanak Republike Hrvatske;
Može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja te može biti nazočan sjednici i sudjelovati u raspravi;
Povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika;
Donosi rješenje o imenovanju predsjednika Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora;
Na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, može raspustiti Hrvatski sabor, ako na zahtjev Vlade da se izglasa povjerenje, Hrvatski sabor Vladi izglasa nepovjerenje ili u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun;
Predlaže kandidata za predsjednika Vrhovnog suda kojeg, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora, bira i razrješuje Hrvatski sabor;
Ima pravo predložiti promjenu Ustava.



OVLASTI NA PODRUČJU VANJSKE POLITIKE

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike;
Na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu;
Na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija RH u inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika Vlade;
Prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija;
Međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju Hrvatskoga sabora sklapa Predsjednik Republike na prijedlog Vlade ili Vlada Republike Hrvatske;
Republiku Hrvatsku u Vijeću i Europskom vijeću zastupaju, sukladno njihovim ustavnim ovlastima, Vlada i Predsjednik Republike Hrvatske.



OVLASTI NA PODRUČJU OBRANE

Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga;
Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom;
Na temelju odluke Hrvatskoga sabora Predsjednik Republike objavljuje rat i zaključuje mir;
U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, cjelovitosti i opstanka države Predsjednik Republike može, uz supotpis predsjednika Vlade, narediti uporabu Oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje;
Za trajanja ratnog stanja Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor nije u zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva pitanja koja zahtijeva ratno stanje;
U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, cjelovitosti i opstanka države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena u redovitom obavljanju svojih ustavnih dužnosti, Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom. Predsjednik Republike dužan je podnijeti uredbe sa zakonskom snagom na potvrdu Hrvatskom saboru čim se Sabor bude mogao sastati;
Za trajanja ratnog stanja, u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, cjelovitosti i opstanka države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena u redovitom obavljanju svojih ustavnih dužnosti, Predsjednik Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i predsjedati tako sazvanoj sjednici Vlade;
Predsjednik Republike daje suglasnost (u skladu sa sklopljenim međunarodnim ugovorima, na temelju odluke Hrvatskog sabora koju predlaže Vlada) za: ulazak ili djelovanje oružanih snaga država saveznica u Republici Hrvatskoj, pružanje pomoći državama saveznicama u slučaju oružanog napada, izlazak ili djelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske u inozemstvu. Također, Predsjednik Republike daje suglasnost za izlazak Oružanih snaga u inozemstvo radi vježbe i obuke ili pružanja humanitarne pomoći te ulazak oružanih snaga država saveznica u Republiku Hrvatsku iz istog razloga.



PREDSJEDNIK I SIGURNOSNE SLUŽBE

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi;
Za poslove ostvarivanja te suradnje osnovano je Vijeće za nacionalnu sigurnost, kojim predsjeda Predsjednik Republike, a odluke Vijeća supotpisuje zajedno s predsjednikom Vlade;
Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

A tu je link:


Link

Iliti - više od oprosta

Netko nas je povrijedio, žulja nas to, patimo. Taj koji nas je povrijedio možda ni ne kuži da nas je povrijedio iako smo mu rekli. Možda se je i ispričao, onda je lakše. Ali povreda ostaje. I ono - kako mi je to mogao učiniti? Zašto mi je to učinio, čime sam to zaslužila?

Da bismo se oslobodili, trebamo oprostiti, kažu. I to je istina. Oprost ne oslobađa krivnje onog koji nas je povrijedio, nego oslobađa nas od vrćenja jednog te istog po glavi i beskrajnih unutrašnjih monologa i dijaloga.

S druge strane, ako razmišljamo o oprostu, onda smatramo da je taj netko pogriješio, i da postoji nešto za osudu. Povrijedio nas je i mi ga osuđujemo zbog toga. A to je loš osjećaj, osuđivati nekog. Jer i nas često osuđuju a nemamo pojma zašto jer niti smo svjesno imali loše namjere, niti smo htjeli nekomu nanijeti zlo, a opet nas osuđuju.

Srećom, postoji nešto veće od toga. A to je - razumjeti. Dok sam učila za terapeuta puno smo radili upravo na tomu - razumjeti, ući u tuđe cipele. Ne možemo nekomu pomoći ako ga ne razumijemo, ili ga još gore - osuđujemo.

