Laprdarij

...to što sam otišla na ples, jel. Nakon godina provedenih doma s klincima, ili vani s klincima, ali samo preko dana, izašla sam - bez klinaca i to još navečer. Među ljude!

Eto, to je dio mojeg projekta - iz virtuale u realu. Iz kuhinje na plesnjak. Bilo danas u red carpetu ili nekoj sličnoj emisiji skidanje s virtuale.

A nije mi nevažan i dodir s ljudima, fizički. Pa tako i taj jedan-dva plesa koje otplešem u dvoje puno mi znače. Fali mi dodir.

Nekom glupo, nekomu važno. Hja..

Razgovarale Mai i ja kako bi nas veselilo da se gore pojave blogeri i ice, pa makar i oni s kojima se ne ljubimo na blogu. I to bi nas najiskrenije veselilo. Zato jer nismo zlopamtila. Što ne znači da ćemo se međusobno oduševiti u RL. Niti ne znači da ćemo postati prijatelji do groba, možda nećemo čak niti razgovarati nego samo usput izmijeniti koju, kako se obično gore i radi.

Uostalom, odrasli smo ljudi i ne vidim razloga da se mučimo. Ali vidim razloge za veselje :)

Jucer je bilo jako jako dobro, natancala sam se kao rijetko kad, ovisi valjda o dj-u, iako ih ja po faci ne razlikjuem . A dosla nam je i jos jedna nova blogerica i lijepo nas iznenadila. Bude sama rekla ako zeli.

Jest da sam se morala dici u 5.45 pa sad glavinjam, ali isplatilo se. Puse ekipi

Pretraživala sam temu - klinička smrt pa me bacilo na emisiju 8. kat. I pogledam popis emisija - izvrsne teme, a ja odgledala možda tri. Emisija se gasi. Šteta..

Na temu kliničke smrti naišla sam na jaaaako zanimljive linkove. Evo linkova od 8. kata, meni se jako dopalo. Jednostavno, a jako puno toga je rečeno. Dr. Miro Jakovljević, gost u toj emisiji, je faca! Ima nade :) Malo su zbrčkani, no ne dajte se smetati.

Link, Link, Link

Ako nekog ta tema zanima još i više, prekrasan link preporučam :)

Link

Ono što mi je posebno drago je da je dr. Jakovljević potvrdio jednu moju pretpostavku do koje sam došla slušajući ljude koji su bili 's one strane'. A ta je da se ljudima šalju poruke u obliku njima prepoznatljivih simbola. Ako je netko Indijac, tada će imati kontakt s oblicima (božanstava) njemu poznatima, ako je netko katolik vidjet će raj i pakao. Ako netko nema religiju, vidjet će njemu razumljiv svijet.

A dobar mi je i Duško Valentić sa svojom izjavom da bi anafilaktički šok svakomu preporučio :)

Filmovi mi uglavnom ništa ne znače pa mi je dobra preporuka ako se neki film spominje i nakon nekoliko godina. Tako sam sinoć pogledala Avatara.

Efektno napravljeno, bajkovito. Psihološki prekontrasno za moj ukus. A opet, klasična priča u kojoj ovi plavi mogu biti američki Indijanci, mogu biti afrikanci iz nekog plemena, mogu biti aboridžini, dakle svi starosjedioci koje netko drugi želi iskoristiti pod izlikom da im želi pomoći. I istovremeno misli kako je on taj koji je napredan i kako je jedino njegovo točno.

Film Avatar se uklapa u neka moja razmišljanja - tko je zapravo napredan? Ma, ta riječ napredan je bez veze. Ako netko ide naprijed ne znači da ide u pravom smjeru, ili dobrim putem. A oni koji idu za njim riskiraju. Osim toga, možda je neki put za mene dobar, ali nije za nekog drugog. E, sad bi se dalo o tomu i što je 'dobro'.

I tak dok gledamo Avatara vjerojatno smo svi na strani ovih plavih. Koji su u ritmu s nebeskim tijelom na kojem žive, s biljkama, životinjama, stijenama.. I vjernici, i nevjernici, i lijevi i desni su na njihovoj strani. Pa se pitam, zašto to nije tako i u svakodnevnom životu? Zašto je lako simpatizirati tamo neke izmišljene likove, ali nije vjernike i/ili duhovnjake čiji je svijet sličan?

