Laprdarij

A tek je prijepodne, što će bit kasnije?

http://medjugorje-info.com/hr/vijesti/hercegovina/vijesti-iz-svijeta
/120-vijesti-iz-svijeta/vlasnik-dm-a-sokirao-svijet-sve-bogatstvo-darujem-z
elim-biti-slobodan.html


Evo nečeg lijepog!

Link

Link

Tak, ispunila sam si svoju želju i potrebu da pohvalim osoblje koje je sudjelovalo u operaciji i posebno kirurga dr. Tomislava Baotića. Dogovarala sam operaciju s drugim kirurgom, dr. Goranom Pavlekom, ali me je operirao dr. Baotić. Nisam niti znala za to dok mi poslije operacije nije došao nepoznati doktor i rekao - sad ste lakši za jedan organ, a kamenje iz žučnjaka vam je u ladici. Jel? Hvala im još jedanput, ekipa je super, odjel je super, cimerice su mi bile super.. Ma nemam ja opet tak jako ružičaste naočale, fakat je sve bilo ok. Možda sam ja bila vuk iz Crvenkapice u prošlom životu, pa mi je zaostalo kamenje u trbuhu?

A cijeloj medicini i kirurzima ovog svijeta želim zahvaliti što su izmislili laparoskopiju, a to su napravili radi nas pacijenata kako bi naš oporavak nakon operacije bio što brži i jednostavniji, a rizici što manji. Sami sebi su zakomplicirali život, ipak je lakše izrezati pacijenta, otvoriti, gledati, rukama osjetiti. A laparoskopski sve rade preko kamere, s mehaničkim rukama. Svaka čast! Baš gledam što još ima novoga na tom polju - nekakav da Vinci robot za operacije... e, to je fakat tehnologija! Presade ti bubreg i drugi dan ideš doma. Gore se osjećaš ako vadiš zub.

Da se vratim na cimerice.. Bila sam hospitalizirana par puta, i svaki put je bio tulum. Ovaj put je stvarno bio tulum, dočekale smo nas tri Novu pjevajući uz Seve, Halida Bešlića, Škoru, i ostalu novogodišnju ekipu na Novoj tv (jer je u sobi sa mnom bila producentica s Nove koja je radila na toj emisiji). Treća cimerica mi je bila 89 godina stara gospođa, nije mogla sjesti, ali je pjevala, Slavonka :) Kaže ona - kad mi je umro prvi muž u mojoj 64.-oj, mislila sam da je gotovo sa mnom. Otpisala sam se... E, ali onda se i na svoje iznenađenje udala drugi put i evo je, s 89 godina ide na ples jedanput tjedno, vesela baka.. Malo ju je operacija usporila, ali bude ona opet.

A ja sam gladna, vola bih pojela! Gotovo svaki put kad zaspim sanjam hranu. U snu nadoknađujem ono što na javi ne mogu. I to mi je nekak ok. Ali ne kužim zakaj nikad, ali baš nikad ne sanjam seks?

Živa sam i ok sam, vidim spominjali ste me. I doma sam :) Puse!

Toliko za sada, ima dana pred nama...

Čujem ja na tv da govore 'ždrijeb' pa me uho zaboli. Jer kad sam ono davno bila u školi, onaj tko je rekao 'ždrijeb' ismijavali smo ga, profesori kolutali očima.

S neta, pita jedna: "Ždrijeb ili žrijeb? (tj, ždreb ili žreb:)) Prvi put sam danas zapazila tu prvu verziju, a poslije vidjeh da se na internetu poprilično koristi.

Jelena Trifunović odgovara: Ispravno je oboje Samo što je u hrvatskom ždrijeb, a u'' srpskom'' ''žrijeb-žreb''"

I daj ga sad. Znači, u hrvatskom je ispravno - ždrijeb?

Plešem ja sinoć, dohvatio me jedan kavalir, duhovit, stalno valja fore, a ja ga gazim, odem po svom, i tak, borimo se. Neka guzica susjednog para me skrši u križa, pa im vraćamo, dobar štimung sve u svemu. Povremeno pogledam gdje je Mai. A kad tamo, iz smjera šanka, netko mi maše. Gledam - maše li meni? Drugi put mi se fakat učini da je meni. Sad mi više njih maše. U svakom povoljnom okretu bacim oko, face mi kao poznate, ali kamo ih smjestiti?