Recimo, nekog osuđujemo zbog nečega. Mučimo se s oprostom i ne možemo. Ali ako se potrudimo da spoznamo s koje je pozicije on napravio to što je napravio, koje je znanje imao u tom trenutku, a kojim se on povredama tada borio, koji su ga strahovi proganjali, postanemo svjesni da bismo i mi reagirali slično da smo u njegovoj koži. I to je taj trenutak razumijevanja. To je suosjećanje. To je empatija. Tu prestaje osuda. I nema se više što oprostiti.

Oslobađajuća je spoznaja da svatko u svakom trenutku radi ono što najbolje zna, i da u pozadini ima najbolju namjeru. Da može bolje, bilo bi bolje. Da razumije, bilo bi bolje. Da se ne boji, bilo bi bolje..

Znam, nisam originalna. Dijelim čovjeka radno na tri glavna dijela: spolni organi/seksualnost, srce/osjećaje i mozak/razum. I sebe, naravno. Važno mi je da sva ta tri dijela budu u ravnoteži, i kod mene i kod meni bliskih.

Nazvala sam ovaj blog tronožac jer je stolac na tri noge najstabilniji, no više mi smisla ima raspored prema čakrama, spolni dio dole, pa srce, pa mozak gore. Što će reći, srce je veza između mozga i seksualnog dijela. Ako je srce začahureno, nema protoka između mozga i spolnog dijela.. Ako zapinje u srcu, onda od spolnog ne dođe do mozga... i obrnuto. Pak sam zaključila da je srce glavno križanje u tijelu, i ako je zdravo regulirano tada promet dobro teče u svim smjerovima.

Kod velike većine dominira jedan dio, drugi kako tako, a treći jedva. Ono, kad je netko hiperintelektualni tip, ali nije u stanju ostvariti emotivnu vezu, pa time ni dobar seks. Pod dobrim seksom ne mislim na vratolomije i maštovite poze, nego seks sa žmarcima po leđima :) Ili je netko sav u spolnosti, i brižan, topao, ali ne može spojiti dva i dva. Ili ima toliko otvoreno srce da je na svim semaforima stalno zeleno pa dođe do krkljanca.. Nit seksa nit razuma, a velika patnja..

Ravnoteža u kojoj ima i razuma, i ljubavi, i strasti, to je poželjno. Dobro izbalansirano..

Prijeo mi se sushi, i kupim u Masarykovoj paket od 18 komada za doma. Bemti firewalls i enkripcije, komp mi šteka.. Toliko mi se prijelo da sam zaboravila svratiti do liječnika usput. Požurim doma, podijelim na 3 x 6 i navalim na svojih 6 sushija. Smažem ih u jednom zalogaju, ajd, u dva.

Gledam onih 12 pak računam, ako pojedem još 2 ne valja, ali 4 već valja, onda svakom djetetu ostanu po 4. Ionako ne znaju koliko ih je bilo. Smažem tih 4 , ali oči ogromne, želudac prazan, računam ja dalje, i smažem još 4. Ostane svakom djetetu po 2. Nek misle da ih je bilo 6. Sad već stenjem pomalo, a fiinii, obožavam sushi.

Stigla djeca i sretna kad vide sushi, ali pitaju: mama, a zašto je tako velika kutija, a imamo tako malo sushija? Eh, priznala ja da sam pojela 14, a njima ostavila po dva, evo, još danas me zezaju. Nisam mogla stati..

Moja mala ovisnost i totalni gubitak vremena, a opet neka vrsta meditacije, je igrica candy crush. Volim te FB igrice jer imaju neki limit, pak se ne mogu navući igrati to satima. Odigram 5 puta što ovisno o nivou traje 5 - 20 minuta, i onda se više ne može dok se ne regeneriraju životi. Svakih pola sata jedan život se povrati. Sad sam na 526om nivou. Igram oko godinu dana. To je ta moja upornost. Ne dam ni lipe za tu igricu, igram koliko mogu i kad mi se da. Nekoliko dana ništa, onda jedan dan odigram nekoliko, i tak..

Ima nivoa koje ponavljam danima, nikako ih prijeći. Prvo mi je zabavno. Onda mi postane naporno. A onda nakon nekog vremena se naviknem na taj nivo, ponavljam ga ne znam po koji put i isključim se. Ponavljam ga dok ga ne prođem, to bude i po mjesec dana. U nekoj fazi osjetim ono - baš mi je dobro na tom nivou, sve poznato, odmaram se na njemu, paše mi to, i pri pomisli da prođem na sljedeći nekako mi se ne da.. ugodno mi u poznatom..

