©© - Dečkićima kupujte autiće, a curicama lutkice..
.. tak da se pripreme i da poslije znaju svoje uloge...
Bilo je trenutaka kad je moja mala poželjela autić, i dobila ga je. No uglavnom su dobivali prema ulogama, dečko kamione, traktore, puške, a curica lutke, suđe, kolica, i tak. Sad kad gledam unatrag, nije to ni loše.
Pa svi mi igramo uloge, postoje li uopće trenuci u kojima nismo ni u jednoj ulozi? Možda je i ta situacija bez uloga samo takva uloga?
Meni osobno paše muškarac koji je u klasičnoj ulozi muškarca. Ok, onaj nasilni dio uloge ne bih. Ali ulogu u kojem je on zaštitnik, lovac, 'igra se s autićima', ajd nek uživa i u nogometu, to mi je ok. Feminizirani muškarci mi nisu nekaj.
Ukratko, nije moderno povlađivati muškim i ženskim ulogama, ali meni se to čini ok. Lakše je snalaziti se sam sa sobom, a i lakše je biti prihvaćen u društvu.
Uostalom, uvijek ostaje mogućnost odbacivanja uloge kroz pobunu, što isto ima svojeg šarma.. (uloga buntovnika)
Ženama ženstvenost, a muškima muževnost.
A dobar odgoj bi bio - dobra priprema za uloge koje čekaju dijete u životu..
20.07.2014. u 9:13 | Editirano: 20.07.2014. u 9:19 | Komentari: 31 | Dodaj komentar
©© - Ples duša
Čitam od Caffedolce članak o srodnim dušama. Tu je opisan jedan od pristupa što se događa s dušama i kakve puteve one imaju. Meni je fascinantno to s dušama, mi tu fakat nemamo pojma. Ok, JA nemam pojma. I ovo malo što naslućujem me naježi.
U tom članku kažu da ljudi koje srećemo su uglavnom ljudi koje smo već prije sretali u bivšim životima, i da kroz njih odrađujemo nešto, rastemo. I dok ne speglamo odnos s nekom takvom dušom, ne pušta nas. Ako smo u prijašnjem životu bili svinja prema njoj, sad nam se vraća i ona je svinja prema nama. To je taj jedan od pristupa.
Drugi pristup, kojeg opisuje Bert Hellinger, koji je živio u plemenu Zulu i tamo pohvatao njihovo shvaćanje duša i njihovo putovanje, je meni prezanimljivo. A to je - da neka osoba koja je isključena iz života u onašoj obitelji, neko od predaka, da nam se duša te osobe vraća i vraća i ne prestaje se vraćati dok se ne popravi šteta koja je nanesena toj duši u prošlosti. Kako Bert kaže, trenutak u kojem je došlo do prekida ljubavi mora se popraviti i ljubav opet mora proteći.
Osobe koje se isključuju iz obitelji su neki čudaci, ili alkoholičari, ili neka ubojstva, pobačaji, djeca dana na usvajanje, ima toga... To može ići i više generacija unatrag.
Taj pristup je sličan onom prvom u tomu što nove generacije nemaju pojma, ali ispaštaju zbog nekih bivših grijeha.
Razlika je u tomu što prvi pristup (opisan u članku) kaže da mi sami popravljamo vlatite grijehe iz povijesti, što je u konačnici pošteno, dok drugi pristup kaže da mi često popravljamo tuđe grijehe, ni krivi ni dužni. I kaže, često idu grijesi na svaku drugu generaciju, tj. unuci odrađuju grijehe svojih djedova i baka, iako to nije čvrsto pravilo.
Kako biti pametan i znati što se događa? E, Bert je u plemenu Zulu naučio kako komunicirati s tim dušama koje očajnički traže svoje mjesto u obitelji. Naučio je i kako reintegrirati te duše, iscijeliti njihovu patnju i time iscijeliti i nove generacije.
Bila sam na nekoliko seansi tih obiteljskih konstelacija. To treba doživjeti! Dok ne vidite, ne možete povjerovati. Ima nekoliko voditelja tih seansi kod nas, ja sam išla kod jednog koji živi u Njemačkoj, ali dolazi povremeno ovdje, i učenik je Berta Hellingera.