Vjerojatno zato jer smo simpatizirajući plave u filmu dio većine. A u reali - e to je već pitanje izlaganja sebe kritici. Biti drukčiji. Da, lijepo je biti drukčiji ako ti se dive. A što ako ti gotovo svatko ima potrebu stati na glavu? I uvjeriti te kako si trknut?

bilo veselo dok me nije bilo, ha?

Iskreno, nije mi falilo pisanje blogova, ali mi je ponekad usfalilo čitanje.. Tamo u rubrici u profilu u kojoj pitaju kako doznajemo za događanja u svijetu, ili tako nekako, ja bih komotno mogla napisati - preko iskričinog bloga. Jer ne pogeldam ni tv, niti novine ne čitam, niti ne surfam po internetu. A rijetko koja bitna tema promakne tu na blogu. I ono što treba doći do mene, doći će...

A s fejsom se nisam srodila..

I tak sam dobila simpatični komentar na onaj moj zapis od neki dan upućen curkama od 35 - da iz mene vrišti kak sam ljubomorna na njih.

Uostalom, zakaj ne bi bila ljubomorna na mlađe cure? Kaj je tu neprirodno? I zakaj ne bi mislila da bi ovi od 50+ trebali gledati mene, a ne neke 15+ godina mlađe od njih? I od mene? Pa i prirodno je da tak mislim. I te cure koje danas imaju 35, imat će 50. I najvjerojatnije budu ljubomorne. A začudo i ja sam nekad imala 35. Je, da, trebala bih biti tolerantna, pustiti da svatko sebi bira.. A tko vas drži? Tko vam brani? Pa valjda delate kaj hoćete, ali to ne znači da se ja s tim trebam složiti. A pogotovo nemojte očekivati od mene da plješćem na to. Bavooo! (bez r). I dalje stojim pri tvrdnji da će moji vršnjaci, pravi muškarci, izabrati mene, a ne neku od 35. Naravno, ako su pravi. Točka.

Sad sam opet pročitala Lanenin jučerašnji post. Lanči, hvala ti, iako znam da ne očekuješ zahvalu. Hvala ti na lijepim riječima. Osunčala si me tim riječima :) A to je tako rijetko... Kako ovdje, tako i u reali..

Nekako mi se čini da ljudi ne vide, ne osjećaju sljedeće: ako nekomu upućuju ružne riječi, to su ipak njihove riječi. To izlazi iz njihove glave, i to je u njima. Oni žive s tim. Do mene to može i ne mora stići. Kužite? Truju sami sebe. A meni ne mora biti ništa. A ako govore lijepe riječi, i imaju lijepe misli - te misli su opet dio njih od koji se oni sami bolje osjećaju. Ako lijepe riječi dođu do mene, prihvatit ću ih, i oboje ćemo biti sretniji, 1+1=3.

A vezano uz naslov je...

Link

Imala sam 16, i zaljubila se u jednog od 28. Izgledao mi je zreo. Pak sam imala 18 i zaljubila se u jednog od 33. E, taj je tek izgledao zreo.. U mojim mislima, ali ne i u relnosti. I prvi i drugi su imali iza sebe po jednu ozbiljnu vezu, ili brak, koja ih je blago rečeno koštala. Da, gledala sam starije. Jer mi vršnjaci nisu bili zanimljivi.

Sve dok nisam došla u svoju 28. pa onda i 33. godinu. I gledam tad svoje vršnjake pa se čudim - zašto sam mislila da su oni moji s 33 bili zreli? Samo zbog razlike u godinama? E, tada sam se okrenula k vršnjacima. Na vršnjake mislim plus-minus 5. Jer sam shvatila da zrelost ne ide s godinama. Emocionalna zrelost. Tko misli sazrijeti to se vidi već i s 18.

Ako su ovi moji s 28 i 33 već bili zeznuti, kaj je s ovima poslije? Isto, naravno, i vjerojatno još gore. Nije meni čudno zašto sam ja bila s njima, ali mi je čudno zakaj su oni bili sa mnom. Ok, bila sam rano odgovorna za sebe, u srednjoj sam već zarađivala nešto sitno. I polazila sam od sebe misleći da i drugi tako. Ali klinac. Za muškarce sam primijetila da ništa od njih dokle god su im starci živi, pogotovo mama. Mislim na one kojima baš i ne ide sazrijevanje. Nakon što im mama ode dogodi se transformacija. Ili tad ili nikad. Ako već nema mamu, a zeznut je, bježati glavom bez obzira.