I upravo taj trenutak kad se iz neke neugode ili frustracije zbog nenapredovanja prijeđe u ugodu, valjuškanje u poznatom, taj trenutak mi je zanimljiv! Kako se čovjek može naviknuti na svašta. I kako otupi.

To je život.

(za doručak)

Vozim sinoć kćer na nastup, i kružim li kružim, nigdje parkinga.. Nakon x-tog kruga sjetim se Lujze i njezinog pakriranja, veli ona - počnite vježbati s parkingom. Kako mi je to palo na pamet, ma par sekundi kasnije ispred mene tip izlazi s parkinga i ja se lijepo sparkiram.

Krajem prošle godine gledam film "Tajna", mislim da sam ga podijelila s vama tu, i napravim nešto što oni tamo savjetuju. Da bih riješila svoj financijski problem, napravim print screen svoje Zabe - stanje na računima, i umjesto minusa na tekućem fotomontiram poveću svoticu koja bi mi pomogla da živim bez stresa. To si isprintam i metnem na zid ispred sebe. I zaboravim.

Prije oko mjesec dana shvatim: u siječnju ove godine imala sam priliku dobiti tu svotu koju sam napisala, veliku priliku, ali sam pogriješila u jednom koraku. Ponos mi je proradio na glupom mjestu jer je svotica stigla iz neobičnog smjera. I svotica je otišla.. Nisam tada razumjela da je to odgovor na moju molbu, nisam bila dovoljno smirena da bih 'primila poruku'. A kako sam već jutros zaključila, poruke stižu bez drame, nema crvenih tepiha i lampica, dođu jednostavno i tiho, a na nama je samo da se ne opiremo. A ja sam se opirala..

Hvala Svemiru :)

Prije par dana pomladila sam se, vratilo me unatrag 30 godina. Naime, dogovorila sam se s dragim da idemo trčati. Već se dogovaramo neko vrijeme ali nikako, uvijek nešto preče. I tako napokon - trči on naprijed, a ja ga gledam s leđa, on u jakni, s kapuljačom, sportaš, kao da imamo 20, a meni lijepo :) Istinski sam uživala! Još uvijek uživam kad se sjetim.. nismo dugo trčali, oko pola sata s prekidima, i dogovorili smo da ćemo dvaput tjedno tako..

Trčala ja do unatrag 3-4 godine, i onda nekako prestala. Izvrstan mi je osjećaj kad mi krv procirkulira jer ponekad imam osjećaj da u meni sve stoji, ili da mi žilama teče pijesak. Pitala sam se kako će mi biti nakon toliko vremena sjedenja, no vrati se ta kondicija odnekud i samu me je iznenadilo otkud mi..

Na istraživanja lijeka protiv malarije troši se puno love. Glupo je sad da se nađe lijek koji izliječi malariju preko noći, a nije patentibilan. A i kakakv je to lijek koji liječi u samo jednoj dozi. Niti to nije profitabilno. A i sam lijek je lako dostupan, i jeftin.

Evo linka na film o tom lijeku i liječenju malarije. A niš, procijenite sami komu ćete vjerovati.

https://www.youtube.com/watch?v=5jY2yab0uLc&index=1&list=PL9EC431EE8FE69240


Link

Isprike, link je na engleskom ali je lako razumljiv

Evo i link na pdf knjige na hrvatskom, ako koga zanima.. zanimljiva je stvar

Link

Uče li to ljudi koji rade s ljudima? Hm... Trebali bi..

Promatrala sam leglo svojih ptica. Tri mala ptiča bila, najstariji je najveći pa redom, obično je dva dana razlike među ptičima, što je puno u njihovim ranim danima jer od jajeta do pune veličine treba oko 30 dana. Takoreć naočigled rastu. Napredovali su lijepo, s tim da je drugoizlegnuti bio znatiželjniji od prvoizlegnutog, prvi je izašao iz gnijezda. I kod tako malih priča se već vidi razlika u karakteru.

Najmlađi je bio i najmanji, i sve je štimalo do jednog trenutka u kojem su ga roditelji odbacili. Prestali su ga hraniti i napadali bi ga. Već je dosegnuo svoju veličinu i perje mu je izraslo, ali još nedozreo za samostalno hranjenje. Mi smo se primili njegovog hranjenja, no nije to bilo to. Ptica je kopnila i uginula.

