Laprdarij

KOKOŠJA IZ VREĆICE

Od kokoši naše masnija je juha
Posrče je svatko i bez mrve kruha.

Slastan svaki njen je batak
Gurmanskome srcu pravi je atak.

Svako perce iz njenoga guza
Umjetničkoj duši istinska je muza.

Smežurane njene nožice
Erotske su božice.

Svaka za sebe oči nasladi
Dok se na tanjuru hladi.

Iskrici našoj jedno vel'ko HVALA
Što je nama takvu kokoš nesebično dala.

Jer ona nas i liječi i uči
Kak da perje frca, a nitko se ne muči.

Zato kljucaj nam i dalje, vrla koko,
Za svaki kljucaj ljubim te u oko.

Muče tebe i jaja i pijetli,
A zora je prošla, sunce jarko svijetli.

Ćorava si koka što uporno kljuca
Jer nema kokota da te dobro tuca.

Svejedno, hvala tebi za sve nježne riječi,
Svaka od njih dušu mi zaliječi.

Jerbo, iako si prava šuša,
Mene za te uistinu boli duša.

Sjetim se: mogoh i ja takva postati
Da ne naučih drugačije opstati.

I zato, draga, dopustiti neću
Da ti drski pijetli vratom zakreću.

Bolje uzet sjekiru
I međunožne probleme riješiti u džiru.

Kokoško draga, pod mojim si okom,
Čim pijukneš, eto mene skokom!

Autor: vegavega8 06.08.2011. u 13:00

Tak, htela bi samo napisati koju o tomu kak se ponekad osjećam slabom. Do negdje četrdesete mislila sam kak je važno biti jak. Jer, tko danas voli slabe? Pak sam i bila jaka. A onda sam si dala dozvolu biti slabom. Ne moram ja biti jaka svugdje u uvijek. Ako se ne osjećam jakom. A znam se osjećati slabom, toliko slabom da mi je teško ruku podići. Umorim se, i fizički i psihički. Ne da mi se.

Kad bih život shvaćala poput borbe, onda bih imala bezbroj frontova. A to iscrpi. Jer na svakom frontu treba i pobijediti, jer postoji naravno nekakvo nadmetanje. Tko je bolji, oni ili ja.. A tak svejedno.. Jesam li sretnija ako sam bolja? I po čemu to bolja? Što se uopće vrednuje? To je velika tema. Važno je da sam ja zadovoljna, u sebi. A to mogu biti i ako život smatram rijekom koja teče. A ja sam čamčić kojeg rijeka nosi, imam vesla kojima mogu upravljati da se baš ne razbijem o stijene.. A usput umjesto da sam koncentrirana hoću li stići prva, tko je ispred, a tko iza mene, bolje mi je promatrati kud me put nosi, promatrati kuda zapravo idem, uživati na brzacima, slapićima, mirnim dijelovima. Koji put moram čamčić i ručno prenijeti preko nekog slapa. I to je život.

Da, slaba sam, i smijem to biti. Puno toga ne znam, i ne moram znati. Imam stotinu mana, i smijem ih imati. I draga sam si baš takva.

Razmišljala sam ovih dana - kojim sve putevima ljudi mogu doći do nas. Od mladosti imam nekoliko pravila. Recimo: partnera se ne traži u birtijama, na ljetovanju, na skijanju, ili bilo kakvom ugodnom putovanju. Zato jer sam zaključila da na takvim mjestima ne vidim dobru sliku. Jer sam omamljena, to je prvo, a drugo, jer je i druga strana omamljena. Treće, nismo u pravom kontekstu. I onda kad dođemo u stvarni kontekst sve izgleda drukčije. Znala sam se pitati - kam sam gledala? Na moru bajka, a u Zagrebu - ajme.

Zato jer me na moru privuče nečiji izgled - golog tijela, naravno. Na skijanju - kako skija. U birtiji - tam ne zalazim pa nemam mišljenje, ali sam to isto ubacila u pravilo. Nikad se ne zna.

Tipičan primjer za takvo povezivanje je film Titanik. Romansa koja nema perspektivu (ajd, sve do trenutka potapanja broda).

Tak, čini mi se važnim znati na kojem mjestu su koje kvalitete presudne za 'privlačnost'. Kao što rekoh, na moru je izgled, ili kako pliva, tak nekaj, ili kak svira gitaru navečer. Na skijanju - skijanje. Na iskrici - rječitost, pismenost. Na plesu - plesnost. No to je jedan mali segment koji može pomoći da se s nekim zbližimo, ali radare treba ostaviti uključene. Mislim, tko na prvu provjerava pismenost nekog koga upozna na moru, pod palmama, i na mjesečini? A tu na iskrici zasmeta ako ne razlikuje č i ć.