Da još i to kažem: seansa se vodi tako da ja šapnem voditelju problem koji imam. A taj problem može biti sve, od financija, problema djece u školi, do bolesti.. Tada voditelj meni kaže: izaberi osobu koja će predstavljati tebe, zatim tvoju mamu, tatu, dijete, ovisi o tomu kakav je problem. Ja izaberem te predstavnike i sjednem. Oni ne znaju kome je dodijeljena koja uloga. Oni se zatim stanu u sredinu dvorane, i samo moraju slijediti ponašanje koje im dolazi. Samo osluškuju svoju unutrašnjost i rade po nagonu. I tu se događaju čuda! Recimo, osoba koja glumi mene, radi ono što bih i ja radila, osoba koja glumi moju mamu ima odnos prema meni točno onakav kakav je stvaran odnos mene i moje mame.. da ne nabrajam... svaki lik preuzme ulogu koja mu je dana, a da pojma nema koga glumi, i zašto radi to što radi..
Voditelj moderira seansu, uvodi neke nove likove u igru, ali ne govori tko je što. A mi gledamo ples duša, njihov igrokaz. Na taj se način omogućava dušama da pokažu što ih muči i gdje leži problem. Bude puno suza, urlanja, bijesa, tuge.. neopisivo...
Seansa završava tako da voditelj detektira mjestou prošlosti gdje je došlo do prekida tijeka ljubavi, i da se duše koje su u to uključene pomire. Te duše, tj. predstavnici tih duša se poklone jedan pred drugim, i kažu već nešto lijepo i pomirljivo..
I odemo svi doma. E, kad se uspostavi taj protok ljubavi u nekoj točki u povijesti, nakon toga se počnu odmotavati stvari u realnom životu, i to što se događa to je isto neopisivo. Ma opisivo je, ali da vas ne zamaram.. Kaže se da treba 40 dana nakon seanse da se stvari poslože, i u tom periodu se o tomu ne smije pričati. Da se ne utječe na to što se treba dogoditi..
Moja je posljednja seansa bila u veljači 2013, bilo mi je preteško tamo, i oko godinu dana trajalo je to poštimavanje, duše su se vrtložile oko mene, problemi iskakali, to nije ni lako ni jednostavno, ali znajući što se događa, da se poravnavaju odnosi i sve se vraća u ravnotežu, izdržala sam. Nije bilo nimalo lako, ali sad mogu reći da je uspjelo.
Ukratko, ako niste, pročitajte Berta Hellingera. Nije loše pojmiti da postoji taj svijet duša koji ima svoj život, o kojem neki i znaju, a o kojem mi 'civilizirani' nemamo pojma...
19.07.2014. u 9:37 | Editirano: 19.07.2014. u 9:44 | Komentari: 40 | Dodaj komentar
©© - Nisam dugo o braku
Promatram tri uspješna braka oko sebe, 20+ godina, a uspješni znači da se osjeća kako među njima ima ono nešto, stalo im je jednom do drugog, nemaju nikog sa strane (koliko ja znam), druže se s drugim ljudima, društveni su, djeca su im ok, zajedno skrbe, i tak, brak kakav bismo si mi ostali rado poželjeli.
Ponekad razgovaram sa ženskom stranom tih brakova, dakle znam samo taj dio, pa sam izvukla neke zajedničke crte koje su mi zanimljive. Evo, nastojat ću ne pretjerivati nego onak analizirati s distance. Ne znam kako to izgleda s muške strane. A ne znam jer me ne zanima toliko, zanima me ženska strana i mogu li nešto i ja naučiti iz toga. U zagradama su moje primjedbe.
- Ako muž kaže da je Kosorica super, i žena to tvrdi. Ako muž (taj isti) kaže za dva dana da je Kosorica bez veze, onda i žena to tvrdi. Žena glasa za istu stranku/osobu, kao i muž, (jer ona njemu vjeruje da on zna najbolje - on njoj imponira, aaa :) - ili se može reći - ona ne razmišlja svojim mozgom. Neš ti..)
- Žena se brine oko kućanstva. Muž povremeno napravi nešto po doma, no rijetko. Ona kuha, nabavlja, brine o svemu. (Istoj toj je svega dosta, i sanja o bijegu na Velebit, ali i dalje brine o svom mužu i djeci)
- On je često živčan i nemoguć, ali ona se makne ili samo odmahne rukom.. (ne dodaje ulje na vatru)
- On je jako društven i doma im stalno dolaze prijatelji, njoj je već muka od toga, ali šuti i sve pripremi za te prijatelje, raspremi, ako se nacugaju pobrine se da sigurno stignu doma..