I skužim jedno od troje. Pa to je ....! Ma daj! Sad već jedva čekam da završi ples i da se odem pozdraviti. Blogeri! Koje prvi put vidim! Znam ih samo s fotki. Otkriju mi se i drugo dvoje, iznenađenje veliko! Četvrti je pozvan, ali nije došao.

Bila sam počašćena i pivom. Prijatelj s plesa mi je povjerio da mi bolje stoji Corona nego Pan:) Koja još ženska pije Pan?! Eto, od sad pijem samo Coronu.

Obitelj je gotovo izumrla. Bila sam na ručku kod jedne obitleji, rijetke koja je opstala. Ostali gosti bili su soleri, razvedeni, ili nikad upareni. Djeca više ne razgovaraju o mamama i tatama kao cjelini, nego kod koga ćeš biti ovaj vikend? Ili što ti je mama poklonila, a što tata?

Mi smo uglavnom odrasli u cjelovitim obiteljima, i pogađalo nas je ako su se mama i tata koji put porječkali. Ali smo ih imali, oboje. A što smo mi priredili našoj djeci? Možete li se na trenutak metnuti u njihove cipele?

U školi moje djece žale se profesori kako su klinci nemogući. Jedna se profesorica rasplakala i održala sat uz ravnateljicu, jer ona ne može s djecom na kraj. Na svakom roditeljskom mi slušamo kak su klinci grozni. Pa je i nama roditeljima to dojadilo. Komu bi oni rado držali nastavu - penzionerima? I kakva bi to djeca trebala biti da budu po mjeri porfesora? Pa smo pitali - zar vi profesori niste učili u školama kako se ophodi s djecom? A odgovor je bio - nismo! Učili su kako prenijeti znanje (samo ne znam komu), ali ne i kako s djecom.

A što je s tekućim obrazovanjem, i samoobrazovanjem? Tko mene na poslu pita jesam li nešto učila na faksu, izvoli to znati, u duhu je vremena. Pa sam ja pitala u tom smjeru. No lopta je opet krenula prema djeci.

A nisu djeca kriva. Obitelj, kako rekoh, više ne postoji. Okuplja se, ako je ima, nedjeljom. Preko tjedna se ne vide uglavnom. Djeca su prepuštena sama sebi ili plaćenim odgajateljima koji se uglavnom zgražaju nad djecom. U školi ista stvar.

A dame iz kvarta zaseru školsko dvorište sa svojim ljubimcima koji su postali važniji od djece. Jadna djeca!

Pokazalo mi se u mojoj kratkoj povijesti da ljudi koji umru na neki način pomire one preživjele. Isto se dogodilo s mojom tetom kojoj je sprovod bio jučer, na Badnjak. Na karminama se skupila familija koju nisam vidjela već 4-5 godina. Jer su me odbacili na neki način. Bila sam tužna zbog toga, naročito zbog klinaca. Ali sam pustila. Ako je njima to ok, i meni je.

Jučer je bilo neobično, a i lijepo, nakon toliko vremena razgovarati s ljudima s kojima sam bila prije tog zahlađenja jako bliska. Čak su me pozvali i na zajedničku večeru na Badnjak koju svake godine upražnjavaju. I nekako je sve to loše među nama nestalo.. Makar samo i na jedan dan, a vidjet ćemo što će biti dalje..

Onima koji slave - sretan Božić!

.. to sam danas skuhala. Dala bih ruku u vatru da sam grabila sol. Neću zaboraviti face klinaca kad su ga probali... Još sad se osjećam čudno. Jesmo, posolili smo ga i djelomično popravili, ali taj šećer - uh! Inače ne volim slatko pa nisam navikla na toliko šećera..

Ma još nekaj vrtim po glavi. Naš najveći organ je - koža. Od koje se očekuje da bude lijepa i zdrava pa se je premazuje sa svim i svačim. Moja frendica ima politiku - ne maže se ni sa čim što istovremeno ne može pojesti. A ja se mažem jedino Niveom. I Melem stavljam na usta. Rijetko stavim ruž. Čak se loše osjećam ako metnem lak na nokte, kao da ne dišu. Za tijelo Nivea mlijeko. Strah me je jer kroz kožu sve prodire. Dezić mi je frka. Povremeno koristim prirodne, ali mi ne izdrže onoliko koliko trebam, pak se premažem ovima 24h. Brrrr.. Iz pristojnosti prema drugima. A to je kad jedem meso pa se 'čuje'.