A opet, dogodi nam se neka nezgoda, i u pomoć dođe gospodin x, kod kojeg ne gledamo jel ima previše kila, niti kako skija, niti kako pleše, razlikuje li 'je' i 'ije', ali nam eto taj gospodin odmah uđe u kategoriju 'zanimljiv'. Jer - tko ne bi volio biti pokraj nekog na kog se možeš osloniti? I takvom je lakše oprostiti ako nije recimo jako pismen, iako nam je to važno, nego nekom čija nas je čvrsta stražnjica privukla.

Eto, čini mi se važnim osvijestiti na koji smo način nekog upoznali. Kojim je putem netko došao do nas i mi do njega. Koliko je to fakat reprezentativno? Je li to samo vrh sante, ili nam je to stvarno bitno? A možda je samo iluzija?

Pa kaže o uvidima:

3. ENERGIJA
Sada osjećamo kako ne živimo u materijalnome svijetu, već u svijetu dinamične energije. Sve što postoji pripada području svete energije koju osjećamo i intuitivno naslućujemo. Štoviše, mi ljudi svoju energiju možemo projicirati usmjeravanjem pozornosti u željenome smjeru ("kamo ide pažnja, tamo ide energija"), utječući na druge energetske sustave i ubrzavajući ritam žvotnih podudarnosti.

4. BORBA ZA MOĆ
Ljudi se prečesto odvajaju od najvećeg izvora ove energije (svete energije, moja opaska), te se stoga osjećaju slabima i nesigurnima. Da bismo stekli energiju, nerijetko ćemo se baviti manipulacijama ili prisiljavati druge da na nas obrate pozornost i tako nam daju energiju. Kada na ovaj način uspješno dominiramo drugima, osjećamo se snažnijima, no oni tako ostaju oslabljeni i često nam se suprotstavljaju i uzvraćaju borbom. Veliko nadmetanje za dragocjenu ljudsku energiju uzrok je svih međuljudskih sukoba.

("Celestinsko proročanstvo, iskustveni vodič")

Brrr, otvorila sam malo prije svoj e-dnevnik. I zadnji tekst u njemu je takav da sam ga brzo zatvorila. Ima tom tekstu oko 4 mjeseca. I odlučila - brišem taj dnevnik. Čemu služi dnevnik osim trenutnom pražnjenju? Nedajblože čitati unatrag, to je lijepljenje za prošlost. A treba ići naprijed. Biti u danas, sada. A ne u jučer.

A osim toga, znam da moj dnevnik netko čita. Onaj gore. I što napišem u dnevniku to podliježe trenutnoj provjeri. No, o tomu sam već isto pisala. Pa sam tak prije 4 mjeseca napisala nešto za što sam bila gotovo sigurna da će se ostvariti. I razradila ideju. A sve je otišlo v luft. Zato to sad ne mogu čitati. Jer sam se vezala za ideju i ta vezanost očito još traje.

Baš si mislim, ako se vežemo za neku stvar zapravo se vežemo za ideju u vezi s tom stvari. Isto vrijedi i za ljude. Ne vežemo se za ljude. Nego za ideju o njima. Za našu sliku o njima. A ta nam ideja daje ugodu.
Zanimljivo je promatrati obrazac u vezi s tim. Jer tko se veže za stvari, veže se i za ljude. S istim obrascem - veže se za istu ideju bila to stvar ili čovjek. Ili životinja. I - koji je to obrazac, koja je to ideja za koje se vežemo?

Primjer koji često spominjem je primjer čovjeka kojem su opljačkali vikendicu, i koji kad je to vidio je pao mrtav na ulazu. Koja ga je ideja zapravo ubila? Neš ti nekoliko stvari koje se mogu novcem kupiti. A i ne moraju. Vikendica je ostala tamo gdje je, nije nešto bila uništena.. samo je falilo par stvari.

Ili - ako nas partner s nekim prevari. Što mi zapravo imamo s tim? Ništa. To nema blage veze s nama. Osim ako nije napravljeno zbog nas, da nam se nešto time poruči. Može se to isto poručiti i na puno lakši i jednostavniji način. Ali opet nema veze s nama, samo se računa na našu vezanost, na našu ideju o svemu. A zakaj nas to onda pogodi? Ruši nam ideju.