- Odgoj djece je kako on kaže, s tim da ona potiho izvede što joj je na pameti. Ne suprotstavlja mu se (jedna od ove tri se u zadnje vrijeme počela suprotstavljati u vezi s odgojem i tu dolazi do velikih svađa, a djeca su već preko 20)
- Sve tri nazivaju svoje muževe - moje veliko dijete (za razliku od male djece.. ona je svjesna da je on veliko dijete, koje doduše zarađuje, ali njegove muške igre su mu na prvom mjestu)
- Ona svoj godišnji odmor prilagodi njemu, ne padne joj na pamet otići na svoju stranu ili u svoje vrijeme (iako sanja o tomu)
- Ako ona sazna da joj prijeti otkaz, ne kaže to mužu, da ga ne uzruja. Ako i kaže, kaže kroz to zezanciju.. (ovo mi je teško za shvatiti, ali eto učim:)
- Kad joj je teško, ne obrati se njemu, nego najboljoj prijateljici. (ili možda blogu? taj dio isto pokušavam shvatiti. Čini mi se da muški baš nemaju suosjećanja, osim u prvim danima zavođenja)
- (Njemu se NE ŽALI, ne opterećuje ga se općenito svojim problemima. Ima tu nekaj... )
Opisala sam tri braka u kojima ima ljubavi. No, ne raspadaju se samo oni brakovi u kojima više nema tog ljepila, nego i oni koji ne znaju kako odigrati igru zvanu brak. Vole se, ali im ne ide.
Dosad nisam znala uspješno odigrati tu igru. Učim. Ako mi još nešto padne na pamet, napisat ću.
12.07.2014. u 8:01 | Komentari: 223 | Dodaj komentar
©© - Prepoznati anđele
Kad bih morala izabrati najveću životnu mudrost, najveće životno postignuće i umijeće, onda bi to bilo - prepoznati anđele.
Nisu anđeli zaduženi samo za velika djela. Svaki dan se pletu oko nas i pomažu nam, ali mi uglavnom ne primjećujemo, čak se i naljutimo na njih. Evo primjer:
Žurim u školu djeci na nekakve važne roditeljske informacije. I ne bih smjela zakasniti. Krenem recimo na vrijeme s posla, ali upadnem u kolonu, sve stoji, a ja se vrpoljim, vidim kasnim.. i bude mi žao jer mi je to jako važno, da sam barem krenula ranije, a opet nisam mogla jer me šefica baš na putu presrela i hitno Coco pogledaj ono.. Došlo mi je da se rasplačem u toj koloni. Putujem skoro jedan sat, a inače mi treba oko pola. Kasnim dvadesetak minuta, i još pomislim, bolje ni da ne idem, samo će mi biti neugodno.. Ali ipak odem.
Ulazim u školu, i tražim portira da ga pitam gdje su informacije, i u taj čas silazi razrednica stepenicama i pozdravi: "Evo, ja kasnim jer su me zadržali", ispriča se ona, "ali baš dobro da sam Vas srela..." .. i tako nas dvije obavimo ono po što sam trebala doći. Rastanemo se, i ona krene prema učionici, a pred učionicom dvadesetak roditelja.. Ajme! Pa mene su anđeli zadržali u koloni, kasnim upravo koliko treba, srećem razrednicu u pravom trenutku u hodniku, i gle zbavila sam sve u 5 minuta, a sad bih čekala u koloni dok ne dođem na red na informacijama, a to zna potrajati i sat-dva..
A skoro sam odustala, i bila sam jadna.. jer nisam prepoznala anđele..
To je sitnica, ali takvim sitnicama su dani ispunjeni. I otad, ako kasnim, u gužvi zapnem, samo mahnem - tako treba biti iz nekog višeg razloga.. možda ću izbjeći nesreću, možda ovo, možda ono..
Hvala im!
Povod ovom zapisu je upis mojeg sina u srednju školu, i tu su anđeli potegnuli, još uvijek se čudim, povremeno mi se plače od sreće.. A samo sam pustila nek se odvija..
08.07.2014. u 16:35 | Editirano: 08.07.2014. u 16:35 | Komentari: 21 | Dodaj komentar
©© - Zašto tebi treba droga?