Prestala sam i kosu farbati, evo ima godina dana barem. Godina i pol? Ajme... Da, sva mi je izrasla. E, da, i koristim sapune. One ljige od pjena za tuširanje nikako isprat.

Bore? Neka ih..

Malo o davanju i primanju..

Postoje oni koji su stalne žrtve, jel, kojima je uvijek premalo. Premalo novca, pažnje, priznanja, ovog, onog... Ali postoje i oni koji bi stalno spašavali. I ti nas zasipaju s previše. Pažnje, brige, ovog, onog, pa i novca. Ja se ježim i od jednih i od drugih..

Sjećam se priče koju nam je ispričala jedna profesorica. Radilo se o familiji koja je živjela na donjoj granici preživljavanja. Ta im je profesorica htjela pomoći tako što im je ponudila novac. No, oni su odbili. Zato jer su ponosni i ne žele tuđi novac. Niti drukčiju pomoć. Oni se krpaju s tim što imaju i žele tako živjeti. Ključna riječ - ponos.

Ja sam pak bila jedanput u 'situaciji'. Kupila sam bila discman, to je kratko bilo na tržištu, prenosivi mali CD player sa slušalicama. Voljela sam nositi ga na skijanje. Pokvario mi se je i pitam frendičinog muža može li mi ga popraviti jer se time bavio. On kaže da može, ali prođu mjeseci, godine, ja povremeno pitam, evo bude on, samo što nije.

Stiglo neko ljeto i dam njima svoj stan na moru za ljetovanje. Na kraju njihovog boravka dođu oni k meni i frendica mi ponudi novac za to što su bili u mojem stanu. Ja joj velim - nemoj mi davati novac. Ali mi zauzvrat popravite discman. Ona inzistira da uzmem novac. Ja ne želim njhov novac jer smo frendovi i naše druženje nije na razini plaćanja usluga jedni drugima. Ona i dalje inzistira. Ja joj velim - uzmi novac natrag, ne budemo ostali prijatelji. Ona ostavi novac i ode. Bome prijateljstvo je zamrlo. A discman nije bio popravljen.

Ne znam kakva su vaša iskustva, ali davati novac nekomu jako je osjetljiva stvar.

Općenito nekomu davati pomoć je riskantno, ako taj nije tražio pomoć. Osim ako je naravno život u pitanju. Jer treba procijeniti sa čime ćemo čovjeka razveseliti, a sa čime uvrijediti. Tanka je crta.

... il su zauzeti il su posrani. Zakaj sam se tog setila? Zato kaj sam sanjala šekret. Posrani šekret. Muški, najte se uvrediti, nisam to ja izmislila.

E, kad sam bila mlađa mislila sam - odabereš taj posrani šekret, ali onaj kaj je još uščuvan, i kad makneš drek imaš sasvim lepi zahod. Aha. Samo tko bi mislil da se ti dreki generiraju sami, opet, i opet.

To je meni velika tema. Pod uzemljenošću smatram vezu sa zemljom. Doslovno i preneseno. Od toga da hodam bosa po zemlji i imam kontakt s njom pa do toga da 'spustim' svoju pobuđenost na 'niske, prizemne razine'.

Za one kojima to nije blisko, da pojasnim. Postoje aktivnosti koje podižu, i one koje spuštaju. Razmišljanje, mozganje, kreativnost, oni uzdižu. Peglanje, kopanje, rad rukama nečeg rutinskog, to spušta. Za zdrav život i zdravu psihu potrebna je ravnoteža. Podjednaka uzemljenost i unedbljenost. S tim da su neki ljudi uglavnom uzemljeni. I rijetko kad ih digne. Zdravo je biti dobro uzemljen. Recimo seljaci koji obrađuju zemlju, bave se stokom, uzemljeni su.

Čovječantsvo je na početku bilo skroz prizemljeno, da bi se svijest podizala i podizala, ili zovimo to frekvencijom, i sada u 21. stoljeću je poprilično porasla.

Pa onda recimo duhovnost. Ona jako podiže. Ali čovjek koji je samo duhovan ne može dobro funkcionirati u reali. Mora se dijelom uzemljiti. Duhovni ljudi su toga svjesni.