Je li to ideja o upadanju u naš vlastiti prostor? Povreda prostora i 'prostora'? Jer zašto bi me pogodilo što mi je netko uzeo televizor? Pa da je i užasno skup. Znači da se ima i da mogu kupiti barem još jedan ne trepnuvši. Možda neki obiteljski vrijedni nakit. No, takav se ne čuva u vikendici. Ili zašto me pogađa ako je netko povalio mojeg, pazi - MOJEG partnera?

Da, prostor. U životinjskom svijetu je čini se to vrlo važna stvar. Za neke vrste. Čovjek je očito vrlo teritorijalno biće. I obilježava svoj prostor. U jednom prijašnjem zapisu opisala sam taj prostor kao ego. A taj prostor je zapravo stvoren i obilježen strahom. (Obilježavaju li životinje svoj prostor jer su također vođene strahom? Volim misliti o strahu. Strah je fantastična emocija!!! Dobar je strah komu ga je Bog dao! Svijet se pokreće strahom! Morat ću o strahu posebno, kad me krene..). Veći strah, veći prostor. Veći ego. Kruće granice.

Dakle, glavna ideja u vezanosti je - "to je MOJ prostor".

Razrađujem dalje: sloboda je - dobro upravljanje (management) granicama vlastitog prostora. I 'prostora'.

Sada bi slijedio link ali ga nemam, a odnosi se na insert iz filma 'U potrazi za Nemom" u kojem galebovi viču "moj, moj, moj...". Moram naučiti kropati videe.

Etogac, ipak ima, ali na engleskom: Link

Pitalo me - i tih 8 godina koliko si razvedena nisi imala niti jednu ozbiljniju vezu? Nisam. Niti ozbiljniju, a niti vezu. Čudno? Zapravo i je. Jesam li htjela? Čini mi se da jesam. Pogotovo odmah nakon razvoda. Falilo mi je društvo. Klinci bili 6 i 5 godina stari. No, nije išlo. A opet, nije čudo jer su mi sve valencije bile zauzete djecom i poslom. A i kome je atraktivna mama s dvoje male djece, koja nema logistiku? Osim recimo za usputni seks. Za to sam bila idealna, onak jedanput u dva tjedna na 15-20 minuta. Budući da nisam imala vremena, nisam mogla gnjaviti i piliti dotičnog. Za kave nisam imala ni volje ni vremena. Za uhođenje nisam ni inače zainteresirana. Predivno! Gdje ćeš naći bolju? Osim svega, imam kćer. I tu sve priče o nekakvim m-ž bliskijim druženjima padnu u vodu.

Sad kad gledam, prošlo je osam godina samoće. Dugo. A opet, kao da je razvod jučer bio. Sad mi je drago da je tih osam godina prošlo kako je prošlo. Reklo mi je - ti si se žrtvovala za djecu. Da, tako izgleda, ali ne osjećam se tako. Bilo mi je teško, pa i jako teško na trenutke, no to nije žrtva. To je nešto što nije upitno, to je jednostavno tak. Nema alternative. Željela sam djecu, dobila djecu, nije išlo kako sam željela - taj dio nisam dobro zaželjela - i sretna sam što je tako kako je. Djeca su mi zdrava, vesela, a i ja s njima.

A kako namjeravam živjeti do 120-e, nisam još ni na pola puta.

E, da, htjedoh reći - Iskrica se uklapa u tu frekvenciju samoće. Frekvenciju usamljenosti.Osjećate li i vi tu frekvenciju? Frekvenciju usamljenih duša, dakle ne samih ili neuparenih, nego usamljenih? A usamljenost je kategorija neovisna o broju ljudi oko nas. Kako Mai kaže, kad je uparena nema potrebu dolaziti ovdje. Mai to osjeća. Meni ide šesta godina kako sam ovdje i dosad nisam imala priliku provjeriti to. Kako je to kad s nekim gradiš vezu, i više se ne osjećaš usamljeno, imaš li potrebu dolaziti ovdje?

"Jednom je prilikom bijelac pozvao svoga prijatelja, Indijanca, u goste u veliki grad.

Bijelac je poveo Indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali Indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!

- Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka - reče bijelac.

Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka.

- Kako? – upita bijelac.

Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića. "

Posuđeno od Borisa Blažinića. Link

"Moraš se zrihtat malo kad ideš na čage.
Muškarci su kreteni.