Meni je zanimljiv taj trenutak u kojem su roditelji nešto vidjeli kod tog svojeg djeteta, nešto zbog čega su ga odbacili. Ptica se nije ni po čemu razlikovala od svoje braće, meni barem. Jednako su pokušavali poletjeti, jednako su se naguravali, mala ptica je išla za roditeljima kao i one dvije starije, ali ovi ni čut. Što se to promijenilo? Vjerojatno aura ptice. Nisu je više prepoznavali kao svoje mladunče iz nekog razloga. Možda u auri postoji otisak koji služi prepoznavanju vlastite mladunčadi. Otisak koji se pojavom bolesti iskrivljuje, ili briše.

A opet nije kod svih životinja jednako. Sjećam se neke emisije gdje je majmunčić uginuo, a mama ga je i dalje nosila sa sobom.

Ili ovisi o vrsti bolesti?

A oko 5,5 godina bloga. Da budem u stilu i metnem neki zapis iz prapočetaka, 2009... Evo, našla sam! Moj prvi zapis na blogu:

"danas sam se opet prihaklala na iskricu, uhvatila me nekakva sjeta, usamljenost, došla mi želja da s nekim razmijenim par riječi, pa tko god to bio... klinci su s tatom u brdima, a ja samujem tu u zg... baš me nekako stislo... kad sam se prikvačila javio mi se jedan oženjeni koji je eto u sretnom baku ali je ipak i na iskrici i poševi tu i tamo koju... počeli smo se dopisivati iako ne želim ništa imati s oženjenima, i tako mu ja kažem kako sam usamljena i kako si želim naći nekog - naravno slobodnog, a on meni: da to ne ide preko noći, da moram biti strpljiva, da ovo, da ono, da nije dobro da si to želim!!!... održao mi besmislenu prodiku...osjetila sam kao da je sramota hjteti imati nekog... e, da, i tu sam počela u glavi anallizirati kako ljudi zapravo teško čuju da je netko usamljen i da želi imati nekoga... kaj to nije neobično? možda bi me trebalo biti sram zbog toga? ne kužim, pa kaj nije zdravo htjeti imati nekoga ako si usamljen? imam neki čudan dojam da bi bolje bilo kad bih rekla kako mi je super samoj i kako mi nitko ne treba... jel to zato što ljudi inače ne vole tuđe probleme? ne bih rekla, jer ljudima paše čuti da nekome nije dobro... ili ih svojim priznanjem dotaknem u nešto što sami ne žele dirati?

ljude nije sram priznati da žele recimo ljubavnicu, ili skupi auto, ili kuću prvi red do mora, ili bilo što, ali kad ja kažem da želim partnera, muža, to je sramotno? pa što je tu krivo? trebam se praviti da ne želim? zar je grijeh biti usamljen? ili nije moderno? ili je zarazno? i to mi spočitava neki tamo koji ševi ženi iza leđa? a da sam rekla da se hoću s njim zgaziti, to bi bilo valjda prihvatljivo? kamo ovaj svijet ide, svi su neiskreni, više se cijeni mržnja (ili barem ravnodušnost) nego ljubav, ljudi se zatvaraju u sebe, osamljuju se jer se ne ufaju reći da su sami... trebao bi jednostavno nastati pokret, revolucija, u kojoj bi svi morali imati partnere, gdje nitko ne bi bio više sam, svi bi birali nečije društvo a ne samoću... ja ugibam i venem od usamljenosti, do suicidalnosti... ovako rastavljena uvijek sam treća i ne zovu me ljudi rado... a ni meni nije ugodno među parovima... kao da mi piše na čelu... milijuni usamljenih, a privid je kao da se većina ludo provodi, ima puno prijatelja, poznanika, a drek, svi samuju i vikendima padaju u depresije, piju, seksaju se da zaborave, ne daju blizu svojim srcima, kao da im se nešto i može uzeti... ne žele dotaknuti svoje emocije uopće...

kad je netko usamljen, kao da je mrtav... svi ga zaobilaze..."

Princu Charlesu šivaju odijela na ruke. Tak da mi ne treba endlerica. Rekli mi na poslu jučer da se rastaje od Camille. Nisam baš zadovoljna kako me obavještavaju što ima novog. Ja uvijek sve zadnja saznam. No, išla pogledati koliko godina ima Charles, 48. je godište, mlađi od moje najveće ljubavi. Navršio 66. Pile.