No, htjela sam reći zapravo sljedeće. Curke, lijepe ste, pametne, sposobne, zakaj si na vrat natrpavate (emocionalno) istrošene tipove 15 godina starije? Njima ste zgodne igračke, no svijesni su oni da nije to dugog vijeka. Kako je negdje netko ovdje napisao - njima je to možda labuđi pjev, pedesete su godine kada dolazi na naplatu neuredni život. Dolaze kronične bolesti, moždani, srčani.. Takav više niti sam sebi ne vjeruje. Jer se već više puta u životu pokazao nepouzdanim. Iznevjerio bivšu, djeci je tko zna kakav roditelj. I sad pobire što se pobrati da, i nije lud da se emocionalno uključuje jer ne zna što ga čeka sutra. Digao je ruke od sebe. Eto, takvi traže mlađe. Da zaborave.

A ima dobrih muškaraca i od 35. Doduše, manje nego s 22. Ali ima.

Zakaj to pišem? Zato kaj se družim s muškima, generacijom, pa čujem. Muškarci na svojem mjestu traže vršnjakinje. Jer im je i do razgovora. Do generacijskog prepoznavanja.

Za Kreleca




I ja sam odlučila poraditi na svom vizualnom identitetu.

Moj tatek je bil purger. I njegov tatek. Odrastao je u Savskoj, pa na Sigečici. Bio je zagrebački fakin. A mamek mi je iz okolice Zg, cca 25km. Sa sela. S 24 je došla u Zg. Priča mi tatek kak je vodil mamek 'u grad'. Mamek se zrihtala, niš joj nije bilo dovoljno hercig za centar, a tatek je išel onak, rekli bi casual. I tu se nisu baš razmeli. Njoj nije bilo jasno zakaj on hoda tak ležerno, a njemu nije bilo jasno zakaj bi se on rihtal za mjesta na kojima je odrastao. Po njemu su se za 'grad' rihtali samo dojdeki.

Tatek, k'o pravi purger, učil me je purgeriji pa time i skakati iz tramvaja - dok su vozile još stare desetke, oni drveni tramvaji kojima smo sami otvarali vrata. Tak smo u kino recimo išli. Ali se ipak nismo švercali. E, to su bile priče - kako se švercati u kino! A kino je bio pojam sreće dok je on bio klinac..

No, da, ja sam na tateka.

Link

Imam jednog kolegu na poslu koji mi nije nikako drag. Onak, p* je po karakteru. I udara nisko. Bila sam popustljiva prema njemu dok me nije doveo u nezgodnu situaciju pred drugima. Otad ne razgovaram s njim osim kad moram. Ako dođe ispričati vic, okrenem se i odem. Ne skrivam da ne želim biti u njegovoj blizini. Ne osjećam nikakvu obvezu biti ljubazna premu njemu.

Upoznah jučer jednog kavalira čije su performanse sasvim zadovoljavajuće, čak vrlo poželjne. I sve bi bilo ok (barem u prvoj rundi) da me taj ne podsjeća na tog mog kolegu. Isti! Dvojnik! Ne samo da su fizički slični, nego imaju jednake kretnje, jednaku mimiku, nekakav tik s ramenom. I iz istog su kraja. Ista spika. Zažmirim, i opet mi taj kolega pred očima - po boji glasa. Prezime je različito tak da nisu braća valjda.

Ako ne bih nekog dotakla ne bih tog svog kolegu, brrr! A sinoć kao da je bio predamnom.

Baš je to peh! Ili sreća. Putokaz. Već sam jedanput doživjela takvo nešto, dvojnika. I činilo mi se da taj drugi nema veze s prvim. Prvi je jedno od rijetko zločestih, čak zlih stvorenja koje sam upoznala. Ovaj drugi nije toliko zao, koliko je odrezan od svake emocije. Ništa mu nije sveto. Pa dođe na isto.

... jako bedastih.

Moj je prvi muž strastveni jedriličar. A ja sam bila strastveno htjela dijete. Pak sam si mislila, ako ja njemu kupim jedirlicu, onda će on meni dijete dati. I tako ja njemu kupila jedrilicu (za to prodala dva stana). Ali nisam dobila dijete. Nemojte sad skakati na to - dobila. Ali bilo je tak. Rastali smo se, on je uzeo jedrilicu - što će meni samoj, i dao mi je jedan stan.