Znam podosta o tomu, to mi je struka, ali znam samo teoriju. U praksi zapravo i nemam iskustva. Jer me ne zanima. E, sad, kakav sam ja to stručnjak u nekom području ako nemam praktičnog iskustva? Hm, pa ni psiholog ne mora ubiti čovjeka da bi pomogao nekom ubojici.. Možda bi pomoglo da ima to iskustvo.. Osobno jako cijenim one koji imaju osobno iskustvo. Zato su po meni najbolji policajci oni s kriminalnom prošlošću. Ali eto, ja nisam od tih.
Što se alkohola tiče, i to mi je struka, ali tu imam iskustva. U jednom periodu sam bome cugala, ne kornično, ali sam se periodički znala nadolevat danima. Jedanput sam na Sljemenu vozila mortus noću, između dva doma, bilo nas je sedam u fićeku, srećom nigdje nikog. I to je korisno iskustvo. Ta vožnja kroz izmaglicu, kad se sjena pričinja kao čovjek, ili medvjed, glava mi leluja, cesta je pa nije, i obrnuto. Rekla sam samoj sebi - nikad više. Jer je sve nekako mekano, imala sam dojam da se zaletim u stijenu, bilo bi kao da sam se zaletjela u jastuk. Opasan osjećaj!
A popila nekaj, pa da me omami, nisam već godinama, ni ne sjećam se kad sam zadnji put.. popijem rijetko pivu, ili još rijeđe čašu vina, možda i jeger skoro nikad, ali to je to. Ne vuče me. I od jedne pive me koji put boli glava sljedeći dan. Vino baš ne volim. Osim kad kuham pa malo u jelo, za aromu. Žesticu brrr, neću, i ne paše mi. Radler mi je ok, ali imam dojam da su to same kalorije, čisti šećer. Pak ni s njim ne pretjerujem.
Je, kažu mi da sam kontrol frik. Zato kaj me droga ne zanima. Ne znam kakve to ima veze. Kaj ja to želim kontrolirati ako sam pri svijesti? Ni inače nisam tip koji kontrolira, i teško mi padaju situacije u kojima nekog treba kontrolirati. Ni vlastitu djecu ne kontroliram. Ali volim osjetiti situaciju. Volim znati na čemu sam. Ako me boli glava, želim osjetiti gdje me točno boli, i od čega mi je bolje. Ako uzmem analgetik, onda me umrtvi. Uostalom, ali to valjda znate, analgetici djeluju na mozak. Samo mozak umrtve. A ne uklone uzrok boli. Znači, uzrok ostaje, poremećaj na mjestu gdje boli ostaje, ali mozak se umrtvi. Ne prestane bol jer se ukloni uzrok, nego jer se umtrvi mozak. Meni je ta ideja prestrašna! No, tako i droga djeluje. Samo na mozak. A sve ostaje isto, droga prestane djelovati, problem je još uvijek tu. I što će mi onda droga? Da dobijem na vremenu? Bez veze.. a možda sam mogla već i riješiti problem, umjesto da se umrtvljujem.
Ako nisam u stanju vidjeti lijepe stvari oko sebe, onda droga nije rješenje. To je duboki problem.
Kad mi ipak mozak počne štekati, vidim da sam ušla u neku petlju i ne mogu van samo tako, pomaže mi fizički napor. Odem trčati, ili na bicikl pa deri do iznemoglosti. I nakon dobrog znojenja mozak se posloži.
I tak, to je moj način. I lijepo mi je, funkcionira..
06.07.2014. u 8:45 | Komentari: 27 | Dodaj komentar
©© - Ljudski faktor
Dosad nisam bila pod toliko velikim pritiskom kao što sam ovih dana, unatrag recimo mjesec-dva.. to nije za ljude. A pritisak znači da su mnoge oči uprte u mene i čekaju da riješim problem. A meni ne ide, i ne ide. Ovaj ponedjeljak sinula mi je ideja i napravim pokus, i uspijem! Uh, i dogovor je da ponovim kako bih potvrdila. Ponovim, a ono katastrofa.. joj, bila sam tak žalosna.. A teorija mi je bila dobra, i rješenje dobro, ali drugi pokus to nije potvrdio.