Gledam Camillu, ona 47. godište, starija godinu dana. I idu se rastajati pod stare dane. Sad je on opet poželjni staroženja. Diana je bila rajčica, Camilla je rajčica, i ja sam rajčica. Imam šanse. Rajčica III.

A ja ću sašiti kaputić, rukom. I isprobavat će ga razni, a onaj kojem će savršeno pristajati taj će biti moj princ.

Potaknuta jučerašnjom diskusijom malo sam si ponovila političku organizaciju Hrvatske. Mi živimo u parlamentarnoj demokraciji, u kojoj je vlast, radi RAVNOTEŽE I MEĐUSOBNE KONTROLE, podijeljena na tri dijela: na zakonodavnu (Sabor), na izvršnu (Vlada i Predjsednik države) i na sudbenu.

Kaže lijepo u Wiki: "Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je ZNANJE. Svojim zalaganjem može pridonijeti samo osoba koja poznaje sustav, mehanizme i institucije demokratske države. Iz tog razloga se promicanje znanja, protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatakom demokracije."

Evo kako ja to shvaćam.

Državni aparat, sve ovo gore nabrojeno + državna uprava, to su službe koje postoje radi mene i ostalih građana kako bi nam osigurali kvalitetne okvire za život. Okvire za školovanje, za liječenje, za pokretanje biznisa, čuvaju nas od kriminalaca, štite nam biznis, ali štite i socijalne slučajeve i one koji se sami ne mogu štititi. Za sve to treba lova, i kroz poreze se namiče. Ja plaćam porez kako bi mi država osigurala mehanizme za ostvarivanje onog što si sama ne mogu organizirati kroz razne službe. JA plaćam porez, JA, dakle novac je moj, i ostalih poreznih obveznika, i nama treba podnijeti izvješće gdje je novac, kako i na što se troši.

Ljude koji će trošiti i upravljati mojim novcem biram na izborima. To je moje pravo i građanska dužnost. A ja biram one kojima više vjerujem.

Samostalni vijećnici su u funkciji države, produžena ruka izvršne vlasti. Što bi značilo da su oni u bliskom kontaktu s ljudima koji su ih birali, prate neispunjene potrebe tih ljudi i s političke strane nalaze načine kako da riješe probleme. Recimo, ako u mojem kvartu kradu šahtove, onda bi kvartovski vijećnik trebao naći način kako da to riješimo kroz postojeće mehanizme državnog aparata. Hoćemo li prijavu na policiju, naravno, to bi bilo prvo, drugo, hoćemo li pokrenuti službu koja se brine o šahtovima da nadoknade te šahtove, pa da ih zavare da se ne kradu, koliko to košta, ima li fond za to (naravno, to ide iz održavanja), ima li se sredstava u tom fondu, kome dalje uputiti problem, treba li problem dignuti na gradski ili viši nivo, bla, treba li možda uspostaviti neki novi mehanizam?

Ono što od vijećnika NE OČEKUJEM je da ide po kvartu i da žica novac od pojedinačnih građana za šahtove. Da se bavi humanitarnim radom. Jer postoje nevladine udruge, i njihov su segment - humanitarne akcije. Ono u čemu država ne funkcionira ili što nije u domeni državnog aparata, to se pokriva nevladinim udrugama. A da sve funkcionira kako spada, onda humanitarnog rada ne bi trebalo niti biti. Osim u slučajevima nekakvih velikih katastrofa, to je nešto što je mala vjerojatnost pa se ne pokriva mehanizmima države.

Što se tiče jučerašnje diskusije oko obroka djece u školama. Postoji mehanizam kojeg je državni aparat osmislio, a taj je da djeca socijalni slučajevi imaju besplatan obrok u školama. Tako je barem u školi moje djece, i to koliko vidim funkcionira. Roditelj mora donijeti potvrdu gdje se vidi da su mu primanja premala ili ih nema, i dijete dobije besplatan topli obrok. Tj. topli ručak plus jedan gablec. Vrijednost toga je oko 250,00 kn, toliko plaćam ja koja imam dovoljno.

Znači, državni aparat je predvidio tu situaciju, postoji zakonski i provedbeni okvir za to. Ako postoje gladna djeca u državi, što je preopćenita izjava, što bi trebao napraviti samostalni vijećnik ako želi pomoći u takvoj situaciji? Po meni, ići u prvu školu tamo gdje je izabran za samostalnog vijećnika, i raspitati se kako stvari stoje, ima li gladne djece koja ne ostvaruju pravo na topli obrok. Ako da, gdje je zapelo? Postoji li propust škole, ili roditelja? Ako da, upozoriti jedne i druge da se to pokrene i riješi. Mehanizam postoji, možda zapinje, možda treba socijalnu službu aktivirati.