Izgledaš prepresportski.Nedostupno zapravo.

Ovo "kreteni " je bilo od milja.

ali jesu kreteni"

Obecala sam joj da cu razmisliti o tom savjetu. Pa evo, razmisljam.

Prvo o rijeci 'zrihtati'. Nemrem si pomoci no na pamet mi padaju mladenke. Koje se za vlastitu svadbu pretvore u nesto sto nisu nikad bile, i nikad vise ne budu. Prestrasno! Jesu li one zrihtane? Valjda jesu. Ajd, to je ekstremni primjer. Rihtam li se ja? Zvuci nevjerojatno, ali da. Jedino sto se to moje rihtanje svede na olovku za obrve, malo maskare, natapiram se, polakiram kosu ako treba. Otusiram se iz pristojnosti prema drugima. I obucem cisto. Namirisim se obicno nekim muskim mirisom jer su oni neutralni. Od zenskih mi se uglavnom dize zeludac, ima neka komponenta u njima koju bih zabranila, brrrr.

Muskarci su kreteni. Hm, i sad se ja trebam zrihtati da privucem kretena? Dakle, trebam uloziti napor, biti nesto sto nisam, kako bih privukla kretena? Taj dio ne kuzim. Od milja, ili ne, ima more zrihtanih zena, pa nek se ti kreteni 0lijepe za njih. Nek budu dalje od mene.

Djelujem nedostupno, prepresportski. Zasto ljudi sportski obuceni djeluju nedustupno? I komu? I u kojem smislu nedostupno? Pa se pitam, kako bih se trebala obuci da djelujem - dostupno? Cice na izvolte me? Ili minica? Komu dostupno, onim gore kretenima? Zanimljivo! Je li zena obucena seksi - dostupna? To je znak da je na trzistu? Ako je uparena smije li se onda oblaciti seksi? Uh, sad mi se je otvorilo bezbroj pitanja.

Drugim rijecima, poruka koju ja, sportski odjevena, odasiljem je - nisam na trzistu, ne seksa mi se. Jesam li dobro shvatila (kretenske simbole)? Dosla sam samo plesati i pritom se zelim osjecati slobodno i nesputano. Sto je i istina. I ne zelim slinave poglede, wuf!

A mozda postoje muskarci koji vide i ono iza obleke. Mozda postoje oni kojima sam bas takva ok. Jer to sam ja, bez maski. Mozda ima i takvih nekretena...

Sinkro

jucer posjetim svojeg dragog prijatelja, ponosan pokazuje mi svoj vrt i nabere mi radiča. Usput veli, gle ova biljka ti je izvrsna za .... ma daj? Upravo imam s tim problema, velim mu. I nabere mi pušlek. Pa to raste u mojem vrtu, zaključim, a taman sam se spremala očistiti taj dosadni korov. Eto, imam čaroban vrt. Jučer sam nabrala puno toga pretpostavljajući da će danas kiša. Suši se, upravo pijem čaj od te biljčice... (priča o 3 čamca, jel)


Oči

Neki dan upoznah tipa koji čita misli. Tako mi je predstavljen. Bojim li se, pita me veza? Ne, pa i mene zanima o čemu razmišljam, što mi se u glavi krije. I zašto moje oči sve manje žele vidjeti... Tip je rekao da mi može pomoći. Što znači sljedeću rundu kopanja po sebi. Naslutio mi je kakav je problem u pitanju.


Homo erectus (oči 2)

Postadoh konačno. Volim šetnju prirodom, šumom.. a s mojim očima to bude izazov. Ako nemam naočale vidim dvije slike koje se miču jedna u odnosu na drugu. Predmeti mi se razilaze, preklapaju i ne znam gdje zakoračiti. Ako imam naočale, ide bolje, ali si stalno gledam pod noge jer sam nesigurna. I tako mi kaže društvo neki dan pri šetnji Medvednicom: gledaj ravno pred sebe. Probat ću.. ubrzo opet gledam pod noge. Ne boj se, kaže, gledaj ravno, u visini očiju.. I uspijevala sam se, sve dulje... kako je šuma lijepa!

To je bilo rečeno u jednom od ovotjednih mentalista. Kada je onaj uspješni zavodnik objašnjavao kako zavesti ženu: pružiti joj upravo ove tri stvari navedene u naslovu.