Dva dana se mučim gdje je greška. Jer imam sve korake pod kontrolom. Programirala robota i on je sve ponovio identično. Ali - sinoć mi sine: Murphy ne spava, i ako nešto može poći krivo, poći će. Možda sam fulala u jednom koraku i zato mi drugi pokus nije uspio. Srećom to se lako provjeri, i ja trk na posao. I fakat, ja fulala.. koje olakšanje :) Ipak mi je teorija dobra, ipak imam rješenje, ali eto, napravila sam krivo u drugom pokušaju. Što zapravo i nije čudno jer sam premorena, radim 4 vikenda za redom, bez odmora.
Usput hvatam lijepe trenutke u letu, i ne znam što bih da ih nema.. jer božja je mudrost beskrajna, i on meni to dobro izbalansira. Na jednom me kraju stisne preko granica izdržljivosti, a na drugom mi pokloni raj zemaljski..
Sve u svemu, čini mi se da sam još koliko toliko prisebna.. Sad uživam u pogledu u zeleno i plavo..
05.07.2014. u 7:52 | Komentari: 66 | Dodaj komentar
©© - 'Draga je, ali čini previše buke..'
Čitam i htjela, ne htjela, umiješala sam se. Čitam Paske i ekipu. Jedna od mojih reakcija na tu temu , još prije, bio je onaj tekst o tipu kojeg sam upoznala prije 30 godina (blog se zove 'biti high') , s kojim se ništa ozbiljnije moglo započeti jer je bio dio čopora. Napisala sam i da to muški jednostavno ne kuže. Ali žene kuže. Zato ovo pišem ženama.
Reagiram zato jer sam prošla nešto slično ovdje, a nisam činila buku. Samo sam jedanput nešto usput spomenula, i Vega je popizdila. I pizdila je par godina. A ako bih njoj nešto uputila, Boža i Baba bi se strmoglavile na mene kao dva orla, i branile ju. Podsjećale su me na pitbulle, onak, bez pameti, ali vjerne. Vega se nije izlagala u obranu niti jedne. Nije luda. Ona punta pozadinski. Uostalom, i one same su se nazivale 'klikom'. Možda nisu baš tu riječ koristile, ali je karakteristično za čopor da ima neko ime. Oni 'moji' su bili 'high', a ovi su bili 'we are the blog'. I kako sad negirati kliku?
Karakteristično za kliku je, jel, da brani svoje članove nekritički. On je 'naš', i to je razlog zašto ga branimo. Taj može napraviti najgore sranje, ali mi ćemo stajati iza njega. E, sad, pes laje radi sebe, a ne radi sela. Ne brane oni tog zbog njega. Nego, ako bude frke, i on će braniti nas. I tako smo svi sigurniji. Možemo raditi sranja, ali to možemo zato jer imamo zaleđe. Jer će se 'klika' pobrinuti da tog nekog ocrnimo, i uvjerimo druge kako je taj neki zapravo kriv, a ne netko iz klike. Razumijete li o čemu ja? Valjda..
E, sad, takvim se valjda rodiš. Da ne kažem, u ranom djetinjstvu naučiš takav način preživljavanja. Koji dobro funkcionira u današnjem životu. Bez čopora je teško. Ali, kako Paske kaže, treba imati želudac za biit dijelom čopora. Treba imati želudac da za nekog kažeš da je ok, a znaš u sebi da nije. Eto, mi sa slabim želucem, ili drugim riječima, mi koji se u ranom djetinjstvu nismo morali dovijati takvim mehanizmima preživljavanja, mi igramo čistog srca. I ne možemo u čoporu.
A čopor se kuži iz aviona. Zapravo ne znam kuže li ljudi, vjerojatno kuže ako ih zanima. Lako je to testirati. I odmah skužiš tko koga. Dovoljno je vidjeti kako se kreću. Neće jedan od njih sam negdje doći. Frka je to. Da sad baš ne idem u detalje. No, ukratko, sve se vidi.
U međuvremenu se čopor proširio. Ima on svoje pulsiranje. E, a kad se čopor širi, neki članovi otpadaju, jer budu 'prebučni'. Jer im vjerojatno proradi želudac. Ili zasmetaju.
I kako Paske reče, život u čoporu je suradnja, a ne prijateljstvo, koja traje toliko dugo koliko traje interes. Pa to svi znamo. Ako se vjetrovi promijene, čopor se reorganizira.
I sad da se vratim na naslov: znači, Paskin je grijeh što 'čini buku'. A sve što stoji iza toga, nije grijeh. Član čopora ne može napraviti nešto krivo. Ali je Paske naporna jer 'čini buku'. Meni je to - prestrašno!