Ako taj isti vijećnik dođe tu na blog žicati novac za školski obrok djece, i još manipulativno igra na osjećaj krivnje, pitam se što uopće taj vijećnik zna o svojim zadacima, i domenama? Vijećnici, a ni političari, se ne bave humanitranim radom! Jer na taj način otvoreno pokazuju da je državni aparat zakazao. Ili pokazuju da nemaju pojma koji im je zadatak. Ili je više seksi se humanitarnim radom nego zagrepsti tamo gdje treba i gdje im je dužnost... To je domena nevladinih udruga koje su korektiv i komplementiv (dobar mi izraz, ha?)državnom aparatu. A tko trpi? Ja, porezni obveznik. Jer imam nesposobnog vijećnika i još trebam dati privatno lovu koju sam već dala kroz porez.

Nadam se da će se i samom tom vijećniku nakon ovog teksta izbistriti što mu je uloga.

Usput, i ovo mi je lijepo za razmilsiti gdje smo mi: "Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa."

Ajd, nešto lijepo. Imam najboljeg dragog na svijetu. Kad smo se tek upoznali, ja nešto glagoljim, a on će meni - sve će biti dobro, gledaj to pozitivno. Skoro sam pala s klupe. Da meni netko veli - gledaj pozitivno? Jer obično sam ja ta koja okreće na pozitivu. Tko se ne bi zaljubio?

A moj život je film. Danas je moj klinac iz škole otišao ne k tati, već je otišao k mojem dragom. Jer mu je njegov sin prijatelj, i kolega iz razreda. I bio cijelo popodne kod njega. A moj dragi onda obojicu vozi na ples, a poslije plesa mojeg sina isporuči k tati. Usput, upoznala sam bivšu ženu svojeg dragog. Film.

Danas sam doma jer me nekakva viroza safatala, boli me svaki mišić, temperaturica, kašalj, bez glasa ostala, i sutra bum doma. Mirna sam. Možda puknem. Vjerojatno budem. Sada sam tupa, bez osjećaja. Gledajući pozitivno, ovo sve je dobar test. Da vidim kako tata i sin funkcioniraju. Jer to inače nije baš išlo. A to mi je važno. Sa kćeri se on dobro razumije, ali sa sinom zapinje. Ako sada pokažu da mogu, ja sam mirna. Tata je iznenađujuće strpljiv. Zasad. Drugi dan. Držim im fige.

Danas sam shvatila da nisam baš imala suosjećanja za vlastitu majku. Umrla je prije 29 godina. I često mi je išla na živce. Nisam bila prema njoj bezobrazna otvoreno, ali sam puhala, okretala očima, i sl. No, do zadnjeg dana mi je bila autoritet. I poštivala sam njezine želje. U tih 29 godina koliko je nema nedostajala mi je svega nekoliko puta. I to uglavnom kad su se moja djeca rodila, bila bih sretna da ih je upoznala i nosala kao baka, i da su je oni upoznali. A ona mi je znala reći, puno prije nego se razboljela, vidjet ćeš kako će ti biti kad ja umrem. Ta izjava me nije bila dirnula, jer koje dijete može to shvatiti? A sad kad gledam to mislim si ona bi vjerojatno bila sretna da vidi da mi zapravo ne nedostaje.

Ako nisam ja suosjećala sa svojom mamom, onda ne mogu očekivati niti da će moja djeca suosjećati sa mnom. Danas sam shvatila da su majke zapravo jedan veliki davež uglavnom. Najdivnije su - kad ih nema. Moja je mama odrasla bez svoje mame, i kad su se srele nakon puno godina, u njoj je gledala božanstvo. Da ju je ova pilila svaki dan, sumnjam da bi bila tako očarana njome.

Moj je sin danas otišao živjeti k tati. Šteta da se muči sa mnom. Ne želi učiti iz inata, a inati se meni na svoju štetu. Nisam uspjela otkriti zbog čega mi se inati, ali valjda ima razloga.. jer sam vjerojatno davež. Jer za sve ono što mu pružam, tražim da ima pozitivne ocjene u školi. A to je valjda previše.