Nije se lako snaći u podignutom stanju. Lako se izgubi, ne nalazi se smisao života, sve se relativizira, i ništa nije važno. Velika je nesigurnost u tom stanju. Nekom je potrebna droga da bi ušao u to stanje. To mene osobno ne zanima. Izgubiti vezu sa zemljom je opasno. Nekom je potreban lijek za spuštanje. Moje jedno dijete je sklono unebljivanju, i gubljenju veze sa zemljom, i ulažem velike napore da ga uzemljujem. Nije lako. Osvještavam kod njega to, i iako je još dijete razumije već pomalo.

Moj je posao uglavnom unebljen. Visoko intelektualan. Kreativan. Da bih bila i ostala prisebna, moram se uzemljivati s 'prizemnim' poslovima, tj. dozirati i prizemne poslove. Inače odem previše uvis, i onda nastupa stres. Ako nemam prizemnih poslova na lageru, onda pospremam stol.

....
Ajajajaj... Nekak teško ide tu shvaćanje da smo različiti. Da je netko strastven i izgubi pamet, a da je netko uvijek pribran i rješava diferencijalne jednadžbe za vrijeme seksa. Danas smo ovdje dobili lekciju od dežurne pravednice kako smo neodgovorni. Jer dežurna pravednica koja je u stalnoj vezi već dvoznamenkasti niz godina ne razumije kako nekog može ponijeti strast da zaboravi gdje je. To se njoj nije nikad dogodilo. Pa tak i zvuči.

A niš, samo želim reći da nije ljudima za zamjerit ako ih ponese strast. A zamislite, događaju se i neželjene trudnoće. Pa kako to? A ljudi dobro znaju kako se (ne) rade djeca.

To je kao da svi uvijek voze ispod 0.5 promila, i nikad nisu prekoračili brzinu, ili prošli kroz crveno. Aha. A znaju da griješe? Znaju.

No, ne griješe oni koji - nemaju auto.

Bilo bi lijepo i praktično kad bi recimo za svaku ženu bio zainteresiran po jedan muškarac, i obrnuto, a da bude međusobno. Ali naravno da nije tako. Postoje žene koje se skoro svima dopadaju, a isto je i s muškarcima. Pa ih onda recimo nazovemo alfama. Pojavi se alfa recimo na plesnjaku, i svim ženama padne vilica. Neke mu se otvoreno nude, neke malo prikriveno, ali oko njega stalno nekakvo gibanje i uzbibavanje. Nakon alfe dolazi beta, taj ulazi u fokus ako alfa otpadne. Alfa je jedan, beta ima više. I tak nadalje. Kad se bete istroše, slijede game, pa igra traje dok se ima volje i živaca.

Promatram kakvi su alfe - mojoj generaciji. Prije svega, vitak. Držanje je jako važno. Dakle, uspravno držanje, muškarac koji vlada situacijom i ima pregled nad njom. A ne može imati pregled ako gleda u pod zgrbljen. Fino obučen, neupadljivo, a da sve stoji kak treba. Tamnoplava je provjerena boja. Pomaže ako je preplanuo, što ne daje poruku da je došao s kopanja, nego recimo s tenisa, ili jahte. Šarmantno prosijed, uredno ošišan. Cipele: često ocijenim muškarce prema cipelama. A opet neke fine, sportski elegantne. Čiste, naravno. Ako je došao na ples, čak niti ne mora plesati, može cijelo vrijeme biti na šanku. Ali poza je bitna. Ako i zapleše svojim dvjema lijevima, žene će ipak uzdisati. I NE piva. Mora biti barem vino, ili nekakva fina žestica. Ja padam na sok, ali to je prerijetko.

No, ima jedna stvar. Zaključila sam da vitki muškarci mojih godina najvjerojatnije nisu vitki zbog sporta i zdravog života. Nego zbog alkohola. Kronikusi. Što ne znači da ako su podebeli da ne cugaju.

A usput se pitam - što troše ovi svingeri dok svingaju? Sok? Koliko znam ne ide to na tašte i trijeznima i prisebnima, naspavanima. Kokain je droga grupnjaka. A kad su pod nečim tak im je svejedno s kim/čim se seksaju. I onda pričaju o seksu bez emocija kao o nekakvom dosegu. Aha.. Pitam se, znaju li oni uopće za seks s emocijama? Ne pitam se. Znam.

Naslov nema veze...