Dragi članovi čopora, ili klike, razumijete li vi ovo? Paske je 'kriva' jer govori o nečemu, 'čini buku', a to o čemu govori, vi navodno 'ne razumijete'. Moj klinac ne razumijete..
Ružna igra. Vrlo ružna...
29.06.2014. u 8:57 | Editirano: 29.06.2014. u 9:00 | Komentari: 232 | Dodaj komentar
©© - Za treću smjenu - malo linkovlja iz moje mladosti
Idoli - Maljčiki Link
Idoli - Kenozoik nije za tebe Link
Idoli - Malena (super!) Link
Idoli - zašto su danas devojke ljute Link
Genijalci! Spotovi kao da su danas snimljeni.. ista moda..
Da, to su bila vremena kad je bilo normalno raditi u tri smjene. Bilo je posla, entuzijazma. Baš si mislim, ljudi žale djecu koja moja raditi tamo u nekim dalekim zemljama. Ma ne mislim da je to u redu, iako im ne škodi malo posla. A kaj to znači? Da imaju toliko posla da se i djeca mogu zaposliti. Zamislite da je i kod nas tako, da toliko fali radne snage... ah...
I naravno - Retko te viđam sa devojkama Link
I jedna stara koju su obnovili - Devojko mala Link
Dok dobuje kiša Link
A ruski mi je najseksi jezik, od jezika koje prepoznajem..
28.06.2014. u 7:52 | Editirano: 28.06.2014. u 8:02 | Komentari: 59 | Dodaj komentar
©© - Čovječičin drobljenčić
Nekak mi se čini da je mojeg zmazanog veša možda bilo premalo ovdje. Nisam se ni sa kim nabacivala tjedan dana nošenim zmazanim gaćama. Nisam dolazila nekomu na blog govoriti protiv nekog trećeg. Kak je on meni ovo, ili ono. Nisam imala niti javni prekid veze na blogu. A nisam ni blatila neku svoju bivšu prijateljicu ili poznanicu. Bome me ni ne zanima tko s kim. Niti ostajem bez daha kad netko prijavi blog. To niti ne znam kako saznati. Možda su i meni prijavljivali. Pitam se, što radim ovdje, fakat?
Malo mislim unatrag, pa koji su mi bili najjači trenuci na blogu? Sjećam se jednog bloga Eternisa i Drage Mlinarca. To je bilo prejako! Baš me puknulo. Prije cca 5 godina. Sjećam se zezanja s Rubithuseday, ili se tak nekak piše, i Mumu, dvije prekrasne žene, zdrava zezancija je to bila :) Našli bi se mi na moru i nastavili se smijati u istom takvom tonu, e, to su bila vremena.. Ostalo mi je sve bilo nekak tu negde..
Gledam te svoje tekstove kroz 5 godina, kako mi se je dalo? Ali izgleda da je to sve bila dobra terapija. Jer sad sam drukčija. Ok, starija 5 godina. Neki su istiniti, većina, neki su izmišljeni. Rijetki. Zapravo nisu izmišljeni, nego su samo stavljeni u drukčiju perspektivu. Reče meni jedan pravi pisac, od priče se moraš distancirati, ne smije biti osobna. To mi nikak ne sjeda. Kak da priča ne bude osobna? Nemam ja ambicije biti piscem, sva sreća, pa ne moram paziti na to je li priča osobna ili nije. Ali ako nekaj volim čitati, onda su to osobne priče. Pisane u prvom licu, od ljudi koji fakat imaju kaj za reći. I znaju kako. I ne kopiraju. Ah.. puno tražim.
Večeras sam doma, sama. To su rijetki petki. Još malo u krpe, i mir i tišina. Ne palim tv, usput na kompu pratim analizu koja mi se vrti na poslu.. Polako dajem voljno mozgu, iako nije lako..
27.06.2014. u 22:28 | Komentari: 18 | Dodaj komentar
©© - Kako muškarcima vratiti muškost?