Naravno, to isto vrijedi i za muškarce. Pružimo li im ovo gore bit će naši. Aha. Taktika za uloviti nekog i nije loša. Ali kaj dalje? Nema dalje. Osim pothranjivati tu patologiju. Dok netko ne završi u ludnici ili na groblju. Ili sve objavi na blogu.

Pročitah danas još jednu zanimljivu stvar jer se to ovdje na blogu često spominje: takozvani razvikani i poželjni 'šarm' je samo način kako nekog držati na udaljenosti. Šarmeri ne puštaju blizu sebe. Šarm je isto smjesa prijezira, kontrole i drame.

Tko voli nek izvoli. Meni je drame dosta.

..nije da ne cvjeta :)

Moja klivija

Zenos Frudakis, GlaxoSmithKline, Philadelphia

Tri spasilačka čamca (dakle 3!, ne 1 - moja opaska)

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo kao eksplozija. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnom strahu bježe amo-tamo i saznao da je pukla brana, rijeka je izašla iz korita, a ljudi su bili evakuirani.

Svećenik je vidio kako na ulici raste voda. Imao je problema s potiskivanjem panike koja je u njemu rasla, ali rekne samomu sebi: "Upravo sam sastavljao propovijed o Providnosti i evo prilike da vršim što propovijedam. Neću bježati s ostalim ljudima. Ostat ću ovdje i pouzdati se u Božju providnost da me spasi."

Baš kad je voda došla do njegova prozora, prolazio je pokraj čamac pun ljudi. "Dođite, velečasni!" zvali su ga. "A ne, djeco moja", odgovori svećenik s povjerenjem. "Uzdam se da će me Božja providnost spasiti."

Svećenik se ipak popeo na krov i kad je voda doprla do krova, prolazio je tuda drugi čamac pun ljudi koji su pozvali svećenika da se ukrca. On je to ponovno odbio.

Na kraju se popeo na vrh zvonika. Kad je voda doprla do njegovih koljena, jedan je patrolni čamac bio poslan da ga spasi. "Ne, hvala, časniče", reče svećenik mirnim smiješkom. "Uzdam se u Boga. On me neće ostaviti."

Kad se velečasni utopio i došao u nebo, odmah se potužio Bogu: "Pouzdao sam se u tebe! Zašto me nisi spasio?"

A Bog odgovori: "Pa poslao sam ti čak tri čamca."
(Anthony de Mello)

-------
Eto. Što dodati?

Često u zadnje vrijeme u stresnim situacijama ponavljam svojima kolegicama i kolegama: fokusirajte se na reket i lopticu (Forrest Gump), a ne na publiku. Jer pravo ispunjenje dolazi unutar nas, od svladane vještine baratanja reketom i lopticom, povezivanjem s njima. A publika je promjenljiva i ima svoj život neovisno o nama. Nekima se sviđa kako igramo, neki bi nam najradije oči iskopali. Jer možda igramo predobro. Ako publika ulazi u fokus, dolazi trema.

Sjećam se kako je tata Kostelić rekao kako je najbolji trening recimo trčati na Sljeme, kad te nitko ne vidi. Tad se boriš sam sa samim sobom. Preneseno, udubiš se u reket i lopticu.

Kao mlada bavila sam se speleologijom. Sportom bez publike. Dokazi o tomu gdje smo bili i što smo radili bile su fotografije, uglavnom loše jer je dolje velika vlaga, zamagljeno, baterije crkavaju. A kad je frka ionako se nemre snimati. Kad se pak želi nešto snimiti u špiljama, onda je to uglavnom ciljani fotosešn.

Alpinisti su već više dostupni publici. Pogotovo oni na umjetnim stijenama, i oni koji se penju po glondžama. Iako je i njima publika daleko kad se zabiju negdje visoko..

I da još dodam: Ono što smatram svojim najvećim uspjehom u profesionalnoj karijeri, ne smijem spominjati. Čak sam bila na neki način kažnjena zbog toga. Ostaje mi samo moje unutrašnje ispunjenje. Jako sam pnosna u sebi :) I opet bez publike.

Tako gledam i blog. Ovdje je prisutna publika. Lijepo :) No, kako već rekoh, publika je neovisna o onomu što gleda, iako ne izgleda tako na prvu loptu. Jer reakcije publike ovise jedino o samoj publici, o njezinim strahovima, nadanjima, stavovima, koristi, kvaliteti backgrounda.. Tako sam i ja neovisna o publici. I zabavlja me igra reketom i lopticom.