Između dva muža bila sam kratko s jednim kavalirom, a tom se svidio stan u Centru. I tako ja prodala jedan na periferiji i kupila stan u Centru. To je ipak bila dobra investicija.

Drugi moj muž je želio džip. A kako sam prodala jedan stan viška jer mi je samo troškove radio, kupila sam mu džip. Kad smo se rastali, nije mi dao neki stan, ali mi je zbušil gume na tom džipu kojeg sam ipak zadržala. A kaj buš.

Nakon rastave bila sam 3 godine s jednim kavalirom. Išli smo na izlete, plaćali hotele, nismo imali baš gdje skrivati se. I ja kupila stan da imamo gdje raditi one stvari. Nisam mu to rekla, htjela sam ga iznenaditi. A on kad je vidio stan rekao je nešto tipa - bez veze. Ne baš, ali skoro. I tako, ostao mi stan, a on otišao. Čudno je biti u stanu koji je kupljen za neku namjenu, a ta se namjena nije ostvarila. Još je nevin :)

I tak..

Sada, nakon 33 godina uspjelog braka, mogu reći da ga konačno poznajem. Ili možda ne? Doduše, znam svaku njegovu unaprijed, i on moju. Više niti ne moramo razgovarati, samo se pogledamo. Kao ono s vicevima - vic broj 14. Ili 23415.

Volim ga potpuno, čak i njegov zmazani veš. Volim kad se ponaša kao mladić, student, kad zaboravi čarape, a ja ih skupljam. Volim zato jer su to čarape mojeg najdražeg.. Što bi bilo kad tih čarapa više ne bi bilo? Ne mogu zamisliti... Volim kad je on doma, kad se smuca i ne zna kud bi sa sobom. Ne da mu se više izlaziti s prijateljima, svi mu već pomalo idu na živce.. a doma može biti u gaćama cijeli dan, i u istim gaćama tjedan dana, i nitko se ne buni. A moj je, što ću s njim? Valjda mi ga je Bog dodijelio.. I sretna sam što nisam sama.. Mislim da je samoća nešto najgore što se može ženi dogoditi. Trpim ga, da.. Ponekad je nemoguć. Ne zna stati. Zna me i rasplakati jer bode li bode po jednom te istom mjestu, u istu ranu, i tako već godinama.. a opet kad pomislim da bhi to jednog dana izgubila - stepe me. Želim biti s njim i pokraj njega, takav je kakav je.. Znam mu najgore strane, i najbolje. To je ljubav. Prihvatila sam njegove mračne strane.. A to ne bi baš bilo koja..

O da, prevario me je, ne jedanput. A mora, muško je.. Znam da je muškima to pitanje časti, pitanje samopouzdanja.. A i znala sam da će i dalje biti moj. Nema veze, to su ionako samo avanture.. Doduše, jednom je bilo i ozbiljno, rekao je da se seli i da je naš brak gotov. Sledila sam se, problijedila, pala u nesvijest. Moj život bez njega nema smisla. I ostao je. Jer znam da me voli. Ipak mu je rizik od nepoznate žene, koja ne zna sve njegove mrakove, bio prevelik.

S njim sam izgubila nevinost. I to je jaka veza. Neraskidiva. Jesam li ja imala koga u međuvremenu? Ma dajte... On ispunjava sve ono što meni treba. Ok, možda mi ne treba puno, ali to je to.

Gledam ga, i u njemu vidim onog od prije 37 godina, zavodnika, prelijepog, ajme.. al je bio lijep! I sad je, ali sad je prosijed, udebljao se, vuče desnu nogu jer je imao moždani, i desna ruka mu malo visi.. Ne mogu si pomoći, u njemu još uvijek vidim onog od prije..

Sex? Ne ide to više kao prije, njegova desna noga mu ne dozvoljava neke karobacije, moguća nam je samo jedna poza.. ili svatko obavi posao za sebe, gledajući drugog.. Koji put mu dođe onako na cesti, dok šećemo, i onda se prisjećamo kako smo se kao mladi skrivali u grmlje, u sjene lampi.. ah..

Planiramo odlazak u Međugorje. I on će probati popeti se na Križevac. Znam, bit će mu teško, podupirat ću ga, kupit ću mu štap, tamo ima štapova ovakvih i onakvih.. A želi si to, neka.. Uz njega sam. I on je uz mene.