Razgovaram jučer s prijateljicom i sa žaljenjem zaključujemo kako danas više nema muškog osvajanja, kako su se uloge poremetile, ne zna se koja je čija uloga. Problem je što muškarci više nisu vitezovi. A žene više nisu princeze. Jednom sam ovdje napisala da ne kužim točno kakve namjere ima muškarac prema meni, je li me zavodi, ili me zajebava, pak sam izazvala reakciju - da kak to ne znam? Pa ne znam. Da, stara sam škola. U kojoj muškarac osvaja, a žena mic-mica, pa ga pripusti ili odbije. Zar nije i kod životinja tako?
Ovdje sam doživjela i direktne upute od muškaraca da sam ja ta koja treba poduzeti prvi korak prema muškarcu. Ima žena koje tako mogu i rade. Ja ne mogu. Prepuštam muškarcima da me osvajaju. Ako im se osvaja. I očekujem upornost. No, to sam već pisala. Želim znati da sam upravo ja ta koja je njegov izbor, a ne da sam samo poligon (jedan od) za vježbanje flerta..
Ono što se ja pitam: Kako vratiti muškarcima muškost? Da opet budu vitezovi? Možemo li mi žene tomu pripomoći? Ako im se bacamo oko vrata i vodimo igru osvajanja, onda ih kastriramo.
Za viteštvo sam iz više razloga. Kad se vitez pomuči oko osvajanja neke lady, tada to zna i cijeniti. Kroz to osvajanje stvara se ljepilo koje drži vezu i kad dođe kriza. Stvara se čvrsti temelj, veza pusti dublje korijenje pa joj oluje i bure ne mogu ništa.
Ako nema tog osvajanja, i sve se dogodi u par dana - od prvog poljupca do seksa, na čemu će se temeljiti veza? Što će je održati kad počne nevrijeme?
25.06.2014. u 11:53 | Komentari: 143 | Dodaj komentar
©© - Nikad nije kasno..
Eto, već sa napisala kak me kino ne privlači. Tlaka mi je gledati filmove. Serije mogu, do 20 minuta, i to mi bude previše. Ako nekaj drugo usput radim. Ili polužmirim. Ali ići u kino, uh. Dvije ure gledati nečije nadr... , nemam ja za to živaca... Teška komercijala je to.
A kako se nema vremena već godinama, nema ni izlazaka, pa sad kad konačno mogu proviriti nos navečer, otkrila sam - kazalište. Volim ja operu, i prije sam išla na operne predstavne, ili pjevačke, ali nisam išla na kazališne predstave. Vidjela sam poneku pa me ne bi razveselila, i tako odustala.
Neki dan dobijem ulaznice za Komediju, Dobra duša iz Sečuana. Nemam pojma kaj je, ne stignem unaprijed naravno pogledati, ulijećem zadnji čas ne kupivši program.. I tak, sjednem i gledam. A ono... sve bolje i bolje. Oduševilo me! Saznah tijekom predstave da je to Brecht. Ma daj! Pitko, a duboko, preteška tema ali prikazana nekako lagano, glumci su genijalni, glavna glumica je odradila vrhunski (Jasna Palić Picukarić).. I nekaj me puknulo, hoću to! Taj živi kontakt s glumcima, tu energiju koja putuje zrakom, publika koja multiplicira, fantastično! Pod stare dane nađoh ja još nešto što mi je lijepo!
Tjedan dana kasnije pozvana na Klaunovsku platformu, u KUC Travno. To kao nije predstava, nego više nekakva vježba glumaca, klaunovi umjetnici, super!
Obje za preporučiti. Ako imate vi kaj za preporučiti na tu temu, veselilo bi me.
21.06.2014. u 9:36 | Komentari: 6 | Dodaj komentar
©© - Zašto bi 53-godišnja žena htjela izgledati kao da joj je 27?
Kao što tu kažu u jednoj od reklama. Što bih s tim da izgledam kao da mi je 27? Što bi mi bilo drukčije - meni u odnosu na mene? Ništa. Bilo bi drukčije u odnosu drugih prema meni. Možda bi me zagledavali mlađi muškarci? Neš ti sreće... Ili bi me zagledavali stariji muškarci koji zagledavaju one od 27? Eto još veće sreće, eh..
I žene i muškarci bi me zagledavali, i govorili, gle ova ima 53 a izgleda kao da joj je 27. Većina bi mislila da tu nekaj ne štima, i nije prirodno. Jer nije. A i ja bih se loše osjećala u toj koži.
Sa 17 sam proživljavala ono što ide uz 17, s 27 isto tako, pa nadalje s 37, 47, i eto sad s 53 proživljavam ljepote tih 53 godine. Ne bih se dana vratila unatrag. Svaka moja bora mukom je zarađena. Svaka moja sijeda priča neku priču. Teret koji nosim na leđima ostavio je traga. No, to je moj teret. I te bore, i te sijede, i ta moja leđa, to je moje bogatstvo. I moj ponos.
19.06.2014. u 10:02 | Komentari: 30 | Dodaj komentar
@@ - Kruzna referenca
Kad bi me netko zavolio, zivnula bih.
Kad bih zivnula, netko bi me zavolio.
Izlaz?
14.06.2014. u 8:29 | Komentari: 55 | Dodaj komentar
©© - Hrvatometar: Ajde, Hrvati, zatitra li vam srce kad vidite ovo?
Riječ na riječ, i evo ovog zapisa. Što turisti zapravo žele vidjeti u Hrvatskoj? E, pa sumnjam da ovdje dolaze vidjeti šarenilo svijeta i nacija poput New Yorka i Pariza. Drugim riječima, što mi Hrvati možemo ponuditi turistima? Nešto što već imaju doma, i to bolje nego mi? Bez veze.
Evo nekoliko primjera što mi imamo za pokazati..
08.06.2014. u 10:13 | Editirano: 08.06.2014. u 10:21 | Komentari: 58 | Dodaj komentar
©© - Biti 'high'
Prije tridesetak i više godina zaljubila sam se u jednog alfu. Dosta je stariji od mene, ja tada imala oko 18. Sviđala sam se i ja njemu, ali...
On je bio okružen nekakvim svojim pijateljicama koje nisu nikog puštale blizu. A metoda im je bila - ocrniti svakog ili svaku koja se htjela ubaciti u njihovo 'high' društvo. Oni su sebe fakat nazivali 'high'. Kao high society. Trudile su se ocrniti i svakog tko je bio u fokusu, a da to nisu bile one. Bila je to jedna ekipa koju ja nisam razumjela. Držali su se zajedno, ponašali kao da su izabrani ne znam od koga, pljuvali po svemu i svakomu. Kako ih nisam razumjela tada, tako ih bome ni sada ne razumijem.
Sjećam se da je jedan od kriterija po kojem su se oni osjećali 'high' bilo mjesto stanovanja. To je bio kao centar grada. Ili neki elitni dio. A opet, među njima je bilo i onih iz Dubrave (katastrofa!), ali oni su bili high samim tim što su im prijatelji ovi iz centra. Preglupo! Ako slučajno prolaziš taj kriterij, onda je bio sljedeći kriterij - čiji si. A taj kriterij je jedan od najvažnijih u Hrvata. A i ne samo u Hrvata. "Nije važno tko si, već je važno čiji si." Pa slijedi koliko si moćan, koliko se ima para, itd...
I tak je ta grupica samozvanih highera diktirala tko će s kim. Alfa u kojeg sam se zaljubila je trzao na mene. Ali, kao i uglavnom svako muško, važno mu je bilo mišljenje njegove grupe. Ne bi on to nikad priznao. Ali ako grupa nije prihvaćala njegovu dragu, ta nije imala šanse. I nije on to svjesno. A članice te high grupe su znale jako dobro što moraju reći da se alfi neka učini nedovoljno vrijednom da bude s njim. Zapravo, što god rekle, čulo se je. I on je reagirao. Velim, ne bi on to nikad priznao, i sigurna sam da toga nije niti bio svjestan. No njegovim stavovima ipak je upravljala ta ekipica.
Ja nisam imala šanse kod tog alfe, i to mi je bilo jasno od prvog dana. Jer nisam mogla ući u to njegovo društvo. Babci su me razapeli. Zakaj? Nemam pojma. No, inače mi se je događalo da me razapinju, iz samo njima znanih razloga. Cilj - odmaknuti me od nekog. Ili tog nekog od mene.
A muški su jako tašti. I ženskama koje su malo perfidnije i spretnije na riječima nije problem uvjeriti ih kak je neka tam bez veze. Zanimljivo je da muški uopće to ne kuže.
I da, nismo dugo bili zajedno, ali se je to godinama poslije razvlačilo. Znam da mu je poslije bilo žao. Ali meni nije. Jer, što će mi takvo muško, koje to u konačnici niti nije?
31.05.2014. u 21:45 | Komentari: 178 | Dodaj komentar